In memoriam: Franjo Tušek, član Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945., član Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.

Jučer, 30. rujna, na mjesnom groblju u Radoboju, pokopan je gospodin Franjo Tušek, samozatajan i uzoran član Središnjeg odbora Udruge Macelj 1945. Uz višebrojnu obitelj, uz mnoge prijatelje i poznanike iz zagorskog kraja, koji su cijenili dobra dijela pokojnog Franje, okupili su se i članovi Udruge Macelj 1945. na ispraćaju svog člana Franje na vječni počinak. Trenutak rastanka bio je tužan, jer smo se još 23. kolovoza imali prilike vidjeti, kratko izmijeniti misli na komemoraciji u Macelju, povodom Europskog dana sjećanja za sve žrtve totalitarnih režima. Franjo, koji je do jučer bio s nama djelatan, tako nas je iznenadno i neočekivano napustio. Napustio je i preteško bolesnu suprugu Anicu, za koju se brižno skrbio cijeli niz godina u njezinoj preteškoj životnoj situaciji, kao rijetko uzoran suprug. Hrabro se nosio s tim svojim obiteljskim križem, nije prigovarao ni jadikovao, a otišao prije nje – tiho, iznenadno i nenadano.

Na pokopu o njegovom radu i životu govorio je Ivan Jaklin, glasnogovornik Udruge Macelj 1945. Oproštajni govor predstavljamo u cijelosti, kao prikaz kakvog smo hrvatskog muža i člana naše Udruge izgubili.

Ivan Jaklin:

„Moj prijatelj je umro, umro je moj brat!“

Ožalošćena obitelji Tušek, gospođe i gospodo, tužni zbore!

Riječi upravo izrečene nisu tek riječi iz jedne tužne pjesme. Ne, one su više od toga.

Pogotovo u trenutku kad i moje srce tuguje zbog zemaljskog gubitka drage osobe. Osobe uz koju me veže jedno životno iskustvo zadnjih petnaestak godina, našega prvog susreta na Macelju, kada smo shvatili da pripadamo jednom krugu ljudi koji se Bogu mole i svoju Hrvatsku istinski vole. Koji žude za istinom u ova znakovita vremena, kada je naša generacija, usuđujem se reći, privilegirana generacija ljudi, tek odškrinula vrata hrvatske Slobode. Slobode kojoj ova Domovina žúdi, za koju smo se i za koju se i naša Udruga MACELJ 1945., „riječju i perom“ bori, ne bi li širom otvorili ta vrata, da i našu Domovinu obasja sunce Istine.

Upravo u toj predanoj borbi za hrvatsku Istinu, samozatajno i vjerno, radio je i naš preminuli brat, dragi Franjo, član Središnjeg odbora Udruge MACELJ 1945.

Ožalošćena rodbino, dragi prijatelji,

pred nama ne leži tek mrtvo tijelo čovjeka kojeg smo voljeli, poznavali. Ovdje leže zemni ostatci jednog blagoslovljenog života! Jednog ispunjenog života, ograničenog vremenom boravka u ovoj „Dolini suza“.

Franjo je ovih dana čuo neočekivani poziv Oca svih vjekova koji mu je rekao: „Franjo, pođi za mnom! Dođi k meni!“. Nije Franjo poput onog Isusovog učenika iz Lukina evanđelja rekao: „Za Tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.“ Tiho, mirno, kako je i živio, Franjo je spremno pošao u susret Vječnoj Istini i Vječnoj Slobodi.

Franjo je postao članom Udruge MACELJ 1945. 26. lipnja 2010. godine, te je potom u više mandata bio i članom Središnjeg odbora. Djelatan u pomoći, s drugim članovima Udruge Macelj 1945. sudjelovao je u raznim akcijama čišćenja okoliša Maceljske šume, uređenja stratišta Lepa Bukva i komemorativnim pripremama na Macelju. Kao hodočasnik s Udrugom MACELJ 1945., redovito bi polazio na „mjesta hrvatskih stradanja i nadanja“, Udbinu, Boričevac, na Zrin i Gvozdansko.

Kao čovjek i suprug, naš Franjo bio je blag, prijateljski, nenametljiv, brižan, obziran prema svakome, posebno bližnjima. Oslovljavanje s bliskim i poznatim članovima Udruge začinjao je s: „Prijatelju,...“ Brižan suprug, i odgovoran suprug, posebno u bolesti Anice, kad je trpio skupa s njome, znao je reći: „Oprostite mi, moram ići k mojoj Anici..., znate kako je...“.

Kao domoljub, Franjo je bio čovjek koji je volio istinu, čovjek koji je cijenio i poštivao žrtve koje su pale za Domovinu, čovjek vjere u bolju Hrvatsku...U svemu strpljiv i trpeći hrvatski muž, drugima prema mogućnostima na usluzi.

Kao gospodarstvenik, naš Franjo volio je svoj voćnjak, svoju plantažu kruški vilijamovki, bio je ponosan na urod, radosno je počastio svoje bliske prijatelje s izvrsnom rakijom Vilijamovkom, s naljepnicom na kojoj je pisalo: „Samo za najbolje prijatelje...“

Kao vjernik, Franjo je bio pobožan, bogobojazan, praktičan i uzoran vjernik, sv. Misa njemu i njegovoj Anici bila je najuzvišeniji čin ljubavi prema Bogu, Domovini i bližnjemu. Molitelj krunice, poklonik Gospe Fatimske, molitelj obiteljskog Cenakula, često dolazio sa svojom Anicom prve subote na Cenakul u crkvu Presvetog Srca Marijina na Jordanovac u Zagrebu.

Franjo je krenuo u Vječnost!

Znakovit je ovaj dan, posljednji dan još uvijek ljetnog mjeseca rujna. Kroz nekoliko sati započinje mjesec listopad, mjesec Gospe Kraljice svete krunice, Gospe Fatimske. Franjin vjernički život bio je u znaku svete krunice. A, dobra naša Gospa bila je snaga njegova života.

Vjerujem, dragi Franjo da su te na vratima Raja dočekale raširene ruke naše Gospe i očinski zagrljaj Vječnoga Oca.

Ovaj oproštaj od dragog prijatelja Franje završavam riječima današnjega psalmista:

„Ja vapijem k tebi, Gospodine,
prije jutra molitvom te pretječem.
Gospodine, nemoj odbaciti dušu moju?
Nemoj skrivati lice od mene?“

Dobri Bog, sigurno je odgovorio na ovu Tvoju molitvu riječima: „Dođi, slugo vjerni i dobri, uđi u Vječnu radost svoga Gospodara!“

Zbogom, dragi Franjo, prijatelju moj i brate u Kristu!

Ovaj pozdrav Ti upućujem i u ime svih članova Udruge Macelj 1945.

Neka Ti je lahka ova hrvatska gruda koju si tako ljubio!

Počivaj u miru Božjem!

Damir Borovčak