Razgovor Nenadom Piskačem: U Hrvatskoj ne postoji politička scena

Razgovaramo s Nenadom Piskačem, donedavnim glavnim urednikom Hrvatskoga slova. Stoga se prvo pitanje nameće samo po sebi. Je li odlazak iz Hrvatskog slova posljedica zamora materijala, želja za novim izazovima ili se radi možda o nečem trećem?

Ma, ne!, radi se o nečem četvrtom! Radeći u Hrvatskom slovu četiri godine i 10 mjeseci završio sam doslovce na doživotnoj farmakoterapiji! Radio sam istodobno posao glavnog urednika, urednika pojedinih rubrika, kolumnista, novinara, fotografa, povremeno i daktilografa i sam plaćao troškove. Nabrajanju nema kraja, to znači da sam četiri godine i deset mjeseci radio u potpuno neprofesionalnim uvjetima u „jedinom tjedniku za kulturu u Hrvata". Tjedniku! Posljednjih godina radni i duhovno kreativni prostor u Hrvatskom slovu sveden mi je na jedan (brojkom: 1) četvorni metar. I još 29. listopada 2009. pismeno mi je zapovjeđeno, da moram u toj skučenosti 5 dana sjediti „od 10 do 16 sati" s mogućnošću tri stanke po pet minuta „za pušenje". Stid me je to priznati, ali tako je bilo. Da sam se kojim slučajem žalio novinarskom cehu, čiji nisam član, ili bilo kome, ni ono, niti oni ne bi mogli ništa učiniti. Rsizovska kulturna politika suvereno vlada našim prostorima i dan danas, bez obzira na nedavnu smjenu ministra kulture mr. Bože Biškupića.

Sad se s nekoliko mjeseci odmaka često upitam nisam li zapravo odigrao ulogu „korisne budale" na štetu započetih a nedovršenih knjiga. Nadam se ne i na štetu hrvatske kulture.

Održalo me i u Slovu zadržalo stajalište kako se višestranačkom jednoumlju, sveopćem žutilu Marinka Božića i staroj šutnji hrvatskih komunista treba suprotstaviti. Ali da ću izgarajući u Hrvatskom slovu završiti s dijagnozama i receptima, povjerovao bi mi samo prvi glavni urednik Dubravko Horvatić. Što se tiče zdravlja još sam dobro prošao, svakako bolje od nekih prethodnika, Bog im daj duši lako. Poslije Domovinskog rata, dakle, odslužio sam još jedan. Onaj prvi lakše sam prebrodio. Vjerojatno zato što sam bio mlađi i što se jasno znalo tko je neprijatelj. Sve ostalo kronološki je zapisano u mojim dnevničkim bilješkama.

Ali, dobro ste pitali, radi se i „o nečem trećem". U to spada činjenica da me jedan poduzetan mladić pozvao da zajedno kreiramo i osmislimo regionalni medijski projekt. Nisam dvoumio, na moj zahtjev sporazumno sam raskinuo radni odnos u Slovu. Okrenuo sam se mladeži.

Dugo ste iz prve ruke pratili hrvatsku kulturu i političku scenu, pa nas zanima kako procjenjujete današnju situaciju? Posebice nas zanima kako gledate na dio scene kojoj se obraćaju tjednici poput Hrvatskog slova i Hrvatskog lista.

Sve što sam procjenjivao napisao sam tijekom protekloga desetljeća u Fokusu, Hrvatskom slovu i u nekoliko knjiga. Nešto od toga je prenio i vaš portal HKV-a. Nema se, uostalom, više što procjenjivati osim počinjenih šteta za hrvatski identitet. Sve je, naime, u „tranziciji". Umjesto o Maruliću, primjerice, državna kulturna politika odlično skrbi o kakvoći višemjesečnih ljetovanja sultana Šerbedžije na Brijunima, njegovih priležnica, priležnika, šire i bliže mu ideološke rodbine „s prostora bivše Jugoslavije" za čiji se komfor umjesto JNA sad skrbi HV! Još bih sve to oprostio, da nisam, kako to gordo zvuči – hrvatski branitelj. Volim Shakespearea, ali mi je dosta jugoslavenskog „biti ili ne biti". Umjesto Brijuna za sultana s haremom bolje bi pristajao otok Jabuka, a najbolje Ada Ciganlija. Jednom riječju, dosta je procjenjivanja, treba djelovati na promjenama.

A što se tiče „političke scene", ona ne postoji. Postoji strančarska, o njoj mi je degutantno govoriti jer se svodi na hadezeova pokorna otvaranja i zatvaranja poglavlja, na Josipovićevo pravo i pravdu u kojem su mogući i državni, prijateljski, privatni posjeti predsjednika agresora, Republike Srbije, te na esdepeove pioniri-maleni kisele bombone. Sabor piše domaće zadaće, ali ne zna kud one vode.

Pri tom pisanju domaćih zadaća potpuno su zanemareni nacionalni interesi...

Vlada se svela na krpanje socijalnih rupa, kojih je sve više i više. Politička korupcija Saveza za Europu premrežila je cijelo hrvatsko društvo. Fasciniraju me njezini uspjesi: enormni vanjski dug koji slijedi jugoslavensku logiku života na kredit; izručenja generala HV-a i zaštita generala JNA, Sanaderova predaja hrvatskoga gospodarskog pojasa gora je od Pavelićeve privremene predaje Dalmacije Italiji i u istoj ravni s Titovim, Đilasovim i Partijskim trajnim amputacijama Bačke, Banata, Srijema, Boke kotorske, Neuma i brojnih sela uz slovensku granicu. Dobili smo „avis", izgubili nacionalni ponos! Zatvaramo poglavlje po poglavlje, a sve smo više dužničko roblje – Nijemci to danas zovu Moderne sklaverei. Prodajemo oca i mater uime zagorjelog multikulti lonca. Umjesto proizvodnje nove vrijednosti, proizvodimo vanjski dug. Kao i poslije Novosadskog dogovora, opet moramo braniti čak i hrvatski jezik – nedvojbenu ustavnu vrjednotu. Sve to nam nameće mobitel-demokracija, naši demokratski legitimiteti, odnosno društvenopolitički radnici.

Oba tjednika koje ste spomenuli, sa svim njihovim razlikama, objektivno izgledaju kao smokvini listovi kvazidemokratskoga i kvazipluralnoga medijskog prostora. Oni ne mogu, nažalost, nikoga i ništa pokrenuti, jer su premali. Dominira medijski prostor jednoumlja. Njega su društvenopolitički radnici svjesno instalirali. Hrvatska većina na medijskom planu doživjela je poraz deset puta dalekosežniji negoli je to bila okupacija Vukovara. Ne samo u tiskanim medijima. Tko je instalirao RTL šrot i kuruzu NOVU TV – isti oni koji su instalirali i inozemne banke! Tko je od HTV-a napravio latinicu ćirilično-partijskoga pisma i duha? Isti oni koji su jučer skrbili o čistoći partijskog jednoumlja. Tko je Slobodnu Dalmaciju dao EPH-u, medijskoj protezi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske? Nitko drugi doli nastavljači Mesić-Račanove politike u petoj brzini. I tako dalje.

Kako u tom sklopu gledate na Sanaderov odlazak?

U posljednje vrijeme pratim, istina samo jednim okom, kako oni koji su dizali Sanadera u nebeske visine, bijesno kao na partijskim sudovima 1945., pripremaju teren za njegov glavosjek. Ne branim Sanadera! Uostalom, njegov me je „uži kabinet" čim je došao u prvom mandatu na vlast pokušao izbaciti s mjesta urednika unutarnje politike Fokusa, pa kad glavni urednik dr. Vjekoslav Boban nije na to pristao – smijenjen je po kratkom postupku, a meni su začepljena usta. Kažem, ako je već politbiro Saveza za Europu odlučio Sanadera kazniti, morao bi i sam snositi konsekvence za svoje krive procjene i poteze, koje su nas dovele u stanje poznato s kraja osamdesetih.

Sanadera su hvalili kad je središnju nacionalnu stranku pretvarao u neslani klijentelistički čušpajz i kad je od Hrvatske radio stabilnu haaško-bruxellesko-dužničku koloniju s jedne, i balkanski prirepak s druge strane. Taj je posao, ukravši politiku Račana i Mesića i odbacivši Tuđmanovu, nažalost, fenomenalno odradio. Mesića je promovirao u doživotno preplaćenoga društvenopolitičkog radnika. Sanader je suodgovoran i za jučerašnje i današnje stanje na Pantovčaku. Uveo je u politički život nasljednu demokraciju. Kao kralj, pravi habsburgovac. Zanimljivo je kako je sada Sanader postao uvjet za europsko ovo i ono, kao nekad Gotovina za pišljivi „avis". Hrvatska politika nikako da shvati i prihvati činjenicu da je politička sinteza dr. Franje Tuđmana okomica koja se nije smjela napustiti. Svaka objektivna, dosad nenapisana, hrvatska politička povijest to će i pokazati.

Da ne zaboravim, pratim i to kako ćemo ove godine u lipnju ugostiti papu Benedikta XVI., a gdje drugdje negoli na zagrebačkom Trgu maršala Tita, to jest na budućem postkomunističkom Kazališnom trgu. Tamo će se u Hrvatskom narodnom kazalištu susresti s kulturnom elitom – nadam se ne i rszizovski probranom. I papa Ivan Pavao II. susreo se svojedobno u Zagrebu s hrvatskom kulturnom elitom, ali na primjerenijoj adresi. Očito, taj susret nije donio željenoga ploda, pa sad kulturi slijedi ponavljanje gradiva, ali, jao, na najnekulturnijoj zagrebačkoj adresi.

U funkciji glavnoga urednika krenuli ste u jedan potpuno novi projekt. Radi se o lokalnom mjesečniku Panorama, koji cilja na čitateljstvo područja osam općina i grada Zaprešića. U čemu je osnovna razlika između nacionalnih i regionalnih tiskovnih medija?

Što se pristupa poslu tiče – nema razlike, držim kako se „vrijedno radeći i Boga moleći" može puno postići bez obzira na razine izlaženja. Uz to mjesna Panorama, ilustracije radi, ima više čitatelja od jedinog tjednika za kulturu, a ne pokriva ni jednu cijelu županiju i izlazi tek nekoliko mjeseci, a ne desetljeće i pol. Još su početkom prošloga desetljeća, pisao sam o tome u župskom listu Glas iz pustinje, objavljena znanstvena istraživanja o utjecaju i vjerodostojnosti tiskanih medija u Europi. Ukratko, dokazano je kako pada utjecaj i vjerodostojnost, pa onda i prodaja tzv. velikih medija, koji izlaze na nacionalnim razinama. S druge strane raste utjecaj i vjerodostojnost tzv. malih, mjesnih, regionalnih, čak i župskih listova. Držim da je to i zbog toga što su veliki listovi zaboravili konkretnog čovjeka, a mnogi su vjerodostojnost izgubili kad su napustili etička polazišta.

Mali listovi bliži su čovjeku, osobi, budući da obrađuju teme koje se izravno tiču konkretnog čovjeka u konkretnoj situaciji. Panorama je zamišljena ne kao lokalni otok, već spoj koji će u sebi pomiriti nacionalne kontekste s lokalnim temama, te pritom zadržati neovisnu poziciju u odnosu na stranačke i druge parcijalne interese tzv. elita. Mnogi mi kažu kako je ona neugodni dokaz da se može napraviti zanimljiva i čitljiva novina, kakva nedostaje Hrvatskoj, a da se pritom po hrvatskoj dijaspori ne žica 5 milijuna dolara ili neprestano papiginski ponavlja kako „nema novaca".

Budući da mjesečnik nema samo lokalni karakter i da su već izašla četiri broja, možete li nam malo podrobnije opisati kako Panorama izgleda i kako je primljena među čitateljima?

Panorama u ovom trenutku izlazi na četrdeset stranica u koloru, formata A3 u sredini koju na medijskom planu karakterizira jednoumlje demokratskih legitimiteta, njezine klijentele i društvenopolitičkih radnika. Dakle, stanje je isto kao i na nacionalnoj razini. Zato smo je i pokrenuli, zaključivši nakon analiza kako naklada od 10.000 primjeraka zadovoljava realnu potrebu cca 75.000 stanovnika. K tome list je besplatan. Remitende nema. Sami ga proizvodimo i distribuiramo. U toj konstelaciji – naš je marketing vrlo aktivan. Mnogi pokazuju interes za oglašavanjem. Neke tvrtke zakupile su reklamni prostor za sljedećih 12 brojeva.

Teme od nacionalnog i globalnog značaja provlačimo kroz rubrike Mozaik, Gospodarstvo i Kultura. A glavni razgovor u broju također nadilazi mjesne kontekste. Objavili smo razgovore s fizičarom prof. dr. Davorom Pavunom, pravnikom dr. Milanom Vukovićem, glumicom Marinom Kostelac, sociologom dr. Gordanom Črpićem, tajnikom Komisije Iustitia et pax. Osim informativne dimenzije nastojimo dati i edukativne sadržaje. Već je prvi broj Panorame izazvao pozitivan kulturalni odjek. Doslovno nas čitatelji bombardiraju prijedlozima, zovu, predlažu, pohvaljuju, kritiziraju – i sve se to svodi na sljedeće: Nastavite tako, ni lijevo, ni desno, nego po istini – kako nam je to sublimirao jedan uvaženi čitatelj. Neki čitatelji sami su se ponudili distribuirati Panoramu u svom selu ili kvartu. U gradu Zaprešiću nailazimo i na neke primitivne prepreke, ali one nam samo rade besplatnu reklamu.

Kada se čitaju zagrebačka izdanja novina onda primjerice u športu dominiraju teme iz nogometa, odnosno, da budemo još precizniji, teme vezane uz nogometni klub Dinamo. No, hrvatski šport je puno više od zbivanja u jednom nogometnom klubu i zbog toga nam se čini da bi barem lokalni mediji trebali posvetiti više pažnje brojnim, a medijski često zanemarenim uspjesima sportaša, umjetnika, privrednika... Kako vi u Panorami gledate na ovaj problem?

Problem tzv. malih športova nije od jučer. Panorama se prema športu odredila sa četiri stranice, koje se već sada pokazuju nedostatnima, pa planiramo poseban športski prilog od osam stranica koji bi izlazio u sklopu lista. I u nas dominira nogomet i to zato što je najzastupljeniji, na prostoru koji pratimo najviše je nogometnih klubova. Međutim, u dosadašnja četiri broja objavili smo sjajne uspjehe zaprešićkih modelara, koji su među najboljima u Europi a nemaju ni livadu gdje bi mogli trenirati, skrenuli smo pozornost i na našega mladoga neobično talentiranoga i marljivoga strijelca iz Bistre, Andriju Mikuljana, pa na odlične zaprešićke kuglaše... Dakle, pratimo i tzv. male športove. Već sad planiramo teme vezane uz rad klubova borilačkih vještina, odbojkašice i kuglačice, koji okupljaju dječji uzrast i mladež.

Što se tiče naših gospodarstvenika, Panorama je u tom pogledu znatno iskočila iz dominantnih shema. Izvukli smo na površinu mladoga brdovečkog poduzetnika i inovatora, koji je svoje inovacije ugradio u transformatore. Sam ih proizvodi i izvozi u Kinu! Sve to bez kune poticaja. Proizvodi u priručnom šatoru, jer ne može dobiti isprave za izgradnju proizvodne hale i pristupne ceste. Hrvatski branitelj iz Drenja proizvodi patrolne brodove. I to kakve! Zatim smo donijeli i iskustvo jednoga zaprešićkog poduzetnika koji je napravio pravo poslovno obiteljsko carstvo bez kune kredita, vlastitim sredstvima. Što tek reći za obitelj Šulog iz Bistre?! Proizvode egzotično voće i povrće i sve plasiraju u Europu, godišnje 2.400 tona, a dio proizvodnje planiraju preseliti na hrvatske otoke! Planiramo i Panoramin gospodarski okrugli stol.

Što je s kulturom?

Na stranice kulture posebno sam ponosan. Šest stranica posvećeno je hrvatskoj baštini, povijesnim paralelama, aktualnostima, znamenitim osobama, novim izdanjima i tehnologijama, civilnom društvu i našim župama.

I šlag na kraju – javljaju mi se studenti ne samo novinarstva, nude suradnju, čak i neki stručnjaci iz područja bankarstva, financija i gospodarstva. Već poslije drugoga broja javljaju se čitatelji sa svojim temama iz onih mjesta koja list primarno ne pokriva, osobito iz Krapinsko zagorske županije. Panoramina je orijentacija - mlađi, neopterećeni, nekorumpirani novinarski kadar. Već sad imamo desetak stalnih suradnika.

Na nacionalnoj razini, kao što smo vidjeli na brojnim primjerima, teško je osmisliti jednu koherentnu i uspješnu akciju. Ovdje ne mislimo samo na političko organiziranje, nego općenito, na svaku vrst organiziranja s kojom se dira interese „velikih" igrača. S druge strane, na lokalnoj razini neki političari su uspjeli postići zapažene uspjehe, pa se pitamo mogu li lokalni mediji kao što je Panorama ponoviti sličan uspjeh i koji su preduvjeti potrebni za to?

Panorama je nedvojbeno dirnula u poredak stvari nekih lokalnih moćnika, njihovih slugu i plaćenika. Uzbunila je duhove – neskloni Panoraminom duhu mene proglašavaju „ultradesničarem", a direktora lista „partizanom" premda nema ni 30 godina. Krenuli smo od polazišta kako živimo u sveopćim krizama među kojima se nalazi i kriza medija. Za nas je to izazov i odlučili smo tu krizu liječiti „odozdo", ovdje i sada, jer nam je dosta čekanja rješenja „odozgo", a svjesni smo kako je upravo odozgo kriza i instalirana.

Ako me pitate imamo li ambicija izaći iz regionalnog okvira, onda ću reći da Panorama sigurno u ovoj godini nema takvih ambicija. Želimo najprije stabilizirati list. Ne isključujem mogućnost pokretanja nacionalnog tjednika, ako se na to odlučimo držat ćemo se formule „vlastitim snagama i uz pomoć Božju". Preduvjeti? Osim materijalne osnove potrebni su dobra volja, puno rada na svim segmentima koji list čine listom, jasni etički kriteriji, profesionalni pristup, definirani unutarnji odnosi i uređivačka politika, prepoznavanje znakova vremena, strpljivost i međusobno povjerenje u duhu zajedništva. I, naravno, neprestano paziti da se zloćudni virusi ne ugrade u projekt – to mi se u ovom trenutku čini i najvažnijim.

U Zagorju postoji niz uspješnih gospodarstvenika čije tvrtke upošljavaju desetine i stotine ljudi. Što je s njihovim političkim aktiviranjem i kakav je općenito njihov odnos prema lokalnim medijima, primjerice kada se treba reklamirati ili predstaviti osobno u javnosti?

Već sam rekao kako u Panorami gradimo odlične sveze s gospodarstvenicima. Umjesto aferama, bavimo se pozitivnim gospodarskim primjerima – tražimo razloge za optimizam. Koliko mi je poznato većina poduzetnika drži se podalje od stranaka. Neki pak odlično surađuju s vlastima i dobivaju unosne poslove. Za jednoga znam da se pojavio sa svojom nezavisnom listom na izborima za vijeća mjesnih odbora. I solidno je prošao. Poduzetnici imaju respekt prema lokalnim medijima i rado u njima zakupljuju prostor. Osjeća se, istina, da živimo u financijskoj krizi, pa su i oni u ovom trenutku nešto oprezniji pri zakupu prostora, jer su odgovorni prema svakoj kuni. Ono što njih zapravo najviše muči jest antipoduzetnička klima u kojoj umjesto na razumijevanje nailaze na nepremostive prepreke.

Imam dojam da su mnogi politički čimbenici dobili zadaću onemogućiti bilo kakvu proizvodnju nove vrijednosti. Ako netko i preskoči sve prepreke na poduzetničkom putu, među njima premnoge su nepotrebne, onda se pazi da ne postane moćan, da ne izraste u vrijednost. Tko to radi? Pa, oni koji smatraju da su proračuni kojima vladaju, jedine vrijednosti i izraz društvene moći. To znači da su upravljačke elite mentalno još u socijalističkim odnosima. Taj mentalitet izrazito je pogodan za sve oblike korupcije, a osobito je alergičan na uspjeh onih koji nisu pod njihovim nadzorom.

Krajem prošle godine bili ste na književnom susretu u Mađarskoj pa nam recite koju pojedinost o ovom događaju?

U Koljnofu, u ugarskom dijelu Gradišća, prošle su godine u studenome po drugi put održani Koljnofski međunarodni književni susreti na kojima su se okupili književnici iz Hrvatske i Gradišća – ugarskog, austrijskog i slovačkog dijela. Sve je to pokrenuo dvojac bez kormilara: književnik Đuro Vidmarović i dr. Franjo Pajrić jr. Pretprošle godine kad je nas desetak stiglo u Gradišće, bilo je to prvi put da se organizirano jedna skupina hrvatskih književnika pojavila među gradišćanskim Hrvatima. Nezaboravno iskustvo! Ove godine obišli smo ugarski i dio austrijskog Gradišća i susreli se s brojnim tamošnjim Hrvatima, piscima, novinarima, načelnicima općina, hrvatskih samouprava, kulturnih radnika, župnicima...

Osobno, dojmio me se nastup pred djecom u školi u Filežu. Darovali smo im svoje knjige. Riječju, zaljubio sam se u Gradišće – pa sad organiziram u okviru župe dva autobusa u posjet Gradišću. Moja je uloga u Koljnofu bila govoriti kajkavsku poeziju, jer smo nastojali da ravnopravno budu zastupljeni i standardni jezik i čakavsko i kajkavsko narječje, dakako, uz gradišćanske govore. No, moram reći, sve to nije dovoljno kako bi se usporio ili zaustavio proces asimilacije gradišćanskih Hrvata. Na tom planu hrvatska država može i mora napraviti više, umjesto da financira obnove spomenika četničkim ustancima i knjige u kojima se negira hrvatski jezik i kroatistika.

Uređujete i Zbornik radova sa susreta Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća. S prethodnih susreta na Portalu objavili smo nekoliko predavanja, međutim, većina materijala ostala je izvan dosega javnosti. Nedavno je izišao treći Zbornik, kako ga nabaviti?

Drago mi je da ste me to pitali. Zbornik radova s trećih Dana dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, koji su se održali u svibnju prošle godine u Velikom Trgovišću, izišao je 10. prosinca na obljetnicu smrti dr. Tuđmana, baš kad su uhitili Sanadera u Austriji listao sam prvi primjerak. Ovaj je zbornik dosad najopsežniji, prelomljen je na 560 stranica. Objavljeni su radovi 23 autora. Nakladnik je Općina Veliko Trgovišće, pa se kod njega primjerci mogu i nabaviti. Mogao bih portalu HKV-a poslati neke opsegom manje radove, mislim da bi odgovarali publici koja prati portal.

Zadovoljan sam što i Dani dr. Franje Tuđmana i zbornici idu dalje – dr. Milan Vuković u tom pogledu dao je i daje veliki prinos. Pokazalo se kobnim kad Hrvatima drugi pišu povijest. Do kad ćemo izdržati, više-manje volonterski, ne znam. Ali, znam da je Ministarstvo kulture, ma, „Imamo Hrvatsku!", odbilo kunom pomoći Dane dr. Franje Tuđmana i to s potpisom presvijetlog Čedomira Višnjića! A kad vas odbije Čedomirovo ministarstvo, to je danas pouzdan znak da radite pravu stvar, da ste suprotivi rsizarenju i rsiranini. Zato pozdravljam zahtjev HKV-a upućen DORH-u da istraži društvenopolitički rad Ministarstva kulture u pogledu financiranja nedjela jugoslavenskih jezičnih unitarista. Dođe li pak do sudbenog spora, on se ne može izgubiti!

Rekli ste nam da rado navratite na stranice Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Kako gledate na naš projekt i što mislite da bi možda vrijedilo još dodati Portalu?

HKV je danas prepoznatljivo po skupovima o Haaškom sudu, tribinama, priklanjanju Hrvatskom rastu i po svom portalu. Impozantan je broj njegova članstva, koji dokazuje da hrvatska inteligencija, za razliku od hrvatskih kulturalnih ustanova, nije svršila u nirvani. Gotovo da nema dana da ne otvorim portal HKV-a. Dobro je započet, ali je stao u razvitku. Ako se želi da portal s vremenom postane svrha samome sebi i atrofira, onda treba nastaviti s povremenim hrvatovanjem i beskrajnim komentarima.

Portal se ne smije zadovoljiti ulogom „ispušnog ventila". Ako se pak želi od portala napraviti informativni nadomjestak za, sad nepostojeće a nasušno potrebne dnevne novine i politički tjednik, onda ga treba profesionalizirati i raditi tako da se u pogodnom trenutku može elegantno transformirati u tiskano izdanje na nacionalnoj razini. Da bi se to napravilo HKV treba prethodno ustrojiti podružnice u Pazinu, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, Mostaru, Gospiću, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku, Vukovaru... Sve ostalo je hrvatski minimalizam i zaobilaženje znakova vremena.

S tehničke strane imam primjedbu: Previše je sadržaja na naslovnoj stranici, što umara čitatelja prije negoli je i počeo čitati. Klasično rubriciranje s modernim dizajnom moglo bi znatno poboljšati preglednost i čitljivost.

M. M.