Hrvatska je zemlja tisuću otoka, velikih, malih, naseljenih, nenaseljenih... Tisuću otoka čini tisuću različitih priča iz mukotrpne hrvatske povijesne baštine. U tim pričama postoji i ona o najmanjem naseljenom otoku, o nadmorski najnižem otoku, te o najboljim roniocima. Ovaj puta to je ista priča o otoku Krapnju.

Površine je svega 0,36 km², dok mu najviša nadmorska točka ne prelazi 1,25 metara. Pa i tako mali otok, koji jedva viri iz mora, u povijesti je bio meta krvavih osvajača. Na Krapnju danas živi oko 200 uglavnom starijih, iako je sredinom prošlog stoljeća na otoku živjelo do 2000 duša. U '60-tim godinama Krapanj je i službeno najgušće naseljeni otok na Jadranu. Na tako malom prostoru nije bilo lako preživjeti, jer su obradive površine bile vrlo male, gusto ispresijecane suhozidovima na valičinu malih vrtova. Krapanj pripada šibenskom arhipelagu, od kopna je udaljen nešto više od 300 m, pa su otočani na kopnu obrađivali veće površine zemlje.

To je otok stoljetne tradicije ronilaštva, otok poznat po lovu i preradi spužvi, otok poznat po vađenju i brušenju koralja i naravno ribarstvu. S kopnom je povezan prijevozom pomoću malih brodica, do naselja simboličnog imena – Brodarica. Povijest je zabilježila godinu 1436. kada šibenski plemić Toma Jurić, potomak bribirskih Šubića, kupuje otočić Krapanj od šibenskoga Kaptola u namjeri da tu izgradi kapelu po odobrenju pape Eugena IV. U svojoj oporuci Toma Jurić određuje da Krapanj pripadne franjevcima. Samostan s crkvom na Krapnju građen je od 1446. za franjevce Bosanske vikarije. Iako se u srednjem vijeku na otok nije smijelo doseljavati, kao ni zemljište prodavati ili darivati, naseljavanje Krapnja započelo je kao posljedica turskih haranja te povlačenjem stanovništva na otoke. Tako je godine 1500. na Krapnju bilo već 200 kuća.

Danas središte Krapnja čini naselje kamenih kuća, u spletu karakterističnih uskih kamenih uličica. Nastanivši se na otoku bez izvora pitke vode, pašnjaka i obradive zemlje, doseljenici su bili prisiljeni preživljavati od mora i njegovih plodova. Uz naselje nalazi se stoljetna borova šuma i samostan Sv. Križa. Tu su postojali i bogati maslenici jer u jednoj ulici stoji portal uljare sv. Lovre iz 1584. Godine 1626. samostan je nadograđen, izgrađen je spremnik za vodu i zdenac u stilu kasne renesanse. U crkvi se nalaze slike Gospe s Isusom, sijenske škole i sv. Križ s raspelom iz maslinova drveta, koje je 1523. doneseno iz Svete Zemlje, a pripisuje se splitskom kanoniku Jurju Petroviću. Korpus Isusa sličan je Badijskom i Pridvorskom. Crkva je posvećena 5. svibnja 1523. s imenom Sv. Križa. Samostanu je kasnije od 1652. godine povjerena župa. Blagovaonica samostana je reprezentativna prostorija, sa slikom Posljednje večere slikara Francesco da Santa Croce, s kraja 15. stoljeća.

Tu je i šest kvalitetnih slika nastalih od 15. do 18. st. te drvene rezbarene sjedalice. Samostanska knjižnica broji 23 inkunabule i veoma je dobro zastupljen prvotni tisak, a među njima je i primjerak Biblije iz 1474.g. Samostan ima u riznici i zbirku crkvenih predmeta. Na izložbi u Šibeniku povodom 700. obljetnice Šibenske biskupije bilo je i šest vrijednih izložaka iz krapanjskog samostana. Izložba je u listopadu 1999. otvorena i prikazana i u Zagrebu. To samo dokazuje da su franjevci kroz vijekove na Krapnju brižno čuvali baštinu i starali se za svoje pučanstvo. Franjevci bi u opasnosti često stali i na čelo oružane obrane otoka kao primjerice 1652. fra Petar Musalić. Na Krapnju se i danas prepričava kako Turci nikada nisu uspjeli nogom stupiti na otočić, već su hrabro odbijeni i potopljeni u kanalu između Krapnja i kopna. Venecijanska Republika sv. Marka, koja je tada tlačila hrvatskim priobaljem, nije trpjela na svom području pripadnike drugih država. Tako je franjevcima iz krajeva pod turskom vlašću na svom području zabranila boravak te je samostan pripao dalmatinskoj Provinciji sv. Jeronima. No braća te provincije u svemu su preuzela ulogu časnih predhodnika. Uz duhovnu poduku franjevci su uvijek učili svoj narod i raznim drugim znanjima. Oko 1700.g. s otoka Krete došao Grk fra Antun i podučio stanovnike spužvarskoj djelatnosti. Stotinjak godina kasnije, 1. siječnja 1811. Fra Ante Vilica, otvara osnovnu školu u samostanu, koja je djelovala do 1888., kad je otvorena Pokrajinska osnovna škola.

Ipak, spužarstvo ostaje jedan od glavnih izvora prihoda te po njemu, i po hrabrosti i vještini ronjenja, Krapanj ostaje poznat sve do danas. Tradicija spužvarstva na otoku stara je preko 300 godina. Krajem 19. stoljeća na otok je došla prva teška ronilačka oprema. Do 1893. godine lovili su samo na osti, dakle do dubine od oko 15 metara. Godine 1893. zadruga u Krapnju dobiva prvi ronilački aparat, a 1896. godine i drugi aparat. Iste godine je utemeljena Spužvarska zadruga. Nastao je sukob interesa između onih koji su lovili na osti i ronilaca. Prije Drugog svjetskog rata, pa do ranih 60-tih, bilo je petnaest do dvadeset ronilačkih ekipa na Krapnju. Svaka ekipa imala je svoj brod koji je brojio 7 do 8 članova, od kojih su dvoje ili troje bili ronioci. Sezona lova na spužve počinjala je početkom ožujka i trajala je do kraja rujna. Ronioci su se naizmjenično spuštali do dubine 40 m i ostajali pod morem sat vremena. Nikada nisu bili zajedno pod morem, jer je postojao problem ručnog pumpanja zraka, a na dubine veće od 40 metara spuštali su se jednom dnevno. Od tada do danas Krapljani su razvili lov na spužve i ronjenje do samog savršenstva, prvenstveno što se tiče same tehnike ronjenja. Krapljanski su spužvari rijetki ronioci koji ne završavaju u barokomori, a intezivno svaki dan borave od 3 do 8 sati u moru te pri tome obavljaju vrlo naporne zadatke. Da bi se tako teško moglo raditi prvenstveno to mora biti u genima, a zatim moraju biti izuzetno fizički i psihički pripremljeni. Krapljanski spužvari stvorili su novi pojam sigurnosti uzimajući za temelj vrhunsko iskustvo te sate provedene pod vodom.

Oni obavljaju do 5 uzastopnih zarona u danu na velike dubine, a da pri tom ne ugroze svoj život. Krapljanski ronioci vrlo često sudjeluju i pri vađenju potonulih brodova. S Krapnja je i Kristijan Kiki Curavić, aktualni svjetski prvak u ronjenju na dah ispod polarnog leda, na dubinu preko 40 metara! Komunistički režim raselio je Krapljane širom svijeta. Krapanjska mladost počela je bježati u Italiju 1951. godine. Otok je 1959. dobio struju, a 1964. i vodovod. No bijeg iz tadašnjeg jugorežima se nastavio. Mladići su noću veslali prema Italiji. Neki su uspjeli, neki su stradali u dubinama Jadrana, neki su bili uhvaćeni i osuđeni kao državni neprijatelji komunističkog režima. Većina mještana raseljena je po svijetu, osobito u Australiju, Kanadu, SAD i po Europi. Danas dolaze preko ljeta na odmor, a neki su se i vratili. Zarađeni kapital i znanje investirali su na starim otočkim ognjištima. Tako je povratničkim novcem izgrađen atraktivan i kvalitetan hotel Spongiola, (tal. – Spužva) s 4 zvijezdice, na mjestu stare spužvarske zadruge na Krapnju. Prvenstveno je namjenjen ronilačkom turizmu, čija se sezona proteže kroz cijelu godinu. Hotel vodi moreplovac Nikola Jurić, a tu se nalazi posebna ronilačka škola s predavaonicama, ronilačkom opremom i bazenom u kojem se obučavaju budući vrhunski ronioci. Hotel Spongiola pravi je ronilački centar s kvalitetnom opremom i udobnim smještajom, otvoren kroz cijelu godinu.

Postoji i hotelski muzej u kojem se može vidjeti prva barokomora, stara ronilačka odijela i razna ronilačka oprema. Tu je i sjećanje na Federika Tanfaru koji je još prije puno godina u običnom ronilačkom odijelu zaronio na dubinu od 104 metra, o čemu su tada pisale i svjetske novine. Sve govori kako su Krapljani pravi ronilački entuzijasti i heroji. Roko Tanfara jedan je od onih koji je na vesla prebjegao u Italiju i emigrirao u Kanadu. Od uspostave slobodne Hrvatske dolazi na rodni Krapanj na odmor i pita zašto danas politika ne gospodari kao u vrijeme cara Franje Josipa I., kad se prema otočanima brinulo na način dostojan čovjeka. Naime, iz austro-ugarskog vremena datiraju mnogi objekti općeg društvenog dobra na Krapnju. Ulaganjem u potrebnu infrastrukturu, otoci ne bi bili pusti kao danas, smatra Roko. Izvorno prezime Tanfara može se uočiti u šetnji otokom. U središtu mjesta stoji spomen ploča na kojoj piše: „Na ovom mjestu 26. V. 1944. g. od četnika je zaklan predsjednik M.N.O. Krapanj Šime Tanfara.“ Nema sumnje da je četnicima uspjelo ono što nije uspjelo Turcima. S kopna su se domogli otoka u svibnju 1944. i započeli svoje krvavo zločinačko ludilo. Na krapanjskom groblju već 330 godina stoji kameni križ podignut 1678.g.. Podno njega počivaju žrtave četničkog iživljavanja.

Na jednom od nadgrobnih spomenika piše kako je Pero Curović Ivin pronađen zaklan od četnika na otoku Dvanjka 13. svibnja 1944. godine. Nenastanjeni otok Dvainka nedaleko Krapnja bio je četničko mučilište. Na njemu su četnici 22. svibnja 1944. ubili i šestero Primoštenaca. Među njima župnika don Ivana Jurčeva i don Ante Jurićeva iz Primoštena. Otok Dvanjka prošle je godine posjetio šibenski biskup Ante Ivas te povodom sjećanja na ubijene svećenike i mučenike iz vremena Drugog svjetskog rata rekao: „Ovdje se nalazimo na mjestu pogibije naše dvojice svećenika šibenske biskupije“ i pozvao na pijetet prema svim žrtvama koje se danas nastoje obezvrijediti. Nakon molitve, paljenja svijeća i polaganja vijenaca, biskup Ivas je slavio euharistiju u samostanskoj crkvi Sv. Križa na Krapnju. U homiliji je ukazao na vrijednost svećeničke žrtve te naglasio kako je i u današnja vremena svaka žrtva izazovna.Četničke horde su sredinom 1944. sijale strah i smrt, klale i pustošile, čak i po najmanjim šibenskim otocima. Zato u posljednjem obrambenom Domovinskom ratu Krapljani nisu čekali da im četnici ponovno dođu na otok.

Krenuli su na kopno u bespoštednu obranu, hrabro gubeći živote. Pokopani su na krapanjskom groblju, na svom malom rodnom otoku, koji su toliko ljubili kroz vijekove. Na grobu hrvatskog dragovoljca Branka Tanfare stoji tužna poruka za buduće naraštaje. Hrvatski branitelj Branko poginuo je 20. rujna 1991., nedugo poslije početka oružne srpske agresije, a na grobu je uklesana poruka: „Dao si život za hrvatski dom, ali uvijek živiš u našim srcima – supruga Ankica, djeca Viktorija i Mariza.“ Tako na Krapnju počiva jedan od mnogih dragovoljaca koji su 1991. bili spremni 'za hrvatski dom' dati svoj život. E, da bi nam danas netko podučavao kako je 'za dom spremni' dati svoj život – fašistička poruka!? Sramota za one političare, koji nedovoljno poznaju hrvatsku povijest i zbog osobnih interesa svašta govore, nakon svega što su vlaške horde činile Hrvatskoj kroz povijest. Četničke žrtve 20. stoljeća vape za poštovanjem i istinom. Kako na malom otoku Krapnju, tako i u cijeloj Hrvatskoj. Ostaje pitanje – hoće li se političari ove godine sjetiti dostojanstveno obilježiti 65. obljetnicu četničkih zločina po otocima šibenskog arhipelaga? Tako dostojno i medijski glasno da o tom mučeništvu čuje, vidi i upozna se cijela Hrvatska!

Tekst i slike: Damir Borovčak