Gospe od Prizidnice – "očuvaj nas morskih dubina i ljudskih plićaka..."

O Prizidnici na Čiovu postoji podatak: "Gospino svetište posvećeno je bezgrešnom začeću, a o Blagdanu bezgrešnog Začeća slavi se u Prizidnici 308 godina prije nego što se počelo slaviti u Lurdu, te 308 godina prije nego što je crkva proglasila dogmu Bezgrešnog Začeća." Vrijedno je to poznavati, na čast i slavu svim naraštajima hrvatskih ribara i težaka, koji vjekovima njeguju i uređuju to hrvatsko premalo poznato svetište Gospe od Prizidnice.

Na južnoj strani otoka Čiova, među strmim liticama povrh samog mora, prije gotovo pet stoljeća podignuta je crkva Gospe od Prizidnice. Pustinja Prizidnice se nalazi na skrivenom i nepristupačnom dijelu otoka, dok je s mora uočljiva strmo iznad južne obale. Obilježje Gospe od Prizidnice je mjesto jedinstvene prirodne ljepote, dodatno oplemenjeno marljivim rukama težaka i pustinjaka, isposnika kroz vjekove. Ispočetka samo duhovnim sadržajem, a kasnije tijekom stoljeća postaje i mjesto kulturno povijesnog značaja. Prizidnicu čini crkva, stambena i gospodarska zgrada, sve uklopljeno uz samu vrlet okomite stijene. Osnovali su je poljički svećenici glagoljaši u 16. stoljeću. Kao prvi se na natpisu na pročelju crkve spominje Juraj Stoidražić, zapisan kao graditelj crkve iz 1546. godine. Pustinja je kao samostanska zajednica opstojala do polovice 19. stoljeća. Uglavnom su tu živjeli glagoljaši, ali i poneki svjetovni svećenici. Izvorno, među prvim svećenicima i njihovim učenicima - klericima, većina ih je bila iz Poljica, no kasnije se pridružuju i iz drugih krajeva. Posljednji stalno nastanjeni svećenik bio je don Andrija Varvodić iz Roža, koji je umro 1852. kao slatinski župnik. Nakon toga zgrade pustinje korištene su u gospodarske svrhe, a svetište se pohodilo samo u blagdanskim prilikama. U Drugom svjetskom ratu Prizidnice su posve opustošili Nijemci, koji su sve razgradili, kako bi na rtu Čiova izgradili svoje bunkere. No poslije rata Prizidnice su zahvaljujući svim mještanima Slatine ponovno izgrađene i uređene. Svetište na Čiovu nije toliko poznato kao primjerice, veća i bolje opremljena Pustinja Blaca na otoku Braču, na koju Prizidnice neodoljivo podsjećaju. Ovo je mjesto danas bez stalnih stanovnika, a o njoj brine vjernički puk iz Slatine.

U crkvi se nalazi središte pobožnosti - slika Majke Božje s Djetetom - Milosna Gospa. Slika se u očuvanim dokumentima spominje prvi put 1750., u službenom pohodu splitskog nadbiskupa Pacifika Bizze. U umjetničkom pogledu slika je vrlo vrijedan rad 14. stoljeća iz čuvene slikarske škole na Kreti, original se danas čuva u župnoj crkvi u Slatinama. Legenda govori da ju je more izbacilo na morski žal. Potvrdila se Gospa i prvim čudom, kad su težaci pokušali sliku premjestiti preko brda u Slatine, a slika je postala toliko teška da je nisu mogli prenijeti. Protumačilo se da Gospa, tu u Prizidnicama želi i ostati. I tako vrijedne ruke težaka i ribara započinju gradnju Crkve u pustinji, u Prizidnicama. Na pročelju crkve nalaze se dva uklesana natpisa na kamenim pločama. Stariji od njih je dokument o prvoj gradnji crkve, pisan oblikom talijanskog jezika, tadašnjim uredovnim jezikom mletačke uprave, a glagoljašima poznatiji od latinskoga. U prijevodu glasi: Svećenik Juraj Stoidražić dođe u ovu pustinju i sagradi ovaj hram na čast Bezgrešnog začeća Djevice Marije, 1546. god. Drugi natpis svjedoči da je crkva obnovljena u prvoj polovici 18. stoljeća. Posebnu brigu za svetište i imovinu od 1857. godine vode članovi obiteljskog roda Nakir, uz pomoć svih dragovoljnih župljana Slatine. Danas još uvijek to marljivo predvodi Tomislav Nakir (r. 1929.), vrlo vitalan i produhovljen u svojoj 91. godini. Uz njega to nastavljaju sinovi Joško, Marinko i kćer Mirjana. Od godine 1928. Gospinim svetištem u Prizidnicama redovito upravlja slatinski župnik uz pomoć crkvenjaka. Sadašnji je župnik don Ante Čulić u Slatinama od 2002. godine.

Gospi od Prizidnice hodočaste uz Slatinjane i vjernici iz bližih i udaljenijih krajeva. Tako je ove godine pristiglo nekoliko hodočasnika iz Zagreba, iz Ike sa Kvarnera, ali i mladi bračni par Viktoria i Lorenzo iz Münchena. Četiri puta godišnje, na Uskrsni ponedjeljak, na Duhovski ponedjeljak, na Ime Marijino (prva nedjelja iza Male Gospe) i na Gospu od Bezgrešnog začeća (8. prosinca), dolaze vjernici sa svojim prošnjama i molitvama. Prošle nedjelje, povodom ovogodišnjeg dana Imena Marijinog u Prizidnici, predvodnik misnog slavlja bio je don Jenko Bulić, profesor i ravnatelj nadbiskupijskog sjemeništa u Splitu. Don Bulić je započeo svoju propovijed: "Od 1546 godine, dakle točno 474 godine narod dolazi ovdje 4 puta godišnje u ovo svetište, na Uskrsni i Duhovski ponedjeljak, danas na Ime Marijino, i na blagdan Bezgrješnog začeća, kojoj je i posvećena ova crkva. Zašto narod dolazi? Kada mi to idemo kući... kada idemo k ocu i majci, ...pa idemo u svečanim trenucima... slaveći ime Marijino, imendan Marijin..." Propovjednik je nastavio razmatrati potrebu slavlja imendana svih okupljenih hodočasnika, pomalo zanemareni katolički običaj. Potom je naglasio "sačuvaj me Bože morskih dubina i ljudskih plićaka", rasčlanjujući manje opasne morske dubine od pogubnih ljudskog plićaka... "Što to znači ljudski plićak... ostati u pijesku, ostati u močvari, ostati bezličan, bez imena i prezimena. Ako iza sebe ostaviš trag ljubavi, to je put kojim se uvijek možeš vratiti... Iz sebičnosti rađa se nezahvalnost, a samo onaj tko je ponizan, može biti iskreno zahvalan." Posve sukladno, upravo su Prizidnice jedno od mjesta zahvalnosti Gospi, mjesto odbacivanja svih vrsta ljudskih plićaka. Propovjednik se potom zahvalio svima onima koji su kroz ovih 474 godine održali ovo svetište, koji su bili čuvari svetišta, i srcem i umom, i snagom i dobrom voljom, i žrtvom i odricanjem...

Zavjetni darovi u crkvi i u pastoralnoj dvorani prikazuju da su se mnogi u svojim teškim životnim prilikama zavjetovali Gospi od Prizidnice, njoj se utjecali, čak i širom svijeta. Kasnije su dolazili zahvaliti, donoseći darove koji svjedoče njihove životne ugroze, teškoće i sretne završetke. U crkvi na oba zida brojne su makete brodova, koji svjedoče stoljetnu zahvalu pomoraca, mornara i ribara, onih koji su preživjevši oluje, orkane i nevere raznih mora svijeta:

 Prizidnička Gospe čuva naše more
Čuva naše more i naše mornare
Razrušene puste manastirske dvore
I brodove bijele, što morem krstare....
(Gospe od Prizidnica, Danko Anđelinović)

No tu su i povjesnice, dokumenti, slike i ručni radovi koje tumače i svjedoče povijest svetišta Gospe od Prizidnice. U pastoralnoj dvorani u niši, u zidu, uočljivo dominira kip Gospe Fatimske, koja je svijetu preporučila krunicu, kao pouzdanje i spas od svjetskih nedaća i ratova. Vrijedne Slatinjanke same izrađuju krunice, pletući ih mornarskim koncem i vezom, koje ostaju postojane i dugotrajne, za molitvu i utjecanje Gospi od Prizidnice u našim svakodnevnim nedaćama.

Značajan je spis pape Leona XIII. izdan u Rimu 14. prosinca 1883. kojim je „svim iskreno okajanim, ispovjeđenim i pričešćenim kršćanskim vjernicima u prigodama blagdana bl. Marije Djevice i na Duhovski utorak pobožno pohode crkvu ili svetište bl. Djevice Marije u mjestu koje se pučki zove Prizidnica u Splitskoj biskupiji“ dao potpuni oprost svih vremenitih kazni koje su svojim grijesima zaslužili pod uvjetom da se pomole za slogu kršćanskih vladara, iskorijenjene zabluda, obraćenje grijeha i uzvišenje sv. Crkve“. Ujedno se taj oprost može namijeniti i za duše u čistilištu “na način zagovora“. Taj je dokument dokaz da je ovo svetište još u 19. stoljeću privlačilo mnoge hodočasnike te da mu je najviši crkveni autoritet pridavao veliko značenje i važnost. Čudesna uslišanja vjernika, počela su se kasnije događati u raznim prigodama zavjeta i molitve, sve do današnjih dana. O tome možemo čitati i u prigodnoj literaturi. Posebice treba istaknuti vrijedan rad, sad već umirovljenog profesora Katoličko bogoslovnog fakulteta u Splitu, don Slavka Kovačića (r. 1938.g.), povjesničara koji je napisao posebno vrijedan povijesni prikaz pod naslovom Svetište Gospe od Prizidnica (Split, 1996.). To je izdanje deset godina kasnije prošireno i obogaćeno novim fotografijama, te je kao tako dopunjeno izdano pod naslovom "Župa Slatine i Gospino svetište u Prizidnicama" (Split, 2006.). Također, nedavno je Muzej Grada Trogira izdao katalog izložbe "Čuvari iz sjene", vrijedan rad autorice Goranke Tomaš (Trogir, rujan 2019.) u kojem se profesionalno uspješnim fotografijama dočarava trud ribara i težaka, zaslužnih za održavanje svetišta. Upoznati Gospu od Prizidnice posebno je zadovoljstvo i radost svakom novom hodočasniku. Dužnost nam je proširiti spoznaju o tom malom i lijepom mjestu molitve, zavjeta i uslišanja, jer svojim ugođajem budi nadu i potvrđuje vjeru u vjekovni opstanak Hrvata.

 Majko slavna, bezgrešno začeta,

Lanterna nam budi

Kad valovi života zaprijete našoj barci,

I utjeha u našoj tuzi.

(Gospe od Prizidnica, Mirjana Nakir)

tekst i fotografije: Damir Borovčak