Na ispraćaju dr. RADOSLAVA MARIĆA
Mirogoj, 13. ožujka 2024.

Oproštajne riječi Damira Borovčaka, idejnoga začetnika i utemeljitelja Udruge Macelj 1945.

Ožalošćena obitelji Marić, gospođe Dubravka, Vlasta, Natalija, gospođe Mary i Dragica, želim vam svima izraziti iskrenu sućut.

Žene su okruživale Tvoj život, Radoslave. Žene su bile ne samo važne u Tvojoj karijeri, kao pacijentice, medicinske sestre i tajnice, već su bile i glavna snaga u Tvom osobnom životu – tri prekrasne sestre, dvije supruge, tri kćeri, tri unuke, uz dva unuka.

Ožalošćene gospođe, svakako možete biti ponosne na svog Radoslava.

Draga rodbino i prijatelji, Hrvatice i Hrvati,
članovi Udruge Macelj 1945.,

opraštamo se od našeg značajnog člana, dr. Radoslava Marića, šestog po redu od 15 utemeljitelja Udruge Macelj 1945. Hrvatska je rijetka zemlja na svijetu, koja nije povijesno zaključila Drugi svjetski rat. Zašto? Zato što nije rasvijetlila i raščistila sve ono zlo koje nam je komunizam desetljećima činio i još danas nam ostavio neraščišćeno u nasljeđe.

Dr. Radoslav Marić, rođen je 1938. u Marića Docu, u Hercegovini. Bio je osmo dijete od devetero rođenih u vjerskoj katoličkoj obitelji krajnje mukotrpnog siromaštva. Majka Ana je Radoslavu uvijek podučavala: „Što ne želiš da netko tebi čini, nemoj ni ti njemu!“ Roditelji Ante i Ana bili su nepismeni, vrlo siromašni, ali otvoreni prema životu. Kuća je imala samo jednu prostoriju, u kojoj će deseteročlana obitelj živjeti mnoge od tih poratnih godina. Prvo Anino dijete je umrlo kao novorođenče, ali ostalih osmero je ojačalo, nažalost uz vrlo malo hrane, grijano suncem na čistom vučipoljskom zraku, uz šapat vjetrova planine Plišivica, na postojanom hercegovačkom kamenu, u duboko skrivenoj Marić dolini, daleko od vanjskog svijeta. Radoslav je bio najmlađi od petero braće, koji su zajedno izrasli u čvrstu obiteljsku silu ljubavi i međusobnog poštovanja. Cijelo vrijeme pomažući roditelje i tri sestre.

Na oblikovanje Radoslavovih životnih društvenih i političkih stajališta duboko je utjecalo strijeljanje njegova strica Bilog. Stric nije služio ni jednu vojsku, a godine 1947. rodilo mu se peto dijete – mali Ante. Pred Božić 1947., njega je 'narodna komunistička vlast' strijeljala zajedno s još šest drugih Posušaka. Stvarni razlog do danas nije poznat. Zloglasni Mirko Praljak, Hrvat negdje iz okolice Čapljine, bio je jedan od sudaca, zajedno s Ikom Bogušićem, rođakom Biloga, s vatre broj 16 u Marića Docu. O životu i smrti na žalost odlučuje susjed, njegova ljudska zloća, pokvarenost, opaka ćud, najniži nagon niske osvete, koju nedužni plaćaju smrću. Nitko od onih koji su sudili o životu suseljana i rođaka nije mogao biti sudac, jer su bili polupismeni, utvrdio je Radoslav. Zločin se dogodio dvije i pol godine poslije završetka Drugog svjetskog rata, kada su ratne strahote trebale biti prošlost. Mali Radoslav Marić imao je tada nepunih deset godina, ali mu se taj događaj duboko usjekao u pamćenje. Svjedok je bio komunističkih zločina u svom selu.
Sve godine poslije toga, sve do 90-ih, o tome se nije smjelo govoriti. Jama nije bila označena, niti se smjelo paliti svijeće. Tek 1989. godine onaj 'mali' Ante, sin tate Biloga kojeg se ni ne sjeća, s prijateljima uspijeva prenijeti kosti svoga oca u zajedničku grobnicu na groblje Ričina.

Područje Posušja propatilo je više nego bilo koje drugo hrvatsko područje u BiH. S više od 11,5 % ubijenog stanovništva, uglavnom muškaraca, u tri-četiri poslijeratne godine, u „vrijeme mira“ u krajevima zapadne Hercegovine, što ukazuje na poslijeratni komunistički genocid. Ta rana, strašna epizoda komunističkih zvjerstva na Radoslavovu početku života, odredila su njegovo političko buđenje kao mladića, kao i formiranje njegovih društveno-humanih, visoko moralnih zasada. Odredila je njegovu potrebu pripadnosti pravdi i istini, koju krije i stratište Macelj, na sjevernoj granici Hrvatske sa Slovenijom, veliko i nepotpuno istraženo mjesto komunističkih zločina. I na Maclju ima kostiju svećenika i drugih ljudi iz Hercegovine, ubijanih na križnim putovima poslije završetka rata. Zato je dr. Radoslav Marić u mojoj prisutnosti s ponosom postao šesti potpisnik, od 15 utemeljitelja Udruge Macelj 1945. A naše je načelo – ne mržnja – već istina, za čast i protiv zaborava nevinih žrtva.

Vlastita ambicija i žeđ za znanjem učinili su Radoslava jedinim djetetom u obitelji koje je uspješno završilo najviše škole, gimnaziju na Širokom brijegu i Medicinski fakultet u Zagrebu. Potom je odabrao najodgovorniju medicinsku specijalnost - postao je kirurg ginekolog. Zanimanje kojem je svom upornošću težio, postati liječnik, ginekolog, kirurg, bilo je rezultat ekstremnog šoka smrti njegove starije sestre Anđe pri porodu, kada je Radoslav imao svega 16 godina. Uvijek idealist, odlučio je naučiti kako u budućnosti spriječiti takve nepotrebne smrti drugih žena. Uvijek katolik s prizivom savjesti, nije želio raditi pobačaje.

Radoslav Marić izazvao je UDB-inu pozornost još kao gimnazijalac na Širokom Brijegu. Za Božić 1956. odlazi u franjevačku crkvu na polnoćku. Komunistička vlast dopustila je polnoćku prvi puta nakon 11 godina, odredivši neuobičajeno vrijeme – 4 sata ujutro! Naslovnica njegove knjige Moja polnoćka (New York – Zagreb, 2006.) prikazuje izgled crkve iz te 1956. godine. Partizani su je 1945. izrešetali topovskim granatama, a 7. veljače ubili 12 fratara koje su zatekli u samostanu, a sveukupno širom Hercegovine i Hrvatske sve do Maclja, ukupno pobili 66 fratara. Ranojutarnji odlazak iz đačkog doma na polnoćku, košta Radoslava gubitka mjesta u domu i općinske stipendije. Šef UDB-e Lištice, preimenovanog Širokog Brijega, zove ga na prvi razgovor upozorenja. Bio je to isti onaj zločinac koji je osudio i predvodio strijeljanje Marićeva strica Bilog.

Kao gimnazijalac, Radoslav s povjerljivim prijateljem Krunom Galićem, osniva organizaciju TIHO - Tajna organizacija hrvatskih intelektualaca. Treći član organizacije TIHO postao je Bruno Bušić, odmah nakon njezina osnutka. Djelovanjem ubačenih doušnika, na Široki Brijeg u posjete dolazi agent provokator iz Splita. Radoslav mlad i životno neiskusan, upada u namještenu udbašku zamku. Otada Radoslav postaje predmet UDB-ine neprekidne obrade. Kad je shvatio zamku i da je organizacija u samom početku provaljena, bilo je već kasno. Obrađuju ga uvjeravanjima i premlaćivanjima, danju i noću, u nizu navrata, cijelo školovanje u Širokom Brijegu i tijekom cijelog studija u Zagrebu. Još u Hercegovini i poslije u Zagrebu, UDB-a mu za promjenu nudi suradnju, obećava visoke položaje i karijeru, no Radoslav sve to odbija! Dokazuje, kako se u tim teškim vremenima ipak ne mora podleći i postati UDB-in doušnik.

Sretno uspijeva završiti Medicinski fakultet u Zagrebu, zahvaljujući učenju, znanju i uz pomoći dvojice braće koji su pobjegli u Kanadu. Mudro se odmiče od svakoga tko bi nanovo izazivao njegovo političko mišljenje. Iako više nije dopustio da se njime manipulira, ostaje trajno praćen od UDB-e, agenti ga pozivaju na razgovore, stalno je pod nadzorom doušnika i lažnih istomišljenika. Nadzor nad njime traje i poslije studija, kada je već zaposleni liječnik i poslije na specijalizaciji. Često je privođen i zadržavan u pritvoru, posebno pri dolascima Tita u Zagreb. Konačno, liječnik dr. Radoslav Marić, iscrpljen zlostavljanjima, s obitelji odlazi u Ameriku. Ali se UDB-a i tamo nastavlja njime baviti. Ipak, ostvario se kao uspješan liječnik, ali i hrvatski lobist u SAD-u za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Jedan je od utemeljitelja CAA - Croatian American Association i bio je iznimno politički aktivan kako bi Amerika 90-ih priznala hrvatsku državu.

Nakon uspješne karijere liječnika u Americi, nakon umirovljenja, dr. Radoslav Marić uložio je veliki trud i vrijeme, proučivši svoju životnu sudbinu kroz dostupne dokumente u arhivima u Splitu, Mostaru i Zagrebu. Pronalazi dokumente i osobe koji razotkrivaju puno više nego što je prije znao, o ljudima koji su mu bili podmetani u učeničke i studentske sobe, pravili se prijateljima i istomišljenicima, a zapravo bili doušnici i provokatori. Istražujući svoj dosje UDB-e, napisao je knjigu Moja polnoćka (New York-Zagreb, 2006.) te iscrpno prikazao udbaške metode i torture u svom slučaju. Samo zahvaljujući onima koji se upuste u takvu mukotrpnu istraživačku avanturu, ostaje dokumentirani trag Titovih zločinaca i njihovih krvavih zločina, diktature boljševičkog režima, koji se održavao pomoću tajne i represivne policije zvane UDB-a. Tu svoju moralnu dužnost učinio je Radoslav, zbog svoje savjesti i odgovornosti za povijest, za svoj narod, za Hrvatsku bez zabluda. Vrlo su važna i nužna ta osobna svjedočanstva poput knjige dr. Radoslava Marića, liječnika, intelektualca, domoljuba, političkog emigranta, koji je do izdanja te knjige bio nepoznat hrvatskoj domovinskoj javnosti. No bio je vrlo poznat UDB-i, koja ga je cijeli život pratila i nije ga ostavljala na miru. No on nikada nije pristao na suradnju sa zločincima.

Hrvatska na žalost još uvijek nema dovoljno snage potpuno rasvijetliti sve povijesne okolnosti i činjenice svoje duge i tamne komunističke prošlosti. Ali pojedinci, poput dr. Radoslava Marića, imali su i volje i snage, i upornosti i energije, istražiti okolnosti doušništva, prokazivanja, podlosti i izdajništva pojedinaca koji su čestite domoljubne Hrvate i njihove obitelji dovodile u očajne pogibeljne životne situacije.

U posljednjih 20-ak godina češće sam Radoslava znao susretati i razmjenjivati politička mišljenja. U posljednje vrijeme posjećivao sam ga u domu za starije u Rudešu i na Prekrižju. Bio je vrlo lucidan do kraja. S ponosom mi je o svojoj 40-godišnjoj liječničkoj praksi rekao: „Porodio sam više od 10 tisuća beba u svojoj karijeri u Americi“. Danas bi djeca te tadašnje djece sama popunila cijeli novi grad! Samo jedan od tih 10 tisuća poroda nije uspio i to mu je bilo žao. Bio je najpopularniji liječnik gdje god je radio, u Hrvatskoj, Kanadi ili SAD-u. Godine 1977. ostvario je najvjerojatnije svjetski rekord, u samo 24 sata on sam je porodio 36 djece!

Posljednje što mi je rekao: „Ne znam hoću li još ikada otići u Ameriku, ali ja sam došao umrijeti u Hrvatsku“. Te dvije njegove izjave ukazuju na liječnika koji je imao čvrstu viziju, koji je donio na svijet mnogo novih života, ali je bio svjestan okolnosti kad se život bliži kraju, i kamo on, Radoslav, tada pripada.

Radoslave, napuštaš nas kao časni hrvatski domoljub, kao liječnik koji je pomogao na svijet donijeti najmanje 10.000 novih života, ostao si do posljednjeg trenutka nepokolebljiv za istinu i pravdu. Tvoj život služi na čast hrvatskom narodu i vječne nam Hrvatske. Ponosni smo mi koji smo imali zadovoljstvo pobliže Te upoznati i surađivati s Tobom.

Bila Ti laka hrvatska zemlja koju si volio i ljubio.

Tvoja i naša te Hercegovina sada očekuje u svoj vječni zagrljaj.

Dr. Radoslav Marić s nama je!
Počivao u miru Božjem!

Damir Borovčak

   Fotografije: Miljenko Glogović