Razgovor s pokretačem i urednikom Portala HKV-a
dr. sc. O. Barišićem

Republika Hrvatska suočava se s različitim problemima, političkim i društvenim anomalijama, pa i patologijama. Iako su pojedini problemi specifično hrvatski, teško je položaj Hrvatske razmatrati izvan pripadnosti Zapadu. Naime, procesi i tendencije koje vidimo danas na Zapadu presudno se reflektiraju i na hrvatsku političku i društvenu zbilju. Kako gledate na položaj Hrvatske u širem europskom i globalnom kontekstu?

Kada govorimo o Hrvatskoj, slažem se da je važno krenuti od širega konteksta u kojem se naša zemlja nalazi. Usjekla mi se u sjećanje jedna misao Franje Tuđmana koju bih ovdje rado citirao: „Kakav je svijet? Najbolji, najsavršeniji što može biti, jer drugoga nema. S velebnim moralnim, znanstvenim i kulturnim dostignućima svega čovječanstva. Ali, i najnesretniji i najopakiji što može biti jer gorega je i teško zamisliti, sa svim zlosiljem i opačinama što ih proživljava sveukupno ljudstvo, uzrokovanim ne samo trajnom prisutnošću barbarskog divljaštva, nego i rastrojstvenom izopačenošću najsuvremenijih civilizacija ovoga svijeta. Razumije se, i naša je Hrvatska sastavni dio tog i takvog najplemenitijeg, ali i najiskrivljenijeg svijeta.“ Drugim riječima, Hrvatska je nastala, ali i danas se nalazi u vrlo složenim okolnostima kakve diktiraju brojni čimbenici. Štoviše, zbog razvoja tehnologije, globalizacijski su trendovi sve jači, pa nešto što se događa na nekom dalekom području zemaljske kugle začas može imati posljedice i za nas. Sirijska kriza ili masovne migracije u tom su smislu najočigledniji primjeri. No svijet se stalno prožima i na manje očite načine, posebice na području razvoja novih tehnologija, borbe za tržišta, profite i dominaciju.

Mi pripadamo zapadnomu civilizacijskomu krugu, čiju je krizu nemoguće više osporiti. To, osim u globalne odnose, Trumpuvodi ozbiljne nestabilnosti i u sama zapadna društva. No umjesto pokušaja rješavanja problema u njihovim uzrocima, bojim se da su elite krenule u suprotnom smjeru, odnosno u smjeru uspostave čvrste kontrole nad društvom. U pojedinim zemljama već se vrlo jasno razaznaju obrisi nekoga novoga, sofisticiranoga „totalitarizma“. Kritičare se pri tome fizički ne uklanja kao što je to bilo u 20. stoljeću, ali ih se sustavno eliminira iz javnoga života, s fakulteta, iz škola, služba itd. U tom smislu, posebno je znakovit primjer SAD. Nakon početnoga šoka koji je izazvao izbor D. Trumpa, gledamo nizove pokušaja da ga se makne iz Bijele kuće, što sada dodatno kulminira zbog mogućnosti da bude ponovo izabran. Drugim riječima, biranje predsjednika najmoćnije zemlje Zapada nastoji se odlučiti protiv, odnosno mimo slobodnih izbora. To što se rijetko koji prolaznik u SAD-u usudi u kameru reći da je dao svoj glas aktualnomu predsjedniku, puno govori o trenutačnom stanju demokracije u toj zemlji.

Sve što je lijevog i liberalnog predznaka ističe se u mnogim zapadnim zemljama kao jedino progresivno i poželjno, dok se konzervativne i nacionalne vrijednosti izruguju i povlače po blatu. To je dovelo do toga da brojni ljudi ne žele više javno ni iskazivati svoju orijentaciju. Kako to komentirate?

Da, svoj izbor ne usude se javno priznati glasači i u drugim zapadnim zemljama. Jedan od razloga tomu sigurno su tzv. mainstream mediji, koji mimo bilo kakve novinarske etike biranjem sugovornika i sustavnim friziranjem vijesti sve 1984otvorenije propagiraju vrlo isključive i radikalne ideološke matrice. Danas se politička korektnost na Zapadu ne koristi samo za cenzuriranje onoga kako se govori, nego ona propisuje i uopće o čemu se smije govori i tko smije govoriti. Ako sloboda išta znači, onda je to pravo reći ljudima nešto što oni ne žele čuti, rekao je već davno George Orwell. O takvoj slobodi na Zapadu mnogi danas mogu samo sanjati. U istočnom dijelu Europe situacija je nešto povoljnija i mislim da to treba prvenstveno zahvaliti iskustvima s komunističkim poretkom, koja su još svježa u kolektivnom pamćenju. U bivšim komunističkim zemljama ljudi lakše nego u zapadnim zemljama prepoznaju cenzuru i prikrivene ideološke ciljeve, a na Zapadu tih refleksa nema jer su mediji i politička scena zaista nekad bili pluralni.

Društvene promjene koje provode zapadne vladajuće elite doista su dramatične i teško je predvidjeti kako će taj eksperiment završiti. Čak se i spolna pripadnost nas kao osoba danas dovodi u pitanje. Iako se obično govori o obračunu s tradicionalnim vrijednostima, obračun je puno širi i odnosi se praktički na sve vrijednosti na koje se ne može nataknuti nekakva cijena. Po nekim izračunima, trenutačno samo desetak vlasnika velikih korporacija posjeduje više bogatstva nego pola siromašnoga dijela čovječanstva zajedno, pa nije teško dokučiti komu novac kao jedini sustav vrijednosti najviše odgovara. Ako osoba drži do svoje obitelji, države, identiteta, kulture, vjere, ako zna što je bilo prije i što bi trebalo biti, onda takva osoba zadržava svoj subjektivitet. No ako imate društvo u kojem svatko brine jedino o samom sebi, onda je s takvim društvom jednostavno vladati, održavajući privid slobodnoga izbora koji je zapravo bez ikakva sadržaja.

Ne znam što bi se puno bolje moglo napraviti u ovoj situaciji

U ovom trenutku pitanje o koronavirusu je neizbježno.

Situacija s dolaskom koronavirusa dramatično mijenja prioritete, iako vjerujem kako se u ovom razgovoru mahom bavimo problemima koji se ne će sami ispraviti i kada ova pandemija prođe. Zato je važno i danas, kada čak imamo za to i nešto više kvalitetnog foto montaza korona HRTvremena jer su mnogi prisiljeni biti kod kuće, razgovarati i razmišljati što bi trebalo u hrvatskom društvu promijeniti.

U veljači smo objavili prilog u kojem smo zaključili kako će događanja s koronavirusom zahvatiti sve aspekte naših života i da će zbog toga trebati ozbiljna koordinacija među mnogim resorima. Danas mi se čini da su se odgovorni u izvršnoj vlasti počeli pravovremeno pripremati za dolazak koronavirusa, odnosno i prije nego što je virus došao u Europu. Postupa se po dobro i jasno definiranim protokolima, komunikacija prema medijima je profesionalna, a strategija koja je izabrana cilja na maksimalno usporavanje zaraze kako se ne bi odjednom preopteretio zdravstveni sustav i kako bi se na taj način sačuvali ljudski životi. Nisam, naravno, stručan i ne mogu suditi kako će se stvari razvijati; osim toga, i sama bolest ima još mnogo nepoznanica, a pogotovo je nejasno kada će eventualno biti pronađeno cjepivo protiv nje. U svakom slučaju, nadam se kako će si Hrvatska kupiti dovoljno vremena za stavljanje zaraze pod kontrolu, a s druge strane osigurati da joj se ekonomija ne uruši. Ako Hrvatska u tom smislu iziđe kao pobjednik i dokaže se kao zrela nacija, imat će prednosti naspram mnogih drugih zemalja.

Ukratko, ne znam što bi se od strane najodgovornijih u izvršnoj vlasti puno bolje moglo napraviti u ovoj situaciji, no izazova je još jako puno i to u svakom resoru posebno. Pogrješaka će uvijek biti i trebaju se rješavati u hodu. Osobno pozorno slušam naputke Nacionalnog stožera i mislim da je to najpametnije što svatko od nas u ovom trenutku može napraviti. Nadam se da se i drugi drže tih naputaka. Situacija je još uvijek vrlo ozbiljna i stvari mogu izmaći kontroli već sutra.

Mislim da mnogi ljudi nisu do kraja svjesni s kakvim rizicima imamo posla.

Sva događanja posljednjih dvadesetak godina upućuju na to da se u Hrvatskoj često pod krinkom zaštite manjina ili određenih ugroženih/marginaliziranih skupina nastoje inaugurirati različiti ideološki eksperimenti. Kako gledate na tu problematiku?

Danas se često zahvati u društvo opravdavaju brigom za prava manjina. Naravno, o manjinama se treba posebno IQskrbiti, ali su manjine u posljednje vrijeme nažalost često samo pretekst kako bi se ostvarila kontrola nad većinom. Uostalom, nemamo li mi s manipulacijama na temu manjina već golema iskustva? Sjetimo se samo Plana Z4 čiji je cilj bio Hrvatsku zauvijek učiniti nefunkcionalnom, a sve pod krinkom brige za prava jedne manjine.

Istanbulska konvencija donesena je pod pretekstom zaštite žena podvrgnutih nasilju. No od desetak milijuna eura godišnje, koliko se izdvaja u RH za njezinu provedbu, ne će biti izgrađeno pedesetak stanova za ugrožene žene i obitelji, što bi se moglo učiniti s tim sredstvima već u prvoj godini. Umjesto toga, financirat će se edukacije, udruge civilnoga društva i razne agencije, a stvarnu brigu o žrtvama obiteljskoga nasilja i dalje će, kao i do sada, voditi socijalne službe. No novac je skrenut, i ideja je kada se steknu politički preduvjeti implementirati ideološki sadržaj konvencije. Što se tiče naših medija, glavna uloga već je, vidimo, dodijeljena.

Kako gledate na razvoj modernih informatičkih tehnologija i njihov utjecaj na procese globalizacije i društvo u cjelini? Postoje li moguće prijetnje u vezi sa zloporabama ovih sustava?

Možda je u svemu što na nas utječe razvoj informatičkih tehnologija unatrag tridesetak godina bio najbrži. Pojedine Medijikompanije poput Googlea, Facebooka i Microsofta u svojim domenama imaju globalne monopole i raspolažu nevjerojatnom količinom osobnih podataka, koji se stalno osvježavaju. Svatko od nas u svojem poslu traži informacije na internetu, pa si vjerojatno možemo zamisliti koliko se informacija može dobiti uz vještu analizu sadržaja naših upita. Svi mobiteli praktički su namješteni na stalnu sinkronizaciju sa serverima, a mnogi programi dokumente spremaju u oblak (cloud). Preko društvenih mreža moguće je promatrati kako se propagiraju informacije i reakcije na te informacije. Upravljanje društvenim ponašanjem i njihovo „okidanje“ pojedinim događajima zato nije stvar futuristike. Dakle, mogućim zloporabama informatičkih tehnologija praktički nema kraja. Ono što treba zato naglasiti jest to da spoj tih tehnologija i ideoloških matrica može napraviti vrlo opasnu kombinaciju. U Kini, primjerice, u pojedinim se gradovima već danas prati ponašanje svih prolaznika preko sustava kamera i algoritama za prepoznavanja lica. Je li to budućnost kojoj težimo? Iz svih ovih razloga važno je zato tehnološke i društvene promjene promatrati zajedno, ako želimo predvidjeti kamo sve to vodi.

Kako Republika Hrvatska po Vašem mišljenju stoji s informatičkim tehnologijama? Jesmo li iskoristili sve prednosti, primjerice u području digitalizacije, ili i u tom području zaostajemo?

Što se tiče teme informatičkih tehnologija, ono što se dogodilo u Hrvatskoj zabrinjavajuće je na svoj način. Naime, umjesto da su se današnja sveprisutna informatička rješenja iskoristila u racionalizaciji javne uprave i općenito Informatica tehnologijaadministrativnoga aparata, mi smo se praktički gibali u suprotnom smjeru, gdje su neke stvari dotjerane do neviđenih apsurda. Primjerice, kao udruga često sudjelujemo na pojedinim natječajima na kojima se traži golema količina potvrda i dokumenata. I dok se prije informatizacije natječajna dokumentacija slala u papirnatom obliku, danas ima slučajeva kada je potrebno svu papirnatu dokumentaciju dodatno digitalizirati i poslati na optičkim nosačima podataka poput DVD-a ili USB-a. No to nije kraj. Svi dokumenti ujedno moraju biti podignuti posebno i na zadani server i još k tomu poslani e-poštom, pa to sve skupa zapravo čini četiri nezavisne prijave. Tako, umjesto ušteda, informatizacija u ovom hrvatskom primjeru donosi samo nove dodatne troškove.

No nemojmo se zavaravati. Nesposobnost hrvatskoga administrativnoga aparata u implementaciji rješenja koja su u drugim zemljama već više od desetljeća standard ima i svoje dublje razloge. Naime, uspješna informatizacija ujedno znači i brz pristup relevantnim informacijama, što mnogima u Hrvatskoj, naravno, ne odgovara. Vjerojatno nije teško zamisliti kakav bi šok mogla izazvati mogućnost da se na računalu vidi koliko su pojedina tijela državne uprave učinkovita, koliko pojedini sudovi i sudci trebaju vremena kako bi riješili pojedine predmete, koliko se uspješno utjeruju dugovi od malih, a koliko uspješno od velikih dužnika, ili kada se, što i koliko uvozi u poljoprivredi. Sve te podatke, ako se želi, lako je informatički obraditi, i ovisno o politici zaštite podataka učiniti dostupnima dijelovima sustava i javnosti, pa bi se voda začas razbistrila.

Nedavno su imenovani savjetnici novoga predsjednika Zorana Milanovića. Jedan od njih je nedavno upozorio kako je Hrvatska previše ovisna o turizmu. Udio turizma u BDP-u je, naime, čak 18 %. Kako gledate na taj podatak?

Hrvatska si ne smije dopustiti da ovisi samo o turizmu, što je kod nas sve jači trend. Dovoljan je jedan sigurnosni incident za gubitak cijele turističke sezone ili kriza kakvoj smo svjedoci s koronavirusom. U starom Rimu pazilo se Ekonomijada provincije budu monokulturalne, odnosno nesamostalne. Hrvatska mora izbjeći takvu ovisnost, ali i općenito svesti se samo na turizam veliko je osiromašenje za neku zemlju.

Tehnološki razvoj i pametna implementacija tehnologija prilika su kako za druge tako i za Hrvatsku. Preduvjet za to je kvalitetno javno dostupno školstvo sa širokim spektrom obrazovanja, a tvrtke iz Hrvatske svoju najveću šansu onda mogu imati u specijaliziranoj ponudi, gdje se sa specijaliziranim proizvodima i uslugama moguće probiti u svjetski vrh. I nije nikakva kontradikcija u težnji prema širokoj naobrazbi s jedne strane i težnji prema specijaliziranoj proizvodnji s druge strane. Današnje specijalizirane proizvodnje zahtijevaju u pravilu spajanje vrlo različitih koncepata i pristupa te stalnu potragu za novim rješenjima, za što treba imati što šira znanja. U masovnoj proizvodnji u ovom globaliziranom svijetu sigurno više ne možemo konkurirati.

Rimac Automobili jedan su doista čudesan primjer razvoja visokih tehnologija u Republici Hrvatskoj, no ne i jedini. RimacPostoji još niz manjih i većih tvrtki koje svoj uspjeh temelje na tome što su sposobne na tržištu konkurirati vrhunskim rješenjem u svojoj klasi. Svakako treba iskoristiti europske fondove u svim segmentima, a aktualna vlada u tome je napravila ozbiljne pomake na bolje. Posebice treba pozornost posvetiti razvoju naših fakulteta i znanstvenih centara, onda ih bolje povezati s realnim sektorom, ali i s vojskom, koja ima svoje posebne potrebe za visokim tehnologijama i tako može poticati razvoj. Netko bi se svim tim elementima trebao baviti na sustavan način, no mi posebnih međuresornih grupa stručnjaka za to, koliko znam, još nemamo. Razne krajnje birokratizirane agencije uopće ne želim spominjati u ovom kontekstu. Od postojeće administracije uglavnom se čuje samo zašto se nešto ne može, a ne što bi se moglo i koja su rješenja. To apsolutno treba preokrenuti.

Neki kritičaru na Zapadu ističu kako se danas sve podređuje tržištu, često i bez obzira na cijenu. U Hrvatskoj pak imamo hiperregulirano tržište i jedan klijentelistički sustav koji ne honorira kompetenciju. Ipak, Hrvati u inozemstvu odlično se uklapaju u društvo i tržište i pokazuju kako Hrvatska zapravo ima izvrstan ljudski kapital. Kako gledate na sve ove teme?

Ekonomski razvoj ne smije biti cilj samomu sebi. Konkurentna Hrvatska trebala bi sačuvati, a ne ugroziti naš hrvatski način života, naše vrijednosti, osjećaj pripadnosti i prevladavajući kršćanski svjetonazor i etiku, uz ujedno, naravno, i Ekonomijasve naše razlike koje nas obogaćuju. Dobili smo u nasljeđe prekrasnu zemlju, rijetko mirne, strpljive i srdačne ljude, a opet sposobne ako im se dadne prilika. Za hrvatsku iseljeničku zajednicu u Njemačkoj smatra se da je jedna od onih koje su se najbolje uklopile u tamošnji sustav rada, s vrlo malim postotkom onih koji primaju socijalnu pomoć. Znači, stvar je prvenstveno u sustavu kako će naši ljudi reagirati. Važno je zato imati u Hrvatskoj takav sustav u kojem najsposobniji i najbolji napreduju. Trebamo naći pravu mjeru između pravila koje diktira tržišna konkurencija i onoga što čini kvalitetu života u Hrvatskoj još uvijek visokom, a da toga nekada nismo sami potpuno svjesni. Imamo visoku razinu opće sigurnosti, javno školstvo, javno zdravstvo, a dio strateških resursa još uvijek je izvan dosega stranih korporacija. Sve to treba njegovati, ali na način koji naše velike nacionalne sustave unaprjeđuje i osigurava zdravu konkurenciju unutar njih samih. Da bi se bilo konkurentnim, važno je također da državni aparat bude od pomoći, a ne da odmaže. Zato u prvom redu administracija u Hrvatskoj na svim razinama treba prestati biti prostor za zapošljavanje nesposobnih i nekompetentnih kadrova te izvor latentne korupcije.

Povećana konkurentnost u Hrvatskoj ujedno znači i bolje uvjete poslovanja i više posla za sve one koji sada odlaze van. Štetu s trenutačno vrlo opasnom depopulacijom Hrvatske treba što prije umanjiti, odnosno treba što prije stvoriti uvjete za povratak naših ljudi iz inozemstva, olakšati upis njihove djece u škole i maknuti nebrojene administrativne barijere za otvaranje novih poslova. Kina, iako rigidno jednopartijska država, prepoznala je stratešku vrijednost svojih ljudi koji su iskustva stekli na Zapadu, pa su oni sada važan čimbenik kineskoga razvoja. Nasuprot tomu, u odnosima prema svojoj dijaspori mi smo dobrim dijelom ostali na postavkama otprije 50 godina, odnosno jedino što se od nje očekuje su devizne doznake.

Sigurno pratite teme iz područja znanosti, školstva i obrazovanja. Stvara se dojam da se ovim područjima u Hrvatskoj ne pristupa na ozbiljan način iako su presudna za budućnost svake države.

Što se školstva i visoke naobrazbe tiče, rekao bih prvo da mi je neshvatljivo kako taj ključni resor za Hrvatsku može Obrazovanjebiti predmet koalicijskoga trgovanja i stalnoga prizemnoga politiziranja. Školstvo su naša djeca, nešto najvrjednije što imamo, ono što će Hrvatska biti sutra. Hrvatska, osim što je prekrasna kao zemlja, nema puno drugih prirodnih bogatstava. Odnosno, treba shvatiti kako su ljudi naša najveća vrijednost. Singapur je razvoj ljudskih potencijala istaknuo u svojoj nacionalnoj strategiji te bi bilo vrijeme i da Hrvatska napokon krene u tom smjeru.

Oko školstva su se u nekoliko posljednjih godina vodile brojne polemike u javnosti, no bojim se da nismo daleko odmakli, štoviše, stvari su u mnogome išle u pogrješnom smjeru. Izgubilo se vrijeme, snaga, i povjerenje. Kada resorna ministrica ustvrdi da „nema značajnijih primjedbi“ na njezinu reformu, a u istom trenutku postoji 120 objavljenih stručnih recenzija uglednih profesora i znanstvenika s vrlo ozbiljnim primjedbama na reformska rješenja, onda to stvarno zvuči krajnje demotivirajuće i postavlja se pitanje kakva smisla uopće ima bilo koja stručna rasprava. Kada 90 % nastavnika na referendumu odbija vladinu ponudu za prekid štrajka, onda se trebamo zabrinuti zbog tolike razine nakupljenoga nezadovoljstva.

Prošlu jesen obilježili su štrajkovi učiteljskih sindikata. Kako gledate na probleme u školskom sustavu i na ulogu i položaj učitelj danas?

Vjerujem da će se mnogi složiti kako su za svaki školski sustav ključni oni koji izvode nastavu, pa bi tako, naravno, Učionicatrebalo biti i u našem hrvatskom slučaju. Iako se u medijima i na razini vlade i sindikata uglavnom govorilo o plaćama, nedavni štrajkovi profesora i nastavnika jasno su ukazali na mnoge druge probleme s kojima se oni susreću, kao i na probleme koji ozbiljno otežavaju kvalitetno izvođenje nastave. Te činjenice, odnosno ovi drugi problemi koji nisu vezani za financijski status nastavnika i profesora, sustavno se guraju pod tepih, dok se neodgovornim zahvatima u sustav kojima smo svjedoci nastavno osoblje samo još dodatno frustrira. Uvodi se učenje po izboru te se odgovornost tako dodatno prebacuje na leđa nastavnoga osoblja. Sve to polako vodi u anarhiju.

Nastavnicima treba osigurati odgovarajući položaj u društvu, ali i u učionicama. U pojedinim sredinama treba popraviti narušenu hijerarhiju između ravnatelja, nastavnika, učenika, roditelja i stručnih služba, jer je to na koncu prvenstveno u interesu djece. Nered koji vlada u odnosima među odraslima upravo djeca najviše plaćaju. Roditelji, pritisnuti svojim obvezama, često od škole očekuju da će zamijeniti njihov angažman s djecom, previđajući činjenicu da njihova djeca čak i kad su u dnevnom boravku najviše vremena u godini provode izvan škole.

Koje bi korake trebalo poduzeti?

Nastavnicima i profesorima trebalo bi omogućiti stvarno stručno usavršavanje i napredovanje u skladu s angažmanom Stemi uspjehom. To napredovanje nije lako egzaktno vrjednovati, što je problem sam za sebe i treba mu prići pažljivo ispitujući iskustva nekih razvijenih zemalja s dobrim javnim školstvom. I opet, svim ti zahvatima treba prići sustavno, i pod svaku cijenu treba izbjeći dodatno administrativno opterećenje. Upravo obrnuto, trebaju nam mjere koje administrativno rasterećuju nastavno osoblje kako bi se bolje mogli posvetiti učenicima.

Trebaju nam mjere usmjerene isključivo prema boljemu i učinkovitijemu sustavu obrazovanja. Školstvom se moraju baviti stručne osobe i posebna tijela, a pogotovo njegovom reformom. U tome trebaju sudjelovati ljudi čija imena nešto znače i čiji su autoriteti neosporni. Da, treba modernizirati nastavne sadržaje, ali i isto tako znati tko će te sadržaje djeci predavati. U pojedinim predmetima iz područja STEM-a nove nastavnike gotovo je već sada nemoguće naći, a to i druga kritična pitanja kao da nikoga uopće ne brinu. U Ličko-senjskoj županiji, primjerice, 2/3 nastavnika izvodi nastavu iz područja STEM-a, a da za to nisu školovani. No i u mnogim drugim sredinama situacija je slična te samo idemo iz lošega u gore.

Koji se još problemi mogu prepoznati u srednjoškolskom sustavu i sustavu visokog obrazovanja?

Koliko god vrijeme prolazi, s nekim višegodišnjim rak-ranama našega školskoga i visokoškolskoga sustava još se nitko nije uhvatio u koštac. Primjerice, ovo što se događa s inflacijom odlikaša, a sve zbog premalih upisnih kvota za Knjigegimnazije, prešlo je svaku razumnu mjeru. Štoviše, stanje je gore nego ikada. Za najbolje gimnazije ni prosjek 5.0 ne jamči upis. Manjak dobrih gimnazija je evidentan i njihov broj treba onda povećati, odnosno postojeće proširiti. To je proces kojemu treba sustavno i strpljivo prilaziti kako ne bi istovremeno došlo do pada kvalitete gimnazijskoga obrazovanja i nastavnika. Uostalom, već i ovako, s reduciranim brojem gimnazija imamo problema, jer po raznim pokazateljima općega znanja i vještina učenika sustavno zaostajemo prema mnogim razvijenim zemljama, počevši od razumijevanja tekstova na materinskom jeziku do matematičke pismenosti. Inflacija odlikaša i očigledni nestanak kriterija zahtijeva praćenje i koordiniranje na nacionalnoj razini. Primjerice, nastavnicima bi se moglo pomoći uvođenjem testova koje bi u osnovnim školama rješavala sva djeca, a onda bi nastavnici mogli preko zatvorenoga informatičkoga sustava u koji se upisuju rezultati usporediti uspjeh svojih učenika s ostatkom generacije.

U visokom školstvu, s druge strane, došlo je u posljednjih dvadeset godina do inflacije raznih programa i studija, što nužno ima negativne posljedice na kvalitetu studiranja. Koliko mi je poznato, danas na jednu generaciju od tridesetak tisuća maturanata čeka četrdesetak tisuća slobodnih mjesta u raznim visokoškolskim ustanovama. Pri tome, dio studenata već se sada ciljano seli u druge gradove znajući gdje je puno lakše završiti studij, budući da su kriteriji i zahtjevi nastavnoga programa na pojedinim visokim školama i fakultetima puno niži. To je vrlo opasan trend, koji zahtijeva na razini države posebna vrjednovanja studijskih programa i onih koji te programe izvode. Inače će većina visokoškolskoga sustava pokleknuti pod pritiscima i krenuti iz ekonomskih razloga u lov na studente dijeljenjem lakih diploma, a dio sustava koji bude i dalje držao visoke standarde naći će se u nemogućem položaju. Tako se sigurno ne može naprijed. Dakle, posla ima jako puno kud god se okrenuli, a mi smo se ovdje dotaknuli samo nekih problema.

Aktivni ste u civilnom društvu. Kako gledate na položaj i ulogu civilnoga društva u Hrvatskoj? Koliko je on pluralno i koliko pridonosi demokratizaciji društva, a koliko često i nametanju ideološki agenda?

Hrvatsko civilno društvo u onom svojem dijelu koji ima najjači utjecaj na javni život, kulturu, političke prilike i ideološke CIvilno društvotrendove najvećim dijelom funkcionira upravo kako je to davno zamislio Antonio Gramsci. Stvorila se vrlo čvrsta interesna mreža unutar koje se točno zna koje će udruge dobiti financijsku podršku iz javnih fondova za svoje programe, a koje ne će. Zna se točno čije će aktivnosti mediji popratiti, a o čijim se u pravilu ne izvještava, neovisno o sadržaju, broju sudionika i broju posjetitelja nekoga događanja. To traje godinama i uključuje nemale financijske interese.

„Civilno društvo je skup organizama nazvanih privatnima, kojima pripada predvodnički posao, što ga vladajuća skupina vrši nad cijelim društvom“, svojedobno je zapisao Antonio Gramsci i upravo je to u Hrvatskoj provedeno. Često je važnije što će zastupati predstavnik neke udruge „kojoj pripada predvodnički posao“ od onoga što zastupaju cjelokupni slojevi društva. Dodamo li tomu strane čimbenike koji pored izdašnih sredstava hrvatske države još dodatno izravno financiraju dio civilnoga sektora, nije teško zaključiti koliko taj dio civilnoga sektora u Hrvatskoj doista djeluje u skladu sa stvarnim interesima i potrebama većine hrvatskih građana. Pri tome je nekima sve dopušteno, uključujući i širenje lažnih vijesti usred izbora, dok se volontere drugih poziva na informativne razgovore u policijske postaje. Da se volonteri ovih prvih slučajno pozivaju na policiju, bila bi to udarna tema u većini medija.

Možete li nam malo pobliže opisati situaciju?

Kao udruga susreli smo se nebrojeno puta s dvostrukim kriterijima koji se primjenjuju ovisno o svjetonazorskom predznaku koji udruge imaju. Ovi dvostruki kriteriji provode se sustavno i bez imalo zadrške. Tijekom posljednjih nekoliko godina priredili smo tisuće stranica natječajne dokumentacije, što su golemi troškovi i napor. Međutim, u većini slučajeva nismo ostvarili nikakav pomak. Zato razmišljamo o pokretanju posebnoga feljtona na Portalu u kojem bismo objavili svoja iskustva s priređivanjem te dokumentacije i s prepiskom koju smo imali s raznim tijelima. Treba samo pročitati neka obrazloženja koja smo kao udruga primali. Toliko cinizma i neprofesionalnosti rijetko se vidi.

Zbog manjka financijskih sredstava smanjuju se nužno i aktivnosti drugih nama srodnih udruga, odnosno cijeli jedan dio hrvatskoga civilnoga sektora pomalo nestaje, što je vjerojatno i cilj takva odnosa i dvostrukih standarda koji su uspostavljeni. Sve je manje određenih kulturnih događanja, dijelovi izdavaštva se gase, predstavljanja knjiga sve su rjeđa, kao što je sve teže negdje pročitati osvrt o nekom umjetničkom djelu ili dobiti preporuku za neko događanje… U ovakvim okvirima zaista je teško djelovati. Vidite li neki izlaz?

Jedan od načina na koji se može djelovati protiv te jake erozije civilne scene s nacionalnim predznakom jest čvršća i češća suradnja među udrugama. Zajedničkim nastupima može se dobiti sinergijski učinak kao što se sustavnim Civilno društvoradom i zajedničkim nastupom može povećati pritisak na informativnu blokadu koja postoji. Također, potrebno je ozbiljno prići uključivanju mladih u aktivnosti civilnoga društva. Mnoge udruge danas ovise o entuzijazmu njihova predsjednika ili užega vodstva udruge, što nije dovoljno. Potreban je sustavniji pristup i bolja komunikacija, jer ovako vrijeme prolazi, a stvari se ne popravljaju.

Bolje je stanje trenutačno s braniteljskim udrugama, što treba zahvaliti aktualnomu ministru hrvatskih branitelja. Njegovo ministarstvo uspjelo je osigurati dio sredstava za teme i aktivnosti kojima se bavi braniteljska populacija, što je dalo rezultate. U svakom slučaju, taj primjer pokazuje kako se civilno društvo može pokrenuti kada postoji politička volja. Na području kulture, koja je nama kao udruzi najbliža, pomaka već godinama nema. Time se radi velika šteta. Jer ne gasi se samo jedna, da tako kažem, „nepodobna“ sastavnica hrvatske kulture. Današnja kulturna politika negativno se odražava na ukupnu kulturnu scenu. Nebrojeno je povijesnih primjera po kojima se ideološka i politička kontrola ne može pozitivno odražavati na umjetnost i kulturu, koje su prije svega kreacija, a za to je onda potrebna sloboda djelovanja.

Kako gledate na hrvatske perspektive u budućnosti? Što uopće učiniti?

Rekao bih da se Hrvatska napokon mora okrenuti sebi, i početi rješavati u prvom redu svoje probleme. Potreban nam je neki novi mentalni sklop. Treba se osloboditi ideoloških okova i ne dopustiti daljnje nametanje povijesnih krivnja, RHšto je modus operandi kojim se Hrvatsku nastojalo držati u podređenom položaju na temelju krivotvorina i prije nego što je uopće nastala kao država, a to se čini i danas. Pri bavljenju prošlošću ne smije se izgubiti iz vida da je temelj moderne Hrvatske Domovinski rat i golem zajednički napor devedesetih zbog kojega smo došli do samostalnosti unatoč vojnoj nadmoći naših protivnika i krajnje nesklonosti prema ideji hrvatske države nekih ključnih međunarodnih čimbenika. To povijesno vrijeme i zajedništvo zrači golemom pozitivnom energijom i pozitivnim primjerima i danas. O tome posebno trebaju učiti djeca u školama da bi lakše shvatila tu veliku razliku i šansu koja danas postoji u odnosu na prethodne naraštaje. Hrvatska će biti onakva kakvu će ju novi naraštaji graditi, pa im treba dati što bolji temelj da se jednoga dana kao odrasli bolje međusobno razumiju i slažu od nas danas.

Zašto Hrvatska toliko zaostaje?

Na mnogim poljima naša mlada država još uvijek nema razrađenih mehanizama ni institucija koje druge zemlje imaju već stoljećima, čak smo u međuvremenu uspjeli ukinuti neke institucije i simbole koje smo imali devedesetih. Na kraju krajeva, koliko vidimo, ni među današnjim vodećim hrvatskim političarima ne postoji konsenzus o tome treba li Hrvatska težiti punoj ravnopravnosti s ostalim državama ili je bolje transmitirati tuđu volju i onda se koristiti određenim situacijama radi vlastitih interesa i komoditeta.

Učiniti samoga sebe cijenjenim u nekom profesionalnom okružju za većinu nas je izazov. Slično je s Hrvatskom u međunarodnom okružju, gdje se mora uvijek računati na otpore, one unutarnje, a pogotovo one vanjske. Komu na ovom svijetu odgovara jedna samosvjesna Hrvatska koja u međunarodnim odnosima ima svoj stvarni subjektivitet? Zapravo nikomu, osim hrvatskomu narodu. Zato biti odgovornim hrvatskim političarom još dugo ne će biti lako, a političku snagu takvi političari mogu crpiti samo iz svojega biračkoga tijela, kao što je to radio prvi hrvatski predsjednik. Oni koji svoju političku snagu traže u vanjskim centrima moći i interesima, ne mogu biti politički samostalni, pri čemu su onda nacionalni interesi prva žrtva. Jedno je surađivati, a drugo je služiti. No vjerujem da će sve doći na svoje, samo je pitanje vremena. Nakon silnih stoljeća teških iskušenja naš narod još je tu i tu ostaje.

Razgovarao: Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Pon, 6-07-2020, 22:41:12

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.