Ivan Jaklin
U životu susrećemo mnoge ljude. Često ni ne slutimo koliko zaslužne ili koliko velike u svojoj poniznosti. U Varaždinu ovih dana jedan samozatajni domoljub prešutno dočekuje svoj jubilej. Ivan Jaklin u Župi svetog Nikole biskupa u Varaždinu, već punih 40 godina kao orguljaš proslavlja sveto Bogoslužje. Tako će se u nedjelju 21. rujna ove godine napuniti 40. godina sviranja orgulja Ivana Jaklina. Četrdeset godina, cijeli jedan život..., posvećen orguljama i obitelji, ali posebno Bogu i Domovini.
Ivan je rođeni Varaždinac, diplomirani inženjer građevine, u braku s Blaženkom otac je troje djece i djed dvoje unučadi. S glazbom živi od početka svog života. Sve je započelo iznenada, u trećoj godini studija u Zagrebu, kad se svakog petka poslijepodne vraćao u svoj rodni Varaždin. Njegova je župa u to vrijeme ostala bez orguljaša. Čovjek, orguljaš prije našeg Ivana, je dobio zaposlenje, morao se učlaniti u partiju i obećati da ne će više odlaziti u crkvu.
Tadašnji župnik preč. gosp. Josip Žalac, na Ivanov imendan 24. lipnja 1974., pozvao je mladog studenta da privremeno počne svirati nedjeljom, dok župa ne pronađe stalnog orguljaša. Za mladog studenta Ivana i njegove roditelje bila je to izuzetna čast. Ivanov otac Dragutin, u ta zahtjevna vremena, sinu je odmah kupio električne orgulje, kako bih se kod kuće mogao pripremati.
To je bilo potrebno, jer Ivan premda je završio Nižu glazbenu školu u Varaždinu, a njegov instrument nije bio klavir, već harmonika. Značajnu podršku pri uvođenju u tajne orgulja dobio je od o. Pankracija Vupore, orguljaša Franjevačke crkve u Varaždin, koji mu je uz poduku dao i opsežan notni rukopisni arhiv. Dio tih rukopisa, sada naš maestro Ivan Jaklin priprema za prvu knjigu serijala koji želi objaviti. Ta prva knjiga u nizu, biti će posvećena Djevici Mariji i imati će 80-tak pjesama, s notama za dvoglasni zbor. Mnoge od tih skladbi stare su preko 300 godina! Ivan tako želi doprinijeti očuvanju hrvatske glazbene baštine.
Prva Ivanova orguljaška sveta misa bila je u nedjelju 22. rujna 1974. godine u Crkvi svetog Florijana. Tada su se u župi započeli okupljati mladi: srednjoškolci, studentska i radnička katolička mladež. Bilo je to vrijeme nakon II. Vatikanskog koncila, kada su se uz gitare započele pjevati pjesme i šansone „Žetelaca", franjevačkih „Prijatelja" i isusovačkih „Kristofora". A Ivan se odlučio popeti na kor, sjesti uz prastare orguljice svetog Florijana..., i zasvirati svoju prvu izvedbu „Ima jedna duga cesta"... I tako je počelo. Poslije te prve orguljaške svete Mise, Ivan je na blagdan Svih Svetih 1974. godine zasvirao i prvi put u Župnoj crkvi sv. Nikole. Otpjevao je tada i svoj prvi psalam, psalam 24 - Gospodnja je zemlja i sve na njoj.
Po završetku studija građevine, vratio se novi varaždinski orguljaš krajem 1976. godine kao inženjer u Varaždin. Zaposlio se u građevnom poduzeću „Zagorje", no i dalje je ostao orguljaš Župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu. Njegov tadašnji dobri župnik Josip Žalac, potaknuo je Ivana na osobitu pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu i prema svetom Josipu.
Tako je Ivan započeo svirati svake srijede na čast sv. Josipa, zaštitnika obitelji i Hrvatske Domovine, svakog petka na čast Presvetog Srca Isusovog, subotom navečer kada su imali Misu mladih te nedjeljom u 8 sati kod sv. Florijana, potom u 10 sati i još navečer kod sv. Nikole, uključujući svaki blagdan i svetkovine. Bilo je to vrlo zahtjevno, a oko njega okupio se i zbor koji je pjevao subotom i nedjeljom prije podne kod župske mise u 10 sati. I to je tako trajalo sve do odlaska župnika u mirovinu 1989. godine.
Dolaskom novog župnika vlč. Josipa Dubovečaka, dosta se toga izmijenilo, posebno što se ticalo župske mise nedjeljom, kad je prema njegovoj želji glavninu glazbenog dijela bogoslužja imala školska mladež. Tada je započeto i zajedničko pjevanje uz programe koje su pripremale časne sestre uršulinke, s. Marija i osobito s. Cecilija. Kod tih svetih Misa bio je Ivan samo orguljaš uz mali harmonij u svetištu crkve pod skelama, jer su se u to vrijeme marom župnika Dubovečaka obnavljale orgulje. Tako obje crkve, sv. Nikola i sv. Florijan, niz godina ostaju Ivanu u radosnom sjećanju.
Stižu vremena Domovinskog rata, godine tuge i godine radosti. Ivan Jaklin sa suprugom Blaženkom podiže obitelj, kćeri Jelenu i Zrinku i sina Višeslava. Posljednjih 10 godina iskazuje se svojim sviranjem i pjevanjem pri svetom Nikoli. Ima oslonac i podršku u župniku Stjepanu Najmanu. To su godine nade i ponosa, u kojima se napunilo 40 godina orguljaškog sviranja. Gotovo cijeli jedan životni vijek. Kao inženjer tehničke struke iskazuje prijateljima svoj orguljaški hod kroz vrijeme - jezikom brojeva: U svom životu svirao je približno 9 tisuća svetih misa.
Kad ne bi ostao zabilježen taj orguljaški životni put, hod pun odricanja, možda bi se to moglo i zaboraviti. Ali to ostaje kod Gospodina zauvijek zapisano!
Prije 10 godina, Ivan Jaklin je obilježio 30. obljetnicu svog sviranja orgulja u Varaždinu. Pokojni biskup Marko Culej poslao je malu čestitku i blagoslov neumornom varaždinskom orguljašu. U međuvremenu stasao je i Ivanov sin Višeslav Jaklin, koji je studirao glazbu i magistrirao na orguljama te postao varaždinski katedralni orguljaš i danas sve poznatiji glazbenik.
Na kraju ostaje još nešto važno: Godine vjernosti Crkvi bile su obilježene Ivanovim mukotrpnim hodom u njegovom poslu, na radnom mjestu diplomiranog inženjera. Na svakom su ga koraku usporavali u napredovanju ili gurali "u kut". No, nikada nije popustio jugokomunističkim pritiscima da pristupi njihovoj bezbožnoj partiji. I zato su ga nastojali držati po strani.
Nastupom tzv. demokracije u Hrvatskoj, ništa se puno nije promijenilo. Politika komunizma i njezini (na)slijednici i dalje su nastavili vedriti i oblačiti u Varaždinu. Doista, kao da se svih tih godina Ivan nije ni pomaknuo, jer i nadalje neumorno svira i pjeva svoje psalme u čast Gospodinu. Vapi u ime svoje napaćene Domovine i svojih četvero stričeva i dva djeda, kojima ne poznaje groba, jer su stradali 1945. negdje na stratištima križnih puteva. Njegov otac Dragutin jedni je preživio Kalvariju obitelji Jaklin.
U ovo doba, pored glazbenih obaveza, povjerenik je Hrvatskog kulturnog vijeća za sjevernu Hrvatsku, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, predsjednik Hrvatskog domobrana Varaždin te član i glasnogovornik Udruge Macelj 1945. S radošću priređuje javna domoljubna okupljanja u svom gradu Varaždinu i povede istomišljenike na hodočašće put Udbine ili žrtava za Domovinu. Sve u ime ljubavi prema hrvatskoj povijesnoj istini.
Tko kaže da ne postoje ljudi koji mogu biti dosljedni i vjerni svom narodu? Cijeli svoj život maestro Ivan, posvetio je bez zadrške na slavu Bogu i u čast Domovine! Konačno i za dom svoj - grad Varaždin, kojeg Ivan i njegova supruga Blaženka neizmjerno vole. Zato posebna čast i čestitke Ivanu Jaklinu, na njegovih 40 veličanstvenih godina ljubavi, prema glazbi, prema hrvatskim žrtvama, prema svom narodu..., uz čarobne zvuke orgulja baroknog Varaždina!
Damir Borovčak