Pokop Stjepana Brajdića

Jučer je na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopan Stjepan Brajdić, časnik Hrvatskih oružanih snaga NDH, član Časničkog kluba 242 i predsjednik Udruge Macelj 1945. Pokop je predvodio zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić uz vikara zagrebačke nadbiskupije mons. Zvonka Sekelja, provincijala Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željka Železnjaka, župnika crkve Sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu fra Martina Jakovića i župnika Sv. Antuna Padovanskog iz Čakovca fra Drage Brgleza. Na pokupu po lošem kišnom vremenu prisustvovao je veliki broj poštovatelja i prijatelja pokojnog Stjepana Brajdića. Od pokojnika se u ime svih nazočnih udruga i društava oprostio Alfred Obranić, zatim bugarska novinarka Diana Glasnova u ime časnika bugarske vojske.

U ime Časničkog kluba 242 i još desetak živih sudionika pitomaca vojnog učilišta iz vremena NDH, na grobu su se oprostili Zlatko Kovačević koji je pročitao pjesmu U spomen hrvatskoj zastavi na kraju mog života autora Stjepana Brajdića. Nadgrobni govor održao je Damir Borovčak u ime članova Udruge Macelj 1945. čiji je predsjednik bio pokojni Stjepan Brajdić. Uz zvuke domobranskog mirozova Antun Asić predao je zastavu časničkog kluba 242 u ruke kćerima pokojnika na trajno čuvanje.

Poslije pokopa služila se sveta misa zadušnica u crkvi Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu kamo je pokojni Stjepan Brajdić dolazio na nedjeljne mise. Po završetku mise tajnik Udruge Macelj 1945. Tomislav Nürnberger pročitao je izraze sućuti članova Udruge i prijatelja pokojnika iz Novog Zelanda, Australije, Kanade, SAD-a. Svoju sućut na kraju je izrazio i Ivica Tomić u ime HVO-a, koji je pristigao na pokop iz Ljubuškog. (Damir Borovčak)

Govor Alfreda Obranića, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika

Opraštamo se zauvijek od jednog dobrog čovjeka. Počašćen sam da danas mogu izgovoriti riječi oproštaja od g. Stjepana Brajdića, vojnika HOS-a, pitomca Domobranske zastavničke škole, sudionika Križnog puta, osuđenika na smrt, bivšeg političkog uznika, čitavog života savjesnog djelatnika, plemenitog sina, nježnog supruga, brižnog oca i prijatelja.

Postao sam njegov prijatelj u životnoj dobi kada se više ne stvaraju nova prijateljstva, misleći da je to samo moj privilegij. No, ubrzo sam shvatio da je Stjepan bio taj koji je čitavog života slao poruke, pa oni koji su suosjećali sa nevinim žrtvama poput njega i oni koji su našu Hrvatsku nastojali učiniti boljom, barem sličnu onoj kakvu smo zamišljali kao on, zbližili su se sa gospodinom Brajdićem do pravog prijateljstva.

Stjepan Brajdić rodio se davne 1926. u Sesvetskim Selima, u čijoj okolici smo 80 godina kasnije zajedno tragali za masovnom grobnicom pobijenih iz logora Sesvete-Badel. Čim su mladenačke godine dopuštale javio se u vojsku za obranu domovine, pošto je kako On svjedoči „bila još u zipki i već je bila napadnuta". Pritom sam kaže kako odluka nije bila teška, pošto su mu roditelji od djetinjstva usadili LJUBAV prema domovini i obitelji nad kojom je bdio Bog.

Uvršten je u 4.generaciju poznate Domobranske zastavničke škole, po njemu najljepše razdoblje njegova života. U proljeće 1945. kada je trebao primiti svjedodžbu, Hrvatska je umirala. S mnoštvom naroda, vojnika i civila krenuo je prema zapadu bježeći od barbara, nadajući se susretu sa civilizacijom. Razočaranje! I on je nakon osam dana stigao do prostranog polja ispunjenog iscrpljenim, malaksalim mnoštvom, tada nije znao, bio je to Bleiburg. Početak, ishodište svih Križnih putova.

Smrt strijeljanjem

Njegov je bio u smjeru Maribora, gdje je slučajnošću izbjegao sudbinu desetaka tisuća onih, čije kosti još i danas počivaju u tenkovskom rovu Tezno, vjerojatno kroz čitavu povijest najmasovnijoj grobnici Hrvata. Nakon što je dopremljen u logor Prečko, uspostavio je kontakt s obitelji i uskoro pobjegao. Slijede dva mjeseca pomaganja onima koji su kao i on pobjegli iz kolona smrti. No, kako OZNA sve dozna s grupom prijatelja osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem, ali je ipak kao 19 godišnjak pomilovan na 20 godina zatvora. Odrobijao je 10 godina od čega 2,5 g. u St.Gradiški, 3 g. u Lepoglavi, 4,5 g. u Srijemskoj Mitrovici i 1g. u kaznenom puku JNA u Kučevu.

Za svoju mladost Stjepan Brajdić sam je rekao, da su mu to bili najteži dani njegova života, kao i većini Hrvata rođenih dvadesetih godina prošlog stoljeća. No, istovremeno se osjećao obogaćenim, jer je bio okružen ljudima koji su si međusobno pomagali kako bi preživjeli, ljudima koji su voljeli svoju obitelj i svoju domovinu svjesni da nema ljubavi ni slobode bez žrtve. Još nije navršio tridesetu godinu života, a već je iza sebe ostavio ratne godine, zarobljeničke logore, Križni put i deset godina jugoslavenskih tamnica.

Uslijedilo je relativno mirno razdoblje njegova života, čitav radni vijek u poduzeću Utenzilija, skladni brak u kojem su stasale i odgojene dvije kćeri Viktorija i Borna koje su mislile, a danas su uvjerene da nitko na svijetu nije imao boljeg tatu. Ponovnom uskrsnuću slobodne i demokratske Hrvatske 1991.godine obradovao se još više, nego nažalost neuspješnom pokušaju prije 50 godina. Stoga je razočaranje iz dana u dan bilo sve veće, gledajući kako svi mogući poroci rastaču nacionalno tkivo.

U svojim zapisima se pita :"IMA LI JOŠ NADE ZA OPSTANAK HRVATSKE? Obuzima ga sumnja, jer nakon svakog rata ostaju nam grobovi hrabrih, ruševine, spaljeni domovi, beskućnici, prognanička tuga i ono najgore – obespravljeni i poniženi ratnici, dok na scenu stupaju izdajnici, ološ i klatež svake vrste.

Organizator mnogih projekata

Prvih deset godina slobodne Hrvatske proživio je mnoge radosne trenutke. S ostatkom ostataka pitomaca DZŠ osniva ČASNIČKI KLUB 242. Naime, od 719 pitomaca 1992. okupilo se 196 pripadnika, što će reći, da je preko 500 dobro školovanih mladića poginulo ili nestalo u ratu ali uglavnom u poraću. Slobodno se može reći, da je bio jedan od najaktivnijih članova kluba, organizator svih projekata koje je Klub tijekom proteklih 20 godina ostvario na obilježavanju mjesta stradanja, održavanju sjećanja na ljude koji su svojim postupcima u ratu zaslužili da ih se naziva časnicima.

Kao njegov mlađi prijatelj intimno sam ga oslovljavao–gospodine pukovniče, zato jer za mene nema višeg vojnog čina. Ta moja dosjetka mu je u početku smetala, zato jer bi netko neupućen mogao pomisliti da se kiti tuđim perjem. no s vremenom se privikao i prihvatio kao intimnu šalu.

<

Sa članovima Kluba je prokrstario Lijepom našom uzduž i poprijeko, jasno u njenim povijesnim granicama, upoznajući pobliže Hercegovinu i Bosnu Srebrenu, od kuda se svaki puta vraćao oduševljen ljepotama tog dijela naše domovine, ali ipak iznad svega oduševljen domoljubljem ljudi iz krajeva gdje je prvi puta boravio. Bio je i kroničar Časničkog kluba 242, pa će zahvaljujući Stjepanu Brajdiću sva događanja biti sačuvana za buduće generacije.

Desetogodišnju robiju izdržavao je u vrijeme kada su upravljači u kaznionicama komunističke Jugoslavije bili apsolutni gospodari života i smrti svih osuđenika, a političkih zatvorenika posebno. Ako se nekoga od zatvorenika željelo likvidirati, proglasili su da je ubijen pri pokušaju bijega. Naš Stjepan proživio je na stotine zgoda i nezgoda tijekom dugih deset godina. Ja bih ovom prilikom spomenuo događaj razgradnje crkve Sv.Mihovila koja se nalazila unutar zidina kaznionice Stara Gradiška.

Uporan, istinoljubiv, časan

Bio je u grupi koja je bila zadužena za rušenje crkve rukama i priručnim alatom. Prije pet godina sagrađena je nova crkva i neoprostiva je šteta da Stjepanu Brajdiću nije bilo dano, da kao posljednji preživjeli „rušitelj" stare crkve progovori na posvećenju nove crkve Sv.Mihovila u St.Gradiški. Stjepan Brajdić nije imao fakultetsku diplomu, ali je u mnogim područjima bio nadprosječno obrazovan i kao takav cijenjen djelatnik na svim poslovima koje je obavljao savjesno i odgovorno do mirovine.

Spomenut ću tek da je bio izvrstan crtač nenadmašan u tehničkom crtanju tako da nije nikakvo čudo da su ga kao robijaša dok je bio u Mitrovici koristili za izradu vojnih zemljopisnih karata, glazbeni talent razvio je u kaznionici Lepoglava svirajući sve instrumente u tamburaškom orkestru., njegovi tekstovi objavljivani po časopisima i knjigama na nivou su veoma dobre publicistike. No, ono što ćemo pamtiti jest njegova istinoljubivost i neiscrpna energija cijelog života i do zadnjeg daha, što je polučilo njegovim najvrednijim djelom posljednjeg desetljeća - spomenikom Maceljskim žrtvama.

Posljednji ispit u borbi za istinu protiv krivotvorina jest slučaj promjene teksta na spomeniku u Bleiburgu. Ustao je protiv promjene teksta „na čast i slavu hrvatske vojske" , obavijestivši o tome iseljenu i domovinsku Hrvatsku, dobivši potporu iz cijeloga svijeta i prvobitni tekst je vraćen. Stjepan je smatrao ako nestane vojska sa spomenika, onda nije bilo ni Hrvatske države, onda nije bilo ni zločina na Bleiburgu, nije bilo ni prijevare nad razoružanim i zarobljenim vojnicima, tada nema ni krivca ni krivnje za počinjene zločine na Bleiburgu ni na Križnim putovima.

Takav je bio Stjepan Brajdić – uporan, istinoljubiv i častan. Zbogom pukovniče, i Ti si se umorio. Tko ne bi, pretrčavši u jednom danu od Bleiburga do Maribora, razgradivši rukama crkvu Sv.Mihovila u Gradiški, kročivši otežalim nogama osamdeset godišnjaka Maceljskim šumama kako bi spasio od zaborava žrtve komunističkih zločina, sagradivši im veličanstvenu grobnicu i crkvu. Već do tridesete godine života nebrojeno puta gledao si smrti uoči, gladan, žedan, iscrpljen, ali posustao si tek odlaskom iz ovozemaljskog života. Kažu da je najpoželjniji odlazak s ovoga svijeta u snu. Ako je itko to zaslužio onda si to Ti Stjepane, otputivši se spokojan u Raj nebeski.

Fotografije: Marijan Pinhak