Proslava je započela u jutarnjim satima na Gradskom groblju u Križevcima kod spomenika Hrvatskim domobranima, poginulim i ubijenim pripadnicima HOS iz Drugog svjetskog rata i poraća. O istinitim, a ne komunistički patvorenim, događanjima u Križevcima za vrijeme NDH govorio je mr. sc. Đuro Škvorc, dopredsjednik ogranka Hrvatskog domobrana Križevci. Predstavnici ogranaka i okupljeni sudionici proslave, nakon zajedničke molitve, položili su cvijeće i zapalili svijeće za sve poginule, ubijene i nestale pripadnike hrvatskog domobranstva i sve hrvatske branitelje iz minulih ratova 20. stoljeća.

Svečanom sjednicom u Velikoj dvorani Hrvatskog doma započeo je središnji dio proslave 140. obljetnice Hrvatskog domobranstva. Nakon himne i minute tišine popraćene Mirozovom, u ime Grada Križevaca sudionike je pozdravio gradonačelnik Branko Hrg, a u ime Koprivničko-križevačke županije župan Darko Koren. Prigodno podsjećanje na 140 godina hrvatskog domobranstva i 90 godina od stradanja Prosinačkih žrtava na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, održao je dopredsjednik Ogranka Hrvatskog domobrana Križevci, mr. sc. Đuro Škvorc. Izlaganje prenosimo u cijelosti.

Izlaganje mr. sc. Đure Škvorca

Poštovani domobrani iz ogranaka sjeverozapadne Hrvatske, gospodine gradonačelniče, gospodine župane, gospodine potpredsjedniče Koprivničko-križevačke županijske skupštine, dragi gosti!Okupilili smo se danas u Križevcima samo s jednom nakanom da obilježimo dva značajna događaja vezana uz hrvatsku povijest, a posebno uz našu Udrugu. Davne 1868. godine na zajedničkom Ugarsko- hrvatskom saboru donesen je znameniti 41. zakonski članak o domobranstvu, kojim je osnovano hrvatsko domobranstvo, a 1918. na Jelačićevu trgu pale su prve žrtve za neovisnu Hrvatsku, u narodu znane kao petoprosinačke žrtve u ondašnjoj Kraljevini SHS. Kako naša URV Hrvatski domobran čuva i njeguje tradiciju hrvatskog domobranstva, koordinacija ogranaka sjeverozapadne Hrvatske organizirala je uz domaćina današnju proslavu posvećenu navedenim događanjima, koji su se dogodili pred 140 i 90 godina. Austro- ugarska nagodbom 1867. godine stvorena je zajednica dviju država: Austrije ili Cislajtanije i Ugarske ili Translajtanije. Podjela je zahvatila hrvatske zemlje. Dalmacija i Istra ušle su u sastav Austrijske Carevine Cislajtanije, a Slavonija i Hrvatska u sastav Ugarske Kraljevine Translajtanije.

Prema Nagodbi i vojska je doživjela preustroj. Od tog vremena Austro–ugarska država imala je tri vojske: zajedničku vojsku i bojno pomorstvo, Austrijsku zemaljsku obranu /kaiserkönigliche Landwrer/ i Ugarsku zemaljsku obranu /königlich-ungaricher Honved/. U sklopu Honveda Hrvati su uspjeli formirati Hrvatsko domobranstvo s posebnim statusom. Hrvatsko domobranstvo formirano je na sljedeći način. Budući da je Austro-ugarskom nagodbom bilo predviđeno osnivanja domobranstva u oba dijela Monarhije, Hrvatima u ugarskom dijelu Monarhije nije bila prihvatljiva želja Mađara da zapovjedni jezik u hrvatskim postrojbama bude mađarski te da se Hrvati bore pod mađarskom zastavom. Nije im bila prihvatljiva niti želja Mađara da se domobranstvo u Hrvatskoj zove kao u Ugarskoj «Honved». Pri rješavanju ovih dvojbi posebno treba istaći djelatnost grofa Miroslava Kulmera, generala, rođenog Zagrepčanina, koji je predložio da se nova vojska u Hrvatskoj ne zove «Honved», već Domobranstvo. Tu je svoju zamisao vrlo uspješno obranio pred samim carem Franjom Josipom I. Završni čin dogodio se 5. prosinca 1868. kada je zajednički Ugarsko-hrvatski sabor donio Zakonski članak 41. o domobranstvu. Ovim zakonom osnovano je Hrvatsko domobranstvo. Istina, ono je bilo sastavni dio jednog od sedam (od 1912. šest) ugarskih domobranskih okružja, bilo je pod zapovjedništvom Ministarstva za zemaljsku obranu u Budimpešti i funkcioniralo je kao zajedničko ugarsko-hrvatsko domobranstvo ali je Zakonom bilo određeno da je zapovjedni jezik u Kraljevskom hrvatskom domobranstvu, hrvatski, da se ono zove kraljevsko hrvatsko domobranstvo, zapovjednici su bili hrvatski časnici koji su na odorama nosili hrvatske oznake, a stijeg pod kojim su se borili bio je uokviren hrvatskom trobojnicom.

Kako je u austrijskom dijelu monarhija u svim domobranskim postrojbama zapovjedni jezik bio njemački, tako su, pored Mađara, Hrvati bili jedini narod u Austro-ugarskoj Monarhiji koji su imali svoju vojsku pod svojim časnicima i s hrvatskim zapovjednim jezikom. Drugi događaj vezan je uz petoprosinačke žrtve 1918. godine. Da bi nam navedeni događaj bio jasan, moramo se prisjetiti prilika koje su bile aktualne nakon raspada Austro-ugarske Monarhije. Nakon raspada Austro-ugarske monarhije na prostorima koji su bili u sklopu navedene države, stvorena je 29. listopada 1918. godine nova država poznata pod nazivom Država Srba, Hrvata i Slovenaca ili kraće Država SHS. Državom je upravljalo Narodno vijeće. Bez suglasnosti Hrvatskog sabora na čuvenoj sjednici Narodnog vijeća 23. studenoga 1918., gdje je Stjepan Radić izgovorio proročanske riječi «Ne srljajte kao guske u maglu», a ne osvrčući se na te riječi, Središnji odbor Narodnog vijeća donio je odluku kojom se izražava želja za ujedinjenjem Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Izabrano je izaslanstvo Narodnog vijeća od 28 članova koje će tu odluku podastrijeti u Beogradu. Iako je izaslanstvo imalo točne naputke vezane uz ujedinjenje koje je trebalo podastrijeti srpskom regentu Aleksandru Karađorđeviću odstupilo je od navedenog i 1. prosinca 1918. godine u 8 sati navečer predalo običnu Adresu bez tih naputaka. Regent je s oduševljenjem primio ovakvu «Adresu» i u odgovoru Hrvatima ( i Slovencima) obećao «brda i doline» i odmah proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama neovisne Države SHS u jedinstvenu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca na čelu s dinastijom Karađorđevića. Sama pravna situacija bila je apsurdna, jer Hrvatski sabor niti jednim svojim činom nije skinuo Habsburšku dinastiju s hrvatskog prijestolja, pa su stoga Habsburzi pravno i dalje bili hrvatski kraljevi, unatoč tome što je izaslanstvo Narodnog vijeća ponudilo krunu Karađorđeviću. Kako je građanstvo i vojska u Hrvatskoj bilo naklonjeno republikanstvu, s nevjericom i ogorčenjem je primilo vijest o «ujedinjenju».

Predosjećajući otpor Svetozar Pribičević, podpredsjednik Narodnog vijeća, srpski političar i veliki pobornik ujedinjenja, započeo je svoj pakleni plan priprema za okupaciju Hrvatske pomoću srbijanske vojske. Tako već 3. prosinca 1918. stižu u Zagreb prvi odredi srbijanske vojske. Svesrdnu pomoć u navedenom su mu pružili Grga Anđelinović, zlogasni komesar zagrebačke policije, i povjerenik Narodnog vijeća za unutarnje poslove Srđan Budisavljević. Glavni pomagači u tihoj okupaciji Hrvatske bili su pored policije i srbijanske vojske srpski sokoli, hrvatski izrodi u redovima mornara, Srbi iz Hrvatske i Hrvati zadojeni jugoslavenstvom i jugoslavenskom idejom. Iz navedenih redova oformljena je «Narodna garda» potpuno odana novom državnom poretku. Kao protuteža u Zagrebu je postojala još uvijek dobro organizirana vojska Države SHS, koja je bila nastavak zajedničke austro-ugarske vojske i hrvatskog domobranstva, s neizmijenjenim dočasničko-časničkim sastavom. Okosnicu su činile 53. pješačka pukovnija i 25. domobranska pješačka pukovnija. Zadnja navedena (25. domobranska) osobito se odlikovala stegom, pouzdanošću, rodoljubljem i domoljubljem. Brojale su oko 2000 vojnika s velikim brojem dočasnika i časnika, a 25. bila je i dobro naoružana i kao takova predstavljala je zavidnu vojnu silu.

U obadvije pukovnije vojnici su bili nezadovoljni razvojem političke situacije, ujedinjenjem i preuzimanjem zapovjednih položaja od strane nadolazećih srbijanskih oficira. Kod vojnika sklonih republikanskom uređenju tenzije su dizali i tih dana agitatori dočasnici Murk i Perška. Kulminacija nezadovoljstva dosegla je vrhunac 5. prosinca 1918. godine. U krugu Rudolfove vojarne (danas Ulica Austrijske Republike) počeli su se u prijepodnevnim satima okupljati vojnici 53. pješačke pukovnije izražavajući svoje nezadovoljstvo s «ujedinjenjem» poklicima negodovanja kao» Živjela republika!», «Dolje kralj Petar!», «Živio Stjepan Radić» i slično. Oko 13 sati vojnici obiju pukovnija (53. pješačke i 25. domobranske) hodnjom su krenuli iz Ilice prema središtu grada na čelu s vojnom glazbom. Ponijeli su sa sobom svoje osobno naoružanje, puške i nekoliko strojopušaka. Glazba je svirala poznate koračnice i budnice kao na primjer «Još Hrvatska ni propala dok mi živimo», pa su se vojsci putem spontano pridruživali i građani. Broj vojnika i građana narastao je na 10 000. Kako je policijski komesar zagrebačke policije Grga Anđelinović već otprije imao svoje doušnike među vojnicima obiju pukovnija, bio je obaviješten o svim događanjima u Rudolfovoj vojarni pa i o izlasku vojnika van, njihovom kretanju prema središtu grada, te spontanom priključivanju građana. Pripremio je i rasporedio naoružane odrede «Narodne garde», mornara i sokolaša u tri zgrade na Jelačićevu trgu.

Povorku vojnika i građana najprije je kod Iličkog trga (današnji Britanski trg) pokušala zaustaviti konjička policija, bezuspješno, povukavši se vidjevši brojnost vojnika i građanstva. Na uglu Ilice i Frankopanske ulice povorku je dočekao mali odred «Akademske straže», koji su vojnici bez većeg napora razoružali i krenuli dalje prema Jelačićevom trgu. Ušavši na Trg bana Jelačića iz Ilice prosvjednici su bili dočekani vatrom iz strojopušaka i pušaka. Nastala je panika. Veliki problem vojnicima činili su civili koji su pokušavali pobjeći s Trga u pokrajnje ulice tako da vojnici nisu adekvatno mogli odgovoriti na puščanu vatru, a i sami su bili nezaklonjeni. Stravičnu sliku nadopunjavali su mrtvi, ali i jaukanje ranjenih. Izdržavši jedno vrijeme na Trgu, uz uzvraćanje vatre, vojnici su bili na kraju prisiljeni da se povuku s Trga u pokrajnje ulice iz kojih su se postupno razišli. Jedan dio vojnika vratio se u vojarnu, dok su se neki razbježali. Trg i pokrajnje ulice zaposjela je srbijanska vojska.

Žrtve na Trgu bile su stravične. Poginulo je oko dvadesetak sudionika prosvjeda, nekoliko desetaka lakše i teže je ranjeno, iako točan broj mrtvih i ranjenih nikada nije službeno objavljen. Protiv 24 prosvjednika pokrenut je kazneni postupak pred vojnim sudom. Presudom od 6. siječnja 1919. godine osuđen je 21 domobran na vremenske kazne do 7 godina. Osuđeni su bili podnijeli žalbe na presudu, međutim do odluke povodom tih žalbi nije došlo, jer tada u Hrvatskoj nije postojao vojni sud koji bi bio mjerodavan za njihovo rješavanje. Problem je bio riješen tako da je tijekom 1919. godine donesena amnestija, kojom su osuđeni bili amnestirani i pušteni na slobodu. Koje su bile posljedice ovog sukoba? Vojne: ukinute su 25. i 53. pukovnija, iste večeri 5. prosinca 1918. vojničku službu preuzeli su u Zagrebu odredi srbijanske vojske, koji su tih dana pristigli u Zagreb. Ovime je u stvarnosti bila ukinuta Oružana snaga Države SHS , iako će Vojni odsjek Narodnog vijeća biti formalno ugašen 10. prosinca 1918., a sve funkcije tog odsjeka preuzela je srbijanska vojska. Političke: obustavljeno je izlaženje glasila Stranke prava ¨Hrvatska¨ i HPSS ¨Dom¨. Uhićeni su predstavnici Čiste stranke prava dr. Elegović i dr. Sachs. Energično se počela provoditi politika eliminacije svih protivnika nove države. Hrvatski vojnici, domobrani, pokušali su 5. prosinca spasiti državnost, samostalnost i slobodu Hrvatske. Nisu uspjeli u svom naumu. To su ostvarili njihovi unuci i praunuci u Domovinskom ratu 1991. - 1995. godine ratujući ponovo u domobranskim postrojbama. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Hvala im za to. Za Hrvatsku - uvijek!

Nakon središnje proslave sudionici su posjetili i razgledali crkvu sv. Križa, najstariju u ovom karaju. Povjesničar umjetnosti, mr. sc. Zdenko Balog, upoznao je sve nazočne s poviješću Križevaca i Krvavim saborom križevačkim.

Misu za sudionike u župnoj crkvi sv. Ane služio je vel. Krešimir Žinić, župnik križevačke župe sv. Ane, koji se u prigodnoj propovijedi također osvrnuo na te prigodne obljetnice u hrvatskoj povijesti.

Za sudionike ovih događaja i križevačko građanstvo u posebnoj dvorani Hrvatskog doma pripremljena je prigodna izložba o hrvatskom vojskovođi Svetozaru Boroeviću. Izložbu je predstavio i otvorio predsjednik križevačkog Ogranka Hrvatskog domobrana Zlatan Đurin, te je pritom rekao:

Poštovani domobrani, cijenjeni gosti, profesore Pojiću, Iako nisam povjesničar po struci, prihvatio sam se zadaće, da kao hrvatski domobran iz 2. svjetskog rata, sudionik križnog puta iz 1945. godine, i predsjednik Ogranka hrvatskog domobrana u Križevcima, predstavim vašu izložbu posvećenu Svetozaru Boroeviću, velikom hrvatskom domoljubu i vojskovođi iz 1. svjetskog rata. Ako nešto i ne rečem vi mi oprostite i zbog mojih lijepih godina. Izložba je koncipirana tako da na dokumentarni način prikazuje život i djelo toga velikog hrvatskog vojskovođe, ali i drugih istaknutih Hrvata u 1. svjetskom ratu. Po opsegu izložba ide red manjih izložbi. Na izložbi su predstavljena Boroevićeva pisma, najvredniji dio građe jer većina arhivske građe nalazi se u Austriji.

Žalosno je da se danas u slobodnoj Republici Hrvatskoj tako malo piše o Svetozaru Boroeviću, ali i o drugim velikim hrvatskim generalima i časnicima iz prvog i drugog svjetskog rata. Izložba afirmira Svetozara Boroevića jer je on jedini Hrvat koji ima čin feldmaršala, ali i daje značaj drugim zaslužnim časnicima iz 1. svjetskog rata predstavivši ih kroz fotografije i kratke biografije. Kada govorimo o Svetozaru Boroeviću moramo uvijek imati u vidu da je u svim bitkama koje je vodio tijekom 1. svjetskog rata od Karpata 1914. i 1915. , kao i u svih 12 bitaka na Soći do kraja rata izašao kao pobjednik. Dodatnu vrijednost izložbi daje popratni katalog s Boroevićevom biografijom, kraćim pregledom ustroja austro-ugarske vojske od 1868. do 1918 .godine, kraćim biografijama hrvatskih časnika. Da zaključim, izložba je zgodna jer na jedan prihvatljiv, a ne zamoran način, posjetitelj može dobiti uvid u neke elementarne podatke o Svetozaru Boroeviću. I na kraju par riječi o autoru Milanu Pojiću. Mila Pojić je profesor povijesti i arheologije, viši arhivist, sudionik je Domovinskog rata, danas radi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu na mjestu voditelja Odsjeka za arhivsko gradivo vojnih fondova. Autor je i suautor više knjiga, možda nama najpoznatije Hrvatska pukovnija 369. na Istočnom bojištu 1941.-1943. Želim Vam puno zdravlja i puno izložbi i novih knjiga u budućnosti. Hvala Vam.

O izložbi, zaslugama, velikim vojničkim pobjedama i tužnom završetku života vojskovođe Svetozara Boroevića govorio je autor izložbe prof. Milan Pojić, viši arhivist, voditelj Odsjeka za arhivsko gradivo vojnih fondova iz Hrvatskog državnog arhiva. Nakon razgledavanja izložbe sudionici proslave 140. obljetnice Hrvatskog domobranstva nastavili su zajedničko druženje uz objed u hotelu Kalnik.

Ostaje upitno zašto ovom događaju nisu nazočili predstavnici hrvatskih medija, a posebno TV postaja. Također ostaje uočljiv skandalozan izostanak predstavnika hrvatske vlasti. Posebno je nevjerojatno da takvom događaju nisu nazočili barem predstavnici Ministarstva obrane RH, koji bi itekako trebali poznavati i obilježavati povijesne činjenice i događaje o Hrvatskom domobranstvu, kao početcima ustroja hrvatske suvremene obrambene vojske.

Tekst i fotografije: Damir Borovčak

{mxc}