Donosimo razgovor Davora Dijanovića s mr. sc. Lujom Medvidovićem, odvjetnikom i književnikom, članom i sudionikom brojnih tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća. Medvidović između ostaloga govori o organizaciji sudstva u RH, stanju u hrvatskom pravosuđu, Haaškome sudu, Europskoj uniji i svome književnom radu.

Mr. sc. Lujo Medvidović: Hrvatsko sudstvo je bez unutrašnje slobode i osjećaja odgovornosti

Gospodine Medvidoviću, na tribini HKV-a održanoj sredinom veljače o. g. iznijeli ste tvrdnju da je sudstvo u RH organizirano na način koji ne jamči ostvarivanje prava na pravedno suđenje. Na čemu temeljite takav zaključak?

Zaključak tvrdnje da je „sudstvo u RH organizirano na način koji ne jamči ostvarivanje prava na pravedno suđenje" temeljim prije svega na činjenici što nije organizirano suglasno Atu o neovisnosti od 08. listopada 1991.

Kako to mislite?

Prije Akta o neovisnosti, županijski sudovi su kao prvostupanjski rješavali najvažnije građanske i kaznene predmete. Ulogu drugostupanjskog – žalbenog suda vršio je Vrhovni sud RH, a ulogu trećeg stupnja – stvarnog vrhovnog suda, vršio je tzv. Savezni sud.

Nakon što je Hrvatska proglašena neovisnom državom koja raskida sve državno pravne sveze s bivšom Jugoslavijom, nije donesena odluka o vraćanju ustanove Saveznog suda kao Vrhovnog suda, već je sve pomaknuto prema dolje, tako da su nadležnosti tri stupnja zbijene u dva.

Općinski sudovi su najgore prošli jer su preuzeli velik dio nadležnosti županijskih sudova. Oni sude u svim kaznenim predmetima za koje je propisana kazna zatvora do 10 godina, uključujući teške krađe, silovanja i sl. Sude u svim statusnim predmetima (razvodi brakova, sporovi utvrđivanja očinstva i sl), te u svim imovinskim sporovima bez obzira na vrijednost predmeta spora, što je iznimno teška zadaća za suce koji počinju karijeru, bez dostatnog životnog i radnog iskustva.

O žalbama na njihove odluke odlučuje 21 županijski sud, pa nije moguće ujednačiti sudsku praksu.

Pod krovom Vrhovnog suda ima previše nadležnosti. On je sve po malo, a ništa posebno: i prvostupanjski i drugostupanjski i trećestupanjski, odlučuje o pokretanju kaznenog postupka i o izvanrednim pravnim lijekovima.

U radu mu pomaže Ustavni sud koji je preuzeo dio nadležnosti žalbenog suda jer u 80% slučajeva svojih kapaciteta odlučuje o pravnim lijekovima na odluke županijskih sudova, iako za tu ulogu nije osposobljen.

Budući je ovome pridružena hiperinflacija zakona i podzakonskih akata i uputa, statistika spisa kao kriterij „uspješnosti" i nejasne vrijednosne orijentacije kao dokaz beskoncepcijskog stanja, dolazi do porasta represije koja s motrišta javnoga interesa nije učinkovita.

Posljedično, imamo pojavu da nam država vene, umjesto da se grana, lista i cvjeta.

Što je rješenje?

Rješenje vidim u novom ustroju tako da općinski i županijski sudovi sude isključivo kao prvostupanjski sudovi, time da između sebe raspodijele stvarnu nadležnost po vrsti i težini predmeta.

Drugi stupanj treba preuzeti novi, Žalbeni sud - s četiri odjela – u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku.

Vrhovni sud treba odlučivati o izvanrednim pravnim lijekovima te osigurati jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Tu je mjesto za redovite konferencije sudaca te kvalitetan pregled sudske prakse. Time bi Vrhovni sud postao stvarni nasljednik Stola sedmorice, u Hrvatsku bi se vratio hrvatski dio bivšeg Saveznog suda koji na to čeka od 8. listopada 1991.

Ustavni sud bi se napokon počeo baviti ustavnim pitanjima.

Od tog cilja još smo daleko. Novi zakon o kaznenom postupku pokazuje da se od njega udaljavamo. Najbitnija je novost da je istragu zamijenio kazneni progon, te da će se optužnice moći podizati na temelju intuitivne sumnje. To ima za posljedicu da okrivljena osoba nema pravo na pravovremenu obavijest o razlozima zbog kojih se protiv nje pokreće kazneni progon, pa ni ozbiljno pravo na zaštitu od samooptuživanja i za pripremu obrane.

Ustavnost ovog zakona već dvije čeka odluku Ustavnog suda.

Pravnici, političari i javni djelatnici često raspravljaju o potrebi izgradnje pravne države. No, čini mi se da se sintagma «pravna država» sve više pretvara u običnu frazu, jer u stvarnosti nikako da zaživi njezin sadržaj. Koji su prema Vašem sudu uzroci toj činjenici?

U pravu ste, jer se govori o nečemu što se ne želi razumjeti, jer ime i stvar razdvojeni hode.

Pravna država je oblik u kojem se svaka vlast mora obnašati tako da je zakon jednak za sve i kad štiti i kad kažnjava.

Pravo je crta koja spaja dvije točke: normu kao tehnički izraz volje suverenog naroda, koji se naziva zakon i njezin vrijednosni sadržaj, koji se naziva pravda.

Ako nema sklada između ta dva kvaliteta, otvaraju se vrata institucionalnom mobingu ili šikani. Može se ljude i narode zlostavljati pravom koje nije pravedno, što dokazuju argumenti povijesnih pravnih škola, i upozorenja Poštovanog poljičkog statuta iz 1440. godine, a može ih se zlostavljati pravdom bez prava, što dokazuju sva tzv. revolucionarna događanja.

Svaka je država na neki način pravno normirana, pa je svaka formalno pravna država. Ovdje se zaista radi o tome da zaživi njezin sadržaj, a to će biti kad se povežu pravo s pravdom, a pravda s pravom.

Kako to postići?

Pravda je glavni sadržaj normirane tj. pravne države, uvjet bez kog je nema. Ona kao ideal neba, na zemlji se ostvaruje poštivanjem procedure. Bitni sadržaj pravde je u ispravnoj proceduri.

Govoreći o Državi božjoj, sv. Augustin je kazao: „Svrgne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer, što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva?" Misleći na isto, Ciceron je upozorio da je sve nesigurno kad se napusti pravo, kad budućnost zavisi o nečijoj volji i strasti.

Slabosti u organizaciji sudstva stvaraju situacije da se u trci za statistikom čine mnogi propusti, olako se podižu optužnice, olako donose presude, pa se zna optužiti i osuditi čovjeka za ubojstvo na temelju oslobađajućih dokaza, iako nije utvrđeno kojim je nožem zadana ubodna rana, a pozivom na razloge tzv. „ekonomičnosti" postupka, zabranjuje se izvesti DNA dokaz kontaktnih tragova. Jednako tako, zna se čovjeka kazneno optužiti i kazneno osuditi za krađu stvari kojih nije ni bilo.

Treba li kao glavni uzrok današnjem lošem stanju u hrvatskom pravosuđu potražiti i u činjenici da u pravosuđu i dalje nezanemariv utjecaj imaju pravnici koji su u doba Jugoslavije bili vrlo bliski vladajućim krugovima, a slijedom toga i Titovoj mudrosti «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»?

Na prvi dio pitanja odgovor je „Ne". Bila bi sreća da se na to pitanje može dati potvrdan odgovor. Ljudi koje spominjete toliko su puta bili na provjeri podobnosti, da se zaboravilo na druga ograničenja, spomenuta u prethodnim odgovorima.

Na drugi dio pitanja, odgovor je potvrdan. Svako izjednačavanje poštivanja zakona sa pijanstvom, znači poticati vrijednosni relativizam do granice nihilizma, otvoriti vrata praksi koja nas dugočasno uništava. Oni koji to čine ne razumiju važnost razloga zbog kojih je u svim postupcima zabranjena šikana, zašto je donesen zakon da su parnične stranke dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im zakonom priznata, te da su sudovi dužni istinoljubivo utvrditi činjenice i pošteno primijeniti pravo. U vašem pitanju spomenuta „Titova mudrost" promotor je niske pravne kulture, uzrok dugotrajnoj nesposobnosti naroda i države da okvir svoje slobode ispuni razumnim sadržajem, otvoreni napad na jasnu savjest i čisto srce.

Gdje treba tražiti glavni uzrok današnjem lošem stanju u hrvatskom pravosuđu, koji je izlaz iz tog stanja?

U sustav provjere treba uvesti Kristov kriterij: po plodovima ćete ih prepoznati!

U svakoj stvari treba znati ono što je dobro i što nije dobro, kao što treba znati tko je za to zaslužan odnosno odgovoran, uz obrazloženje: ako jeste zašto jeste, ako nije zašto nije.

Glavni uzrok je nedostatak unutrašnje slobode kao osjećaja odgovornosti. Nedostatak tog osjećaja je majka svake korupcije, poglavito korupcije položajem. Mnogi do diploma i zaposlenja dolaze po vezi, a poslije - rade bez veze.

Da bi se otklonile spomenute slabosti treba se pretežnije držati načela i programa. Postupajući po Kristovim kriterijima treba znati prepoznati ljude kojima nije mjesto u pojedinim ustanovama. To su oni koji ne vide probleme, pa znači da nisu sposobni. To su i oni koji vide probleme, ali ih guraju pod tepih jer je njima osobno dobro, koji su sve učinili da tamo dođu i sve čine da tamo ostanu.

Nama je zapravo potrebna potpuna kristocentrična i kroatocentrična lustracija, kakvu je proveo Mojsije uz Božju pomoć nad Židovskim narodom nakon izlaska iz egipatskog ropstva, da se proizvodi našega rada i zalaganja ne okrenu protiv nas samih. To se odnosi na nas i na Europu. Svijet mora znati da samo istina oslobađa. Do istine se ne dolazi konsenzusom već mukotrpnim istraživanjem i preuzimanjem rizika. Ne treba zaboraviti vrijednosti Dekaloga i nacionalni etički kodeks sadržan primjerice u „Deset zapovijedi majke Hrvatske" povjesničara Vjekoslava Klaića.

Kako bi kao pravni stručnjak ocijenili rad Haaškoga suda, a kako odnos hrvatskih vlasti prema njemu? Jesu li hrvatske vlasti i hrvatska pravna struka učinili sve što su mogli da bi olakšali položaj Hrvata koji su se pronašli pred tim ad hoc sudištem ili su u tom pogledu napravljene brojne neopravdane pogrješke?

Haaški sud ne poznaje našu prošlost ni našu sadašnjost, pa sudi o stvarima koje ne razumije, a hrvatske vlasti se nisu potrudile obavijestiti ga o pravom stanju stvar, što govori da ni hrvatske vlasti zapravo ne žele razumjeti svoju ulogu pa ni hrvatsku stvarnost.

Od brojnih dokaza naše naivnosti izdvajam Zakon o suradnji s Haagom od 19. travnja 1996. kad je dopuštena politizacija optužnica time što je za suradnju sa sudom određena vlada kao političko tijelo, a ne nadležni prvostupanjski i drugostupanjski sud kao stručno tijelo.

Najveća pogrješka je učinjena otvorenom kriminalizacijom Domovinskoga rata kroz saborsku Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom od 14. travnja 2000. kojom je priznata nadležnost tog suda za slučajeve na koje se Ženevski protokoli izrijekom ne primjenjuju, primjerice „na štetu suverenosti države i odgovornosti vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi pravni poredak ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost države" (Protokol II, čl. 3. st. 1), niti na ono što se dogodilo „općim prestankom vojnih operacija" i „prestankom okupacije" (Protokol I, čl. 3/b) i sl.

Svi bitni događaji Domovinskoga rata nisu kvalitetno dokumentirani, iako nije nedostajalo tehničkih sredstava. Dobar pokušaj predsjednika Franje Tuđmana njegov je nasljednik pretvorio u parodiju, što je žalosno.

Može li se od propuštenoga nešto popraviti?

Haaški sud je naša hrvatska ideja, koja nas najžešće udara u glavu, tako da se moramo braniti od optužbe kako smo agresori zato što smo se branili na svom teritoriju, te podnositi propust tog suda koji prešutno odobrava agresiju.

To moramo primiti kao novi dokaz kako trebamo paziti što želimo jer nam se to može ostvariti i o glavu se obiti. Sud je trebalo iskoristiti da se optuže i osude oni koji su počinili temeljni ratni zločin po međunarodnom pravu - zločin agresije, time što su pokrenuli i vodili agresivni rat, rat protiv mira. Propustom hrvatske vlasti da ustrajava na principima, dogodilo se da taj sud služi kao Prokrustova sprava za izjednačavanje napadača i napadnutoga. To je sunovrat njegove uloge, „dezagregacija pravne logike i moralne supstance" , kao što bi to rekao Nedjeljko Mihanović.

Radi zdravlja naroda politika treba priznati učinjene pogrješke zbog kojih su pokretači, poslovođe i drugi voljni izvršitelji agresivnoga rata protiv Hrvatske dvostruko privilegirani: nisu optuženi za agresivni rat već za blagu inačicu – oružanu pobunu, pa su im oproštena sva djela koja su činili od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.

Hrvatski branitelji su dvostruko oštećeni: nakon što su iznijeli teret obrane Domovine, uskraćena im je satisfakcija da se agresore osudi za zlodjelo agresivnoga rata, a potom su im se počele tražiti pogreške u koracima s ciljem da im se oduzme status ratnih pobjednika. Neki idu daleko preko granice apsurda pa takve prikazuju kao žrtve rata, a branitelje kao njegove pokretače.

Treba osvijestiti činjenicu da postoje dvije Hrvatske: jedna, u kojoj je apsolutizacija profita u što kraćem roku dovela do rasprodaje nacionalnog bogatstva za statuse, te druga u kojoj su ljudi sretni da imaju svoju državu i žele za nju raditi. Obje ugrožavaju krediti za plaće i mirovine te propadanje gospodarstva.

Izlaz iz beskoncepcijskog stanja traži osmišljavanje dugoročne vizije, izbor misija, izradu programa i poštivanje procedura.

Jedna od zadaća naše generacije je napokon napraviti kvalitetnu sintezu povijesti XX stoljeća koja nedostaje, a dugoročnije i sintezu sveukupne Hrvatske povijesti.

Iako je povjerenje prema Haaškome sudu u Hrvatskoj opravdano na vrlo niskim granama, u svima ipak tinja tračak nade da bi presude mogle biti oslobađajuće. Kakve će, međutim, pravne implikacije imati eventualne osuđujuće presude?

Prije svega, toplo se nadam i vjerujem da će naši generali biti oslobođeni zlih optužbi.

Budu li naši generali proglašeni krivima, to će biti nova nezaslužena stigma na licu hrvatskog naroda i države, jer oni predstavljaju Hrvatsku, krivnja je najmoćnije sredstvo svake vlasti.

Ako bi se dogodilo ovo drugo, to bi bio novi i nikome potreban dokaz kako svijetom vlada nepravda. To ne bi moglo našem domovinskom ratu oduzeti atribute pravednosti, koju su u Haagu potvrdili naši generali i njihovi sjajni odvjetnici, brojni svjedoci i eksperti, a povrh svega činjenica da je rat vođen na tlu neovisne države Hrvatske koja je u onom iznuđenom nevremenu imala pravo na nužnu obranu, poglavito na uspostavu slobode putova koji povezuju Hrvatsku samu sa sobom i sa uljuđenim svijetom.

Vaše mišljenje o hrvatskom putu u Europsku uniju?

Hrvatska je sporazumom s Papom Agatonom ustanovila put Europskih integracija. Papa Ivan Pavao II preporučio je Hrvatskoj ulazak u EU. Preporučili su i mnogi drugi prijatelji. S pravom. Mi ne možemo živjeti kao otok, korisno nam je ući u natjecateljski sustav svijeta u kojem živimo. Pri tom ne smijemo zaboraviti na svijest o sebi, poput Blanke, Ivice i Janice, pa uspjeh neće izostati.

Mi sve da hoćemo ne možemo izbjeći ulazak u EU. Pitanje je samo, kad ćemo ući, sada kao samosvojna država, sa svojim jezikom, vlastitim državnopravnim identitetom i vlastitim kulturnim prostorom, ili kasnije, sa drugima koji će nas opteretiti svojim interesima i kontekstom.

EU nije idealna zajednica, a ako se može birati, Hrvatska će kao puno puta u svojoj povijesti izabrati što skoriji ulazak u EU, kao manje zlo, kakvo je izabrala 1102. kad se savezom s Mađarima branila od bizantskog prisezanja, 1527. kad je tražila jači oslonac u Austriji nakon što su Mađari počeli popuštati pred Turcima.

Skriva li se prema Vašem mišljenju iza sve intenzivnije integracije «Zapadnog Balkana» odnosno «Jugosfere» opasnost od ponovne jugoslavenske asocijacije?

Svakako, mada nosioci ideje sve čine da prikriju svoje nakane, poput vraga negiraju njezino postojanje, dok nas ne skuhaju „u hladnoj vodi" kao što se kuhaju žabe.

Kako gledate na najave ministra Karamarka o procesuiranju jugokomunističkih zločinaca? Mislite li da je riječ o iskrenoj inicijativi ili o predizbornoj obmani? Koliko je mogućnost procesuiranja tih zločina više uopće realna?

Nemam dostatno saznanja o tome što je ministar s tim u svezi poduzeo. Iskrena inicijativa bi bila da se napokon učini ono bitno: sastavi potpun i objektivan popis svih žrtava drugog svjetskog rata i poraća na hrvatskom tlu, te svih hrvatskih žrtava na svakom mjestu stradanja – da se napokon zna tko je, kada i kako žrtvovan. Bez te podloge, svaka nadogradnja ne čini mi se ozbiljnom. Kad bi se sastavio takav popis bilo bi moguće nešto procesuirati, makar na simboličkoj razini, da se napokon zatvore rane XX stoljeća.

Uz odvjetništvo bavite se i književnošću. Objavili ste velik broj zbirki poezije i proznih djela. Od kuda ljubav za književnošću? Kako uspijevate uz zahtjevan odvjetnički posao pronaći vremena i za literaturu?

Književnik i odvjetnik imaju nešto zajedničko. To je jezik kao država riječi. To je riječ, pisana i izgovorena, riječ jasna i istinoljubiva. Književnost je vez riječi uvezana u knjige i druge graditeljske forme.

Sudnica je borilište u kojem se riječima vodi boj interesa na najvišoj intelektualnoj i emocionalnoj razini. Kao što pjesnik mora moći održavati budnom svjetiljku na svjetioniku nade i vjere, tako odvjetnik mora biti pripremljen za puni krug istinoljubivosti na paleti socijalnih dodira. Ni jedan ni drugi ne mogu svoj dug odužiti bez dobrog poznavanja jezika.

U jeziku se dakle sastaju dvoje nerazdruživih: pravo i poezija. Uzajamno se obogaćuju, jedno bogatstvom prakse a drugo bogatstvom jezika.

Iako je to svakom autoru teško, što biste izdvojili kao svoje najznačajnije poetsko djelo?

Osobito sam ponosan na knjigu 'Radost raskovanih ruku' - Vijenac sonetnih vijenaca, kao „značajnu književnu inovaciju u hrvatskoj književnosti" (Jože Pogačnik), izraz „strasti kojom se neredu zbilje sučeljuje red poezije" (Ante Stamać). Knjiga počinje stihom „Lux lucis lucet – svijetli svjetlost sveta", glagolja pitanje „što može nejak s bremenom slobode", a završava -krunskim sonetom i stihom: „Hrvatska moja sonetna mi budi!" – tj. budi organizirana, skladna, mudra i pjevna.

Kako bi kao književnik ocijenili kretanja na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni? Tzv. mainstream mediji uzdižu nekoliko pisaca mahom militantne anacionalne orijentacije, čija djela, iskreno govoreći, ne vrijede Bog zna što, dok se prešućuju pisci kao što su, primjerice, Hitrec, Aralica ili Gavran čiji su romani u RH bili najčitaniji recimo za mjesec ožujak. Kome je u interesu takva inverzija?

Raskravaćeni (bez kravate, opp) mediji koji šire tobože „najšire prihvaćen način mišljenja i djelovanja" ili tzv. mainstream mediji, rade po narudžbi trenutka ono što znaju raditi: napadaju sve jake vrijednosti, svijesti i savjesti nacionalne kulture, ali ne mogu postići veće rezultate jer ono što je dobro, uvijek je dobro. Ono drugo dođe i prođe.

Razni „spamovi" ne mogu oduzeti vrijednost djelima pisaca kao što su, primjerice, Hitrec, Aralica ili Gavran.

Inverzija vrijednosti nije nova pojava. Ona je dio širokog fronta protiv istine, po kojem sve što je loše pripada nama, a sve što je dobro pripada njima. Ta fronta ima najjači izraz u rasističkoj stigmi koju su za naše ljude i krajeve u vremena drevna izrekli Rimljani, a glasi: Hic sunt leones – tamo je divljina! Stigma je došla iz Grada koji je toliko pitomi da su mu, vidjeli ste to, zgrade do trećega kata zaštićene željeznim rešetkama.

Stigma je opstala kroz čitavu povijest, a živi i danas što dokazuje simpozij održan od 24. do 27. svibnja 2007. u Umagu, Kopru i Trstu, pod naslovom Hic sunt leones – Barbari na šengenskom prijelazu. Meni je neprirodno samo to da sam za nju saznao vrlo dugo nakon završetka poslijediplomskog obrazovanja, pripremajući se za rasprave na temu „Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – što je to?"

Inverzija vrijednosti je u interesu onih koji nam žele zlo, koji traže i uživaju stostruko veća prava od onih koje bi sami ikome dali, poglavito nama.

Smatram da nije naše da se bavimo njihovim zlom, već da raste i razvija se naše dobro, da gradimo i slavimo vlastitu hijerarhiju vrijednosti koja povezuje naše osobno, nacionalno i općeljudsko. To uključuje obvezu suradnje na učvršćivanju puta istine i života. Našoj djeci treba pružiti prigodu da o svemu saznaju tijekom redovitoga školovanja, da na vrijeme shvate vrijednost kulture, te ih osposobiti da ispravno i na vrijeme uoče razne vidove kulturocida koji nas pogađaju, te da na njih pruže kvalitetan kulturni odgovor.

U knjizi «Castus i pravda» tvrdite da je legendarni kralj Artur, inače motiv brojnih književnih djela i mitova, rođen na Dolabelinom putu između Salone i Narone, najvjerojatnije u mjestu Billubiumu, danas lokalitetu Vaših rodnih Lokvičića, te da je pokopan je u Petuntiumu, današnjoj Podstrani kod Splita. Pokoja riječ o tome?

Hvala vam za ovo pitanje. Knjiga „Castus i pravda" je dio spomenutog kulturnog odgovora kojeg sam mogao i „morao" dati.

Svijet zna da je kralj Artur jedan od najvećih kultnih i kulturnih okomica svjetske povijesti, prvi i najveći vitez časti, a po tome najveći bijeli Prorok.

Kroz roman „Castus i pravda" izložio sam ono što svijet također treba znati: početne dokaze da je on jedan od nas, naš predak, Ilir, prahrvat, potomak prognanika iz Delminiuma, danas Županjca na Duvanjskom polju, koji su poraženi 155. god. prije Krista, pokopan kod crkve sv. Martina u Podstrani.

Ovu tezu podupire pet snažnih dokaza - Korčulankse legende, Heziodova „Teogonija", Ovidijeve „Metamorfoze", postranjska dvostrana mitraička ikona koju je 1997. pronašao Ljubomir Gudelj i podstranske kamene ploče po rekonstrukciji prof. Julijana Medinija, koje dokazuju kontinuitet sastavnica hrvatskog entiteta koji se započeo oblikovati u 15. stoljeću prije Krista. Podupiru ju autori flima King Arthur, 2004. (producent Jerry Bruckheimer i scenarist David Franzoni), engleski povjesničar John Matthews, američki povjesničar Kemp Malone i mnogi drugi istraživači.

Po toj tezi, Rimljani su Ilire uspjeli pokoriti tek nakon što su postali gospodari svih zemalja uz obale Sredozemnoga mora. Padom zastave pala je tvrđava, padom tvrđave pao je Grad, padom Grada pala je država, vladar je izgubio vlast, a narod ime. Nekoliko stoljeća poslije na ruševinama Natio Ilirika uzdiže se Natio Croatica time da je etnički sastav naroda ostao u svojoj jezgri gotovo neizmijenjen. Za vrijeme rimske vlasti poslije pada Delminiuma Iliri su služili rimsku vojsku 15 godina na dvije adrese – na brodovima i na granici.

Mladić rimskog imena Lucius Artorius, kao pripadnik poraženog naroda izvrsnih konjanika i strijelaca, krenuo je sa stijegom na kojem je prikazan zmaj poganskog boga Aresa, zmaj kojeg opisuju Heziod, Ovidije i Korčulanske legende, zmaj kojeg je ubio Kadmo graditelj Tebe u vrijeme kad je po nalogu svoga oca Feniksa tražio sestru Europu, zmaj u kojeg se on kasnije pretvorio zajedno sa svojom životnom družicom Harmonijom, pa su oboje svoju zmajsku snagu prenijeli na svoga sina Ilira – osnivača Ilirika.

Ostvario je iznimnu vojnu karijeru. Bio je admiral rimske flote a potom zapovjednik rimskih legija u Velikoj Britaniji, gdje se proslavio mačem zmajske hrabrosti – baštinjenim od praoca Ilira i okruglim stolom mudrosti – simbolom Nepobjedivog sunca – oca staroiranske mitraističke vjerske zajednice. Njegov treći atribut je sveti Gral kao izraz nikad ispunjene želje Britanaca da upoznaju Krista.

Nastavljajući istraživanje započeto romanom, došao sam do novih spoznaja koje sam koncem prošle godine (8.-10. listopada 2010) izložio na znanstvenom skupu 'Perunov žrvanj i Jurjevo koplje', u Podstrani kod Splita, u referatu Mitraizam i kršćanstvo na hrvatskom tlu.

Sve što sam do sada izložio dijelovi su jedne veće priče koju tek treba ispričati i svijetom raširiti.

Davor Dijanović