Božićni uspon na Radušu
Božićni blagdani bili su jedinstvena prilika da se „odradi“ već dugo planirani uspon na planinu Radušu i njezin najviši vrh Idovac (1956 mnv). Oni koji organiziraju bilo koju rutu planinarenja dobro znaju koliko je teško sakupiti ekipu za to. Kao po nekom nepisanom pravilu, netko uvijek ne može… Uspon planiran još početkom jeseni, kad ova planina posjetiteljima poklanja sve ono što samo Bog može stvoriti. Ljepota krajolika i bogatstvo boja i oblika posebno dolaze do izražaja u jesenjem periodu, ali i zima ima svojih čari… Iako je samo prije tjedan dana pomisao na uspon prelazila granice „normalnog“ razmišljanja, jer je bio napadao snijeg visine od 70 – 90 cm i temperatura se spuštala ispod -20 stupnjeva. Raduša je poznata po visokim snjegovima koji u ostaju i po nekoliko mjeseci. Ali naglo zatopljenje, ovaj put , brzo je odnijelo snijeg.
Iako je veći dio dana bio prilično tmuran, to nije ubilo volju za usponom. Ipak, zbog vremena, prvotno planirana ruta je izmijenjena, pa je najveći uspon, od Ramskog jezera do Draševa prijeđen automobilom. Po temperaturi, vremenske prilike na Draševu bitno su se razlikovale od startne pozicije. Nakon kraćeg zadržavanja, ekipa je započela uspon i preko Prodojnice krenula na vrh Raduše. Nakon nešto više od dva sata i bez nekog značajnijeg odmaranja, iz guste crnogorične šume izlazimo na livade po kojima se još uvijek zadržao snijeg. Od izlaska iz šume do najvišeg vrha ima još nekih pola sata uspona, koji je poprilično strm, posebno dio od Raduškog jezera do vrha. Dolaskom do jezera, ušli smo u gustu maglu koja se praktično pojavila niotkud i koja je još dodatno pojačala osjećaj hladnoće.
Magla se na mahove razilazila i otvarala prekrasan pogled prema Gornjoj Rami i Prozoru na istoku kao i prema Kupreškoj visoravni na zapadu. Jak vjetar i gusta magla nisu dopuštali dulji boravak na samom vrhu, pa smo se ubrzo zaputili prema nižim vrhovima. Rijetki su oni koji posjete Idovac, a ne posjete lokalitet Grebovi na kojem je podignuto spomen obilježje Bugojanskoj skupini. Silaskom na nižu kotu mijenjanju se i vremenske prilike pa se čak pojavljuje i sunce. Od lokacije na kojoj se nalazi spomenuto spomen obilježje puca prekrasan pogled na Raduški kamen i dalje na sjeverozapad prema vrhu Stožer iznad Kupresa te Koprivnici iznad Bugojna. Ipak, da ne bismo bili sami na Raduši, pobrinuli su se članovi lokalnog moto-kros kluba, kojima je kao i nama draža planina od kafića. Nakon kraćeg zadržavanja kod spomen obilježja oni odlaze na sjever prema Uskoplju, a mi lagano prema Draševu i automobilima, koji nakon skoro tri sata novog pješačenja i hladnoće predstavljaju pravo olakšanje. Na povratku, razmjenjivali su se dojmovi i dogovorena nova ruta uspona.
Ante Beljo