Maceljske žrtve

Godišnja spome-misa na Maceljske žrtve održana je i ove godine na prvu nedjelju mjeseca lipnja. Hodočasnici su u Macelj pristigli iz raznih mjesta Sjeverne Hrvatske, posjetili stratište Lepu Bukvu i zatim molili na Križnom putu koji je ove godine predvodio otac provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak. Nakon molitve Križnog puta, uslijedilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobnici stradalih mučenika.

Euharistijsko slavlje započelo je procesijom oko crkve Muke Isusove. U procesiji su sudjelovale pristigle udruge, kao i hrvatska mladež. Misu je predvodio je zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić, u koncelebraciji dvadesetak okupljenih svećenika koji su pristigli na Macelj sa svojim hodočasnicima. Biskup Pozaić posebno je istaknuo zločinačku Komunističku partiju, režim u kojem su mnogi bili špijuni i denuncijanti, cinkaroši, zarobljeni mentalitetom jednoumlja i bezumlja pretvorili nedužno mjesto Macelj u grozno stratište. Biskup je to nazvao u nebo vapijućom nepravdom i napomenuo kako zahtjev za pravdom i dan-danas ostaje bez službenog odgovora i pravorijeka, a zlotvori i nadalje ostaju službeno nepoznati, nedodirljivi, štoviše, čuvaju im se spomenici, veličaju se na sramotnim skupovima. I to je svetogrđe, naglasio je biskup Pozaić.

"Slične grozote, i gore od toga, događat će se i ubuduće - sve dok se ne provede lustracija, sve dok je na snazi selektivna pravda: 'nova pravda – stara nepravda', sve dok caruje dvoličnost - simboli jednog režima su zabranjeni, a oni drugoga javno se veličaju. O tempora, o mores – kukali su stari Rimljani: Kakvih li vremena i kakva li morala!", osvrnuo se biskup Pozaić.

Misa za žrtve Križnoga puta u Maclju završila je hrvatskom himnom i blagoslovom. Potom su govorili predsjednik Hrvatskog domobrana Nikola Matičić i glasnogovornik Udruge Macelj 1945. Damir Borovčak, koji je podsjetio da je opremanjem spomen sobe Maceljskim žrtvama završeno vremensko razdoblje od desetak godina bez zaborava na sve žrtve Macelja. S tom je svrhom osnovana i djeluje Udruga Macelj 1945. kako bi se održao trajan spomen na najveće stratište hrvatskih civila a i najveće stratište katoličkog svećenstva na području Republike Hrvatske. Borovčak je upozorio na zastrašujuću činjenicu, da je ostavština 1163 maceljske žrtve izuzetno mala. To potvrđuje da su zarobljenici prije samog smaknuća bili svućeni do gole kože i opljačkani, zaključio je Borovčak.

Potom je otac biskup Pozaić blagoslovio spomen sobu i pozvao na razgledavanje sve nazočne. U sobi su izložene i slike hrvatsko-australijskog slikara svjetskog glasa Charlsa Billicha koji ih je tematski naslikao i darovao za spomen sobu, gdje će trajno podsjećati na tu strašnu maceljsku povijest. Autor idejnog rješenja crkve, grobnice, križnog puta i uređenja spomen sobe bio je arhitekt Aleksandar Bašić. No, velika zasluga pripada preživjelom s Križnog puta Stjepanu Brajdiću i posebice bivšem župniku fra Dragi Brglezu koji je bio marni nositelj svih radova. Otvorenjem spomen sobe projekt Crkve Muke Isusove doveden je do kraja i zaokružen u zamišljenu spomen cjelinu.

Tekst i fotografije:
Damir Borovčak

Propovijed zagrebačkog pomoćnog biskupa Valentina Pozaića

1Kr 8,41-43 Gal 1, 1-2, 6-10 Lk 7,1-10

U našem svakodnevnom životu potrebno je prepoznati važnost i vrijednost redovitih obaveza i priznanja. U toj svakodnevici prepoznaje se dubina našega bića, naše kršćansko uvjerenje i opredjeljenje, motivi našega djelovanja. Po tome stojimo ili padamo.

Čuli smo u poslanici Galaćanima kako apostol Pavao oštro ustaje protiv onih koji izokreću evanđelje, koji zbunjuju i krivotvore vjeru. Ni totalitarni trenutačni režim, zatrovan svojim ideološkim zabludama, ne može mijenjati dvadeset stoljetni sadržaj vjere i vjeronauka.

Isus – Put, Istina i Život – jasno upućuje na smisao života; jasno razlikuje ono što rađa životom, i obogaćuje ga, od onoga što život osiromašuje ili ga ubija. Kršćani su pozvani svjedočiti istine vjere i moralna načela hrabro i bez trgovine. Sve ima svoju cijenu: i vjernost i izdaja. Vjernik živi stilom života kojim je živio Isus.

Nema te prijetnje, ni ucjene, ni žrtve koja bi ga mogla opravdati izdaju. Vjernikova duša je Pavlova duša: 'Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga' (Gal 1,10). Snagu za takav značaj osobnosti crpi iz vjere i molitve.

Svaki je dom Božji kuća molitve, i uslišanja za sve ljude dobre volje. U molitvi ljudi prepoznaju da su svi braća i sestre, da su svi djeca jednoga Boga-Oca-Stvoritelja. Kad se srcem gleda, jedno srce vidi drugo srce i u radosti i u nevolji, srce koje traži i ima pravo na poštovanje i dostojanstvo, pravo na život i slobodu.

Tako nas uči Evanđelje: visoki časnik zauzima se i moli za svoga slugu; premda stranac i poganin sagradio je sinagogu; Židovi pak posreduju kod Isusa da tome strancu usliša molbu. I tako se stvara krug dobrote koja se temelji na vjeri, a vjera rađa djelotvornom i domišljatom ljubavlju. Duh Sveti Duh je dobrote i ljubavi.

Naprotiv, razdor i nered, pomutnju i zlo među ljude unosi zavodnik i smutljivac – Sotona. Piše Ivan Apostol: 'On bijaše čovjeko-ubojica od početka ... lažac i otac laži' (Iv 8,44).

Nepravda

Iz zavisti zbog dostojanstva i uzvišenosti čovjeka stvorena ns sliku Božju, Sotona želi napakostiti čovjeku ovdje na zemlji i u blaženoj vječnosti. Da bi razorio čovjeka, razara naravnu i svetu ustanovu obitelji. I pronalazi suradnike – jadne i bijedne pozemljare, robove zla i grijeha.

Macelj je mjesto brojnih žrtava zla i Zloga po rukama pomahnitalih zločinaca i zatiratelja hrvatskoga naroda, i njegove naravne i pravedne težnje za slobodom, i dostojanstvom u slobodnoj državi Hrvatskoj.

Zločinačka sotonistička udruga, Komunistička partija, i njezini sateliti, režim u kojem su svi svima špijuni i denuncijanti, cinkaroši, zarobljeni mentalitetom jednoumlja i bezumlja, jednako onda kao i danas, pretvorili su ovo nedužno mjesto Macelj u grozno stratište.

U nebo vapijuća nepravda, i zahtjev za pravdom, i dan-danas ostaje bez službenog odgovora i pravorijeka. Zlotvori i nadalje ostaju službeno nepoznati, nedodirljivi, štoviše, čuvaju im se spomenici, veličaju se na sramotnim skupovima. I to je svetogrđe. Zar se među zločince ne ubrajaju i oni koji zločine i zločince poznaju i – šute; štoviše, obnavljaju im spomenike, slave ih. Izaija prorok odavna upozorava: 'Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu' (Iz 5,20).

Čuveni Don Anto Baković napisao je knjigu 'Hrvatski martirologij XX. stoljeća'' (2007). Među do tada izbrojenim žrtvama – 663 mučenika Crkve u Hrvata - nalaze se i svećenici i bogoslovi Macelja. Najveći broj ubojstva svećenika u jednom danu/noći dogodio se upravo ovdje: ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov pobijeni su od komunističko-partizanskih 'osloboditelja' u noći od 4. na 5. lipnja 1945., dakle, po završetku rata. Broj drugih žrtava još je uvijek nepoznat. Tko je za ta poznata zlodjela pozvan na odgovornost?

Blaženi Alojzije Stepinac, dok je još bio na slobodi, u zajedničkoj izjavi od 24. ožujka 1945. godine, izjavljuje: 'Moramo najodlučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika od kojih je veliki broj živio svetim životom, a mrzitelji Katoličke crkve oduzeli im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama' (str. XVII).

Sluge bradatoga Marxa

U spomenutoj knjizi 'Hrvatski martirologij XX. stoljeća' don Anto donosi i prosvjed istoga Blaženika, sa onog sramotnog suđenja, a koji glasi: 'Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike! Narod vam to ne će nikada zaboraviti!' (str. XVII).

Don Anto kao da se pokolebao u Blaženikove riječi i jadikuje, i izaziva našeg svetog Blaženika, i cijeli hrvatski narod, i nas ovdje okupljene. Naime, tri godine kasnije (2010.) pisao je: 'Naš blaženik i mučenik Stepinac ipak se prevario!' (Narod travanj/svibanj 2010, 1-3).

Te riječi pobuđuju brojna teška pitanja: Je li narod zaboravio, je li nastupila bolest globalna amnezija u Hrvata, pri potpunoj svijesti? Zar se narod više ničega i nikoga ne sjeća u dnevnom životu i odlukama? Zar se moramo vratiti jadikovkama A. G. Matoša: 'Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda'.

Već je, od papagajskog ponavljanja, izlizana fraza: 'Neka institucije rade svoj posao?' Jesu li institucije, bilo hrvatske bilo međunarodne, vjerodostojne ili ambivalentne, opake? Tko vlada institucijama, za čije interese rade – na temelju naivnih glasova naivnih birača?

Kako to da se generatori mržnje i nasilja, urbani teroristi 21. stoljeća, mogu nesmetano iživljavati nad nedužnim volonterima inicijative 'U ime obitelji' – inicijative sudbonosno važne za budućnost Domovine? Tko ih štiti i prikriva? U ime kojih interesa i ljudskih prava?

Sluge bradatoga ideologa Karla Marxa, oca revolucije i mržnje, ostvaruju njegovu želju: istrijebiti rod Hrvata. Sotona dobro zna: Razori obitelj – razorio si narod. Bez obitelji – bez budućnosti. Danas netko želi hrvatskome naroduuništiti budućnost!

Tako se obezvrjeđuju sve žrtve, i sva slava, slavnih branitelja Domovine. Sijači magle, neprijatelji Boga i čovjeka, ne žele prihvatiti istinu, pravdu i ljubav: kao temeljne vrednote za život pojedine osobe, obitelji i civilizacije.

'Suza za Zagorske brege' još nije isprala prolivenu krv nedužnu, a već se tu, u toj zemlji, sasvim blizu odvijaju orgije zlikovaca i njihovih potomaka, u čast naredbodavaca i egzekutora ovih žrtava. I sve to usred bijela dana, i još se prenosi kao značajan događaj!

Je li moguće, i kako to da jest moguće, da se to događa u ovom Hrvatskom Zagorju, uz potporu hrvatskoga katoličkoga puka ovog dijela Lijepe naše?

Lustracija

Odgovor je jednostavan: moguće je, i bit će moguće: jer u zemlji Hrvatskoj, nije provedena lustracija. Slične grozote, i gore od toga, događat će se i ubuduće: sve dok se ne provede lustracija, sve dok je na snazi selektivna pravda: 'nova pravda – stara nepravda', sve dok caruje dvoličnost: simboli jednog režima su zabranjeni, a oni drugoga javno se veličaju.

O tempora, o mores – kukali su stari Rimljani: Kakvih li vremena i kakva li morala!

Danas smo ovdje okupljeni u molitvi za sve žrtve, i njihove mile i drage, čiji su životi bili prezreni, kojima je nametnuta patnja i bol, tjeskoba i smrt; za sve one kojima se još ne zna ni ime, ni grob, ni spomenik. Mi smo danas njihov živi znak i spomen: nisu zaboravljeni, dio su naše ljubavi i molitve. Molimo i za obraćenje ubojica i za sveto pomirenje.

Molimo za dar Duha Svetoga: 'Obnovi lice ove zemlje – ove zemlje Hrvatske!'

Ovdje pobijeni upisani su u Božje Srce ljubavi i milosrđa; upisani su u srca i ljubav onih koji za njima tuguju, za njih mole; onih koji ih nisu prestali voljeti, koji u vjeri i nadi i ljubavi očekuju veliki dan istine i pravde, dan susreta pred licem nebeskog Oca.

Onaj visoki časnik iz Evanđelja, u svojoj skromnosti i jednostavnosti, ispovjedio je duboku vjeru - kojoj se i sam Isus zadivio - i tom vjerom isprosio čudo Isusove dobrote.

Svi smo mi još živi svjedoci da je živa vjera i žarka molitva puka hrvatskoga, njegovih branitelja s krunicom o vratu, postigla tako željene darove Božje dobrote: slobodu, čast i dostojanstvo. Nije li nam i danas potrebno to isto čudo: molitva naroda i dobrota Božja!

Kod svake svete Mise, prije Pričesti, otvaramo dušu i srce, moleći: 'Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja'!

Danas posebno ispovijedamo i molimo: 'Ti si, Gospodine Isuse, pred mnogo stoljeća ušao pod krov naroda hrvatskoga. Reci svoju stvaralačku božansku riječ i neka ozdravi, i živi u radosti i ponosu Tvoj narod hrvatski!' Amen.