Ljubomir ŠkrinjarLjubomir Škrinjar

Hrvatska svjetla i tame

Pregled reportaža

 Isus Krist i Židovi

Nova knjiga fra. Nikole Mate Roščića "Isus Krist u židovstvu" (Šibenik, studeni 2012.) je poduži ogled o židovskome stavu prema Isusu Kristu koji stoji u središtu svih rasprava i nesuglasja između Židova i kršćana od samih početaka do danas. Ova korisna i poučna knjiga, koja se nekima ne će svidjeti, donosi niz zanimljih činjenica koje "programirana istina" ustrajno skriva i šutnjom prekriva. Osobito (mi) je zanimljivo sedmo poglavlje - "O Isusu i Židovima u Hrvatskoj" (ovdje ga donosimo u cijelosti) u kojemu, među inim, zagrebački rabin Kotel Da-Don i profesor zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta dr. Adalber Rebić dijele isti stav u "crno-bijeloj" tehnici. Pri tome je kršćane zapala crna, a Židove bijela boja.

Kratkim ulomcima iz preostalih poglavlja ove knjige (kao i kod prikaza Roščićeve knjige "Isus Krist u Islamu") ostavljam čitatelju na prosudbu njezin sadržaj.

Isus Krist u zidovstvu

 1. Pristupne napomene ... 7; 2. Isusov povratak u domovinu ... 17; 3. Je li sveti Pavao odnarodio Isusa? ... 37; 4. Spor oko Marciona još traje ... 67; 5. Današnji stav Židova prema Isusu Kristu ... 79; 6. Dva židovska romana o Isusu iz Nazareta ... 85; 7. O Isusu i Židovima u Hrvatskoj ... 113; 8. Kršćansko- židovski dijalog između teologije i politike ... 133; 9. Zaključna razmišljanja ... 161; Bilješka o piscu ... 173-174.

Pristupne napomene

"K svojima dođe i njegovi ga ne primiše." (Evanđelje po Ivanu, 1,11)


Svi koji se bave teološko-povijesnim pitanjima o Isusu Kristu dobro znaju da je od velike važnosti i značenja stav što ga u novije vrijeme zauzimaju židovski proučavatelji. Odmah valja reći da se oni uglavnom i ne bave kristologijom, nego samo isusologijom. Dakako, 141152ovdje je moguće iznijeti tek neke stavove i mišljenja, kako ih nalazimo u objavljenim djelima koje potpisuju židovski autori.

Uvodno treba također reći da Hrvatska nije zemlja (narod) u čijoj je povijesti prisutnost i uloga Židova bila relevantna. Na prostorima Hrvatske nepoznati su slučajevi sukoba sa Židovima kao što ih susrećemo u nekim drugim europskim zemljama, gdje je njihova prisutnost bila brojčano i djelatno zamjetna. Kao kuriozum može poslužiti podatak iz popisa pučanstva u "krunskoj zemlji" Dalmaciji iz 1846., odnosno 1851., po kojemu je na cijelom tom području u četiri municipija (Zadar, Split, Dubrovnik i Kotor) živjelo samo 417 Židova, a od toga u Šibeniku 1, u Splitu 259, u Dubrovniku 145 te u Kotoru 10. Slična je situacija i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Početkom XIX. Stoljeća na području današnje Hrvatske bilo je manje od 1000 Židova, početkom XX. stoljeća navodno 20 tisuća, a pred Drugi svjetski rat oko 25 tisuća. U popisu stanovništva iz 1981. samo se 316 građana izjasnilo kao Židovi, iako ih prema popisu članova u židovskim općinama ima oko 2200, od čega u Zagrebu 1400. Po popisu iz 2001. godine u Hrvatskoj se samo 576 građana očitovalo kao Židovi.

Stoga nije bilo ni onih koji su se bavili "židovskim pitanjem", kako u pozitivnu, tako ni u negativnu smislu. Ozbiljnih teoloških radova o judaizmu kod nas zapravo nema niti je poznat bilo koji židovski pisac iz Hrvatske koji se bavio pitanjima o Isusu Kristu.

Možemo se susresti i poslužiti samo radovima i knjigama židovskih autora za koje ne znamo kojoj frakciji ili smjeru u židovskom vjerskom kaleidoskopu pripadaju: ortodoksnom, ultraortodoksnom, konzervativnom, reformističkom, liberalnom ili pak američkom, europskom, ruskom, cionističkom, agnostičkom.

Isusov povratak u domovinu

Kao značajan kulturni događaj, koji bi se mogao nazvati i polazište u novovijekom židovskom izučavanju Isusa, mogao bi biti prijevod Novoga zavjeta s grčkoga na hebrejski jezik što ga je nakon gotovo 50 godina rada, 1877. godine, objavio protestantski egzeget i hebraist Franz Julius Delitzsc, a koji je 1901. doživio svoje 12. izdanje.

Drugi važan događaj, koji bi se mogao nazvati i politčkom promjenom stava prema Isusu, događa se paralelno s osnivanjem Cionističkog pokreta kojemu je inicijator bio austrougarski publicist i novinar Theodor Herzl (1860.-1904.) s djelom Der Judenstaat (Židovska država) iz 1896. i Prvim cionističkim kongresom 1897. u Baselu. Herzlov vjerni suradnik u počecima cionističkog pokreta bio je Max Nordau koji je napisao ove riječi: "Isus je duša naše duše, kao što je tijelo našega tijela. Tko bi ga dakle smio izbaciti iz židovskog naroda?..."

Cionistički je pokret zbog svojih velikih i dalekosežnih planova imao potrebu razumijevanja i potpore zapadnih kršćanskih zemalja. Stav prema Isusu Kristu, a time i kršćanstvu, bio je od presudne važnosti. Sastavni dio velikoga i svestranoga projekta rejudaizacije uključio je i "rejudaizaciju Isusa iz Nazareta".

Novovjeko židovsko otvaranje vezuje se uz onaj dio europskih židovskih mislilaca, pisaca i istraživača koji su bili uključeni u europske, napose anglosaksonske, procese prosvjetiteljstva te povijesno kritičke metode u pristupu Bibliji.

U tom duhu liberalnoga sekularizma i racionalizma nastaje i slobodniji odnos prema izučavanju i vrjednovanju Isusa Krista, što je bilo gotovo nezamislivo u prijašnjim razdobljima. ... Poznato je da je program masonerije od početka bio stvaranje "religije u kojoj se svi ljudi slažu", a u XIX. stoljeću ideja (za)vodilja iluminista i masona postala je "tražiti i naći čistoga Isusa". Takav Isus iz Nazareta, propovjednik duhovnih načela, židovski rabbi, zaneseni prorok, ali uvijek jedino i samo običan čovjek, dakle bez svoje kristološke aureole, mogao je biti prihvaćem i od Židova. I to se stvarno dogodilo.

U europskomu okruženju dobru recepciju židovske revalorizacije i rejudaizacije Isusa Krista imao je poznati mislilac i bibličar Martin Buber (1878.-1966.), pripadnik i osmišljavatelj cionističke ideologije. Religijsku zavičajnost vezao je uz hasidizam i židovsku mistiku, nije pripadao ni jednoj struji židovstva, iako je znatno doprinio reformnomu pokretu među Židovima, kako u Europi, tako i u Americi. Gotovo svi pisci prenose njegove riječi o Isusu: "Isusa sam od svoje mladosti smatrao svojim velikim bratom. Da ga je kršćanstvo smatralo i smatra kao Boga i Otkupitelja, uvijek mi se činilo kao činjenica od najveće ozbiljnosti, koju moram radi njega i sebe pokušati shvatiti..."

Značajan prinos rejudaizaciji Isusa svakako je dao i Šalom Ben-Chorin (zagovornik židovsko-kršćanskog dijaloga)... usvojenom razlikovnom definicijom između židova i kršćana: "Isusova vjera nas ujedinjuje, ... ali vjera u Isusa razdvaja."

Nije malo autora koji smatraju da se Isusovo naučavanje može protumačiti iz starozavjetnoga i farizejskoga židovstva (J. Klausner, D. Flusser, P. Lapide, S. Ben-Chorin i dr.) dok, s druge strane, mnogi ističu novost i originalnost Isusova navještaja, koji stoji u suprotnosti i nadilazi ondašnje vjerovanje i učenje.

Je li sveti Pavao odnarodio Isusa?

Od prapočetaka kršćanstva, još u fazi formiranja i utemeljenja prvih kršćanskih zajednica izvan Jeruzalema i Palestine, nastali su teški i zategnuti odnosi sa židovstvom. Mirne se duše može reći da je protagonist tih sporenja bio Savao – Pavao (Saulus, Šaul prema hebrejskom zanči "Izmoljeni", a Paulus prema latinskomu znači "Maleni").

Pavao je bio rimski građanin židovske vjere i helenističke kulture. Svoje djelovanje tijekom burnih tridesetak godina, kao "fanatičan aktivist", Pavao je uglavnom usredotočio na važne gradove i velike urbane sredine. Jeruzalem, Damask, Antiohija, Efez, Solun, Atena, Korint, Rim. ... U gotovo svim mjestima (gradovima) bila je prisutna židovska dijaspora. Računa se da je tijekom prvoga stoljeća, napose nakon razorenja Jeruzalema, u Rimskomu Carstvu živjelo oko šest milijuna Židova. To je važno imati pred očima jer je Pavao u svpavaosvim mjestima u koje je dospio najprije odlazio i zalazio u židovske sinagoge, a u svojemu propvjedanju Isusa Krista najprije se obraćao Židovima.

Pavlovo je obraćenje bilo ujedno i raskid sa židovstvom. On je za Židove postao odmetnik, heretic, izdajnik. Ostao je to sve do danas: "Antagonizam između Pavla i židovstva ne može se dokinuti. Da je Pavao navješćivao samo Isusa iz Nazareta kao Mesiju, ne bi bio došao u nerješiv sukob sa sinagogom, što zasjenjuje njegov život."

Pavao dokida Stari zakon da uspostavi i proglasi Novi. On je dokinuo privilegiranu spasenjsku zasebnost i izabranost Izraela te otvorio put poganima svih rasa, klasa, jezika i naroda da mogu biti ravnopravni članovi novoga Izraela, novozavjetnoga naroda Božjega... Pavao je dokinuo i obezvrijedio obrezanje kao izvanjski znamen abrahamske vjere, proglasivši da se i bez obrezanja može biti dionikom i baštinikom obećanja i blagoslova što ih je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka. Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 3,28-31) uspostavlja antitezu između Zakona djela i Zakona vjere. To je za Židove Pavlov "istočni grijeh" jer obezvrijeđuje Zakon, obrezanje i opravdanje. ... Nasuprot obrezanju tijela Pavao će uvesti pojam obrezanja srca... Namjesto židovskog obrezanja nastupa krštenje u ime Isusa Krista, na mjesto Staroga nastupa Novi savez u krvi Kristovoj!

Kamo sreće kada bi kršćani vrjednovali duhovno značenje i učinkovitost svojega krštenja kao što Židovi vrjednuju svoje tjelesno obrezanje.

Pavlov neuspjeh sa Židovima okrenuo ga je prema poganima kojima on nije želio nametati stroga židovska opsluživanja... Židovi mu predbacuju do današnjega dana da je od povijesnoga Isusa iz Nazareta "stvorio" Krista vjere te da ga je na taj način otuđio Izraelu, učinio ga "božanstvom" za pogane. To je po Židovima Pavlov neoprostiv grijeh.

Iz svega se može uvjerljivo zaključiti da je židovski antipaulinizam nastao u samu početku prakršćanske ere, da je bio dubok i oštar. A ne treba sumnjati da je potom i antijudaizam nastao kao reakcija na sve to.

Spor oko Marciona još traje

"Vi ste naša predraga braća i, moglo bi se reći, naša starija braća." – Ivan Pavao II

 

U prvoj polovini II. stoljeća dogodio se pokušaj radikalna raskida i razlaza kršćanstva i židovstva, odnosno Staroga i Novoga zavjeta. Sirijski brodovlasnik Marcion, rođen u Sinopi na Crnome moru (oko 85., a umro oko 160. Godine), dolazi 139. Godine u Rim gdje se Markionpojavljuje kao utjecajan gnostički teolog i počinje širiti svoju radikalnu teoriju o potrebi radikalna raskida sa Starim zavjetom, a time i sa židovstvom... Marcionovo djelo Antithesen nadahnuto je gnosticizmom i ontološkim dualizmom (mazdaizmom), oprečnost između zle materije i dobroga duha, pa time i oprečnosti između Boga stvoritelja materijalnoga svijeta u Staromu zavjetu i dobroga Boga ljubavi milosrđa u Novomu zavjetu... Marciona se smatra prvim pionirom znanstvenoga pristupa Novomu zavjetu (priznavao je jedino Lukino Evanđelje i 10 Pavlovih poslanica).

On je izazvao Crkvu da utvrdi koji spisi spadaju u kanonske... Marconi je pokušao svoj stav nametnuti na jednoj rimskoj sinodi, ali nije uspio, nego je 144. bio izopćen iz kršćanske zajednice... Osnovao je svoj sljedbu koja se donekle proširila i trajala do nestanka pod islamom... Bio je to i prvi javni teološko-biblijski antijudaizam. (I sveti Augustin do obračenjskog preokreta se zbog manihejstva i marcionizma spoticao i odbojno odnosio prema Staromu zavjetu.) U srednjoj Aziji sve do 11. stoljeća mogu se susresti marcionitske i manihejske zajednice.

Spor oko Marciona nastavio se tijekom povijesti. Oživio je na svoj način u vrijeme Martina Luthera (1483.-1546.) i izazvao Crkvu da na Tridentskome saboru raspravlja o tome pitanju i donese dekret o kanonskim Pismima (8. IV. 1546.).

Ne treba zaboraviti da je problem oko prihvaćanja, odnosno odbacivanja Staroga zavjeta bio aktualan u vrijeme Hitlerova nacističkoga režima u Njemačkoj. Tome se suprostavio papa Pijo XI. u poznatoj enciklici Mit brennender Sorge od 13. ožujka 1937., u kojoj glede toga piše: "Tko dakle želi iz crkve i iz škole odstraniti biblijsku povijest i mudro naučavanje Staroga zavjeta, pogrđuje Božju riječ, pogrđuje zamisao spasenja Svemogućega, i umjesto božanskih planova postavlja usko i ograničeno ljudsko mišljenje."

Rasprave oko Marciona traju do danas... Novi zavjet, unatoč svoj radikalnoj novosti, ipak ostaje nerskidivo vezan uz Stari zavjet.

Današnji stav Židova prema Isusu Kristu

Stav prema Isusu Kristu kod Židova može se slijediti od početka Isusuva javnoga djelovanja... Tijekom dva tisućljeća taj se stav zapravo i nije promijenio. Postojala su razdoblja kada je Isus bio prešućivan, nije mu se spominjalo ime ili se o njemu govorilo kao o nekom bezimenom. A bilo je i negativnih, pa čak i pogrdnih naziva i primjedaba. Sljedbenici vjere u Isusa Krista, kršćani, bili su nazivani "magarećom vjerom", rabeći aluziju na Bileama i njegovu magaricu, o čemu govori Knjiga Brojeva (glava 22-24)... Znalo se dogoditi da su bile i karikature na kojima se na križu pojavljivala magareća glava.

Polemička očitovanja u talmudskoj literature uobličena su od IX./X. stoljeća u Toledot Ješu ("Život Isusa Krista"). Satiričku priču, koja je oblikovana poput srednjovjekovnoga romana, koja je sve do XIX. stoljeća mnogim Židovima prenosila podrugljivu imitaciju 300px-Talmud setIsusova života. Iako su tu pogrdnu priču o Isusu uglavnom odbili svi noviji židovski pisci, ipak se ona uvijek iznova navodi pa se tako na indirektan način promiče i nastavlja.

Prema riječima židovskoga stručnjaka za novozavjetne znanosti Schaloma Ben-Chorina djelo Toledoth Ješu je "srednjovjekovno židovsko anti-evenđelje" koje Isusa prikazuje kao tvorca "crne magije"... U tom polemičkom I antikršćanskom zborniku "primitivne negativnosti" tvrdi se da je Isus bio nezakonito dijete nekoga Josefa Pandere (Pantere), zbog čega su ga prozvali Ben Panthera (sina Panderin ili sin Panterin, jer je Marija označena kao pantera)... Juda Iškariot je mokraćom onečistio Isusa i oduzeo mu čudesnu moć koju je on zlorabio... Viktor Hugo ubraja ga (Toledoth Ješu) među sveta pisma židovstva, o čemu uopće ne može biti govora, iako je ponekad bilo čitano u božićnoj noći" (naravno, čitali su ga Židovi!).

Uostalom, dovoljnom jasnoćom i uvjerljivišću govori činjenica da je židovsko djelo izrugivanja Isusa i Marije Toledoth Ješu uvršteno u znantveno izdanje o Isusovu životu prema židovskim izvorima.

Još jednom treba istaknuti da je noviji židovski pristup Isusu postao sastavni dio moderne, liberalne, povijesno-kritičke isusologije koja razdvaja "povijesnog Isusa" od "Krista vjere". Zato se može reći da se "židovski Isus" dobro uklapa u neoarijanizam koji je preplavio dobar dio egtegetski i teoloških škola, navlastito protestantskih. Štoviše, upravo židovska isusologija postaje dominantnom sastavnicom kritičkoga stava prema crkvenoj, dogmatskoj kristologiji...

Pomnijim zapažanjem o vremenu i prostoru nastanka židovske isusologije, posebice o intelektualnom i vjerskom okruženju, lako je zamjetiti da je to anglosaksonski, protestantski milieu, koji je već krajem XVIII. stoljeća prigrlio deizam, privolio uz radikalni antidogmatizam, usvojio kritički i pozitivistički racionalizam. Jedno ime stoji kao symbol toga pokreta i njegova programa, a to je Moses Mendelssohn.

U sadašnjemu vremenu i procesima postmoderne to se itekako susreće u raznim trendovima koji smjeraju rastakanju kršćanstva, oblikovanju nove globalističke religioznosti, a čemu jasno svjedočanstvo pruža i tzv. feministička teologija.

Dva židovska romana o Isusu iz Nazareta

Novovjeki židovski pristup Isusu u kojemu do izražaja dolazi pozitivan stav prema ovomu židovskom velikanu, ali i postojano odbijanje kršćanske percepcije i recepcije Krista, može se odčitati u "romanu" poznatoga američkog pisca Normana Mailera, pod smionim naslovom Evanđelje po Sinu. Mailer, kao Židov, očito je s velikom pozornošću uočio novije stavove židovskih autora i stručnjaka te na svoj spisateljski način želi dati potporu i potvrdu "pravovjernu liku Židova Isusa".

U toj židovskoj reviziji Isusa očito treba najprije "očistiti teren" tako da se četiri kanonska evanđelja proglase nepouzdanima, a na njihovo mjesto stupa tobožnje "pravovjerno" židovsko Evanđelje koje, eto, sam Isus kazuje o sebi... Upadaju u oči tipični Mailerovi stavovi pashalna-urota 2d22eco Isusu koji su romansirani oblik novovijekih židovskih teza. Tako se ni ovaj autor nije mogao oteti "qumranskoj groznici" pa je Isusa i njegovu obitelj svrstao i obilježio kao izdanka i sljedbenika esenske sljedbe.

Druga, poglavita židovska postavka o Isusu, a ona razara njegovo božanstvo i potom djevičansko rođenje od djevice Marije, odnosi se na to da je Isus prirodni sin Josipa (ili nekoga drugog) te da je Marija nakon Isusa rodila i drugu djecu, dakle Isusovu braću i sestre. Mailer piše: "Tako se Josip vratio u Nazaret, gdje je mojoj majci dao još dva sina, Jakova i Josipa."

Prema ovomu romanu, a sukladno sustavnu i trajnu židovskome nijekanju Isusova božanstva, Mailer prepravlja onaj važni tekst Evanđelja po Mateju koji se odnosi na Petrovu ispovijest u Cezareji Filipovoj (Mt 16, 13-20)... Mailer svoje literarno tkanje razvija tako što u preuzetu potku iz tekstova Evanđelja veoma vješto upliće ortodoksne židovske stavove o čovjeku Isusu... Mailer u više navrata dovodi Isusa i njegovo djelovanje u vezu sa Sotonom...

Iznimno drzak i senzacionalistički, gotovo revolucionaran pokušaj razaranja lika i djela Isusa Krista svakako je onaj iz pera židovskoga pisca Hugha Schonfielda (+1988.). Za svoje djelo Pashalna urota (London, 1965.) autor u uvodnim riječima ističe da je to "rezultat pothvata koji je trajao više od četrdeset godina i koji je bio usmjeren na otkrivanje prave osobe Isusa krista". Od istoga je autora i djelo Nečuveno, ti kršćani – Ti nevjerojatni kršćani (Beč, 1969.)...

Iz njegova cjelokunoga opusa lako se može razaznati srodnost i služništvo masonsko-židovskoj antikristovoj orijentaciji. Pashalna urota tomu je bjelodani dokaz... perfidan pamflet s očitim ciljem stavljanja u sumnju svih središnjih istina kršćanske vjere.

Schonfield je bio veoma blizak istomišljenik i suradnik engleskih pisaca i masona Christophera Knighta i Roberta Lomasa, autora Hiramova ključa (Zagreb, 2000.), Drugi Mesija (Zagreb, 2002.), kao i istorodnog trolista publicist senzacionalističkih uradaka K. Baigenta, R. Leigha, H. Lincolna i njihova Svetoga grala (Zagreb, 1997.) te Obmane o svicima s Mrtvog mora (Zagreb, 2000.), a što je poslužilo kao potka i osnova za razvikani Da Vincijev kod (Zagreb, 2004.) iz pera američkoga židovskoga slobodnog zidara (?) Dana Browna.

O Isusu i Židovima u Hrvatskoj

"Kršćansko vjerovanje u rođenje Mesije od djevičanske majke suprotno je židovskome vjerovanju da će Mesija biti čovjek, rođen na prirodan način, a uz to obavezno s očeve strane biološki potomak loze kralja Davida." – židovski rabin u Zagrebu Kotel DA-DON

 

Ovaj ogled o židovskome stavu prema Isusu Kristu ne može zaobići dvije publikacije napisane izvorno na hrvatskome jeziku i namijenjene židovima i kršćanima u Hrvatskoj. Pri tome najprije mislim na gotovo epohalno djelo židovskoga rabina u Zagrebu (doduše, nakon razmirica sada rabina samo jedne židovske zagrebačke frakcije koja se okuplja pod vodstvom oca i sina Goldsteinovih!). Dakle, rabin Kotel DA-DON je nedugo nakon dolaska u Zagreb i nakon preuzimanja službe rabina izdao opsežno djelo na preko 800 stranica pod naslovom Židovstvo. Život, teologija i filozofija (Zagreb, 2004.). To je ustvari praktično-teoretski kompendij svega onoga što je bitno za židovski vjerski život. Dakako, u tomu djelu nije se moglo zaobići pitanje o odnosima pripadnika židovske i kršćanske vjere. Tomu je pitanju posvećen zaseban osvrt. U ovomu djelu autor je slijedio židovsku ortodoksnu liniju, a i sam je priznao da pripada toj glavnoj židovskoj struji. Otuda njegovi ortodoksno židovski stavovi u odnosu na kršćanstvo i na lik i djelo Isusa Krista. Kotel Da-Don o podrijetlu kršćanstva tvrdi: „kršćanstvo se razvilo iz jedne židovske sekte u prvom stoljeću." U poglavlju „Šabat i moderni svijet" autor bez ustručavanja i stručnoga opreza ponavlja netočne davne tvrdnje: „...kršćanstva, koje je na početku također držalo šabat u subotu, sedmoga dana. Kasnije, kada je kršćanstvo od progonjene vjere postalo vjera koja progoni, prebacilo je šabat na nedjelju."

Naginjanje i zastupanje radikalnih židovskih stavova očituje se u autorovu komentaru o monoteizmu i kršćanskome Trojstvu, učenju i vjerovanju u Trojedinoga Boga: „Stoga je i kršćansko vjerovanje u Sveto trojstvo u potpunoj suprotnosti židovskome poimanju čistoga WIL 7687monoteizma... Pokušaji objašnjavanja trojstva kao monoteističkoga pojma židovstvu nisu prihvatljivi, jer jedan je jedan, a ne više od toga, a ako se mora objasniti zašto je nešto jedan, to je znak da to nije jedan, već nešto drugo. Prihvaćanje trojstva prema Rambamu nosi elemente idolopoklonstva, jednoga od triju prijestupa (idolopoklonstvo, ubojstvo i zabranjeni spolni odnosi) koje Židov ne smije učiniti, već, ako bi bio prinuđen na to, treba izabrati smrt. To objašnjava zašto su u vrijeme inkvizicije i sličnih povijesnih razdoblja Židovi radije umirali nego se pokrstili."

Dakako, na tomu radikalnu židovskomu tragu autor Isusa ne priznaju prorokom: „Isus se na nekoliko mjesta suprotstavlja Tori, a kršćanstvo je ukinulo većinu njezinih praktičnih zapovijedi, stoga on za židovstvo ne može biti pravi prorok." Tko čita i lista ovu knjigu, udmah će zamijetiti da autor gotovo posvema zaobilazi noviju židovsku isusologiju, da Isusa praktično i ne spominje osim u kontekstu nijekanja Isusovih proročkih, mesijanskih i božanskih atributa. Stoga se ovo djelo doima kao da je pisano u neka druga i davna vremena i da svjesno ne korespondira s onim židovskim autorima koji su svoja istraživanja posvetili upravo liku i djelu Isusa iz Nazareta. Taj i takav stav može se odčitati u autorovu tumačenju Dvanaestoga teološkog načela židovske vjere koje razlaže jedno od najvažnijih i najspornijih pitanja židovstva i kršćanstva, a to je pitanje o dolasku Mesije. Autor slijedi učenje i temeljne postavke poznatoga rabija Moše ben Majmona, na Zapadu poznata pod imenskom inačicom Mojses Majmonides (1138.–1204.) te odgovara na pitanje Tko je Mašiah (Mesija) i što je njegovo poslanje? „Mesija će biti običan čovjek, koji će se roditi na uobičajen način, a čovječanstvo toga neće biti svjesno... Mesija se može roditi u bilo kojem naraštaju. Mi se nadamo da se već rodio i da će nas doći izbaviti. Čekat ćemo ga svakoga dana, čak ako bi se to i oduljilo, čekat ćemo ga... Kršćansko vjerovanje u rođenje Mesije od djevičanske majke suprotno je židovskome vjerovanju da će Mesija biti čovjek, rođen na prirodan način, a uz to obavezno s očeve strane biološki potomak loze kralja Davida."

Slijedom toga autor želi ukazati i na tragične posljedice koji iz te i takve vjere u Mesiju proizlaze pa piše: „Od pojave kršćanstva i islama teku svijetom rijeke krvi, ne samo zbog različitih gospodarskih i adalbert-rebic-mariological-marian-congress-lourdespolitičkih uzroka, već i u ime vjere, često uz obilatu potporu vjerskih vođa. Zbog toga još uvijek čekamo Mesijin dolazak. To su teološki razlozi što su Židovi vraćali Stvoritelju svoje duše na žrtveniku inkvizicijskih lomača, radije nego da prihvate vjerovanje da je Isus bio Mesija i kršćanstvo kao vjeru." U toj viziji autor se obračunava i s mesijanstvom Isusa iz Nazareta: „Ali Isus iz Nazareta, koji se činio kao da je Mesija i kojega je ubio sud – o njemu je već prorokovao Daniel, kako je rečeno:... i ljudi bezakonja iz tvoga naroda dići će se da bi postavili viziju, ali neće uspjeti (Daniel 11,14)... I sve ono u vezi Isusa iz Nazareta i onoga Išmaelca (Muhameda), koji se digao nakon njega, nije drugo doli utiranje puta za kralja Mesiju i pripremanje cijeloga svijeta za zajedničko služenje Vječnome... Kad uistinu ustane kralj Mesija i pobijedi i ustane i izdigne se, odmah će se svi pokajati i spoznati da su im očevi u nasljedstvo dali laž i da su se njihovi proroci i očevi prevarili."

Jedno drugo djelo pisano na hrvatskome jeziku koje tematizira Isusa iz Nazareta i židovstvo, i to uglavnom u tragičnim posljedicama povijesnih zapleta i raspleta, potpisuje profesor zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta dr. Adalber Rebić. Ako itko onda je profesor Rebić po mnogo čemu najprikladnija i najspremnija osoba da složi ovo djelo koje je i uvršteno u niz „Priručnici" za studente rečenoga fakulteta, ali podjednako i za druge zainteresirane osobe. Rebić je za cijeloga svojeg radnog vijeka bio profesor svetopisamskih znanosti, pisac i prevoditelj djela biblijske tematike, vrstan znalac Izraela kojega je na stotine puta s hodočasnicima prošao uzduž i poprijeko i kao takav osvjedočeni prijatelj brojnih Židova u Izraelu i u domovini. U ovomu djelu Rebić je uglavnom kronološkim slijedom posložio sve bitne povijesne informacije o odnosima židova i kršćana, ukazao i predočio odnosna pitanja i probleme, ocrtao stavove koji su zauzimani te razloge koji su ih uvjetovali. Kao profesor svetopisamskih znanosti posebnu je pažnju posvetio pitanju „Jesu li novozavjetni spisi antijudaistički obilježeni?" .

S polazišta vjere i teologije to i jest najsržnije pitanje jer spisi Novoga zavjeta ne sadrže samo isusologiju, nego su temelj i ishodište kršćanske kristologije, naime, to je svjedočanstvo da je Isus iz Nazareta Krist-Mesija, Sin Božji, a to i jest najsporniji i u bitnosti jedini pravi sporni sadržaj između židova i kršćana. Dakako, židovi odbacuju novozavjetnu kristologiju i to pripisuju djelovanju Crkve zidovstvoprvih vjekova koja se time udaljila od izvornih datosti i priklonila političkim, kulturološkim i drugim zahtjevima i izazovima poganskoga okruženja u koje se inkulturirala. Međutim, podjednako vrijedi i stav kršćanske egzegeze i teologije koja se ne može odreći svetopisamskoga pologa i svete predaje, ne može zanijekati Pomazanika, Mesiju, Sina Božjega i Bogočovjeka Isusa Krista, napose ne njegovu smrt i uskrsnuće. Moguće je i potrebno u dijaloškoj konfrontaciji slijediti i rabiti četiri naputka što ih Rebić predlaže kada je riječ o čitanju i razumijevanju evanđeljâ.

Nakon osvrta na međuodnose u prvoj Crkvi i razlaganja o „antijudaizmu" u novozavjetnim spisima, Rebić nam nudi dostatno opširan i obrazložen panoramski povijesni pregled o „asntijudaizmu". Taj kronološki prikaz ide od vremena drevnih crkvenih otaca, preko cijeloga srednjeg vijeka sve do vremena humanizma i prosvjetiteljstva te završava s posebnim osvrtom na pitanje o Židovima u Habsburškoj Monarhiji, na pogrom Židova u XIX. i XX. stoljeću, uz kratak osvrt na pitanje Židova u Hrvatskoj. Ovaj je profesorski priručnik (scripta 15) opremljen i popisom literature kojom se autor služio i koju zacijelo preporučuje čitateljima. To je izbor iz međunarodne ponude knjiga o toj temi, navlastito na engleskome i njemačkome jeziku, što je i razumljivo. Ipak začuđuje da je baš u popisu literature izostao navod djela dr. Ivana Mužića, Slavka i Ive Goldsteina i drugih ovorodnih autora. Nema ni spomena knjige koju je izdao rabin Kotel DA-DON, Židovstvo, Zagreb, 2004.

No mnogo više i mnogo prije negoli ova mala primjedba u vezi s navedenom literaturom, a jer je riječ o vrlo ozbiljnoj temi i njezinu udžbeničkome karakteru, a gledano u cjelini, na kraju se dobiva dojam kao da je ovaj udžbenik tkan i satkan u „crno-bijeloj" tehnici. Pri tome je kršćane zapala crna, a Židove bijela boja. Naime, sasvim otvoreno zapažajući, čini se da su evidentirani i imenovani svi „kršćanski grijesi" tijekom dva tisućljeća protiv Židova, a među tim „grijesima" kao da primat drže oni „katolički". Nedostaje zauzetiji prikaz antijudaizma kod protestanata, a još većma onoga kod pravoslavaca, napose u Rusiji. Zbog brojnih i silenih nasrtaja na Katoličku Crkvu i papu Pija XII. u svezi s Holokaustom usred XX. stoljeća, stječe se dojam da je katolički rimski papa bio neka vrsta „doglavnika" Hitleru, Paveliću i drugima. K tome, statistički gledano i zbrajano, Rusiju je, milom ili silom, napustilo gotovo više Židova nego je stradalo u nacističkim logorima, ali to se gotovo šutnjom prekriva. Nije valjda da je rimski papa Pacelli krivac i za progone Židova iz Rusije, za likvidaciju Židova u Srbiji i drugim zemljama! Ili se treba prikloniti i privoljeti uz proizvoljne konstrukte koji su suprotni stvarnosti i činjenicama? Mislim da je potrebno uvažiti neophodnu reviziju povijesti koju su pisali diktatori s lijevice i s desnice, kao i nametnuto opće mnijenje koje se širi preko medija, pamfleta i sl.

Valja se prisjetiti da je nakon Drugoga svjetskog rata u određenim krugovima nastala prava „hajka" na papu Pija XII., na njegovu ulogu tijekom ratnih zbivanja, napose na njegov odnos prema Njemačkoj, odnosno prema režimu nacizma pod diktaturom Adolfa Hitlera. Stoga je bio proglašen „Hitlerovim papom". Značajan prinos tomu i takvu napadu i njegovoj popularizaciji dalo je djelo njemačkoga Židova lijeve orijentacije Rolfa Hochhutha „Namjesnik" (Der Stellvertreter), premijerno izvedena predstava u Berlinu 1963. u kojoj je ovaj papa predstavljen kao „šutljivi promatrač" progona Židova. Uslijedilo je bezbroj drugih djela, za i protiv. Tu spada i djelo britanskoga novinara i katolika (nekadašnjega sjemeništarca) Johna Cornwella o „Hitlerovu papi" . Od židovskih autora valja spomenuti djelo Jonaha Goldhagena u kojemu za holokaust optužuje cjelokupan njemački Pio XIInarod i Katoličku Crkvu. I prof. Rebić u Predgovoru ovoj svojoj knjizi piše: „A osobito me na izbor te teme potakla knjiga koja se nedavno pojavila na njemačkom knjiškom tržištu pod naslovom 'Die katholische Kirche und der Holocaust. Eine Untersuchung über Schuld und Sühne' (Katolička Crkva i holokaust. Istraživanje krivnje i kajanja"). Knjigu je napisao američki Židov Daniel Jonah Goldhagen. Knjigu je vrlo teško čitati. Prožeta je mržnjom i okrivljavanjem, poluistinama i insinuacijama na račun Crkve. Pisac ne uzima u obzir ništa od onoga što je Katolička Crkva poduzela, rekla ili napisala o holokaustu i progonu Židova za vrijeme nacističkoga režima u Europi. I osudila ga.

Pisac je često jednostran i neobjektivan kada Crkvi pripisuje ono što su učinili režimi koji su prema Crkvi bili neprijateljski nastrojeni i koji su uostalom progonili i samu Crkvu. Pisac kao da ne zna za mnoge pomirbene čine koje je u ime Crkve poduzeo rimski biskup papa Ivan Pavao II. Povrh toga, pisac iznosi mnoge „poluistine" pa na neki način šteti pothvatima pomirenja između jedne i druge vjerske zajednice, a time i sebi i svojoj knjizi potpirujući nove nesnošljivosti jednih prema drugima Kao reakcija na tu knjigu može se navesti djelo jednoga židovskog rabina koji brani papu Pija XII. Rabin Dalin izriče tvrdnju: „bitka oko reputacije pape Pija XII. jedna je od povijesno najvažnijih bitaka kulturnog rata."

A dr. Jure Krišto, koji je o tome pisao, primjećuje: „Rabin je svjestan, naime, iznimno agresivne ljevičarske intelektualne klase koja želi eliminirati s društvenog obzorja ne samo Katoličku Crkvu nego vjeru kao takvu što, dakako, uključuje i židovstvo." A potom piše: „Suvremeni kritičari Katoličke Crkve uopće se ne bave holokaustom, nego ga jednostavno zlorabe kao najveću batinu kojom udaraju protiv onih u Crkvi koji se ne slažu s njihovim liberalnim stajalištima o seksualnosti, pobačaju, kontracepciji, celibatu, ulozi žene u Crkvi i sličnim pitanjima... Nije naodmet Dalinovo zapažanje da protupapinsku kampanju vode bivši katolički sjemeništarci, bivši svećenici ili srditi liberalni katolici." Među takvima vremenski je možda prvi bio otpali talijanski isusovac Carlo Falconi koji je 1965. godine objavio knjigu „Šutnja Pija XII." na temelju dokumenata koje mu je pribavila bivša jugoslavenska Udba, poglavito iz tabora Viktora Novaka i njegova djela Magnum crimen.

Ravnoteža i podjednaka distanca ovoga oglednog prikaza zahtijevaju da se spomenu i manje časna djela s one druge, židovske strane. Rebić je zacijelo jedan od najbolje obaviještenih stručnjaka integralne judaistike pa mu nisu nepoznate povijesne datosti tijekom stoljeća koje su obilježile odnose židova i kršćana. Ni veliki starozavjetni židovski proroci nisu se ustručavali, ne samo ukazati na zastranjenja i grijehe svojega naroda, nego su i tumačili povijesne jade i nevolje Izraela upravo kroz prizmu njihova odmetništva. Mnogi kršćanski pisci prvih vjekova u svojemu su stavu prema Židovima slijedili upravo taj trag drevnih proroka. Uostalom, tijekom velike, gotovo dvomilenijske, dijaspore Židova događalo se mnogo toga ne samo naspram Židova, nego i među njima samima, njihovim zajednicama, njihovim rabinima, što je u konačnici prepoznatljivo u bezbroj židovskih vjerskih frakcija, učenja, tumačenja svetih knjiga, obreda, zakona i obveza.

Uostalom, sasvim je razumljivo da su tijekom dva tisućljeća i Židovi imali svoj stav i odnos naspram kršćana (ta živjeli su uglavnom u njihovoj sredini), njihovu učenju i obredima, njihovu ustroju i prizivu na svete knjige i zajedničku starozavjetnu prošlost. Nije li tijekom talmud berakhot bomberg-jpgsvih tih dugih i mučnih stoljeća među Židovima neprestance u živoj predaji bila obnavljana njihova drevna „povijest Isusova" Toledoth Ješu, u kojoj se na podrugljiv i blasfeman način govori o Isusu, o Mariji i Josipu, o „magarećoj vjeri". Budući da se to na vrlo lukav način prenosi sve do naših dana, smatram da je to bilo potrebno spomenuti i na to se osvrnuti, tim više što postoji „znanstveno izdanje" toga djela na njemačkome i hebrejskome jeziku, tisakno u Berlinu 1902., ali i ponovno u Hildesheimu 1977. godine .

Koliko sam mogao zamijetiti, Rebić u svojemu udžbeniku uopće ne tematizira židovski Talmud kao najvažnije i presudno djelo po kojemu bi se trebali odmjeravati cjelokupni odnosi između Židova i kršćana. Obično se prihvaća netočno mišljenje da u Talmudu i nema naročita spominjenja Isusa Krista i kršćana. To može samo tako izgledati na prvi pogled, odnosno na prvi ugled Talmuda u kojemu se već odavno izostavljaju mjesta, odnosno tekstovi koji se odnose na Isusa i kršćane općenito. Naime, poznat je naputak izrađen tijekom jednoga susreta rabina u Poljskoj početkom XVII. stoljeća kada je zaključeno da se u izdanjima Talmuda izostave oni tekstovi koji se odnose na Isusa i na kršćane jer bi to moglo imati štetne posljedice po Židove. A na mjesto izostavljenoga teksta treba staviti samo mali kružić kao znak koji je imao označiti da taj izostali tekst rabin treba nadomjestiti usmenom predajom i na taj način onemogućiti kršćanima da u talmudskome tekstu otkriju ona mjesta u kojima je riječ o Isusu Kristu ili pak o kršćanima.

Nije moguće ni pomisliti da sveučilišnome profesoru svetopisamskih znanosti i gotovo pravome ekspertu judaistike, kakav je prof. Rebić, nisu poznati stavovi o sudbini talmudskih prijevoda i izdanja u prošlosti, a i u sadašnjosti, pa s tim u vezi i poznavanja djela iz pera profesora na Kraljevskoj rimokatoličkoj crkvenoj akademiji u Petrogradu I. B. Paranaitisa. O životu ovoga znanstvenika, katoličkoga svećenika i sveučilišnoga profesora, pročelnika katedre za judaistiku u Petrogradu, a rodom iz Turkestana, veoma su oskudne biografske informacije. Zna se da je bio još živ godine 1916., ali onda mu se s dolaskom boljševičke revolucije gubi svaki trag. Njemu se je posrećilo te je uspio imati uvid u cjeloviti Talmud te iz njega prepisati sve one tekstove koji se odnose na Isusa Krista i kršćane. Te je tekstove profesor Paranaitis prenio u izvornu obliku, to jest na hebrejskomu jeziku, a odmah je pridodao i latinski prijevod.

Valja pretpostaviti da će se već naći netko tko će ovo djelo jednoga znanstvenika i istraživača iz ruskoga Petersburga umah htjeti svesti na razinu knjige koja se pripisuju ruskome pravniku Sergeju Aleksandroviču Nilusu Protokoli sionskih mudraca te na taj način pokušati uzdrmati temelje vjerodostojnosti ovoga djela te od istinita kazivanja pokušati učiniti tek izmišljen galimatijas nadahnut antijudaizmom. Međutim, stvari stoje sasvim obratno. Djelo je vjerodostojno, ono se odlikuje ozbiljnom i sustavnom metodom obrade, ono je specifično jer dira i razotkriva sadržaje teško ili nikako dostupne.

Djelo profesora Paranaitisa podijeljeno je u dva glavna dijela. Prvi dio sadrži učenje Talmuda o kršćanima. Pri tome je najprije riječ (1. poglavlje) o Isusu Kristu u Talmudu, o raznim imenima kojima se oslovljuje Isusa u Talmudu, o Isusovu životu , potom o učenju Isusa Krista .

Drugo poglavlje ovoga prvog dijela knjige odnosi se na kršćane u Talmudu, a pojedinačno obrađuje imena kojima se nazivaju kršćani u Talmudu, zatim se obrađuje pitanje tko su kršćani prema učenju Talmuda te naposljetku o kršćanskome bogoštovlju. Tko god pročita sve ove stranice satkane od izvornih citata iz Talmuda i popraćene neophodnim bilješkama i tumačenjima, ne može ostati nedirnut množinom i oštrinom nemilih izraza, imena i pridjevaka o Isusu Kristu, kršćanima i njihovim svetinjama. Kada se ovo pročita, Tree of Life Sephirothpostaje jasnije i uvjerljivije zašto je davno donesen naputak da se ta mjesta u Talmudu izostave kod tiskanja i da se nadomjeste malim kružićima kao znakovima gdje im je bilo mjesto. Drugi dio knjige posvećen je odredbama i naredbama Talmuda u odnosu na kršćane, dakle na ono što Talmud zapovijeda da se vrši i prakticira u odnosu na kršćane. Tu se nalaze mnoge upute i naredbe, kao npr. kako treba izbjegavati kršćane jer su nečisti, oni su idololatri, oni su štetni, pa kako treba činiti zlo kršćanima, nanoseći štetu njihovoj imovini, šteteći im preko sudova, izbjegavanjem pružanja pomoći u životnim teškoćama, kako kršćane treba ubiti. To se posebno odnosi na one koji bi odali talmudske tajne, kao i na one koji su postali židovski apostati.

Valjda kao tumačenje zašto treba ubiti kršćane ističe se da su oni tirani nad židovima. Začuđuje odredba po kojoj najprije treba biti razrušen Rim, kako treba poubijati sve kršćane, pa i one dobre. Tu je i odredba „da židov koji ubije jednoga kršćanina ne čini grijeh nego prinosi Bogu preugodnu žrtvu"."Uništiti kršćane svrha je svih napora i svih molitava Izraela." To je nauk židovskoga Talmuda. A kada se uz taj Talmud priljubi još židovska Kabbala sa svojim izvitoperenim mistično-magijskim učenjima i tumačenjima, slika postaje još teža i mračnija. No to se ne može prešućivati, to spada u samu srž židovske teologije, filozofije, mistike i politike. To tvori „srž židovstva"! I kao što u Kur'anu postoji dostatna podloga za teoriju i praksu „svetoga rata" protiv kršćana, tako i u židovskome Talmudu postoji dostatna podloga za izrugivanje, prijezir i mržnju na Isusa Krista, njegovu majku Mariju i na sve kršćane. Istinski dijalog stoga treba započeti pitanjem i zadatkom koji glasi: „kako nadići tu datost"? Zaobilaziti te provjerene stvarnosti značilo bi varati sebe i varati svojega sugovornika. Intelektualno, ljudsko i religijsko poštenje (correctness) mora nadvladati svaki oblik laskanja, dodvoravanja, licemjerja, dvoznačnosti i lukava pretvaranja. Nažalost, to je još uvijek deficitarna stvar, odnosno deficitarni stav.

Stoga se ne može prihvatiti ono mišljenje koje kazuje da je uzalud tražiti riječ o Isusu u starim židovskim spisima jer da se njegovo ime izbjegava i tek usput spominje kao „neki, onaj" s ružnim pridjevcima „luđak, bastard, nezakonito dijete". Pa to je pojednostavljen kratak sažetak talmudskoga učenja o Isusu Kristu. Isto vrijedi i za kršćane koje se naziva hereticima, prezirani Nazareni, NOSRI – Nazarenac. Isus je za Židove nezakonito dijete Marije koja ga je začela s rimskim vojnikom Panterom. Uz ostalo, za njih je Isus bio magičar koji je naučio magiju u Egiptu od nekoga Jošue pa je i okončao život tako da je ubijen kao magičar i apostat. Kršćani su apostati, heretici, oholice. Iako se navodi da je istom negdje u VIII. ili IX. stoljeću napisana knjiga Toledoth Ješu (rodoslovlje i povijest Isusova) koja je potom kružila među Židovima u dijaspori i bila stoljećima pučka podloga o njihovu stavu prema Kristu i kršćanima, ipak se čini da sve to i nije baš tako. Govor o Isusu nastao je već za njegova života, silno se razvio nakon njegove smrti i uskrsnuća, a onda s odlaskom golema broja Židova u dijasporu Rimskoga Carstva nakon razorenja Jeruzalema 70. godine prerasta u nezaobilazan sadržaj židovske usmene tradicije koja se kasnije kodificira u Talmudu, Toledoth Ješua i drugim djelima te je preživjela stoljeća pa se i danas spominje u knjigama židovskih pisaca.

Dakako da je s kršćanske strane već u prvim kršćanskim vremenima postojala reakcija koja je zapisana u apologijama, razgovorima i žustrim raspravama crkvenih otaca sa stvarnim ili pak samo knjiškim, fiktivnim Židovima. I to je posebno vrijedan dokaz da je sukob između Crkve i sinagoge davnoga datuma. Spomenimo tek neka od tih djela. Među starim apologijama kršćanstva nalazi se i ona nepoznata autora upravljena Diogenetu 200px-Justin Martyr(vjerojatno Claudiju Diogenetu koji je 197. bio carski prokurator u Egiptu). Tekst te poslanice svjedočanstvo je konačna razdvajanja sinagoge i Crkve te iznosi neprijateljski stav, pa i mržnju koja se razvila kao posljedica razdvajanja. U arhivima kršćanskoga antisemitizma ima malo tekstova koji u cijelosti dosežu prezriv ton i takvu žestinu pogrda. Osuda židovskoga Zakona događa se kategorički tako da su neki komentatori podrijetlo teksta pripisali Marcionu Tu spada i Dijalog sa Židovom Trifonom, djelo koje pripada sv. Justinu mučeniku (oko 110.–165.).

Ovo je Justinovo djelo obilježilo i donekle odredilo stav Crkve tijekom svih narednih stoljeća. A sržni Justinov stav jest ovaj: mi smo sada pravi, duhovni Izrael, pleme Judino, Jakovljevo, Izakovo i Abrahamovo. Identičnost Boga stvoritelja, Boga Izlaska iz Egipta, Boga na Sinaju i Boga Novoga zavjeta – Oca Gospodina našega Isusa Krista. Sukob Židova i kršćana u prvim stoljećima poslije Krista započeo je zapravo s Pavlom apostolom koji se okrenuo misionarskome radu među poganima. No diljem Rimskoga Carstva, kuda se Pavao kretao, najprije je zalazio i propovijedao u sinagogama. Tamo je doživio i žestoke sukobe, protimbe, zavjere, napade i optužbe upravo od subraće Židova. Nakon 70. godine diljem Rimskoga Carstva, u dijaspori, živjelo je oko sedam milijuna Židova dok su tada kršćani bili gotovo neznatna manjina. Sukob je bio neizbježan. I dogodio se i odjek toga je upravo u kršćanskim obranama (apologijama) i već zarana u traženju svetopismaske podloge i teološkoga opravdanja za legitimitet preuzeta primata kršćana nad Židovima. Kao završni pečat na to razdoblje od gotovo puna četiri stoljeća stavio je sv. Augustin u svojim teološkim raščlambama o tomu pitanju.

 1Kotel Da-Danon, židovski rabin, došao je u Zagreb 1998. da nakon više od pola stoljeća zagrebačka židovska zajednica dobijer i svojega rabina. Nakon nekoliko godina njemu je oduzeta ta služba u aferi unutar židovske zajednice, a koja još traje. Moglo bi se, promatrajući izvana, ustvrditi da je nastao „sukob interesa" između dvije grupacije: ona oko dr. Ognjena Krausa i ona oko oca i sina Goldsteinovih. U igru je pristrano upleten i sada bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, jamačno zbog svojih obiteljskih veza i zbog prijateljstva s Goldsteinima. U svakom slučaju, došlo je do rascjepa pa sada mala židovska zajednica u Zagrebu ima svoja dva središta (i x188193885842931319 9dvije mini sionagoge!), jednu u Palmotićevoj s novim rabinom Lucijanom Mošom Prelevićem gdje se okuplja Krausova frakcija i drugu na Mažuranićevu trgu br. 6/II gdje još uvijek djeluje Kotel Da-Don u zajednici koja se je imenovala „Bet Israel", a koja je frakcija Goldsteinovih za koju ona prva zajednica tvrdi „da su se registrirali na protuzakonit način" i za koje je „ponašanje bivšega predsjednika (Stjepana Mesića) bilo nečasno." (Usp.: Vjesnik.hr, news portal, 21. 2. 2012.)
Usp.: Odnosi između Židova i kršćana nekad i danas, str. 196–199.
Usp.: Tanja LAKIĆ, razgovor s rabinom Kotel Da-Donom, u časopisu KBF-a Spectrum, br. 173, str. 173–175.
Usp.: Kotel DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Zagreb 2004, str. 21.
Usp.: Nav. dj., str. 275.
Usp.: Nav. dj., str.608.
Usp.: Nav. dj., str. 624.
Usp.: Nav. dj., str. 664–669.
Usp.: Nav. dj., str. 667.
Usp.: Nav. dj., str. 668.
Usp.: Nav. dj., str. 668–669.
Usp.: Adalbert REBIĆ, Odnos između Židova i kršćana kroz povijest, KS, Zagreb 2007.
Usp.: Nav. dj., str. 23–43.
Usp.: Nav. dj., str. 35.
Jedno od djela koje se zauzima u tome pravcu svakako je ono austrijskoga povjesničara Rudolfa CZERNINA, Das Ende de Tabus, 4. izd., Graz – Stuttgart 2000.
Usp.: John CORNWELL, Hitler's Pope. The Secrete History of Pius XII., 1999.
Usp.: Jonah GOLDHAGEN, Hitler's Willing Executioners, 1996. Isti je autor 2002. objavio knjigu: „Moralna osuda: Uloga Katoličke Crkve u holokaustu i njezina neispunjena zadaća ispravljanja" – o tome vidi dr. Jure KRIŠTO, Židovski rabin brani Pija XII., u Glas Koncila, br. 25/2006, 18. lipnja 2006., str. 11.
Usp.: Adalbert REBIĆ, Odnos između Židova i kršćana kroz povijest, str. 5.
Usp.: Rabbi David G. DALIN, The Myth of Hitler's Pop, Washington, DC, 2001.
Usp.:Jure KRIŠTO, Židovski rabin brani Pija XII., u Glas Koncila, br. 25/2006, 18. lipnja 2006., str. 11.
Poznati i priznati židovski proučavatelj kršćanstva Schalom Ben-Chorin u knjizi o Mariji, Isusovoj majci (Schalom BEN-CHORIN, Mutter Mirjam. Maria in jüdischer Sicht, München 1991, posebno str. 34–37), potanko prenosi sadržaj toga protukršćanskog djela. Ben-Chorin će doduše napisati da se tu Isusovu povijest prepričava u „negativnu primitivitetu"(str. 34), ali taj se pisac na taj način samo vješto ograđuje od osobne odgovornosti koju ozbiljan znanstvenik i sveučilišni profesor ne može na sebe preuzeti, međutim priča ide dalje, ona se usmeno i pismeno prenosi, ona je među Židovima gotovo većinski prihvaćena i rabljena. Uza sve to Ben-Chorin je u ovoj knjizi ispisao nekoliko predivnih stranica o Mariji.
Usp.: Samuel KRAUSS, Das Leben Jesu nach jüdischen Quellen, Berlin 1902, Hildesheim 1977. Usp.: Schalom BEN-CHORIN, Mutter Mirjam, str. 35.
Usp.: Mario DE' BAGNI, Introduzione (uvod) u djelo I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Milano 2005, str. 32–33.
Usp.: I. B. PARANAITIS, Christianus in Talmude Iudeorum sive rabbinicae doctrinae de christianis secreta, Petropoli, 1892. (Kršćanin u židovskom Talmudu ili tajna nauka rabina o kršćanima). Izdanje koje imam u rukama reproducira izvorne tekstove na hebrejskome i latinskome jeziku, a tome je pridodan i talijanski prijevod. Tako je ova knjiga trojezično izdanje.
Usp.: Ivan MUŽIĆ, Protokoli sionskih mudraca, Split 1999.
Usp.: I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Milano 2005, str. 55–87.
Usp.: Articulus III.: De Doctrina Christi, Isto mj., str. 88–92.
Usp.: I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Capitolo II, str. 93–149.
Usp.: I. B. PRANAITIS, I segreti della dottrina rabbinica, Pars II. Talmudis praecepta de christianis, str. 150–239.
Usp.: Jean-Luc POUTHIER, Die Apologie an Diogenet, u Welt und Umwelt der Bibel, br. 38/205, str. 38–39.
Usp.: Rudolf VODERHOLZER, Justin der Märtyrer, u leksikonu Theologen, Ketzer, Heilige, Beck Verlag, München 2001, str. 211.
Usp.: Adalbert REBIĆ, nav. dj., str. 58–59. Za daljne proučavanje ovoga pitanja preporučujemo nekoliko radova: Joachim LAUER, Verfeindete Verwandte?, u Welt und Umwelt der Bibel, br. 38/205, str. 55–62; Klaus WENGST, Jesus zwischen Juden und Christen. Re-Visionen im Verhältnis der Kirche zu Israel, Stuttgart 2004; F. SCHULLER, G. VELTRI, H. WOLF, Katholizismus und Judentum, Gemeinsamkeiten und Verwerfungen vom 16. bis zum 20. Jahrhunder, Regensburg 2005. Razni autori i razni materijali: Juden und Christen. Geschichte einer Trennung, poseban broj Welt und Umwelt der Bibel, Stuttgart, br. 38/2005.; Mario PESCE, Ebraismo, u leksikonu Teologia, Ed. Paoline 2002, str. 474–501; Luigi MORALDI, Giudaismo, u Nuovo Dizionario di Teologia Biblica, Ed. Paolone 1988, str. 681–707; Zbornik radova i stavova kršćana prema ŽIDOVSTVU: Le chiese cristiane e l'ebraismo (1947–1982) Marietti, 1983. 209–229; Agostino BEA, Il popolo ebraico nel piano divino della salvezza, u La Civilta cattolica, 1965, IV, 209–229; August BEA, Antisemitismus, Rassentheorie und Altes Testament, u Stimmen der Zeit, br. 100, 1921, str. 170–183. Augustin kard. BEA, Die Kirche und das juedische Volk, Frankfurt 1966; M. PESCE, Il cristianesimo e la sua radice ebraica, EDB, Bologna 1994. Ansgar KOSCHEL (izd.), Katholische Kirche und Judentum im 20. Jahrhundert (ISBN 3-8258-5507-4); J. MARITAIN, Gli ebrei fra le nazioni i La passione d'Israele – sada sabrani u djelu: Il mistero d'Israele, Massimo, Milano 1992; Hans KÜNG, Das Judentum, Piper Verlag, München – Zürich 2001, napose odsjek pod naslovom Der Streit zwischen Juden und Christen, str. 377–485. i brojna druga djela djelomično već spomenuta u ovomu ogledu.

 

Kršćansko- židovski dijalog između teologije i politike

"On je bio Židov među Židovima. Ni iz jednoga drugoga naroda nije mogao poteći čovjek kao on i ni u jednomu narodu ne bi mogao naći apostole koji su u njega vjerovali." Leo Baek

 

Ne može se zanijekati da Židovi i kršćani dijele zajedničku duhovnu baštinu: Stari zavjet, monoteizam, vjeru u Boga stvoritelja, Savez, Dekalog, mesijanstvo, kraljevstvo Božje, molitveno blago...

Dijalog Židova i kršćana, na ovaj ili onaj način, odvijao se tijekom svih dvadeset stoljeća. Taj je dijalog ponekad bio napet i ratoboran, ponekad se pretvarao u zloslutnu šutnju, najčešće u podmukli govor iza leđa, a nerijetko i u oktroirane zakone izgona i progona... U tom odsjeku povijesti zbile su se mnoge presudne stvari od kojih, što se Židova tiče, treba istaknuti tragično stradanje u vrijeme vladavine nacionalsocijalizma Adolfa Hitlera u Njemačkoj, ali i pozitivan događaj službene uspostave države Izrael 1948. godine. Upravo će ta dva događaja biti u središtu židovskih međunarodnih odnosa ne samo u političkome planu, nego će postati i dva ključna pitanja u dijalogu Židova i Katoličke Crkve, čak do te mjere da će zasjeniti i u drugi plan staviti biblijsko-teološku tematiku.

Papa Ivan23No najvažniji događaj za novu epohu dijaloga između Židova i Katoličke Crkve svakako je deklaracija Drugoga vatikanskog sabora Nostra aetate o odnosu Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama koju je 28. listopada 1965. proglasio papa Pavao VI., kao posljednji dokument istoga Sabora. Taj saborski dokument ima svoju vrlo bogatu i donekle napetu povijest nastanka i dogotovljenja.

Dobro se je prisjetiti trojice odlučujućih protagonist nastanka ovoga dokumenta. To su francuski židovski povjesničar, veliki pristaša cionističkoga pokreta i veliki meštar masonske lože u Parizu Jules Isaac (1877.-1963.), papa Ivan XXIII. i kardinal Agosino Bea. Isaac je posjetio papu Ivana XXIII. 9. lipnja 1960. s nakanom da predloži Papi da skori Koncil izradi dokument o "židovskom pitanju". Taj bi se dokument po Isaacovoj zamisli trebao osvrnuti na nekoliko važnih biblijsko-teoloških (zapravo sveopćoj reviziji gotovo dvotisućljetne povijesti), ali i političkih pitanja.Trebalo bi javno proglasiti da Židovi nisu krivi za Isusovu osudu na smrt, da ih se ne može više prozivati zbog deicidiuma te je potrebna revizija dosadašnjega stave.

Kolika i kakva je bila uloga Sinedrija, velikih svećenika, kako se odvijao taj "židovski process", to još uvijek ostaje veoma osjetljivo i prijeporno pitanje. Danas se ide za tim da se posvema isključi svaka upletenost i odgovornost sa židovske strane. U tu bi svrhu valjalo preinačiti, protumačiti i obezvrijediti sve ono što je u četiri evanđelja zapisano, što je izrečeno u Djelima apostolskim, posebno u Petrovim govorima te u poslanicama sv. Pavla.

Sadašnje stanje toga kompleksna i teška biblijsko-teološkoga pitanja predočuje u jednomu sintetičkom tekstu zagrebački professor kristologije dr. Ivan Karlić ovako: "Prema tome, suvremeno kritičko teološko/kristološko istraživanje i razmišljanje ima pravo kada pripisuje rimskoj političkoj vlasti odgovornost za Isusovu osudu i smrt, koje tako zadobivaju i društveno-političke konotacije. Ipak, zajedno s mnogim suvremenim teolozima, smatramo da treba vjerovati i oslanjati se i na novozavjetne spise (evanđelja) koja govore da je vrhovna religiozna vlast židovskog naroda predala Isusa tadašnjoj političkoj vlasti. Pitanje koje se sada postavlja je slijedeće: Jesu li ga predali iz religijskih ili iz političkih motiva? Odgovor koji bi bio najbliže istini je: predali su ga iz religijskih motiva koje su "pretvorili" u političke motive. Isusu je najprije sudio religijsko-politički židovski sud (Veliko vijeće ili Sinedrij) koji ga je poslije predao rimskome vojno-političkom sudu".

2322Kada je riječ o dvostruku procesu Isusu iz Nazareta i njegovoj osudi na smrt, često se zaboravlja činjenica da u vrijeme Isusove smrti u Jeruzalemu dvije trećine Židova živi u dijaspori, da nisu ni znali ni mogli znati ni za Isusa ni za njegovu smrt!

Ne može biti dvojbe da je mnogo učinjeno na poboljšanju odnosa između Židova i Katoličke Crkve, iako još uvijek postoje brojna otvorena i nerješena pitanja. No valja se prisjetiti da su trojica posljednjih papa posjetili Izrael: bio je to Pavao VI., zatim Ivan Pavao II. te Benedikt XVI.

O teškoćama kršćana s izraelskim vlastima mogu dobro posvjedočiti franjevački kustosi Svete Zemlje, kao i papinski nuncij koji ima nadasve delikatnu zadaću. Čak je i papa Ivan Pavao II. govorio o "stanju nepravde i poniženja koje je nametnuto palestinskome narodu". Nekadašnji, ali i sadašnji vatikanski dužnosnici i diplomati nisu krili svoju zabrinutost da kršćani prežive u Svetoj Zemlji... Ponekad se može čuti govor o naopako izvrnutu holokaustu – o Šoahu, ne više nad Židovima, nego Židova nad Palestincima. Mišljenja su podijeljena i u Crkvi, naročito među vodećim hijerarsima i nešto manje teolozima. A Židovi su na to veoma osjetljivi i gotovo razdražljivi.

No ostaje pitanje: koja je razlika u reakciji Irana na Rushdijev roman (Satanski stihovi, 1988.) i Izraela na Grassovu pjesmu (Ono što mora biti rečeno, 2012.)? To navodim samo zato da potvrdim kako su Židovi veoma osjetljivi i na najmanji oblik kritičkoga razmišljanja o njima, o njihovoj politici, njihovim utjecajima u svjetskim razmjerima. A kao vrsta "obrambenoga mehanizma" javlja se njihova povika o "antisemitizmu" ili pak o "nijekanju Holokausta". Međutim, želim, gotovo usput, samo spomenuti da su knjige kao što je Industrija Holokausta i Mitovi Cionizma napisali i objavili Židovi, a ne anti-Židovi.

Iako u preteškim uvjetima i okolnostima kršćani su, u većem ili manjem broju, uvijek bili u Jeruzalemu i Svetoj zemlji dok su Židovi živjeli u dijaspori od 70. godine poslije Krista do 1948. kada je službeno uspostavljena država Izrael.

 Zaključna razmišljanja

Osoba Isusa iz Nazareta stoji u središtu, ali i sjecištu i raskrižju svih svetopisamskih i teoloških rasprava i nesuglasja između Židova i kršćana. Tako je od samih početaka. Tim raskoracima i razmimoilaženjima posvećena je ova rasprava.

Isus na križuČini se da je tijekom dva tisućljeća najteže i najvažnije pitanje između Židova i kršćana bilo ono koje se odnosi na proces i suđenje Isusu Kristu u Jeruzalemu i udio Židova u tome... Recimo iskreno: spor još uvijek nije riješen, ali je ublažen. Djelo židovskoga pisca Hugha Schonfielda, Pashalna urota, koje smo opširno prikazali, zacijelo ne može pridonjeti boljemu dijaloškom raspoloženju.

Kada je riječ o odnosima kršćana i Židova, mislim da se ne smiju zaobići i izostaviti dva opažanja. Prije svega treba prepoznati i osuditi nepravedan i neljudski odnos određenih političkih sustava i ideologija u Europi XX. stoljeća prema Židovima od kojih su silno stradali. Međutim, valja dati mjesta i opažanju da su Židovi od vremena Francuske revolucije (1789.), preko Oktobarske revolucije u Rusiji, sve do drugih komunističkih revolucija u europskim državama vrlo aktivno sudjelovali u tim revolucionarnim zbivanjima.

Kršćani se ponekad pitaju zašto Židovi ustraju u obrani i uskogrudnu svojatanju njihova JAHVE, koji se doimlje kao jadno i malo plemensko (židovsko) božanstvo u službi intranzigentna i ratoborna nacionalizma, a ne u službi uzvišene monoteističke religije. I nikada Židovi nisu zahvalili kršćanima, od Pavla Taržanina pa do danas, što su od njihova plemenskoga Boga učinili univerzalnoga, milosrdnoga Boga Ljubavi, Boga Isusa Krista.

Uvijek je na mene izazovno djelovala činjenica da su među najoštrijim kritičarima Židova bili ljudi koji su bili ujedno i najljući neprijatelji Katoličke Crkve. Spomenimo najprije Voltairea (1694.-1778.)... Ovome treba pridodati i sve ono što je o Židovima napisao Karl Marx, Židov, koji je davao prijedloge kako riješiti jednom zauvijek "židovsko pitanje". Potom Sigmund Freud, također Židov, koji je napisao veoma zločesto djelo u kojemu posvema degradira lik Mojsija i njegovo povijesno djelo. O tome se šuti, preko toga se prelazi, a od Crkve se očekuje da ona osudi samu sebe zbog antisemitizma! Nije li od njih Hitler mogao naučiti više nego od bilo koga drugoga!

Ovaj moj produženi ogled o Isusu Kristu u židovskome shvaćanju želim završiti riječima pjesme Romana Brandstättera iz poznatog dijela Job 1943. Requiem za Varšavski geto.


... Ali ja ne prestajem u tebe vjerovati
i ja ću te ljubiti,
Bože – baš za inat tebi,
koji si sve poduzeo,
da u te posumnjam.


ŠEMA ISRAEL, ADONAI ELOHENU, ADONAI EHAD.


/S njemačkog preveo: N.M. Roščić/

Ljubomir Škrinjar

Sri, 19-02-2020, 03:14:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.