Prigodom Stepinčeva potrebno je neprekidno tražiti odgovore na pitanja o uzrocima suđenja nadbiskupu Stepincu, mnogobrojnim likvidacijama Hrvata poslije Drugog svjetskog rata, nasuprut pokušaja lakiranja komunističkih zločina kao »rubne« pojavnosti antifašizma. Reformirani komunisti u posljednjem desetljeću su u velikoj mjeri uspjeli blokirati javnu, objektivnu i znastvenu raspravu o bivšem komunističkom režimu, njegovim žrtvama i ideološkom inficiranju najmlađih naraštaja. Zbog toga je vrlo vrijedno zalaganje Dr. Željka Horvatića o potrebi ispravaka »juridičkih zločina« objavljenog u intervjuu u Glasu koncila od 8. veljače ove godine. To je jedan od osnova za hrvatsku objektivnu budućnost.

Naime, do istine se ne stiže preskanjem preko laži. A ključne laži i podvale nalaze se u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, odnosno uz događaje stvaranja prve i druge Jugoslavije, mimo demokratske volje hrvatskog naroda, s posebnim osvrtom na pojavu komunizma, njegovu krvavu ulogu u Drugom svjetskom ratu i poraću, masovne tortore, suđenja i robijanja, te vodeću zločinačku ulogu J.B. Tita u nasilno nametnutom jugokomunističkom režimu protiv volje većine Hrvata. U ime te istine treba češće podsjećati i »pozivati Vladu RH kao mogućeg predlagatelja izmjena Zakona o kaznenom postupku ili izravno Hrvatski sabor da predlože promjenu čl. 490 ZKP tako da se omogući revizija ne samo političkog procesa protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca nego i procesa protiv više stotina svećenika i domoljuba koji su živjeli i sanjali samo jedan san - slobodnu hrvatsku državu«, prema objavljenoj izjava sudionika znanstvenog skupa o temi »Kardinal Alojzije Stepinac svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće« održanog u Lepoglavi 5. prosinca 2008.

Lepoglavski skup na kojem su nastupili pravni stručnjaci otkrio je da Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koju je donio Hrvatski sabor 14. veljače 1992. i u kojoj se kaže »da je kardinal Alojzije Stepinac nepravedno osuđen« – ipak nije ukinula odluku jugoslavenskoga suda! Praktično to znači da je presuda još uvijek pravno na snazi! Na tu skandaloznu činjenicu ukazao je upravo predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske, dr. Željko Horvatić. Sudionici lepoglavskoga skupa pojasnili su da je potrebna odluka sudske vlasti, jer tek sudska vlast može pravno promijeniti presudu. U svojoj izjavi su podsjetili: »Budući da ne zastarijevaju ratni zločini, to pogotovo ne bi smjeli zastarijevati zločini nepravde, tj. juridički zločini prema tisućama hrvatskih domoljuba koji su nevino osuđeni te su izdržavali svoje zatvorske kazne u jugoslavenskim tamnicama samo iz razloga što su drugačije mislili«. Svakako da je takav zaključak jedino u interesu istine i hrvatskog naroda, kako u sadašnjosti tako i u budućnosti.

Nasuprut tome s Pantovčaka kontinuirano stižu poruke, kako su antifašisti u Drugom svjetskom ratu, pa čak i u Domovinskom ratu, zaslužni za opstanak kontinuiteta hrvatske državnosti. Stižu i poruke kako se ne će dopustiti revizija antifašističke povijesti. Te poruke su u suprotnosti s porukama lepoglavskog skupa odnosno nedemokratski ih isključuju. U stvari one su u kontinuitetu komunističkih obmana i nastavka povijesnih podvala, jer svaka prijetnja »ne ćemo dopustiti« jest u stvari prejudiciranje povijesne istine, koja bi se trebala relativno lako sudski dokazati a presude poratnih komunističkih sudova poništiti. Povijesni proces zaključivanja komunističke prošlosti ne možemo zaključiti bez revizije komunističkih presuda na izmišljenim i montiranim procesima, nerijetko s izricanjem smrtnih presuda. A njih nije malo, pa tako ni »rubni zločini« nisu samo rubni, već su puno puno opsežniji. Ustvari, dok se J.B. Tito dokumentirano ne obilježi kao ratni zločinac, zbog svoje zapovjedne odgovornosti, zbog dopuštanja mučenja i masovnih ubijanja zarobljenih pripadnika hrvatske vojske poslije završetka Drugog svjetskog rata, zbog uspostave prijekih sudova bez prava na priziv, zbog javnih govora i huškanja na »likvidacije državnih neprijatelja« tj. civila, zbog pokretanja suđenja Stepincu i mnogobrojnim svećenicima, zbog montiranih procesa i robija bez ikakvih osnova – nismo u mogućnosti doživjeti pravedniju hrvatsku budućnost!

Stoga prigodom svakog Stepinčevog treba se prisjetiti mučeničke patnje cijelog hrvatskog katoličkog naroda te izjave zagrebačkog nadbiskupa na komunističkom sudu: »Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog naroda!«. Osuda Stepinca bila je zločin antifašizma i ujedno presuda bilokakvom novom pokušaju uspostave samostalne Hrvatske države. A upravo zbog težnje za slobodnom Hrvatskom državom pale su mnogobrojne žrtve tijekom i poslije završetka Drugog svjetskog rata, ali po istom obrascu zločinački je napadnuta i razarana Hrvatska u obrambenom domovinskom ratu od 1991. – 1995. te pretrpjela desetke tisuća mrtvih, ranjenih, invalida i prognanika, uz ogromne materijalne štete. U oba rata dogodio se genocidni zločin nad Hrvatima utemeljen na jugokomunističkoj protuhrvatskoj ideologiji koja je nažalost još i danas vrlo utjecajna.

Zato svi dosadašnji pokušaji lakiranja uloge antifašista, Titovog komunizma s tzv. »humanim licem« ili izjave »Hrvatske ne bi bilo bez antifašizma« su floskule za prikrivanje antifašističkih zločina. To je u biti bezočan nastavak lažiranja povijesne istine! Zato ostaje vrlo važno pitanje za hrvatsku budućnost potreba otvaranja procesa i ispravljanja juridičkih zločina, jer će se tako razobličiti sve laži o tzv. »rubnim« zločinima antifašizma i dokazati opsežna i dubinska zločinačka djelatnost komunističke ideologije nad hrvatskim narodom. Pitanje je samo, ima li dovoljno snage za to u 'demokratskoj trodiobi' hrvatske sadašnje vlasti ili ostajemo i dalje ideološko roblje reformiranih i recikliranih antifašističkih 'dušebrižnika'.

Damir Borovčak

{mxc}