Zašto nastavljate sramotno ignoriranje žena iz Domovinskog rata?
29. siječnja 2010. u Zagrebu pokazao sav jad i bijeda uredništva tiskanih i elektronskih medija u Hrvatskoj. Koja je to sila spriječila dolazak kamera tzv. javne televizije, ali i drugih TV-kuća, na višekratno najavljen događaj? Koji je to strah spriječio dolazak fotoreportera i izvjestitelja tiskovnih glasila zabilježiti riječi istine majki i žena koje su podmetnule svoja leđa kad je cijelom narodu, a posebno djeci u Hrvatskoj, bilo najteže? Nije li to klasičan vid diskriminacije žena, najvrijednijih žena koja je Hrvatska u ovom povijesnom razdoblju imala i dala svom narodu? Od kuda hrabrost urednicima svih redakcija u Hrvatskoj, koji su višekratno zaprimili najavu događaju, da svoju netrepeljivost prema ženama izražavaju tako primitivno i bahato? Tko će sada urednike medija prozvati zbog širenja nejednakosti spolova i degradiranja žena? Ignorirati dolazak predsjednice Komisije za kulturu Europskog parlamenta te predsjednicu Komisije žena Europske narodne stranke Doris Pack, koja je upravo ovih dana izabrana za još jedan mandat u Europski parlament, nije li to pravi primitivizam medijskih urednika?
Te su misli mogle obuzeti svakoga tko se jučer navečer zatekao u prepunoj velikoj dvorani Muzeja Mimara u Zagrebu gdje je vrlo profesionalno održana promocija knjige na engleskom jeziku The power of love: to do good. To je osma knjiga iz niza Žene u Domovinskom ratu. Knjigu su predstavile Marija Slišković, urednica izdanja, Višnja Milas Matutinović, autorica prvog hrvatskog mirovnog apela te gošća Doris Pack, članica Europskog parlamenta, predsjednica Komisije za kulturu Europskog parlamenta i predsjednica Komisije žena Europske narodne stranke.
Knjiga The power of love: to do good sažetak je svjedočanstava žena iz Domovinskog rata, tiskanih u šest knjiga istog niza na hrvatskom jeziku, sada prevedenih na engleski kao svjedočanstvo jednog tegobnog vremena ratnih stradanja, razaranja hrvatskih sela i gradova te uništavanja cijelih obitelji od nametnute srpske agresije. To je svjedočanstvo na engleskom jeziku o poduhvatima hrvatskih majki, žena i sestara, što su sve činile ne bi li rat prije svega spriječile. Na predstavljanju je prikazan i isječak HTV vijesti iz siječnja 1991. prilikom predaje mirovnog apela žena Stipi Mesiću. Naime, tih dana početka 1991. majka Višnja Milas Matutinović strepila je za svog sina koji je služio vojsku u JNA te je tijekom noći 15. siječnja 1991. sastavila apel i peticiju za obustavu ratnih priprema Predsjedništvu tadašnje države i Generalštabu tadašnje vojske. U dva dana na Trgu bana J.Jelačića prikupila je s ostalim majkama 67.000 potpisa. S tim supatnicama predala je apel i potpise 18. siječnja 1991. tadašnjem članu jugoslavenskog predsjedništva Stjepanu Mesiću, koji je obećao da će peticiju predati saveznim vlastima i generalštabu vojske. Tako su hrvatske majke pokrenule prvu mirovnu inicijativu na bivšim jugoslavenskim prostorima, nastavivši s autobusnim pohodima u Beograd, ne bi li ikako uspjele zaustaviti rat. Počevši od prvog apela, majke su dospjele do svih važnijih političkih centara u Europi i Americi, kako bi svijet upoznale s prijetnjom koja se nadvila nad Hrvatskom i cijelim prostorom bivše Jugoslavije te pokušale zaustaviti ratnu agresiju pokrenutu iz Beograda.
Predstavljanju knjige The power of love: to do good nazočile su mnoge majke, žene iz Dubrovnika, Osijeka, Petrinje, Siska, Škabrnje, Šibenika, Vukovara, Zadra i Zagreba, koje su svoja svjedočanstva opisala u šest hrvatskih izdanja Snagom ljubavi činiti dobro iz vremena ratnih stradanja i razaranja u kojima su živjele početkom agresije. U tom su vremenu spontano postale dijelom Bedema ljubavi koji je kao udruga žena u vrijeme Domovinskog rata nastavila djelovati i pomagati na ublažavanju posljedica ratnih stradanja i pomoći hrvatskim braniteljima.
Predstavljanju se odazvala i zastupnica Europskog parlamenta Doris Pack, upamćena po tome da je u ratno vrijeme organizirala da se u Europskom parlamentu čuje glas žena iz Hrvatske što je znatno pridonijelo da se od tada silovanje u ratu smatra ratnim zločinom. Izrazivši izuzetno zadovoljstvo da se nalazi među hrvatskim ženama, od kojih neke dobro poznaje još iz ratnih vremena, rekla je da je knjigu The power of love: to do good dobro proučila. Prisjetila se vremena kad je Hrvatska bila napadnuta i teško stradavala. U rujnu 1991. više tisuća hrvatskih žena došlo je u Bruxelles zatražiti pomoć od političara da zaustave rat kojeg je jugoslavenska vojska povela protiv hrvatskih građana. Žene su tražile od europskih političara da zaustave da se njihove sinove, njihovu braću i njihove očeve prisiljava pucati u druge žene i djecu. Istaknula je da će opet neki, ovakav skup poput večerašnjeg, pokušati prozvati nacionalizmom, no pri iznošenju istine nema nikakvog nacionalizma. Na povijesnim se zbivanjima uči ono što se više nikad ne smije ponoviti i zato iznošenje istine ne može biti nacionalizam. Izrazila je svoje zadovoljstvo što je opet u lijepoj Hrvatskoj, te svoje prijatelje u Europi potiče da posjećuju Hrvatsku.
U glazbenom dijelu programa nastupili su mješoviti pjevački zbor"Panis Angelicus" župe sv. Barbare iz Vrapča, recitatorska grupa učenica Srednje škole iz Petrinje, mezzosopran Martina Gojćeta Silić te tenor Nikša Radovanović, solist HNK, uz glasovirsku pratnju Eve Kirchmayer Bilić. Pri kraju programa žene iz više hrvatskih gradova darovim i kolačima iskazale su zahvalnost gospođi Pack za njezino razumjevanje hrvatska stradanja u ratu i za nazočnost u predstavljanju knjige njihovih svjedočanstava.
Potrebno je istaknuti da je knjiga The power of love: to do good ostvarena bez podrške državnih institucija. Ono što bi trebala činiti država, osigurati sredstva da se povijesne istine o posljednjem ratu u Hrvatskoj poput projekta Snagom ljubavi činiti dobro tiskaju i prevode na strane jezike te postanu tako dostupne svijetu, uporno državne institucije to ne čine. Svjedočanstva žena iz Domovinskog rata već su tiskana na španjolskom jeziku, a sada i na engleskom, sve uz velika osobna odricanja urednice, prevoditeljice i suradnica, koje rade volonterski. Dok su za slična izdanja potrebne redakcije sa zaposlenima, plaćenih često iz državnog proračuna, kad se radi o projektu žena iz Domovinskog rata svaka ozbiljna pomoć državih institucija uredno je izostala. Potrebno se je upitati zašto i kojim to dužnosnicima i ministrima u hrvatskoj državi smeta istina i širenje istine u svijetu?
Na ovom predstavljanju nije bilo ni predsjednika države Stipe Mesića, koji je u siječnju 1991. primio mirovni apel i potpise 67.000 žena, a ni novoizabranog predsjednika Ive Josipovića koji zagovara pravdu, poštenje i poštivanje drugih i razumjevanje za drugačije. Njemu nije trebao biti problematičan dolazak europske parlamentarke i svjedokinje ratnih razaranja i stradanja u Zagreb te da ju kao novoizabrani predsjednik pozdravi, zar ne? Što je to spriječilo predsjednicu vlade RH i bivšu ministricu hrvatskih branitelja Jadranku Kosor, koja je kao ratna izvjestiteljica vodila mnoge radio-razgovore sa ženama jučer okupljenim, da ne dođe u Mimaru, dok je par dana ranije primila priznanja iz ruke osumnjičene osobe u Tuzli? Kako to da ni nju nije zanimao poseban dolazak europske parlamentarke Doris Pack u Zagreb? Gdje su bili jučer ministri kulture, znanosti, branitelja i dr., koji su smatrali kako je dovoljno dobro za europsku parlamentarku poslati samo svog izaslanika. Konačno, gdje je jučer bio predsjednik Hrvatskog sabora i saborski zastupnici, koji s apetitom gledaju u fotelje europskog parlamenta, a sad im se učinilo ispod časti doći i pozdraviti europsku kolegicu?
Gospodo političari, gospodo dužnosnici, gospodo zastupnici, ponovno ste pali na ispitu savijesti, političke odgovornosti i poštenja! Jasno je da ste se međusobno dogovorili, umrežili s urednicima medija, da napore žena iz Domovinskog rata, pa čak i europsku parlamentarku, jednostavno ignorirate. Ne smatrate ih dovoljno vrijednim vaše uvažene nazočnosti. Sramite se! Niste dostojni ljubavi žena koje od vas ništa ne traže, osim da poštujete povijesnu istinu! Niti jedna od tih izuzetno hrabrih, sposobnih i domoljubnih žena, ne rade u institucijama državne vlasti. Zauzeli ste njihova mjesta i zar zato smatrate da one zaslužuju vaš prezir? Upravo zato, sramite se još jednom!
Tekst i fotografije: Damir Borovčak