U organizaciji Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. ove će se godine 17. studenog u Vukovaru održati 4. Znanstveno-stručni simpozij na temu »Ratna bolnica 1991. godine«. Prije dvije godine u vukovarskoj bolnici otvoren je i spomen muzej na sve ono što su vukovarska bolnica, njeno medicinsko osoblje, pacijenti i ranjenici pretrpjeli u tri mjeseca razaranja i okupacije grada. Potrebno se podsjetiti na te strašne i sudbonosne dane, posebno one zadnje krajem studenog 1991. Ali ne samo u studenom, postoji i svakodnevna prilika da na tom mjestu sve generacije hrvatskih učenika na satu povijesti uče uživo, o zločinu, o velikosrpskim hordama, o herojskoj obrani slobode, o međunarodnom licemjerju...

I ne samo o tome, već i o humanosti lječnika i medicinskog osoblja, koji su se tom paklenom zlu odupirali hrabro i nesebično, u nemogućim uvjetima zalagali za svaki ljudski život, suprotstavljajući se humanošću protiv nečovječnosti. Tako zvana JNA, iz vukovarske je bolnice odnijela cijelokupnu medicinsku dokumentaciju, pa se ni dan danas ne mogu točno utvrditi svi podaci o posljednjim danima ranjenika. Događaji i podaci nepotpuni su, piše na keramičkim pločicama na zidu hodnika bolnice, koji danas služi posjetiteljima kao obavijesni zid o strašnim događajima, ali i kao zid suza i tuge nad monstruoznom zločinu koji je učinjen pred nosom tzv. 'civilizirane' Europe i koji ostaje upamćen po tromjesečnom neprekidnom bombardiranju bolnice, sa završnim činom pokolja preživjelih ranjenika i bolničkog osoblja. 

U tim uvjetima, u 87 dana napada na Vukovar, vukovarska je bolnica primila i obradila oko 2 500 ranjenika. Prosječno dnevno bilo je zaprimano 30 ranjenika, a najviše u jednom danu primljeno ih je čak 92. Većina tih stradalnika trebala je biti hitno operirana, pa se samo zamisliti može stres i napor s kojim je radilo medicinsko osoblje. Pri tom ne smije se zaboraviti da je za vrijeme razaranja Vukovara u bolnici rođeno čak 16-tero beba. Nekim bebama je zbog preranog poroda bio potreban i inkubator, kako se to vidljivo uočava u bolničkom spomen-muzeju.U bolnici je liječeno i dvadesetak ranjenih vojnika agresorske JNA, pa i nekoliko pripadnika ozlaglašenih srpskih paravojnih postrojbi. Svi su ranjenici bili jednako zbrinjavani, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, vjeru i ranije neprijateljsko djelovanje.

Na vukovarsku je bolnicu tijekom razaranja dnevno je padalo 70 do 80 topničkog i avionskog streljiva, a bilježe se i dani kada je po prostorima bolnice palo i 700 granata.U takvim uvjetima živilo se i radilo, dok su djelatnici bolnice davali sve od sebe kako bi čim bolje zbrinuli ranjenike i očuvali njihove živote. Agonija je trajala, posebno za osoblje, koje je bilo na kraju fizičkih snaga, još k tome i u nedostatku potrebnog medicinskog materijala. U tom strašnom vremenu za Vukovar i njegove stanovnike, živote je izgubilo 32 djelatnika bolnice, od toga 20 na Ovčari, dok se četvero i danas vode kao nestali.Na zidu tuge i suza, u podzemnom hodniku vukovarske bolnice, koji je u ratu bio dugačka a preuska bolesnička soba, nalazi se spomen na sve stradale ranjenike koje su postrojbe JNA prisilno odveli i pogubili nakon upada u bolnicu. Ukupno 264 osobe, ukupno 264 zidne pločice s imenom i prezimenom. Na Ovčari su pronađeni ostatci 190 osoba, na drugim lokacijama još njih 17, a 57 osoba još se danas vodi kao nestale.

Posve sigurno to nije i konačan broj. To su samo podaci iz optužnice Međunarodnog suda u Haagu od 15. studenog 2004. protiv Mile Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina. Poznato je da je odgovorni zapovjednik tog zločina pukovnik JNA Veselin Šljivančanin nakon minimalne kazne od svega 5 godina zatvora, nedavno pušten iz Haaga i uživa na slobodi i vojnoj mirovini u Beogradu. Nakon tromjesečne agonije grada, uoči totalne katastrofe Vukovara, 17. studenog 1991. u vukovarskoj bolnici još se uvijek operira. Tog je dana u bolnicu pristiglo 13 novih ranjenika, a jedna od posljednjih operacija obavljena je nad teško ranjenom bebom starom samo šestipol mjeseci. Drugi dan 18. studenog započinje završna tragedija. Europska zajednica i misija njenih promatrača pokazuje sve svoje nehtijenje i licemjerje. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Bosanac u tri navrata upućuje prosvjed i traži pomoć od promatrača Europske misije i Međunarodnog crvenog križa, koji ne dolaze u bolnicu.

Idućeg dana oko 13 sati nadzor nad bolnicom preuzimaju pripadnici JNA, a oko 17 sati u bolnicu ulaze i postrojbe paravojne srbo-četničke rulje. Smrtna drama za ranjenike bolnice započinje. U bolnici se nalazi oko 700 članova bolničkog osoblja, oko 420 ranjenika od toga više od 200 teških. U bolnici su potražili utočište i oko 3000 civila iz obližnjih podruma i skloništa, spašavajući život pred nadirućom koljačkom četničkom ruljom. Uhićena je ravnateljica dr. Vesna Bosanac i povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili te su odvedeni u Negoslavce, a vraćeni slijedeće jutro u 6 sati.

Pukovnik JNA Šljivančanin objavljuje da je ravnateljica ratne bolnice dr. Vesna Bosanac smjenjena s dužnosti, a paravojne srbo-četničke horde, iz bolnice, kroz sporedan izlaz, odvode oko 400 ranjenika. Ujutro oko 10 sati do bolnice dolazi konačno predstavnik međunarodne zajednice Cyrus Vance, a njegova bezlična uloga ispred bolnice, u poslušničkoj i pokorničkoj pozi pred bahatim Šljivančaninom, poput traume ostaje Hrvatima za povijesno pamćenje. Preostali dio ranjenika i pacijenata bolnice odvozi se konvojem u Sremsku Mitrovicu. Na putu umire 32. godišnja žena u petom mjesecu trudnoće, a u Mitrovici 85. godišnja starica. Jedan konvoj odlazi preko Bjeljine i Brčkog za Hrvatsku. Rezervisti i lokalni Srbi pretukli su 6 članova tog hrvatskog konvoja i uništili 6 vozila i opremljena ambulantna kola. Tim je konvojem u Hrvatsku stiglo samo 174 ranjenika, bolesnika i osoblja iz bolnice.

Kad posjećujemo Vukovar, nikako ne bi trebali zaobiči muzej u vukovarskoj bolnici. To bi trebala biti ishodišna točka svakog povijesnog sata o Vukovaru, jer to je bila polazna postaja za sve one koji su mučki ubijeni na Ovčari i na još uvijek neotkrivenim stratištima i po logorima širom Srbije. Iz tih logora mnogi se ne će nikada vratiti, mnogi ostaju mjesecima zatočeni i maltretirani, a mnogi preživjeli godinama kasnije umiru od posljedica svakodnevnih fizičkih i psihičkih traumi. Što se pak danas u vukovarskoj bolnici ima za vidjeti? Mnogo! Prije svega autentično i početno mjesto strašnih ljudskih stradanja i patnji, tu je ishodište genocida u Vukovaru. Crveni križ je međunarodni simbol pomoći čovjeku u nevolji. Izbušeni Crveni križ je simbol vukovarske bolnice. Tako je i ulaz u ratni dio vukovarske bolnice obilježen izrešetanim crvenim križem. Crveni križ, koji u ratu ne predstavlja ratnu prijetnju, već humanost i pomoć stradalima na djelu, uobičajeno je da se ne napada.

Započelo je ovdje u Vukovaru, a nastavilo se ovom ratu diljem Hrvatske, napadati Crveni križ i objekte koji su tim znakom bili obilježeni. Uz crkvene križeve bili su to najizravniji i najviše pogađane mete srpskih agresora. Sam ulazak u prostore vukovarske bolnice i danas to dokazuje. Raspored odjela bolnice i njena organizacija u uvjetima dok su po njoj bez milosti svakodnevno padale granate, prikazan je na posebnom tlocrtu. Prema ulazu u hodnik sjećanja, s ekrana govori nam legedarni ratni kirurg bolnice, sada već pokojni dr. Juraj Njavro. Iznad ekrana ogromna rupa u betonsko armiranom stropu, koju je probila tzv. ''krmača'', izbušivši sve katove bolnice i završivši u podrumu. Ispod ekrana ostatci bombe. Sve govori da smo na posebno dramatičnom mjestu. U dugačkom podzemnom hodniku nema više bolesničkih kreveta i ranjenika, ali tu su bijele bolničke pločice – koje svjedoče vrisak, krik, plač, suze i tjeskobu. Kod posjetitelja izazivaju nijemu bol i beskonačnu tugu. Na suprotnom zidu ratne fotografije liječnika, osoblja i ranjenika u ratnoj bolnici.

Iz hodnika ulaz u atomsko sklonište, koje je bilo najsigurnije mjesto smještaja ranjenika, čak s tri ležaja na kat. Kreveti, medicinski uređaji i lijekovi posebni su izlošci kojih nema u drugim muzejima, dok su gipsani ljudski likovi, u zavojima, bez lica.U središtu atomskog skloništa posebna soba boli i duboke meditacije, poticajna da se nikada ne zaboravi patnja i očaj ljudi koji su u studenom 1991. iz ove bolnice zazivali i vapili u pomoć.Soba je obložena i osvjetljena tako da bol, patnja i očaj izviru iz zidova prošlosti i uprisutnjuju se u tugu sadašnjosti i traju... – traju sve do danas. U toj sobi možete vapiti na svim jezicima svijeta, moliti u svim vjerama svijeta, možete se u gluhoj tišini klanjati žrtvama ili jecati do besvijesti..., jer odavde su krenuli ranjenici na svoja znana i neznana stratišta. Iz ovog atomskog neskloništa, moguće je samo spokojno svoju molitvu uputiti Svevišnjem da se takvo zlo više nikada i nigdje ne ponovi.

Naposljetku u ovom tragičnom, ali itekako značajnom muzeju, postoji i suvenirnica. Prigodni darovi, trebaju poslužiti za podsjetnik onima koji nikada nisu bili ni doživjeli Vukovar. Potrebno je kupiti i ponijeti barem nešto. Poticajni su to predmeti za razmišljanje, potsjetnici da se u ratnu Bolnicu Vukovar može doći svaki dan u godini. Za obilazak i posjet, nisu potrebne participacije ni liječničke uputnice! Treba imati samo ljubav i spoznaju kako istinu o tragediji trebaju učiti svi hrvatski naraštaji. Kako to postići? Dolazak učenika u Bolnicu Vukovar na pregled spomen-muzeja trebaju predvoditi ravnatelji, profesori i nastavnici svih škola iz cijele Hrvatske.

Sati hrvatske najnovije povijesti trebali bi započeti u prostorima ratne Bolnice Vukovar. Novi naraštaji u samom početku života trebali bi svojim očima spoznati opseg zločina velikosrpske ideologije. Tek na mjestu tragedije može se doživjeti i dokućiti sva besćutnost zla koje je napadalo i sva veličina dobra koje je branilo Vukovar. Za taj program edukacije ne treba ništa drugo osim uputnice elemetarne savjesti i poštenja.

Damir Borovčak