Razgovor s novinarom i publicistom Matom Kovačevićem 

Gospodine Kovačeviću, u posljednjoj Vašoj kolumni koju sam imao prilike pročitati zapisali ste kako određene političke i interesne grupacije Hrvatsku ponovno žele vratiti na Balkan, u okrilje zajedništa sa Srbijom. O čemu je točno riječ?

Vidite, u tradicionalnoj teoriji međunarodnih odnošaja države su kao nositelji suverenosti bile subjekti međunarodnoga prava. One bi u idealno zamišljenom svijetu trebale biti, bez obzira na svoju moć i veličinu, jednakopravne individualnosti. Nu, gospodarska, vojna i politička moć u realnom svijetu ipak određuju pravila igre i političkoga ponašanja. Uostalom, na taj način je, unatoč deklarativnim načelima Atlantske povelje, poslijeratni svijet piramidalno ustrojen, što se najbolje može vidjeti po strukturi Ujedinjenih naroda. Dakle, zemlje pobjednice Drugoga svjetskog rata (SAD, Velika Britanija, Rusija, Francuska i Kina) stoje na vrhu te piramide moći, kao stalne članice Sigurnosnoga vijeća. Gledajući iz te visinske perspektive svijet su međusobno uredile po svojim interesima pa im mnoge države, zbog različitih interesa, prirodnoga bogatstva, veličine, položaja, moći, tradicije pa čak i kulture prestaju biti stvarni državnopravni entiteti, jer se naprosto nacionalni interesi velesila, koje zanima širi geopolitički prostor, ne zadržava, na primjer, na graničnom prijelazu Bajakovo. Pojačana eutanazija državnih granica znatno se osjetila nakon pada komunizma i usponom korporativne moći tijekom 90-ih godina. Nu trgovinske, prometne i gospodarske prednosti takva sustava nisu zamaglile nacionalne probitke velikih sila. Dapače, njihova zaštita se intenzivirala upravo zahvaljujući ukidanju tradicionalnih državnih značajka.

Tzv. balkanske političke strategije, čijim smo nažalost dijelom i mi, žive u europskoj političkoj stvarnosti još od otvaranja tzv. istočnog pitanja u prvoj polovici 19. st. Naime, osipanjem osmanske moći, oslobodilački pokreti balkanskih naroda i uloga Rusije u njima potaknuli su najprije austrijsku, a potom i druge europske politike u zauzimanje političke premoći nad širim balkanskim prostorom. Odatle potječu i sve današnje hrvatske političke kontroverze unutar nacionalnoga korpusa, ali i u odnošajima sa susjednim državama. Natjecanje velesila u borbi za prevlast prouzročilo je svojedobno Prvi svjetski rat, a dijelom i igre oko Drugoga rata. Pokretanje JadovnaPokretanje Jadovna kao i slavljenje četničkoga pokolja hrvatskoga stanovništva 1941. godine, koje se uobičajilo obilježavati u Srbu, a nazočnost predstavnika hrvatskih državnih vlasti samo će poslužiti kao potvrda klevetama za genocid iz srbijanske optužnice protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu u HaaguNamjesto austrijskoga protektorata nad slavenskim narodima, u kojem su Srbi također bili predviđeni za nositelja lokalne hegemonije, austrijski poraz je to područje pretvorio u versajsku utvrdu proti širenju germanskoga utjecaja na istok. Današnje balkanske strategije potječu iz političkoga repertoara istih sila, a pozadina im se svodi u borbu za geostrategijsku prevlast unutar Europske unije. Da se htjelo riješiti pitanje ovoga prostora stvaranjem nacionalnih država, još bi u prvoj polovici 90-ih godina prošloga stoljeća bilo riješeno pitanje na primjer triju naroda u BiH, a ne bi se stvarala dvoglava država na račun hrvatskoga naroda. Navedene međunarodne strategije imaju u Hrvatskoj dobro organizirane svoje pristaše. Većina je medijskoga prostora u njihovim rukama, uključivši i javnu televiziju s čijih se zaslona redovito upućuje poruka pučanstvu kako se toj maloj korporacijskoj skupini gadi što mora živjeti u nezavisnoj Hrvatskoj. Političko pak djelovanje očituje se na svim razinama moći – od neformalnoga nastupanja tzv. nevladinih udruga do političkim dužnostima zaštićenih političara. Nisu naravno samo određene udruge eksponenti takve politike nego i znatni dijelovi parlamentarnih političkih stranaka, dijelovi državnoga aparata, a poglavito pravosuđa, financija i sudstva.

Uostalom, novi projekt tzv. zapadnog Balkana osmišljen je odmah nakon međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske u britanskom Downing streetu, a manifestirao se javno na europskoj političkoj pozornici od prvoga dana oslobodilačke operacije Oluja. Većina političkih pritisaka na Hrvatsku uglavnom je bila motivirana spomenutim projektom. Evo i najavljeni posjet srpskoga predsjednika Borisa Tadića novoetabliranom „stratištu" Jadovno sastavni je dio tog projekta, u kojem nažalost sudjeluju i koalicijski partneri sadašnje vlade. Pokretanje Jadovna kao i slavljenje četničkoga pokolja hrvatskoga stanovništva 1941. godine, koje se uobičajilo obilježavati u Srbu, a nazočnost predstavnika hrvatskih državnih vlasti samo će poslužiti kao potvrda klevetama za genocid iz srbijanske optužnice protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu u Haagu. Pitanje je koliko je u skladu s hrvatskim Ustavom i djelovanje Srpskoga narodnog vijeća pa bi državna tijela umjesto tragikomična progona hrvatskih branitelja trebala ozbiljno razmotriti pitanje legalnosti takva djelovanja. S druge pak strane nije li nedavno predsjednica jedne parlamentarne stranke posjetila Beograd i u tamošnjoj skupštini promovirala ideju o zajedničkom jeziku kojeg razumije 20 milijuna ljudi. Sve su to elementi političkoga djelovanja sadržani u projektu za uspostavu nove zajedničke srpsko-hrvatske državne zajednice.

Zastupate li i Vi tezu kako će pretpostavljeni ulazak Hrvatske u Europsku uniju Hrvatsku udaljiti od «Zapadnog Balkana» odnosno «Jugosfere»? Neki komentatori upravo tu tezu ističu kao jedini argument zbog kojeg bi Hrvatska trebala ući u EU.

Ponajprije zastupam tezu o suverenoj Hrvatskoj. No današnja Hrvatska je inficirana balkanskom bakterijom, koja se može liječiti samo političkim antibioticima i što većim otklonom od žarišta epidemije. Europska unija zaista nije ni zemaljski raj ni „carstvo slobode". Ona funkcionira na sličnu piramidalnu načelu kao i UN, samo što u njoj glavnu igru vode Francuska, Njemačka i Velika Britanija. Ulaskom u EU Hrvatska ne će riješiti pitanje svoga državnopravnog položaja ili pak zaštite nacionalnoga identiteta. Za njega će se itekako morati izboriti. Suverena HrvatskaDanašnja Hrvatska je inficirana balkanskom bakterijom, koja se može liječiti samo političkim antibioticima i što većim otklonom od žarišta epidemijeZakonodavno, financijski, prometno i na druge načine Hrvatska je odavno dio prostora Europske unije, a najavljeni ulazak samo je formalna potvrda toga stanja. Zbog funkcioniranja Unije, a poglavito poglavlja koja će se nadzirati – schengenski režim, tržišnu konkurenciju i pravosuđe – hrvatske će vlasti sklone regionalnim integracijama ipak biti prisiljene na provedbu Unijinih pravila. Uz to, Hrvatska će najmanje dvije godine dobiti vremenski prostor da se na štetu sadašnjega povezivanja s državama bivše Jugoslavije snažnije poveže sa susjednim zapadnim i sebi bliskim zemljama.

U Hrvatskoj doduše postoje skupine koje su bivši savezni okvir jugoslavenske države zamijenile bruxelleskom administracijom, jer im je naravno svaki naddržavni okvir bolji od hrvatske samostalnosti. Na njihov mentalni politički sklop i jest ucijepljena ideologija britanskoga „balkanovanja", kojom je još na veleskupu 2000. u Zagrebu dogovorena strategija zajedničkoga regionalnog pristupa EU. Američki pak pritisak na europske vlade da se Hrvatska izdvoji iz balkanske skupine i samostalno uđe u EU doveo je do pomutnje u redovima pristaša bezuvjetna ulaska i njihovih političkih mentora, koji su se na domaćoj razini poput primjerice Gonga i Documente usprotivile nagloj odluci o primanju Hrvatske. Predstavnici Documente usput su ogorčeni takvom odlukom potaknuli i kampanju revitalizacije jugokomunističkih obilježja iz razdoblja diktature, a sadašnji predsjednik RH u tom ih je svesrdno podupro.

Referendumsko NES izgubljenom financijskom suverenosti, ugaslim gospodarstvom i cijelim nizom sigurnosnih pitanja bila bi izručena na milost i nemilost britanskim ucjenama, što u konačnici otvara i mogućnost realizacije različitih velikosrpskih planovaOpravdana strahovanja hrvatskih suverenista od europske naddržave i nezadovoljstvo stanovništva bruxelleskim ucjenama tijekom pregovaračkoga procesa, gotovo su na istu stranu, bez obzira na motive, svrstali pobornike državnosti i njezine protivnike. Sudbinu države odlučit će ovaj put narod na referendumu. Nu kakva god bila referendumska odluka odgovornost ne će biti na narodu, jer se zasad, nasuprot političkim elitama, utjelovljenim u velikim parlamentarnim strankama, nije oformila skupina stranaka, pokret ili ozbiljnija stranka koja bi s polazišta nacionalnih probitaka mogla osvojiti parlamentarnu većinu. Možebitnim odbacivanjem ulaska u EU Hrvatska bi se u rukama sadašnjih parlamentarnih stranaka našla u vrlo nezavidnu položaju. S izgubljenom financijskom suverenosti, ugaslim gospodarstvom i cijelim nizom sigurnosnih pitanja bila bi izručena na milost i nemilost britanskim ucjenama, što u konačnici otvara i mogućnost realizacije različitih velikosrpskih planova. Naime, više im ni referendum ne bi bio potreban. Nisu ga imali 1918., a ni 1945.

Ako Hrvatska uđe u EU, bojite li se, međutim, da bi mogla izgubiti svoj identitet? Politički nesuvereni, ekonomski posve ovisni i okupirani, s trećerazrednim političkim vodstvom, Hrvati bi u EU kroz određeno vrijeme mogli nestati s karte staroga kontinenta. Vaše mišljenje?

Na ovo sam pitanje djelomično već odgovorio. Narod će izgubiti svoj identitet onda kad mu se utrne volja za životom. Ovdje moram navesti primjer koji povijesno nije bio realiziran. Primjerice da je kojim slučajem Hrvatska kao i neke druge srednjoeuropske zemlje 1945. završila unutar sovjetskoga bloka komunističkih država namjesto u Jugoslaviji, za nju bi povijest, sudeći iz sudbine drugih naroda, mnogo povoljnije završila. Ovako je izgubila državnopravni subjektivitet, a pod plaštem komunističke revolucije velikosrpska politika je počinila genocid nad hrvatskim narodom, uništivši praktično njegove biološke i duhovne potencijale. Zadaća je, ali i povijesna misija hrvatskih elita – političke, gospodarske, kulturne i drugih ne samo da očuvaju nacionalni identitet nego da njegove vrijednosti ponude cijelom svijetu. A Hrvati imaju što ponuditi. Ako Čedomir Višnjić bude odlučivao o sudbini hrvatske kulture, kao što to radi zadnjih sedam godina, onda identitet možemo izgubiti i u vlastitoj državi.

Kad govorimo o ulasku Hrvatske u EU, ne smijemo zanemariti kako bi on još više mogao podijeliti Hrvate u Republici Hrvatskoj s Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Neki analitičari upozoravaju kako bi ulaskom Hrvatske u EU moglo doći do novih selidbi Hrvata iz BiH u RH, što bi do dovelo do konačnog kraha hrvatstva u tim krajevima. Vaš komentar?

Sudbina BiHZa iseljavanje Hrvata iz BiH najviše su zainteresirane sadašnje muslimanske vlasti u Federaciji, a prešutno su takvu politiku podupirali i u Zagrebu, koji im je uskratom temeljnih prava trasirao put u treće zemljeHrvati u Hrvatskoj i BiH su i danas podijeljeni državnim granicama, a mesićračanovska trećejanuarska politika se pobrinula da ih nakon 2002. razvlasti i u Bosni i Hercegovini. Znatan dio hercegbosanskih Hrvata koji je spas od muslimanskoga i srpskog progona našao u Hrvatskoj, nakon 2000. godine morao je iseliti iz naše države i otići čak u prekomorske zemlje. Politički Zagreb je Hrvatima u BiH manje-više samo odnemagao pa od sadašnje elite ne treba očekivati nikakvu pomoć. Hrvatska se primarno u svojoj kući bavi rješavanjem srpskoga pitanja, politički pak podupire bosanskohercegovačke muslimane, a za Hrvate uopće ne mari. Nije li ih izbacila iz vlastita Ustava te im uskratila izborno pravo? Za iseljavanje Hrvata iz BiH najviše su zainteresirane sadašnje muslimanske vlasti u Federaciji, a prešutno su takvu politiku podupirali i u Zagrebu, koji im je uskratom temeljnih prava trasirao put u treće zemlje. Što se tiče podjela, hercegbosanski Hrvati na njih računaju, premda ih kao integralni Hrvati ne priznaju. Oni se u rješavanju svoga pitanja moraju osloniti ponajprije na vlastite snage, te na pojedine zemlje u okruženju kao i one na međunarodnoj pozornici čiji se interesi preklapaju s njihovima.

S obzirom na to da ste vrlo dobar poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini, zamolio bih Vas da prokomentirate recentna politička kretanja u toj zemlji, posebice u Federaciji BiH. Kuda vodi politika isključivanja Hrvata iz izvršne vlasti i kome je ona u interesu? Dr. Ivo Lučić na jednom je nedavnom predavanju upozorio da u BiH nisu isključeni niti novi sukobi.

Analogije s BiHModel uništenja Hrvata u BiH jednak je modelu, koji se unutar eventualne uspostave Zapadnog Balkana sprema cijeloj HrvatskojProf. Lučić kao povjesničar prepoznaje političke silnice, a kao čovjek temeljito je upoznat sa stanjem vlastitog naroda i njegovim okruženjem. Zato je s razlogom upozorio na tenzije, koje bi doista mogle dovesti do sukoba. Smatram da za Hrvate u BiH podjednako dobro nije rješenje ni uključivanje ni isključivanje iz vlasti. Jednakopravni narodi moraju imati ista prava, a u federaciji treba imati svoju teritorijalnu jedinicu, koja mu jedina u višenacionalnoj državi može osigurati kakvu-takvu jednakpravnost. Naravno, treba se izboriti i za dio kolača u vlasti, nu na tom se ne smije stati. Svako rješenje koje bi išlo ispod uspostave teritorijalne autonomije ne ide u prilog Hrvatima, kao što u povijesti nije išlo ni jednom drugom narodu. Čak i ono malo autonomije sadržane u županijskom sustavu potrli su međunarodni upravitelji, koji su do sad isključivo bili britanski eksponenti. Model uništenja Hrvata u BiH jednak je modelu, koji se unutar eventualne uspostave Zapadnog Balkana sprema cijeloj Hrvatskoj.

Neovisno o tome hoće li Hrvatska ili ne ući u EU, položaj Hrvata u BiH je upravo katastrofičan. Poznati geopolitičar Radovan Pavić u članku za matičin Vijenac nedavno je objavio članak u kojemu je – objašnjavajući geopolitičke odnose starom geopolitičkom kategorijom životnog prostora - upozorio na proces zatora hrvatstva u BiH, i na činjenicu da su Hrvati i u političkom i u demografskom smislu predviđeni da ih u BiH nema. Koje rješenje je prema Vašem mišljenju najoptimalnije da se spriječi nestanak Hrvata, kao nastarijeg naroda, u Bosni i Hercegovini?

Bježeći pred Srbima muslimanska je politika na račun hrvatskoga prostora stvarala vlastiti Lebensraum. Za prisilne brakove uvijek je najoptimalnije rješenje rastava, što su već davno uočili i neki ugledni političari poput Henryja Kissingera ili Williama Montgomeryja. Nu, Hrvati se ponajprije moraju izboriti za vlastitu teritorijalnu autonomiju, koja bi u možebitno uređenoj federaciji mogla funkcionirati kao njihov zaštitni mehanizam

Kakav će utjecaj na položaj Hrvata u BiH imati vrlo vjerojatno osuđujuće presude protiv šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata?

U propagandnom smislu, samo će se nastaviti ono što u javnosti traje još od 1992., a neki se sjećaju kako taj proces nije uopće prestajao od 1945. Nu u BiH su Hrvate već stoljećima sudili kaznama u kojima su ih nabijali na kolac, derali im kožu ili žive spaljivali pa su na kraju ipak opstali. Možebitno osuđujuća presuda imala bi porazan učinak na Republiku Hrvatsku, od koje bi obje strane u BiH, dakle Srbi i Muslimani mogli tražiti odštete za posljedice navodne agresije. Hrvati u BiH, osim časnih ljudi i nacionalnih junaka poput generala Slobodana Praljka te cijele skupine osuđenih ili neosuđenih svojih časnika i političara, ionako nemaju što izgubiti. Naime, već su izgubili ono što bi eventualno mogli negativnom presudom izgubiti! Kriva taktikaTaktika oporbenih nacionalnih skupina se nije ni u čemu mijenjala zadnjih desetak godina pa će velike stranke HDZ i SDP i na slijedećim izborima voditi glavnu borbu za vlastNu nikakva im presuda ne može dugoročno uskratiti borbu za pravo na jednakopravnost.

Hrvatska se nalazi u izbornoj godini. Postoji li trenutno na političkoj sceni opcija koja bi Hrvatsku mogla izvući iz trenutnog dubokog blata u kojemu se nalazi?

Volio bih pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Nu taktika oporbenih nacionalnih skupina se nije se ni u čemu mijenjala zadnjih desetak godina pa će velike stranke HDZ i SDP i na slijedećim izborima voditi glavnu borbu za vlast. Dio rješenja bi mogao postojati kad bi se u zajedničkom nastupu, bez obzira na osobne ili ideološke protimbe ujedinile sve nacionalne skupine, što bi im omogućilo bar da uđu u Sabor. Možda bi u budućoj koalicijskoj vladi umjesto Pupovčevih Srba oni mogli biti jezičac na vagi hrvatske vlasti, što bitno doprinijelo pohrvaćivanju hrvatske političke pozornice.

Koji su prema Vašem mišljenju prvi ključni potezi koje bi eventualna hrvatska opcija ako bi došla na vlast morala poduzeti?

Umjesto PupovcaNacionalni dio koalicije mogao bi utjecati i da se žurno riješi pitanje pravosuđa i sramotnoga progona hrvatskih branitelja, a u zakonskim okvirima, vjerojatno bi trebalo pokrenuti i odgovornost sadašnjega Državnog odvjetništva zato što, bilo svojim radom ili neradom, i dalje stvara i produbljuje unutarnacionalne podjeleNažalost, moram vas razočarati, ne vjerujem da će snažnija hrvatska opcija doći na vlast. Ali koalicija, u kojoj bi bila zastupljena nacionalna opcija, mogla bi se izboriti za puno više prostora slobode. Nacionalni dio koalicije mogao bi utjecati u resorima koji mu pripadnu. Osim zaštite već narušenih nacionalnih probitaka, temeljnih gospodarskih i financijskih zahvata te stvaranja povoljne poduzetničke klime za ulaganja, a posebice ulasku kapitala hrvatskih iseljenika, trebalo bi što prije stvoriti preduvjete za osnivanje opće hrvatske banke. Potaknuti nacionalni duh koji je stvorio državu i vratiti ponos hrvatskom narodu, koji s razlogom može biti ponosan na svoju povijest. Nacionalni dio koalicije mogao bi utjecati i da se žurno riješi pitanje pravosuđa i sramotnoga progona hrvatskih branitelja, a u zakonskim okvirima, vjerojatno bi trebalo pokrenuti i odgovornost sadašnjega Državnog odvjetništva zato što, bilo svojim radom ili neradom, i dalje stvara i produbljuje unutarnacionalne podjele. Možebitno potaknuti i uređenje javnoga prostora, koji još uvijek ima zadah staroga boljševičkog jugoslavenstva. Nu, i sam eventualni ulazak u Sabor nekolicine zastupnika nacionalne opcije, koji mogu biti ozbiljna oporba, bio bi uspjeh vrijedan pozornosti.

Imate li još što za poručiti čitateljima Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća?

Ma što god vam govorili o Hrvatskoj, vjerujete u svoju državu, a svojim radom činite sve da žrtve koje su položene u stupove njezine nezavisnosti i slobode opravdano imaju svoj povijesni smisao.

Davor Dijanović