Razgovor sa Snježanom Nemec

Gospođo Nemec, za početak bih Vas zamolio da se ukratko predstavite čitateljima portala Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Ukratko, po zvanju sam magistra ekonomije, s višegodišnjim radnim iskustvom. Trenutno radim kao predsjednica Uprave i direktorica u jednom trgovačkom društvu. Trinaest godina provela sam i u državnoj upravi, od kojih četiri u diplomaciji, na mjestu savjetnice za gospodarstvo. Udata sam i majka jednog 25-godišnjaka. Između ostalog pišem kolumne za dvotjednik „Republika" iz Mostara, BiH, i na blogu „Večernjeg lista".

Predizborna retorika

U jednoj od posljednjih kolumni na blogu „Večernjeg lista" pisali ste o predizbornoj političkoj sceni te ste postavili pitanje nisu li neki njezini akteri predizbornom retorikom prešli granice zdravoga razuma. O čemu se točno radi?

Vanjska politikaIlustracije radi, Mađarska je neupitno odigrala veliku ulogu i pomogla Hrvatskoj na pristupnom putu EU, a sada svjedočimo kako se za sve uprskano od strane INA-e, države optužuje mađarski suvlasnik. Vatikan koji je proglašavan drugom domovinom, sada se bez imalo mudrosti i pameti olako odbacujeDa, upravo tako. Postavljeno pitanje dovodi se zapravo u korelaciju predizborne nacionalne retorike koja se može čuti, nagle potrebe zaštite nacionalnih interesa i višegodišnje vanjske politike koja se provodila i koja je u suprotnosti s ovim što danas slušamo. Uz malo inteligencije i razumijevanja danas više nije nikakva nepoznanica kako je Hrvatska, odnosno njeni politički akteri, a kao posljedica nedoraslosti, nestručnosti i nedostatka samopoštovanja i domoljublja zauzela u potpunosti podanički položaj u ispunjavanju svega zatraženog. Uvijek treba, pa i ovdje napraviti ozbiljnu distinkciju između ovakvog stava i kompromisa koji su nezaobilazni u današnjem svijetu. U takvoj podaničkoj, i u potpunosti neshvatljivoj politici, bez obzira koliko ste „mali" nije se vodila briga o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. Danas slušamo nešto drugo, otvarajući prostor novim problemima, možda čak i novim ustupcima.

Ilustracije radi, Mađarska je neupitno odigrala veliku ulogu i pomogla Hrvatskoj na pristupnom putu EU, a sada svjedočimo kako se za sve uprskano od strane INA-e, države optužuje mađarski suvlasnik. Vatikan koji je proglašavan drugom domovinom, sada se bez imalo mudrosti i pameti olako odbacuje. Iako se dobiveno zeleno svjetlo za zaključenje pregovora temeljilo na čvrstom obećanju kako će i nadalje poštovati, ili bolje rečeno podilaziti Haagu, pozdravljaju se generali, jer jača je želja za još jednim mandatom, pa se bez problema dosadašnji imperativ podaničkog odnosa stavlja na samo začelje. A za očekivati je, u trenutku kada se pokrene Arbitražni sporazum kako će i ljubav sa Slovenijom brzo završiti. Svima je jasno da nitko u Hrvatskoj ne može izaći kao pobjednik ni s Vatikanom ni s EU. Za tako nešto prije svega treba volja, znanje, snaga, ali čini mi se prije svega samopoštovanje. Na žalost ove komponente nitko ne posjeduje na našoj političkoj sceni, pa i nadalje pokazuju svu svoju nezrelost, da ne kažem glupost. Pokazuju kako ništa nisu naučili, a što je najgore ni ne žele.

U istome tekstu pozabavili ste se i s zaoštravanjem nacionalne retorike od strane predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor. Smatrate li da potezi premijerke Kosor unazad mjesec dana – koji bi se mogli protumači kao jača briga za zaštitu nacionalnih interesa - predstavljaju iskreni zaokret u dosadašnjoj politici HDZ-a ili je riječ o pukoj predizbornoj demagogiji?

Nacionalni interesiVoljela bih vjerovati kako se napokon netko osvijestio i sjetio zaštiti nacionalne interese, odlučio stajati čvrsto iza onoga što se čuje u javnosti, no to je sa sadašnje perspektive posve nerealno. Jednom je netko zgodno rekao: „Mi imamo i anglofila, i frankofila, i germanofila i panslavena i jugoslavena,samo croatofila nemamoVoljela bih vjerovati kako se napokon netko osvijestio i sjetio zaštiti nacionalne interese, odlučio stajati čvrsto iza onoga što se čuje u javnosti, no to je sa sadašnje perspektive posve nerealno. Jednom je netko zgodno rekao: „Mi imamo i anglofila, i frankofila, i germanofila i panslavena i jugoslavena,samo croatofila nemamo."S jedne strane frcaju nacionalističke izjave, a s druge čujemo neku čudnu i nerazumljivu retoriku, u kojoj se pokušava zbog već svega ustupljenog, ispregovaranog relativizirati značenje i važnost nacionalnih interesa, postavljajući si pitanja - Što su to zapravo nacionalni interesi? Na ovakva pitanja i odnos prema istom možete dati samo jedan odgovor - Ako ne znate gospodo pitajte sve civilizirane zemlje koje su davno shvatile kako bez nacionalne osviještenosti nema ni napretka ni budućnosti. I da, na žalost radi se samo o predizbornoj demagogiji, ili zdušnom prosipanju Aristotelove tehnike uvjeravanja javnosti u istinitost onoga što govore, ali ponajviše o svemu onome čime smo se obvezali prema međunarodnoj zajednici, EU, i zbog čega je posve nerealno očekivati i vjerovati da se netko napokon nacionalno osvijestio.

HDZ i Kukuriku koalicija

Postoje li prema Vašem mišljenju ikakve suštinske razlike između vladajućeg HDZ-a i Kukuriku koalicije, osim na verbalnoj, taktičkoj razini?

Ne, nikad nisu ni postojale suštinske razlike. Nemamo mi ni ljevicu ni desnicu, ni centar u pravom smislu riječi i značenja. HDZ se sada pokušava vratiti desnici, kroz čini se i obitelj Tuđman kako bi vratili nekadašnje birače razočarane HDZ-ovom višegodišnjom politikom centra, okreću se braniteljskoj populaciji koja je bila izrazito antivladina. Ista politika se provodila i provodi, bez obzira o kome se radi i sve se kako ste i sami rekli zapravo svodi na razliku u retorici.

Kako će se prema Vašem mišljenju odvijati politička preslagivanja u narednim mjesecima i kako bi prognozirali rezultate izbora? Postoji li uopće politička snaga koja bi Hrvatsku mogla osoviti na noge?

Isti ljudiOsobno ne vidim političku snagu koja bi mogla oporaviti Hrvatsku Pa govorimo uvijek o istim strankama, istim ljudima, koji su kroz ovih 20 godina imali prilike pokazati što umijuOsobno ne vidim političku snagu koja bi mogla oporaviti Hrvatsku Pa govorimo uvijek o istim strankama, istim ljudima, koji su kroz ovih 20 godina imali prilike pokazati što umiju. Rezultati su - tu smo gdje jesmo, i sve dublje padamo u ambis. Ako se pojavi i netko novi, mlađi unutar neke političke opcije, on nastavlja politiku, postaje jednostavno klon stranačkih lidera. Teško je za očekivati da će bilo kakve promijene donijeti svi ovi koje godinama gledamo na političkoj sceni. Teško je prognozirati rezultate izbora. Prema sadašnjoj situaciji i HDZ-ovom katastrofalnom vođenju politike, realno bi bilo očekivati da pobijedi SDP, odnosno koalicija, međutim ova stranka je uvijek bila na neki način inertna, a na čelu s Milanovićem inertnost postaje svojevrsni simbol. Koalirali, podijelili fotelje, već se uspjeli na neki način posvađati oko Brijuni rivijere. Prepuštajući barem do sada viđeno svu inicijativu premijerki, ona je mudro koristi, i u političkom smislu pokazala je da je puno odlučnija u pobjedi na parlamentarnim izborima, pa ako hoćete i puno radišnija. Jednom sam postavila pitanje u jednoj od svojih kolumni, zašto se Milanović uopće bavi politikom. Djeluje nezainteresirano, uspavano O, nazovimo desnoj opciji bolje ni ne govoriti.

Koliko samo mora biti taštine, strančarenja, egoizma da se ni u ovakvoj situaciji ne može prepoznati kako samo ujedinjeni mogu nešto napraviti. Ovo im je šansa koja će se teško ponoviti. Osobno mislim sa sadašnje perspektive i činjenice da je javnosti dosta i jednih i drugih da su šanse podjednake i za HDZ i SDP. Uglavnom ono što je sigurno je da ćemo i dalje svjedočiti političkim frazama, činjenici da politika nikada nije poznavala istinoljublje, gledati i slušati stranačka okupljanja, i sve one istomišljenike koji na tribinama urliču, pjevaju, skandiraju svojim liderima, mašući zastavama i sve to pomiješano s tehnikom patosa, ili bolje da parafraziram Mani Gotovac;"Kao da je riječ o holivudskoj dodjeli Oscara u selu Mrduša Donja". Za bilo kakve promjene koje ovo društvo treba potrebna su politička opredijeljenost, volja i hrabrost. Potrebna je prije svega volja. Ona vrsta volje koja politički ne kalkulira, već je spremna sagorjeti u tim promjenama, žrtvujući ako treba i svoju političku poziciju, privilegije, zbog nečega što se zove interes države i njenih građana.

Ekonomska kretanja

S obzirom da ste magistar ekonomije, zanimalo bi me kako gledate na recentna ekonomska kretanja u zemlji? Izlazi li Hrvatska iz krize kako to tvrde vladajući, ili nastavlja tonuti?

Ovakva ekonomska situacija u Hrvatskoj posljedica je prije svega višegodišnjeg političkog nemara, nezainteresiranosti, nekoordiniranosti da se na tom polju napravi bilo što ozbiljnije. Dok jedna zemlja nema dugoročnu strategiju razvoja do tada je iluzorno govoriti o svemu, pa i o izlasku iz krize. Dok je birokracija ovako posložena, poslovna klima koja odbija strane investicije nema razloga biti optimističan. Ogroman vanjski dug koji na kraju 2003. iznosilo 19,8 milijardi eura, što je odgovaralo protuvrijednosti 65 posto BDP-a) popeo se na 46 milijardi eura, pa je dug pretekao i vrijednost godišnjeg BDP-a. Od ovog zaduženja podmiruju se samo tekuće obveze, a o u izdvajanju sredstava za razvoj i povećanje BDP-a možemo samo sanjati. Hrvatska je na žalost u začaranom krugu iz koje se za sada ne vidi izlaz. Umjesto provođenja mjera fiskalne politike, reformi gospodarskog, socijalnog oporavka i nadalje smo samo svjedoci činjenice kako živimo u zemlji gdje je vojska ljudi, ne svojom krivnjom, izgubila pravo na rad, na dostojanstven život, gdje se vlastita kriza i dalje stavlja pod kapu svjetske krize i recesije, gdje nitko nema grama političke odgovornosti da izađe pred javnost i konkretno kaže gdje smo zapravo, što nas očekuje, kada će se početi povlačiti potezi i koji su to već povučeni potezi.

Danas se otpisuju s posla 40-godišnjaci, 50-godišnjaci, ljudi u naponu snage. Ni znanje ni iskustvo više nije važno, a čini se niti realna predviđanja da će u svijetu za deset godina više od polovine novozaposlenih biti stariji od 45 godina. Netko je napisao "...da možemo mi bi i Michelangela otpustili u 50-toj". Danas mladi ne mogu naći posao, nemaju perspektivu pa napuštaju, vrlo često i trajno svoje domove, svoju zemlju u potrazi za nekom boljom budućnosti. Umjesto toga mi i dalje slušamo raznorazne spinove. Zemlja na žalost tone, jer nema volje, vizije pokrenuti stvari. Sve se rješavalo i rješava ad hoc, bez plana i programa. Tko uopće, osim na deklarativnoj razini ozbiljno govori o potrebi stvaranja jedinstvene ekonomske strategije. Tko se uopće u ovoj državi više bavi pitanjem potrebe provođenja reformi skupe i neučinkovite državne uprave i javne samouprave. Tko spominje potrebu ozbiljne i učinkovite mirovinske reforme, smanjivanja poreznih i izvanporeznih davanja, investicija i proaktivnih mjera za poticanje zapošljavanja. Tko se uopće od svih naših trećerazrednih političkih kompromisera, koji neće znati, i ne znaju gotovo ništa o sadržaju svog posla bavi ovom zemljom.

Koje bi mjere ekonomske politike Hrvatsku mogle izvesti iz današnje krize? U Hrvatskoj, dakako, ne postoji stranka koja nema svoj ekonomski program, i koja upravo sebe ne pokušava pokazati kao jedino spasonosno rješenje. Međutim, kao laiku čini mi se da su sve dosadašnje vlasti provodile krive mjere ekonomske politike ili su ispravne mjere provodile na krivi način. Koji je razlog da Hrvatska nikako ne može postići poželjni ekonomski rast i stabilnost?

EkonomijaProgrami se uglavnom nisu provodili zbog kupovine socijalnog mira, raznoraznih interesa. Ono što nama treba za početak je netko tko će i pod cijenu vlastite političke pozicije biti u stanju povlačiti sve nepopularne mjere, kako bi se napokon pokrenulo gospodarstvoPapir svašta podnosi. Kakve koristi od ekonomskih programa koji se ne provode. Prije svega treba postojati jaka politička volja, a potom sve ostalo. Programi se uglavnom nisu provodili zbog kupovine socijalnog mira, raznoraznih interesa. Ono što nama treba za početak je netko tko će i pod cijenu vlastite političke pozicije biti u stanju povlačiti sve nepopularne mjere, kako bi se napokon pokrenulo gospodarstvo. I kako sam rekla potrebne su mjere fiskalne politike, smanjene poreza, promjene poreznih stopa koje se u krizi smanjuju, stvaranje klime u kojoj će poduzetništvo prodisati i otvarati nova radna mjesta. Poslodavci najvećim preprekama za zapošljavanje smatraju visoke troškove zapošljavanja (poreze i doprinose) te nedovoljne financijske poticaje države. Provesti napokon reformu javne uprave, kako bi državni aparat postao financijski održiv, ali paralelno izraditi i program zbrinjavanja otpuštenih.

Napokon se ozbiljno pozabaviti i mirovinskom reformom, posebno sada u vrijeme krize. Pokrenuti napokon u potpunosti zanemarenu proizvodnju. Izvoz se, osim baratanja statističkim pokazateljima više i ne spominje kao antirecesijski model. Međutim, i to je shvatljivo, jer kada ne stvorite ekonomski održiv model, kada ne znate u kom smjeru idete i u potpunosti zanemarite proizvodnju i konkurentnost, gdje ćete zapravo i što izvoziti!? Dok druge zemlje već provode strategiju potrebnu za postkrizno razdoblje, s ciljem vraćanja prvobitne konkurentnosti, a potom jačanje iste, mi se ne mičemo. Daleko smo mi još od ovih poteza, mjera koje bi u novim okolnostima gospodarstvu pružile potporu na međunarodnom tržištu, a hrvatskoj javnosti i ekonomskim stručnjacima dokazali kako su sve ove godine griješili, upozoravajući na potrebu korjenite rekonstrukcije hrvatske ekonomije, na zanemarenu proizvodnju, diverzifikaciju izvoza i konkurentnost.

Koliko su za današnje teško ekonomsko stanje krivi socijalističko naslijeđe, navike i mentalitet?

U velikoj mjeri, ali više nema opravdanja za to. Dovoljno je vremena prošlo da se stvari postave na pravo mjesto. Kod nas još uvijek vlada raspoloženje iz bivših vremena, mi se još uvijek vodimo maksimom netko će drugi riješiti naše probleme. Sada je to vjera u EU. Neće, nikada nije bilo, nit će biti. Nasljeđe prošlosti ne vuče samo politika, već i mi. Ni nas se ne može abolirati od suodgovornost za današnje stanje. Optuživati politiku, a istovremeno ne preuzeti dio odgovornosti na sebe je u najmanju ruku licemjerno, a svaka poslana kritika postaje deplasirana. Prvo i prije svega moramo sami sebi priznati da smo svojom inertnošću dozvolili višegodišnje vođenje krive politike, i da je odgovornost prema sebi samima, budućim naraštajima i društvu u potpunosti izostala. Posebnu odgovornost snosi akademska zajednica. Ne čuje se, ne vidi se, zavukla se u svoje sobe, a trebala bi biti i glasna i vidljiva. To je naprosto realnost koja se ne može zaobići. Realnost koja će dovesti i do mučne spoznaje kako se u svojoj suštini zapravo ne razlikujemo do onih koje kritiziramo. I jedni i drugi poznajemo odgovornost samo na deklarativnoj razini. I jedni i drugi zapravo nemamo političke kulture. I jedni i drugi smo zarobljeni u nasljeđu prošlosti.

Politika u nasljeđu kulture vladanja, a mi u vjerovanju kako će se netko drugi pozabaviti nama. Ako nas već nisu naučili kroz obrazovanje i školstvo osnove demokracije, političkoj socijalizaciji, tada smo već iskustveno trebali naučiti koliko je važna naša uloga u društvu. Dok ne shvatimo da smo, i moramo postati korektor politike nema tu pomaka. Bez svijesti o našoj ulozi u društvu, bez napuštanja podaničkog oblika i prelaska u participativni oblik političke kulture i nadalje ćemo kao guske u magli bauljati u svojim maksimama, osim u jednoj; Sve što je previše škodi. Političari i nadalje žive kao autisti, u potpunosti odvojeni odvojeni od stvarnosti, naroda, bez ikakve socijalne interakcije i komunikacije, i s uvijek jednim te istim obrascem ponašanja makijavelističkog poimanja politike i ljudi. I nadalje gaje diktaturu površnosti društva, u čijem mentalitetu su ukorijenjene sve njene manifestacije, misleći da će vječno trajati i da se neće stvoriti kritički osviještena javnost koja će se oduprijeti. Računaju na konzumente čiji mozak smatraju ispranim.

Hrvatska i EU

Hrvatska se, barem kako se sada čini, nalazi pred vratima Europske unije. Kako Vi gledate na hrvatski ulazak u EU?

EUGeneralno nisam protiv ulasku u EU, ali nikada se i nigdje ne ulazi nepripremljen. U tom kontekstu sam protiv ulaska, jer je Hrvatska apsolutno nepripremljena, nedorasla svim izazovima koji je očekujuGeneralno nisam protiv ulasku u EU, ali nikada se i nigdje ne ulazi nepripremljen. U tom kontekstu sam protiv ulaska, jer je Hrvatska apsolutno nepripremljena, nedorasla svim izazovima koji je očekuju. Svaka odgovorna zemlja provodi potrebne reforme, kako bi što spremnija ušla, a ovako male zemlje morale bi duplo više raditi i razmišljati o tome. Pa mi nismo u stanju, čast izuzecima izvući ni sredstva iz EU fondova, napraviti neki dobar razvojni projekt. Ono što je neoprostivo, je izostanak svake informiranosti javnosti o prednostima i nedostacima ulaska u EU. Spotovi koje gledamo su blago rečeno smiješni, ali i indikator kako relevantne informacije neće nikada ni doći do nas. Hoćemo li ući u EU ostaje još za vidjeti. Predstoji nam i referendum pa ćemo vidjeti kako građani razmišljaju. Premda EU, ako je u njenom interesu ima mehanizme i za takve stvari, pa se kao u Irskoj referendum ponavlja dok se ne izglasa. U kontekstu punopravnog članstva otvaraju se tu i pitanja u kojem smjeru će ići EU, koliko će biti financijski potresana, otvara se po meni i pitanje problema Kosova, a s tim u vezi i put Srbije prema EU...

Davor Dijanović