Znanstvenik, sveučilišni prof. dr. Goran Šimić

Hrvatski istraživač mozga prof. dr. Goran Šimić, prije nekoliko godina održao je niz zanimljivih predavanja te objavio radove o prijetnjama koje dolaze iz digitalnoga svijeta. Tada je tumačio kako digitalne tehnologije mogu od djece stvoriti duhovne i fizičke invalide (2017.). Slijedi potom Uvod u neuroznanost na temu učenja i pamćenja, a ovih dana nastavio je s novim zanimljivim izdanjem knjige znanstvenih radova Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja (2020.). Taj skup radova vrlo je zanimljiv, posebice u ovim burnim društveno-političkim vremenima kad obilujemo s oštrim i prizemnim prepucavanjima političara na domaćoj sceni i žučnim reakcijama predsjedničkih suparnika na američkoj sceni.

Prof. dr. Goran Šimić redoviti je profesor neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju i predstojnik Zavoda za neuroznanost Hrvatskog instituta za istraživanje mozga Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U okviru Zavoda vodi Laboratorij za razvojnu neuropatologiju koji se bavi proučavanjem nastanka razvojnih i neurodegenerativnih bolesti mozga. Glavni je tajnik Mediteranskog društva neuroznanosti. Diplomirao je i doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Njegov laboratorij bavi se mehanizmima nastanka neurorazvojnih i neurodegenerativnih poremećaja te ima dugotrajnu međunarodnu suradnju u proučavanju bioloških biljega bolesti mozga, napose Alzheimerove bolesti. Bio je glavni i odgovorni urednik znanstvenoga međunarodnoga časopisa »Translational Neuroscience« od 2010. do 2016. godine. Za svoj rad dobio je više domaćih i međunarodnih priznanja, od kojih se ističu Nagrada HAZU-a za medicinske znanosti 2009., Državna nagrada za popularizaciju znanosti 2010. i biomedicinske znanosti 2015., kao i nagrada »Kurt Jellinger« časopisa »Acta Neuropathologica« i nakladnika »Springer« 2008. godine.

Prije tri godine Glas koncila je u studenom 2017. objavio s prof.dr. Šimićem vrlo zanimljiv razgovor.  Autor razgovora Tomislav Šovagović je tada vrlo dobro zaključio: "Granice između istine i laži sve su tanje zahvaljujući i društvenim mrežama. U hladnim zimskim danima svaka osoba s kompjutorom i mobitelom u svojem će interijeru još više vremena provoditi u virtualnosti društvenih mreža, svijetu koji s javom uglavnom nema nikakve veze. Jasno, brzina kolanja informacija ima i svojih prednosti, ali još brojnije nedostatke: površnost, netočnost, manipulativnost. Hvata se informacija na razini komentiranja četvrte stube a da nema spoznaje ni o prvoj stubi. Samim tim mozak čovjeka izloženiji je poremećajima, a jedan od njih zove se – digitalna demencija. Pojam je to koji u sebi krije mnoge opasnosti za psihofizički razvoj čovjeka."

Tada je uz životopis prof.dr. Šimića, uz njegov 50. rođendan, dodano kako je Goran znanstvenik, urednik, suprug i otac, sretno oženjen specijalisticom pedijatrije prim. dr. Đurđicom Šešo-Šimić te u braku imaju troje djece – Sunčicu, Vedrana i Filipa. Bilo je to simpatično za čitati, jer oni koji osobno poznaju Gorana prepoznaju u njemu vrlo jednostavnu, susretljivu i blagonaklonu osobnost, neopterećenu titulama i svojim profesorskim zvanjem.
On pak ono čime se bavi tumači spontano i jednostavno:

"Nemoguće je odgovoriti na bilo koje pitanje povezano s djelovanjem čovjeka i funkcioniranjem ljudskog društva koje ne bi zahtijevalo biološki utemeljeno znanje o ustroju i „radu“ mozga. Učenje, pamćenje i spoznaja vjerojatno su najvažniji mentalni procesi u životu svake osobe. Stoga je proučavanje navedenih procesa neophodan temelj za razumijevanje načina na koji opažamo i komuniciramo s vanjskim svijetom i drugim ljudima, a napose kako naše iskustvo stečeno dugotrajnim procesom učenja utječe na naše ponašanje. Za otkrivanje mehanizama na kojima se temelje procesi učenja i pamćenja koriste se različiti pristupi – od genetičkih, molekularnih i kliničkih pa sve do istraživanja umjetne inteligencije, a glavni im je cilj razumjeti sinaptičku plastičnost. Najnovija tehnološka dostignuća poput optogenetske i neinvazivne transkranijske magnetske stimulacije enormno su unaprijedila istraživanja neuronskih krugova, pa je danas moguće dati odgovore na neka pitanja iz neuroznanosti koja već dugo čekaju odgovor".

Iako izvorno namijenjena studentima medicine kao priručnik za izborni predmet „Učenje i pamćenje“ na drugoj godini studija, je knjiga „Uvod u neuroznanost učenja i pamćenja“ (2017.) s šest funkcionalnih cjelina, od fenomenologije i molekularnih mehanizama do slikovnog prikaza aktivnosti i odabranih eksperimentalnih modela, na pristupačan će način uvesti zainteresiranog čitatelja u spoznaje proizašle iz suvremenih istraživanja procesa učenja i pamćenja. To će mu znanje pomoći ne samo u boljem razumijevanju patoloških uzročno-posljedičnih odnosa u različitim neurološkim i psihijatrijskim stanjima i bolestima, nego i otvoriti put prema unaprjeđenju vlastitih kognitivnih sposobnosti, zaključuje se u upoznavanju sa sadržajem knjige.

Znanstveno proučavanje emocija uključuje brojne istraživačke tradicije usmjerene na različite komponente emocija. Bez obzira na višestruke perspektive i pristupe, većina je suglasna s tvrdnjom da emocije sadrže fiziološku, motivacijsko-ponašajnu, kognitivnu i subjektivnu komponentu te da treba jasno razdvojiti emocije od svjesnih doživljaja emocija, koje nazivamo osjećajima. Početci individualnog proučavanja emocija sežu u 19. i rano 20. stoljeće, kada su i predložene prve teorije emocija. Kao posljedica raspršenosti pristupa s jedne strane i složenosti problema proučavanja emocija s druge, stotinu godina kasnije rađa se nova disciplina – neuroznanost emocija (afekata), koja integrira neurobiološku, psihološku i sve druge perspektive u istraživanju emocija. Suvremene neuroznanstvene teorije emocija konvergiraju oko ključne uloge amigdala kao „središnjeg emocionalnog čipa mozga“ koje procjenjuje emocionalno značenje osjetnih informacija te nastoje pružiti teorijski okvir za razumijevanje i objedinjavanje spoznaja o emocijama proizašlima iz različitih istraživačkih pristupa, metodologija i razina analize. Iako različite u određenju emocija i u svojim polaznim pretpostavkama, potaknule su brojna nova istraživačka pitanja, poput odnosa emocija i spoznajnih procesa.

Ovih je dana iz tiska izašla i nova knjiga prof.dr. Gorana Šimića pod naslovom Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja (2020.). U njoj su osim autorskih radova objavljeni i radovi suradnika koji ukazuju na reprezentativne domaće stručnjake, novu generaciju znanstvenika, uglavnom s raznih područja medicinskih znanosti. O novoj knjizi Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja najbolje govore izvodi sa samih korica knjige:

"Emocije su stanja pobuđenosti specijaliziranih skupina neurona u amigdaloidnoj jezgri, cingularnoj vijugi, inzuli i drugim dijelovima moždane kore, ali i supkortikalnih struktura poput putamena, repate jezgre i ventralnog tegmentalnog polja. Osjećaji su refleksije tih pobuđenosti, odnosno svjesno emocionalno iskustvo što doprinosi djelovanju mreža neurona koje posreduju misli, govor i ponašanje te pospješuju sposobnost učenja, predviđanja i procjenjivanja podražaja i situacija u okolini na temelju prethodnih iskustava.

Zašto i kako se ljutimo, veselimo, osjećamo strah, zaljubljujemo se? Emocije su biološki procesi koji povećavaju prilagodljivost u stalno promjenjivoj okolini, kako na osobnoj razini gdje povećavaju spremnost za potrebno djelovanje, tako i na razini vrste. Pritom su negativne emocije poglavito povezane s povećanom vjerojatnošću preživljavanja, a pozitivne s povećanim reproduktivnim uspjehom i brigom za potomstvo. I životinje imaju emocije, ali ih ne mogu tako dobro osvješćivati u osjećaje i verbalizirati. U kulturnom pristupu emocije služe kao prenositelji namjera i motivacijsko gorivo za uspostavljanje sustava vrijednosti i moralnih načela, kao i sve vrste interpretacija, ideologija i vjerovanja. Stoga prožimaju jezik, kulturni identitet i ulogu pojedinca u društvu na svim razinama komunikacije. Pomoću modela iz teorije igara socijalna neuroznanost proučava emocionalne interakcije između osobne i grupne koristi, odnosno između natjecanja i suradnje na poslu, u politici ili bilo kojem drugom društvenom okruženju.

Osvješćivanje vlastitih emocija u osjećaje i sposobnost njihova prepoznavanja i usklađivanja s drugim ljudima za svakoga su nužne sposobnosti i vještine, a vjerojatno i najvažniji pojedinačni sastojci potrebni za utjelovljenje spoznaje, oblikovanje svjesnosti i regulaciju kognitivnih procesa. Emocije su dobre sluge, a ako nam ipak zagospodare, postajemo ne samo tjeskobni i depresivni, nego i opsesivni i agresivni, pa nastaju poremećaji hranjenja, spolnosti i pogrešnog usmjeravanja nagona i ciljeva. Bez emocija ne možemo donositi ispravne odluke kad se suočavamo s rizicima, prijetećim situacijama ili potencijalnim partnerima. Emocionalni poremećaji često imaju svoje ishodište u socijalnim emocijama budući da su konflikti nerazdvojiv dio društvenog života, pa je cijena opstanka u današnjem svijetu život u nelagodnoj tjeskobi. Blaga do umjerena depresivnost također ima prilagodbenu vrijednost jer pomaže organizmu suočiti se s nepovoljnim situacijama sprječavajući opasne ili beskorisne akcije u situacijama kad organizam teži nekom cilju koji ne može ostvariti. Osobama s poremećenom regulacijom emocija nastoji se pomoći zahvatima u različite korake emocionalnog doživljavanja, a najučinkovitije strategije su promjena kognitivne procjene vlastite situacije, distanciranje i zdrav humor.

Emocije čine najljepše i najružnije, najveselije i najtužnije trenutke naših života. Bez emocija je život čovjeka teško zamisliv, isprazan i bljutavo blijed jer emocije daju boju, ton i začin svakom iskustvu. Naravno, najljepša kombinacija boja, tonova i začina je ljubav. Fenomen ljubavi ključni je aspekt socijalnog i reproduktivnog ponašanja čovjeka, a partnerski odnosi imaju važnu ulogu u životu svake osobe. Brojni pokusi potvrdili su da namjerno izazvane pozitivne emocije nakon npr. provocirane anksioznosti poništavaju negativne, pa nije čudno da su ljudi koji imaju uspješne, skladne i zadovoljavajuće odnose zdraviji, brže se oporavljaju i dulje žive. Stoga je dugotrajna uzajamna povezanost između partnera i prijatelja važna za kognitivnu, emocionalnu i tjelesnu dobrobit.

Kroz deset odabranih poglavlja ova knjiga povest će nas na put otkrivanja vlastite emocionalne prošlosti kao ljudskog bića (teme o privrženosti i mozgovnom sustavu nagrađivanja i ovisnosti), ali i put otkrivanja naše kolektivne emocionalne svijesti kao vrste (teme povezane s agresijom, samopripitomljavanjem i bolestima stanica neuralnog grebena – autizmom, shizofrenijom i drugima). Tu je i poglavlje o utjecaju hormona na emocionalno doživljavanje i ponašanje, što uključuje i sustave neuropeptida koji posreduju međusobno nagrađujuću privrženost ne samo između nas i dragih nam osoba, nego i između čovjeka i domaćih životinja poput pasa i konja. Život je davanje i primanje u najširem smislu tih riječi, a taj se prijenos u velikoj mjeri odnosi i na emocije (jedno poglavlje posvećeno je prijenosu emocija između bolesnika i liječnika, a jedno prijenosu emocija s glumaca na gledatelje). U tom smislu je i ova knjiga samo medij za prijenos emocija s autora na čitatelje, s nadom autora da će svakom čitatelju poslužiti kao izvor inspiracije, promišljanja i samoostvarenja."

Poželjno bi bilo da nas ova znanstvena knjiga, potakne na razmišljanje o svijetu u kojem živimo, da nam pomogne razjasniti osobine ponašanja nekih ljudi, primjerice političara koji nam kroje zajedničku sudbinu. Moguće nam nadogradi spoznaje o kulturi i civilizacijskim vrijednostima koje baštinimo. U svakom slučaju mozak je onaj dio u nama koji formira i kreira naša ponašanja i stalno nas potiče na nova propitivanja.

Tekst: Damir Borovčak

Tekstovi iz knjige: Goran Šimić

Fotografije: B. Ćović i iz knjige