Razgovor s Vinkom Buretićem

Gospodine Buretiću, u tzv. hrvatskim medijima o političkim i društvenim događanjima u Istri i Rijeci uglavnom se mogu čuti jednostrane ocjene i zaključci, koji odgovaraju tamošnjim određenim političko-interesnim grupacijama. Zamolili bi Vas da kao osoba rođena u tim krajevima, i koja je iskusila Drugi svjetski rat, vrijeme komunističke Jugoslavije, demokratske promjene devedesetih i sve što je kasnije uslijedilo, ukratko prokomentirate današnju političku situaciju u Istri i Rijeci. Posebno činjenicu da neki protuhrvatski politički i medijski centri moći Istru nastoje prikazati kao politički, kulturološki i društveno strano tijelo unutar granica današnje Hrvatske.

Nažalost, ja sam veoma loše upoznat s političkim i društvenim događanjima u Istri, Rijeci i u riječkom području. Naime, nisam ni u kakvoj aktivnoj politici, a niti ne pratim redovito ovdašnja događanja u medijima. Moja se saznanja o ovdašnjim prilikama zasnivaju na slučajnim zapažanjima i na poznavanju općenitosti koje su značajne za ova područja. S tim ograničenjima usuđujem se prosuđivati ovdašnje prilike svjestan da je prava istina puno dublja i opsežnija od one kakvu ja vidim. Kad su održavani prvi višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990. g. nekako sam naslutio da bi SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena) u koju se pretvorio bivši SKH (Savez komunista Hrvatske) mogao pobijediti na izborima u Rijeci i u Istri. Upravo se je to i dogodilo. U Rijeci je pobijedio SDP, a u Istri , također, s izuzetkom u Pazinu, gdje je izbornu pobjedu odnijela Koalicija narodnog sporazuma.

Zašto se je to tako dogodilo i na temelju čega sam "pogodio" pobjedu SDP-a na tim područjima ? Odgovor na to pitanje zahtjevao bi opsežnu povijesnu rasčlambu kako bi se istakle sve specifičnosti koje su značajne za ovo područje. Pored povijesnih specifičnosti i mentalitet i iskustva ovdašnjih ljudi određuju njihove preferencije. Budući da šire obrazloženje nadilazi opseg ovog razgovora, ograničit ću se samo na naznaku nekih elemenata koji su određivali i određuju danas ovdašnje priilike. Mentalitet ovdašnjih ljudi drugačiji je negoli u ostalim područjima Hrvatske. Sjetite se snažnog, ali krotkog Velog Jožu, kako je Vladimir Nazor vidio istarske Hrvate pred oko 100 godina. Istra, a niti Rijeka nije bila daleko od toga. U ono doba Istra je imala strukturu stanovištva otprilike ovu: Hrvata 55 %, Talijana 35%, Slovenaca 9 % i ostalih 1 %. Talijani su bili u manjini ali su kao bogatiji, obrazovaniji i inače utjecajniji, dominirali Istrom, ali nisu bili okupatori. Živjeli su kao autohtono stanovništva zajedno s Hrvatima i Slovencima u skopu Austrije. Nikada, u to doba, nije dolazilo do otvorenih neprijateljstava između Talijana i Hrvata odnosno Slovenaca. Stvari su se počele mijenjati u doba Hrvatskog narodnog preporoda u Istri kad su se počele otvarati hrvatske škole i čitaonice i kad se je u istarskih Hrvata počela razvijati nacionalna svijest. Bilo je to doba istarskih velikana biskupa Jurja Dobrile, Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića i brojnih drugih. Godine 1899. otvorena je u Pazinu Carsko-kraljevska velika državna gimnazija, prva srednjoškolska ustanova istarskih Hrvata, a Talijani su zatim za inat brže-bolje osnovali svoju talijansku gimnaziju. Borbu istarskih Hrvata za hrvatsku gimnaziju u Pazinu istražio je Dražen Vlahov, dugogodišnji ravnatelj Državog arhiva u Pazinu.

To je stanje trajalo do završetka Prvog svjetskog rata, kad se je raspala Austro-Ugarska i kad je Istra dana Italiji kao nagrada za stupanje u rat protiv sila Osovine, Njemačke i Austro-Ugraske. Tada je nastupio progon Hrvata, intelektualaca i inih domljubnih Hrvata pa ih se iz Istre iselilo 30-ak tisuća. Iz toga vremena u Zagrebu niz ulica nosi imena po istarskim i otočkim mjestima osobito na Trešnjevci. S druge strane u Istru su se počeli naseljavati Talijani pretežito iz južne Italije. Da stvar bude gora u Italiji je zavladao fašizam i nasilja nad domaćim stanovništvom svih vrsta su se povećala. Dok su se prije sponatano Hrvati odnarođivali i postajali Talijanima, s talijanskom vlašću nakon 1918. i s fašizmom vlasti su bile posebno uporne u pokušajima potalijančivanja ljudi, njihovih prezimena i imena. U matične knjige se moralo upisati talijanske oblike osobnih imena bez obzira na ime koje su roditelji na hrvatskom jezilku dodijeljivali svojoj djeci. O tomu bi se dalo puno pričati. Ponekad su te priče prave tragikomedije. Najgori su bili domaći fašisti tj. potalijančeni Hrvati koji su se valjda morali dokazivati kod svojih novih sunarodnjaka. Ali nije svagdje bilo isto. U mome rodnom mjestu nije bio takvih nasilja. Ljudi su marljivo davali djeci izvorno talijanska imena, a prezime su promijenili samo jedni koji su se i potalijančili. Iz toga vremena ima puno talijanskih osobnih imena. Hrvatska su pak imena prevođena na talijanski. Tako je Ivo, Ivan postajao Giovanni, Josip Giuseppe itd.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Istrani su moblizirani u talijansku vojsku i pretežito utuda još i danas one famozne talijanske mirovine. Godine 1943. u rujnu Italija je kapitulirala i rat je došao i u Istru. S ratom i komunistima koji su vodili partizane došla su i razaranja prometnica, "proradile" su fojbe (jame) i već što biva u takvo vrijeme. U mome rodnom mjestu postoje dva potoka i četiri mosta. Sva četiri mosta su partizani porušili, a da gotovo nisu nimalo naudili kretanju Nijemaca. Nijemci su proveli dva rastrelamenta u Istri (1943. i 1944.) i tu je bilo paljenja čitavih sela i likvidacija te odvođenja ljudi u Njemačku na rad. Ali, između naroda Hrvata i Talijana nije bilo neprijateljstava. U famoznim fojbama u koje su partizani bacali fašiste i njihove suradnike osuđene ili bez osude, broj žrtava ne prelazi brojku od oko 800 tijekom čitavoga rata. Jedno od većih stratišta bila je fojba u Bazovici kod Trsta , ali to je već izvan Istre. U Rijeci i okolici je također bilo likvidacija, tijekom rata od strane okupacijskih vlasti i od strane partizana.

Jugoslavenska je partizanska vojska ušla u Trst 1. svibnja 1945., a u Rijeku tek 3. svibnja. Bilo je pitanje državno-pravne sudbine Trsta, Istre i Gorice. Tito je morao povući svoju vojsku iz Trsta, Gorice i iz Koruške. Istru su uspjeli spasiti za Jugoslaviju pa tako za Hrvatsku i Sloveniju istarski svećenici na čelu s mons. Božom Milanovićem. Savezničkoj komisiji koja je odlučivala o razgraničenju između Jugoslavoje i Italije predočili su knjige, katastarske, matične i druge dokaze o hrvatstvu Istre. To je bilo presudno za to da je Istra prvi put u svojoj povijesti ušla u sastav Hrvatske i sjeverozapadni dio u sastav Slovenije.

Tada je nastupila jedna od najvećih demografskih promjena u povijesti Istre. Po sporazumu o razgraničenju između Jugoslavije i Italije, kad je formiran i STT (Slobodni teritorij Trsta), talijanski dražavljani na određeni datum, čiji je govorni jezik bio talijanski, imali su pravo opcije ili da ostanu u Jugoslaviji kao njezini državljani ili da se izjasne za Italiju. Preko 150.000 ljudi je iskoristilo tu mogućnost i optirali su za talijansko državljanstvo. To su tzv. optanti. Oni su se morali u određenom roku iseliti iz Jugoslavije, mogli su ponijeti sve pokretnine, a nekretnine su gubitkom jugoslavenskog državljanstva silom zakona i međunarodnih sporazuma postale tzv. općenarodna imovina, koja se kasnije nazvala društvenim vlasništvom. Odšetu optantima za napuštene nekrenine obvezala se je isplatiti Italija i to na ime ratne odštete Jugoslaviji. Dakle, ratnu je odštetu "inkasirala" u obliku nekretnina Jugoslavija, a stvarno oštećeni u ratu nisu dobili ništa, ako nisu bli popaljeni ili kao borci odnosno partizani, pa su po toj osnovi bili privilegirani. Istra, istarski gradovi, pa i Rijeka su gotovo opustjeli. Uz Talijane Jugoslaviju je napustilo i 50-tak tisuća Hrvata koji nisu htjeli živjeti pod komunizmom, pretežito iz Istre. Da bi se naknadio strahoviti demografski gubitak, u Istru se počelo naseljavati iz svih područja Jugoslavije. Pa i istarsko stanovništvo sa sela počelo se slijegati u gradove na moru. Time je u potpunosti izmijenjena struktura stanovništva iz vremena Austrije i Italije. Istra je postala po narodnosti hrvatskija negoli što je bila ikada u svojoj povijesti i prvi put u svojoj povijesti postala sastavni dio hrvatskoga državnog korpusa.

Međutim, naslijeđe jugoslavenske vlasti osjetilo se i danas se osjeća i u Istri. Iako su Talinjni spali na svega oko 3 % stanovništa (po popisu od 2001. bilo ih je 6,9 % ) u Istri su se naseli i druge narodnosti: Srba 3,2 % i 11,1 % nije se izjasnilo o nacionalnosti (to su vjerojatno regionalci kao Istrijani i ljudi iz miješanih brakova). Tako da je te iste 2001. Istarska županija imala ukupno 206.344 stanovnika od čega 71,9 % Hrvata. Dakle, oko 28 % stanovništva Istre je osnova na kojoj IDS grani svoju poziciju. Tome je slična situacija i u Rijeci , te u Zagrebu gdje dominira SDP.

Zato se može zaključiti bez ikakve sumnje da Istra i Rijeka nikada u svojoj povijesti nisu bile hrvatskije nego što su danas. To je neosporna činjenica koja se nikako ne može promijeniti ili izbrisati. Kakve ima to implikacije na političku scenu na ovim područjima ? Za pravi odgovor na to pitanje trebalo bi imati na umu mentalitet ovdašnjeg življa. Ovdašnji su ljudi bili naučeni podnositi strane vlasti bez nekog rogoborenja, pa su tako podnosili i komunističke vlasti. Tko je imao prilike i volje emigrirao je u svijet često puta bijegom preko granice. A ostali je puk strpljivo podnosio nedemokratsku vlast i nije nikada na ovim područjima stvorena ozbiljna oporba vlastima. Niti pod komunzmom niti u samostanoj Hrvatskoj. Mora se priznati da komunisti na ovimm područjima nisu bli ni približno toliko okrutni kao što su bili u drugim područjima Jugoslavije, pa nisu se narodu zamjerili u tolikoj mjeri kao drugdje. Zato s,u vjerujem, komunisti (SDP) pobjedili na prvim slobodnim izborima, jer i tako nisu imali oporbe. HDZ nije imao tada niti ima danas veće podrške kod birača.

Na drugim parlamentarnim izborima SDP je shvatio da je izborni gubitnik i razmrvili su se u razne stranke kako bi promjenom imena i stranaka zavarali narod. I tada se je stvorio IDS kao regionalna stranka koja je koketirala s rečenim istarskim posebnostima. Među njima su se našli i zagovornici istarske autonomije pa i protalijanske orijentacije. Taj program IDS-a je stalno prisutan, ali rekao bih da ima značenje samo radi očuvanja vlasti. Od SDP-a mu u Istri ne prijeti opasnost jer oni su svi u duši ljudi iz onih vremena. HDZ je u Istri nemoćan. Od koga IDS-u prijeti opasnost ? IDF i Ladonja su tek u nastajanju. Teško je predvidjeti što će se dogoditi, ali poznavajući inertnost istarskog birača, vjerujem da neće nastati neki značajniji pomaci. U Rijeci se prilike nešto razlikuju, ali ne mnogo. Tu je glavni SDP, a PGS mu sekundira. HDZ nema neke izborne šanse.

Kako bi ocijenili rad Istarskog demokratskog sabora (IDS-a) i njegovih najeksponiranijih političara – Damira Kajina i Ivana Jakovčića?

IstraIstra je uz Međimurje i Zagreb jedna od prvih regija u Hrvatskoj. Ne zaslugom IDS-a i Jakovčića nego zaslugom radinih Istrana, zaslugom talijanskih mirovina, blizini Italije, činjenici da je Istra izbjegla ratne operacije u Domovinskom ratu i turizam je radio i u vrijeme kad ga u ostaloj Hrvatskoj uopće nije bilo.Nedovoljno poznajem situaciju da bih mogao prosuđivati politiku Jakovčića u Istri. Istra je uz Međimurje i Zagreb jedna od prvih regija u Hrvatskoj. Ne zaslugom IDS-a i Jakovčića nego zaslugom radinih Istrana, zaslugom talijanskih mirovina, blizini Italije, činjenici da je Istra izbjegla ratne operacije u Domovinskom ratu i turizam je radio i u vrijeme kad ga u ostaloj Hrvatskoj uopće nije bilo. Tu je i Istarski ipsilon koji je odigrano neprocjenjivu ulogu za prosperitet Istre i Hrvatske. Bina (francuski koncesionar) je izgradio brzu cestu od Lupoglava do Cerovlja te od Pazina do Pule, a nedavno je pušten u promet puni profil AC od Pule do granice sa Slovenijom. Do kraja ove godine će se izgraditi puni profil i od Kanfanara do Pazina, te u iduće četiri godine i od Pazina do Matulja s još jednom cijevi tunela Učka. Ne može se precijeniti kolika je vrijednost tih prometnica za to da Istra bude integralni dio Hrvatske. Još da se spoji i istarska željeznica s ostalim hrvatskim željeznicama, pa će Istra biti nerazdvojno integrirana u Hrvatsku kao njezin nerazdvojni dio. Ništa od toga nije zasluga nekog Jakovčića. On se na toj plimi istarskih uspjeha veoma dobro snašao i dobro se osjeća. Kajin pak mu služi u propagandne svrhe. Što veće gluposti izjavljuje, to je više u medijima. Njegova je "djelatnost" usmjerena prema medijima.

 S obzirom da živite u Rijeci, zanimalo bi me kako ocjenjujete rad gradonačelnika Obersnela i njegovog pulena Jovanovića?

Slabo poznajem riječke političke prilike. Duboka provincija kad je u pitanju Hrvatska, ali imaju priključak na vanjske utjecajne čimbenike što Rijeci omogućuje razvoj. Posebno je zanimljiv geografski položaj Rijeke koji je toliko vrijedan da se razvoj Rijeke nameće sam po sebi. Istina, propala je sva nekadašnja velika riječka indusrija (Tvornica papira, Tvornica konopa, Torpedo, Vulkan, R. Benčić i niz drugih). Ostala je brodogradanja, ali samo zahvaljujući velikim državnim potporama. Danas je Rijeka dobro "pokrivena" bankama i trgovačkim lancima. Rijeka sa 150-tak tisuća stanovnika ima strahovito veliku koncentraciju supermarketa. Samo u Osječkoj ulici (Škurinjska draga) su se smjestile Plodine, Bila, Konzum, Liedl, Merkator i Getro.

Kad je riječ o politici u Rijeci dominira SDP i Linić. Obersnel je njegov izbor, a Jovanović je nova snaga SDP-a. Vjerujem da svi oni vide na vlasti SDP i dalje te na tome grade svoju političku budućnost. I Rijeka je kao i Istra gotovo bez oporbe. Usporedite Rijeku sa Splitom, Osijekom i Zagrebom, pa će vam biti jasno koliko se Rijeka razlikuje od drugih gradova. I struktura stanovništva tome pogoduje, ali i apolitičnost ovdašnjih ljudi. Ljudi su okrenuti svojim poslovima. Shvatili su da od države ne mogu očekivati posao. Rijeka i njezina okolica se ubrzano mijenjaju. Mediji o tome šute. Nije im zanmljivo.

S vremena na vrijeme u medijima možemo čuti kako određeni istarski političari prijete istarskom autonomijom. Koliko su prema Vašem mišljenju centrifugalne tendencije u Istri doista jake, i koje su političke silnice glavni zagovornici ideju da se „krasna zemlja Istra mila" izdvoji iz Hrvatske ( jer je, znademo, autonomija prvi korak k tome)?

AutonomijaNema i ne će biti izdvajanja Istre iz Hrvatske. Naprotiv, Istra postaje i postajat će sve više hrvatska. Naime, i države kao velike organzacije, imaju u sebe ugrađen nagon za samoodržanje. Pa tako Hrvatska. I Istrani su toga svjesni.Nikada Istra nije bila više inegrirana u Hrvatsku negoli što je danas. Sutra će biti još i više. Pazin - Matulji AC s još jednim tunelom te željezničkim tunelom. Ali, autonomija kao ideja je dobar izborni slogan u Istri koja je kako se god uzme, posebna. Upravo je Jakovčić ponovno aktualizirao autonomiju Istre kao regije u sklopu EU. Ali, to nije ništa posebno. Sve hrvatske regije imaju i dobit će još veću autonomiju (samoupravu !) u okviru Hrvatske i u okviru EU. Nezamislivo je da Vukovar i Osijek ne surađuju s Vojvodinom, kao i Slavonski Brod sa Bosanskom Posavinom. To je ono što se naziva normalizacijom međusobnih odnosa. Naravno, za takvu normalizaciju moraju prestati četnička slavlja četničkih zločina po Hrvatskoj, pa i kad se pokrivaju komunističkim antifašističkim plaštem. Naravno, i u Hrvatskoj treba stvari postaviti na pravo mjesto. Zločin je zločin, veli se, pa to načelo mora početi vrijediti i za komunističke zločine.

Na Vaše pitanje o izdvajanju Istre iz Hrvatske, mogu odgovoriti da na tako nešto ne pomišljam niti u snu. Nema i ne će biti izdvajanja Istre iz Hrvatske. Naprotiv, Istra postaje i postajat će sve više hrvatska. Naime, i države kao velike organzacije, imaju u sebe ugrađen nagon za samoodržanje. Pa tako Hrvatska. I Istrani su toga svjesni. Tuđmanov poklik "Imamo Hrvatsku!" nije prigodničarska parola. Imati državu nije prazna fraza. Imati državu to znači kao imati svoju kuću. Narodnu kuću. A svoju se kuću čuva i brani u slučaju njezine ugroženosti.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju nedvojbeno je središnje pitanje današnje hrvatske politike. Koje je Vaše mišljenje o tom pitanju?

EUS ulaskom u EU Hrvatska se vraća kući. U Europu, koja danas ima državno-pravni okvir u obliku EU, neke vrste konfederacijeHrvatska je europska država, a Europa se ujedinjuje. To je proces. Ne možemo tvrditi da smo po civilizacijskim dosezima ispred Europe i da će nas ona unazaditi. Sjetimo se kad su hrvatske zemlje bile u sastavu AU (jednoj od četiri prvih zemalja svijeta u to doba). Velim u sastavu, a ne pod AU. Istra je bila u sastavu Austrije, a ostale hrvatske zemlje u sastavu Ugarske. To je doba kad su izgrađeni Trst, Pula i Rijeka, i kad su ti obalni gradovi povezani željeznicom sa dalekim metropolama pa i sa zaleđem. Kad se u tim gradovima podizala velika industrija. S ulaskom u EU Hrvatska se vraća kući. U Europu, koja danas ima državno-pravni okvir u obliku EU, neke vrste konfederacije.

Pitanje koje je nužno vezano uz europske integracije je i pitanje regionalne suradnje, u kojemu mnogi vide opasnost reintegracija bivše Jugoslavije. Kako gledate na taj problem?

Jugointegracije su stvar prošlosti. One su bile rezultat stjecaja raznih negativnih okolnosti. Danas se ta vremena ne mogu vratiti. To je puhanje na hladno. I moćnici svijeta su postali svjesni promijenjenih okolnosti i nemogućnosti da se jedan takav narod kao što je hrvatski može podrediti civilizacijski i kulturološki zaostalijim susjedima. Da neće biti pokušaja to nitko ne može tvrditi, ali sam uvjeren da bi svi takvi pokušaji bili osuđeni na neuspjeh.

Na tzv. desnoj strani političkog spektra posljednih je mjeseci osnovan veliki broj novih stranaka, udruga i organizacija. Vidite li među tim grupacijama ili među već postojećim strankama političku silu koja bi Hrvatsku mogla izvući iz sadašnje duboke političke, gospodarske, socijalne i duhovne krize?

Izborni sustavImamo krajnje loš izborni sustav. U njega smo ugradili sve što ne ide zajedno. Uz proporcionalni sustav i kandidatskim izbornim listama uveli smo deset izbornih jedinica i tako smo partitokraciju ugradili u naše regije. Kao rezultat toga imamo nesmjenjive regionalne veličineNije sve tako crno kako nam izgleda na prvi pogled. Držim se da je naša politika veoma nezdrava i da bi je trebalo promijeniti. Pred više sam godina objavio seriju članaka u tjedniku Fokus i tražio sam organizaciju ili društveni sloj u Hrvatskoj koji bi mogao preokrenuti uspostavljene odnose u politici. Imamo podijeljenu izvršnu vlast između Predsjednika Republike i Vlade. To ustavno rješenje uspostavljeno nagodbom Račan - Mesić nazivam "povuci potegni" rješenjem. Imamo krajnje loš izborni sustav. U njega smo ugradili sve što ne ide zajedno. Uz proporcionalni sustav i kandidatskim izbornim listama uveli smo deset izbornih jedinica i tako smo partitokraciju ugradili u naše regije. Kao rezultat toga imamo nesmjenjive regionalne veličine. Proporcionalni izborni sustav ide uz jednu izbornu jedinicu za cijelu državu. Tu bi se vidjelo snagu stranaka na razini Hrvatske. Ali, niti takav čisti sustav nije ono što bi bilo primjereno biračima. Građani mogu biti zaintersesirani za izbore ako biraju konkretne osobe. Tako da bi, uzmimo ,50 % sabornika birali s jedinstvenih lista za cijelu Hrvatsku, a drugih 50 % po većinskom načelu u toliko izbornih jedinica koliko se bira sabornika. Ako u prvom krugu nitko ne dobije apsolutnu većinu, u drugom krugu se bira između dva kandidata koji imaju najviše glasova u prvom krugu. To je jednostavna formula za ozdravljenje hrvatske politike.

Hrvatsko kulturno vijeće svoj rad do sada je uglavnom ograničavalo na grad Zagreb. Imate li prijedlog kako intezivirati rad i proširiti ga i na Istru i Rijeku?

Upravo izbjegavanje organizacije bilo čega od strane HKV-a u Rijeci i Istri pokazuje koliko ima temelja moje viđenje ovdašnjih prilika. Kako tome doskočiti ? Teško mi je dati pravi odgovor na Vaše pitanje. Naime, ako rad HKV-a nema pravog odjeka na ovom području, što može HKV učiniti bez domaćih ljudi ? Kada bi bilo više aktivnih ljudi na portalu HKV-a kao što je Ninoslav Mogorović, tada ne bi bio problem okupititi ih i povezati sa središnjicom. Ovako nemam pravi pozitivni odgovor na postavljeno pitanje. Vjerujem da će se stvari postupno promijeniti.

Davor Dijanović