Razgovor s Damirom Borovčakom

Damir Borovčak rođen je 1949.g., odrastao u središtu Zagreba. Po zanimanju je diplomirani inženjer strojarstva. U veljači 1991. prekinuo je život u Torontu i vratio se u domovinu, u obranu hrvatske države. Od 1991. do 1993. politički i društveno je djelatan. U ratnom razdoblju 1991. i 1992., u informacijskoj blokadi tijekom agresije na Vukovar i Dubrovnik, uz poslove u državnoj službi, izvješćuje iz Zagreba o događajima u Hrvatskoj za hrvatske radijske emisije u Torontu. Godine 1993. i 1994. radi volonterski na poslovima humanitarne skrbi za hrvatske ratne stradalnike. Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je s tri državna odličja. Za svoj rad dobio je mnoge zahvalnice i priznanja. Bavi se publicistikom od 1998.g. Članke, osvrte, reagiranja i komentare na suvremena politička zbivanja objavlju mu razna tiskana i internetska glasila. Piše o događajima koje drugi mediji prešućuju, autor je istraživačkih putopisnih foto-reportaža. Član je Hrvatskog kulturnog vijeća, Hrvatskog žrtvoslovnog društva te Udruge Macelj 1945. Bio je urednik i nakladnik nekoliko knjiga domoljubne tematike drugih autora. Od 2001. uredio je i vodio preko 100 emisija Vjera u sjeni politike na Radio Mariji.

Objavio je knjige:

Hello Toronto - ovdje Zagreb (2001.)

Vjera u sjeni politike (2004.)

Vjera u sjeni politike – 2. knjiga (2006.)

Voliš li Hrvatsku? (2007.)

Vjera u sjeni politike – 3. knjiga (2008.)

Hrvatski osvrti (2009.)

Na jesen izlazi knjiga Vjera u sjeni politike – 4. knjiga (2010.)

1.) Gospodine Borovčak, prije nekoliko mjeseci predstavljena je javnosti Vaša posljednja knjiga «Hrvatski osvrti». Kao što i sam naslov knjige sugerira, riječ je u biti o Vašim osvrtima na knjige velikog broja hrvatskih autora. Koji Vam je bio kriterij pri odabiru knjiga i autora?

Sve je počelo domoljubno i prijateljski. Nažalost, domoljubni publicisti sve su više izloženi institucionalnim i medijskim blokadama. Javila se jednostavno potreba skrenuti pozornost široj javnosti na prešućene, a vrijedne autore i sadržaje. S vlastitim nakladničkim pokušajem – knjiga Hello Toronto - ovdje Zagreb (Vlastita naklada, Zagreb 2001.) vodila me zamisao ostaviti trag osobnog svjedočanstva iz vremena obrambenog Domovinskog rata u Hrvatskoj. Zatim sam se u svom publicističkom radu sve više susretao s tragovima istomišljenika, koji su svoje spoznaje i svjedočanstva također željeli podijeliti sa širom javnošću. Nekima sam postao nakladnik, u nekim knjigama tiskan je moj urednički osvrt, a više sam knjiga često javno predstavljao. Pisati o knjizi drugih autora jednostavno postaje potreba zauzimanja za širenje istine koju nova hrvatska politika želi posve ugušiti ili preoblikovati. Barem malo pomoći u širenju kruga domoljubnih vrijednota i spoznaja drugih osoba, bila je dakle osnovna ideja. Posebno u situaciji kad je Ministarstvo za kulturu, nakon koalicijskog sporazuma 2003. godine, preusmjerilo poticaje za otkup knjiga domoljubnih vrijednosti na one autore i izdanja koja to nisu. Sadržaj za Hrvatske osvrte (Vlastita naklada, Zagreb 2009.) prikupio se spontano, tijekom više godina, a uvršteni su tekstovi po načelima istine i po kriteriju ljubavi za boljom i pravednijom Hrvatskom.

2.) Na Radio Mariji svake četvrte nedjelje u mjesecu uređujete i vodite emisiju «Vjera u sjeni politike». Kako je došlo do ideje o pokretanju te emisije?

Emisiju sam osmislio i uredio po ideji i želji p. Stjepana Fridla, koji je prije toga postao glavnim urednikom Radio Marije. On je pročitao moju prvu knjigu Hello Toronto - ovdje Zagreb te je vjerojatno uočio neke moje uredničke i izvjestiteljske sposobnosti. Vjerujem da ga je motiviralo i moje svjedočastvo vjere. Razmišljanje je bilo da Radio Marija u svom programu pokrije važnije sastavnice i odrednice ljudskog života pa se tako tu našla i ljudska djelatnost u politici. U biti politika bi se trebala zauzimati za pravednije, humanije i socijalnije ljudsko društvo. Takva nastojanja svakako nisu u suprotnosti s načelima katoličog nauka i vjere. O katolicima, koji bi se trebali zalagati za politiku isključivo u interesu općeg dobra, upravo se tijekom godina u kojima sam radio emisiju u raznim crkvenim dokumentima, seminarima i tribinama te izrečenim (nad)biskupskim propovijedima, potvrđivalo sve više. Tako je emisija o vjeri i politici na Radio Mariji dobila svoju punu opravdanost. Naime, s vremenom se sve više potvrdila neophodnost katoličkih moralnih načela u politici, za što sam se u svom ranijem političkom radu i društvenom životu osobno zauzimao.

3.) Rezulat tih emisija je i vrlo vrijedno troknjižje istoimena naslova: «Vjera u sjeni politike». Ono zapravo daje preslik hrvatske političke, društvene i duhovne zbilje unazad nekoliko godina, sa stajališta angažiranoga katoličkog laika?

Prisjećam se često i rado pokojnog prijatelja i velikoga domoljubnog hrvatskog književnika Dubravka Horvatića (umro je 20. svibnja 2004.), koji mi je pročitavši prvu knjigu iz kasnijeg niza »Vjera u sjeni politike« pri kraju svog života rekao, kako je bitno nastaviti zapisivati kronologiju aktualnih zbivanja zbog istine o hrvatskoj povijesnoj tragediji i njenog suvremenog nastavka, a zbog kolektivnog hrvatskog pamćenja. Vrijedi napomenuti kako je krajem 2008. godine Vatikan objavio da je potrebna „Hitna formacija katolika za politiku" (Glas Koncila, br. 47, 23. studenog 2008.). Papa Benedikt XVI. je upozorio: „Osobito naglašavam potrebu i hitnu obvezu evanđeoske formacije i pastoralne podrške za novi naraštaj katolika zauzetih u politici, koji će biti dosljedni vjeri koju ispovijedaju te će imati moralnu odgovornost, sposobnost kulturne prosudbe, profesionalnu kompetenciju i strast za služenje zajedničkom dobru." Moram reći da me je ta papina poruka obradovala jer sam u njoj prepoznao opravdanost svojih nastojanja i zalaganja tijekom proteklih godina koja ostaju zapisana u slijedu knjiga »Vjera u sjeni politike«.

4.) Autor ste brojnih reportaža, slikopisa i putopisa. Dio njih objavljen je u monografiji «Voliš li Hrvatsku» iz 2007. g. Koji Vam je bio motiv da napišete ovu knjigu?

I ta se knjiga rodila spontano. Kako sam putovao, razgledavao i uživao u hrvatskim krajolicima, zapažao sam detalje o kojima ranije nisam ništa znao. Počeo sam to bilježiti tekstom i fotografijama. Tako je spontano nastajao niz reportaža koje su objavljivala neka tiskana i internetska glasila. Iskreno se nadam da su te reportaže, a kasnije i knjiga, motivirale neke čitatelje da dođu i posjete mjesta koja sam opisao. Uvjeriti se mogu da nisam izmišljao. Potaknuti čitatelje na vlastite doživljaje, spoznaje i zaključke, motiv je moje knjige «Voliš li Hrvatsku». Mnoge su istine iz naše hrvatske povijesti namjerno desetljećima prešućivane i zapostavljane. Bila je to komunistička politika koja nas je utapala u bratsvu i jedinstvu uz zaborav vrijednosti hrvatske povijesne baštine. Jer narod koji ne poznaje svoju povijest u stvari ni ne postoji. Zato sam napisao prve rečenice u uvodu knjige: „Oni koji ne poznaju svoju prošlost, koji iz nje ne žele izvući pouke, oni koji ne žele promijeniti komunistički svjetonazor, nisu u stanju voditi u bolju budućnost. Poznato je kako oni koji su služili u prošlom komunističkom sustavu teško mijenjaju svoje navike. Stoga oni i njihovi ideološki potomci sigurno ne bi trebali biti autoriteti hrvatske budućnosti."

Što sam više putovao Hrvatskom i bilježio, sve sam više shvaćao tragediju hrvatskih prešućenih stradanja. Poglavito iz najnovije komunističke prošlosti. Naravno, sve su te istine u hrvatskim medijima prešućene ili samo marginalno objavljivane. Veliki je broj mjesta koje sam opisao u knjizi «Voliš li Hrvatsku», koji su u stvari simboli hrvatske patnje i stradanja u bližoj i daljnjoj povijesti. No, ne smatram da je knjiga tragična, već samo poticajna na upoznavanje hrvatske istine iz prošlosti.

5.) Knjiga je, međutim, i vrijedan doprinos u revaloriziranju hrvatske kulturno-povijesne baštine. Koliko smo uopće svjesni kulturnog i prirodnog bogatstva Hrvatske?

Upravo tako, knjiga «Voliš li Hrvatsku» motivirana je željom za skretanje pozornosti vrijednoj hrvatskoj povijesnoj i kulturnoj baštini. Smatram da smo kao nacija puno premalo svijesni povijesnog naslijeđa i Božje blagodati prostora na kojima živimo. U tom smislu nažalost ne odgajamo ni nove naraštaje. Mnogo je toga u posljednjih šest-sedam desetljeća prekriveno i prikrito komunističkim ideološkim muljem i krečom. Sve što je imalo moglo grijati hrvatski nacionalni duh i ponos namjerno se u komunizmu gnjelo te se nametnutom šutnjom i prijetnjama progonom guralo u zaborav. Sve u ime bratsva i jedinstva iz čijeg je zagrljaja Hrvatska jedva izvukla živu glavu. Nažalost danas prebrzo opet k tome srljamo, zahvaljujući ponajviše političkim pripuzima i prirepcima. Na samom terenu takva hrvatska povijesna vrela bila su prepuštena korovu i trnju, a zbog spomenutih anacionalnih političara ni danas nije baš puno bolje. Najbolja ilustracija za moju tvrdnju je primjerice okolica Knina, područja kraljevanja znamenitog kralja Zvonimira, te malo mjesto Biskupija kod Knina. Tu je nastala prva hrvatska biskupija u kojoj je stolovao prvi poznati hrvatski biskup Marko. Odavde potječe najstariji očuvani spomenik – prvi pralik Bogorodice u Hrvata iz 9. stoljeća, poznatiji kao Gospa Velikog Hrvatskog Zavjeta. A znamo kako su se Knin i njegova okolica tijekom 20. stoljeća čistila od Hrvata, posebice zahvaljujući srbokomunizmu i lažnim „vekovnim ognjištima", dok na kraju Knin nije postao srpska pobunjenička i zločinačka jazbina. Biskupija je jedna od najstarijih zapuštenih hrvatskih povijesnih istina, još uvijek nedovoljno arheološki istražena.

Jedna od novijih istina su poznato turističko mjesto Brela, koje je kao mjesto prirodne blagodati još u 17. stoljeću otkrio makarski biskup Nikola Bjanković (1645. – 1730.) te tu izgradio Oratorij za osnovno, srednje i visoko obrazovanje, kao i smještaj izbjeglica pred Turcima. Biskup Bjanković ostaje u povijesnim vrelima zapisan po svetosti, kao skroman i ponizan, ali po djelima pravi apostol potlačenog hrvatskog naroda. Kada je 15. kolovoza 1715. doprla vijest o čudotvornoj sinjskoj pobjedi Hrvata nad Turcima, koju gotovo tri stoljeća obilježavamo natjecanjima „Alke" te hodočašćima Gospi u Sinj, biskup je u znak zahvale u 70. godini života doslovno svojim rukama u Solinama pokraj Brela započeo graditi crkvu koju je nazvao Gospa od pobjede. Danas je to jedina crkva tog imena u Hrvatskoj. Brela su danas jedno od najpoznatijih hrvatskih turističkih odredišta, stanovnici su materijalno izuzetno dobro stojeći, općina je bogata... Misa se služi nedjeljom dva puta, u hladu borova crkve Gospe od pobjede, za domaće i za mnoge strane turiste. Međutim, općinski se čelnici nisu sjetili da povijesna priča dobije uočljivu povijesnicu na prilazima crkvi, na više stranih jezika, o čudesnoj sinjskoj pobjedi i o nastanku crkve Gospe od pobjede te opširniju spomen-zahvalu biskupu Nikoli Bjankoviću kao najzaslužnijem čovjeku u povijesti Brela. A po njegovim sveukupnim zaslugama trebali bi mu Breljani podići i spomenik.

6.) Ima li još takvih povijesnih primjera? Što bi trebalo učiniti da se spoznaja o njima proširi u hrvatskom društvu?

Naravno da ima! I to gotovo u svakom kutku Lijepe naše. Eto primjerice u samom sjeverozapadnom kutu Hrvatske, u Klanjcu. U starom Cesargradu, koji nije arheološki istražen i konzervatorski zaštićen, hrvatski je ban Toma Erdödy u 16. stoljeću kovao planove kako spasiti Hrvatsku od turske ugroze. To mu je konačno i uspjelo slavnom pobjedom 22. lipnja 1593. nad mnogobrojnijim Turcima kod Siska. Nakon toga, kako bi dokazao da je minula svaka opasnost, gradi nizinsko prebivalište – Nove Dvore kod Klanjca. Taj dvorac kasnije postaje vlasništvo Otona Ivekovića, slavnog slikara hrvatskih povijesnih događaja, gdje on stvara svoja djela, a još kasnije u njemu živi i piše hrvatsku himnu Antun Mihanović. Dvorac je kraj Drugog svjetskog rata dočekao posve neoštećen sa svim inventarom, da bi u poraću po komunistima bio opljačkan i devastiran. Danas je ruševina, koja bi se mogla i trebala obnoviti, jer je spomenik nulte kategorije, no Ministarstvo kulture i hrvatska Vlada u više mandata za obnovu nisu pokazali nikakav interes.

Takvih primjera totalnog nemara za povijesnu baštinu ima u Hrvatskoj u izobilju. Ministarstvo kulture u 15 godina poslije rata posve je zakazalo jer je s duge strane trošilo neprimjereno ogroman novac, primjerice za izgradnju megalomanske Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, oko 420 milijuna kuna, ili primjerice zbog politike koalicijskog potkusurivanja finaciralo obnovu zločinačkog srbokomunističkočetničkog spomenika u Srbu s više od 3 milijuna kuna.

Kako bi se takva neracionalna razbacivanja novcem hrvatskih poreznih obveznika i nebriga za vrijednu hrvatsku povijesnu baštinu mogla promjeniti? Prije svega od početka – obrazovanjem novih hrvatskih naraštaja i to od temelja, od osnovnih i srednjih škola. Ministarstvo znanosti i obrazovanja trebalo bi stvoriti i ozakoniti program da se osnovna i srednja škola u Hrvatskoj ne mogu uspješno završiti ako učenici ne upoznaju svoju Domovinu u obilasku, s nastavom na mjestu događaja. Potrebno bi bilo stvoriti edukativni program što se u Hrvatskoj sa osnovnom, a kasnije sa završenom srednjom školom mora upoznati u naravi. U vremenu Domovinskog rata započela je loša praksa odlazaka učenika na tzv. maturalna putovanja u inozemstvo. Upitno je je li to tada bilo opravdano zbog ratne i sigurnosne situacije. Jer su se i zagrebačka djeca trebala učiti odricanju u ratnoj ugrozi. Danas bi to sigurno trebalo promjeniti prvenstveno iz edukativnih razloga, a zatim i zbog gospodarsko-recesijskih. Suludo je samo površno ili uopće nepoznavati povijesnu i prirodnu baštinu vlastite zemlje, a ostavljati ogroman novac po stranim zemljama zbog mladenačkih hirova i provoda. Kako mladi čovjek može uspoređivati i vrijednovati zemlju u kojoj se rodio, ako ju uopće ne poznaje? Bilo bi interesantno istraživanje koliko je primjerice zagrebačkih đaka u svom školovanju posjetilo Prevlaku ili staru franjevačku školu u pustinji Blaca na Braču, detaljno obišlo Vukovar ili bilo na Dunavu kod Dalja i Aljmaša te posjetilo Franjevački samostan u Iloku? Naravno treba stvoriti edukativne programe obilaska hrvatske povijesne baštine te upoznavanja vrijednosti vlastite države. To je nažalost trnovit put preobrazbe mentaliteta društva, obuke učenika pa i nastavnika, u interesu sticanja poštovanja prema Domovini, no čini mi se jedini logičan. Samo tako možemo odgojiti buduće naraštaje svijesne i ponosne na vlastite vrijednosti.

7.) U radovima se često osvrćete na zločine jugoslavenskoga komunističkog sustava. Iako su se raspali i Jugoslavija i komunizam, nemoguće je ne vidjeti da brojne osobe iz toga sustava i danas imaju vodeću riječ u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima. Objektivno istraživanje komunističkih zločina utoliko je i danas još uvijek nezahvalan posao?

Točno je da da se raspala državna jugotvorevina. Međutim nažalost nije se raspao jugomentalitet. On se je gradio pola stoljeća, odgajao se kao „pioniri maleni" u obiteljima onih koji su bili odani velikom vođi i njegovoj partiji te postali dio vladavine te jugotvorevine. Tako su stasali sinovi i kćeri onih koji su nekoć bili dio sistema održavanja ondašnje komunističke vlasti. Možemo ih prepoznati što im je i danas lijepa partizanska kapa ili simpatična crvena zvijezda. Tatini sinovi i kćeri, slijednici skojevaca, imali su prednosti u školovanju, inozemnim usavršavanjima, napredovanjima u institucijama, sve kao djeca partijski podobnih kadrova. Tako su napredovali i zauzimali pozicije u društvu. Tako su se podobno uhljebili, dočepali se „stručnih" pozicija i tako dočekali stvaranje samostalne Hrvatske države. Nakon toga opet po inerciji, sada kao već pozicionirani „stručnjaci i profesionalci" grabe prema novoj moći u strukturama hrvatskih vlasti. Neki iz tih struktura postaju predsjednici vlade i ministri, neki saborski zastupnici. Drugi su pak stalno dežurni u medijima, kao ugledni profesori i „korektivi društva", sveprisutni za sva „moralna" tumačenja i ispiranje mozga naciji za sve društvene pojave – od humanizma do europejstva.

Jasno da će takve strukture skrivati svoje obiteljsko korijenje kao „zmija noge", a nažalost tu spada i ono što su im očevi i majke radili u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. Objektivno priznavanje povijesne istine iz vremena prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, a nekmoli istraživanje komunističkih zločina, uopće nije moguće upravo zbog postojanja takvih kadrova u hrvatskoj strukturi društvenopolitičke vlasti. Tu je naravno još i utjecaj raznih „SAB-ovaca", njihovih predsjednika i počasnih doživotnih predsjednika te „transparentnih" i manje transparentnih članova i simpatizera u „institucijama koje moraju djelovati" a ne djeluju. Realno gledajući, čeka se vrijeme kada će i posljednji „SAB-ovac" otići po sili biološkog zakona. Tek bi se tada moglo očekivati da se komunistički zločini do kraja razotkriju i dožive osudu bez blokada. No pitanje je, hoće li tada hrvatsko društvo za to biti realno zainteresirano ili će javnost biti toliko umrtvljena da će sve to postati nevažno? Nažalost, idući naraštaji tada će već teško objektivno shvatiti što nas je to gurnulo u zlu budućnost, iako smo objektivno imali sve prirodne uvjete da kao država i narod živimo u blagodati, ponosni na svome, kao gospodari svoje baštine. Upravo je zato po meni bitno utvrditi kako je sve počelo, gdje je početak priče, što su uzroci a što posljedice, kako krajnji ishod ne bi bio tako dramatičan i tragičan.

8.) Je li upravo ta zastupljenost jugokomunističkih kadrova u vlasti razlog što Vaše knjige, kao i knjige mnogih drugih autora domoljubne orijentacije, redovito dobivaju odbijenice Ministarstva kulture kada je riječ o potporama? Nije li tragično da takve knjige ne dobivaju potporu Ministarstva kulture, dok je s druge strane Ministarstvo kulture financiralo izgradnju spomenika četničkim pobunjenicima u Srbu?

Kad smo na pitanju Ministarstva kulture, možda je najbolje kada ministarstvo i ministra opisuju oni koji dolaze iz njegovog dvorišta, jer dobro poznaju okolnosti. U tom smislu slikoviti je opis Mani Gotovac o ministru i Ministarstvu kulture koji sam nedavno pročitao pod naslovom »Biškupićeva ostavka spasila bi ugled Vlade, ali i samu kulturu« (Obzor VL, br.354, 31.srpnja 2010.). Za ovu prigodu zgodno je izdvojiti dio gdje Mani Gotovac piše: „Hrvatska je već dugi niz godina kulturni imperij Bože Biškupića. Još od vremena omraženog nam komunizma on zauzima u svim pravcima kulture protagonističku ulogu. U razdoblju USIZ-a, kao predsjednik za likovnu kulturu grada, sa svojim posilnim i nesretnim prijateljem Zdravkom Đerekom on grmi i oblači..." A zatim slijedi opis sticanja velike zbirke umjetnina pod nazivom Zbirka Biškupić te niz funkcija koje je obnašao – usizovac, zamjenik zagrebačkog gradonačelnika, ministar kulture u vrijeme Tuđmana, saborski zastupnik, te napokon ponovno ministar kulture... U stvari vrijedi pročitati taj tekst Mani Gotovac u cijelosti.

Kad je riječ o potporama za izdavaštvo nema bitne razlike. Uspostavom HDZ-ove koalicijske vlasti 2003. sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom (SDSS) Sanader je dao ustupke, koji danas stižu na naplatu. Tako su u strukture nove vlasti ušli kadrovi SDSS-a, pa je među njima u Ministarstvo kulture stigao i Čedomir Višnjić sa kratkim i upitnim životopisom objavljenim na stranicama Ministarstva kulture. Dotični je ujedno i predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, pa kad je potpora za autore iz tog kruga u pitanju u izravnom je sukobu interesa. Navodno o izdavačkim potporama odlučuje komisija, no samo po sebi apsurdna je činjenica da netko iz političkog sustava srpske manjine ima utjecaja i potpisuje odluku o potpori knjiga o Domovinskom ratu ili hrvatskoj povijesnoj istini, jer je iz njegovih objavljenih intervjua posve razvidno što misli o redrstveno-oslobodilačkoj akciji „Oluja". S druge strane odobrava izdavaštvo koje potiče nove napetosti. Kad se odlučuje potpora za knjige o Domovinskom ratu, kako netko iz srpske manjine može donositi odluke o hrvatskoj većini? Iako je moja knjiga »Voliš li Hrvatsku« putopisne naravi, dva puta je odbijena od te "komisije", a potpisano po gore spomenutom "ljevičaru", kako Višnjić sam sebe svrstava u jednom intervjuu. Kad sam drugi puta primio odbijenicu, poslao sam knjigu samom ministru Biškupiću s upitom što su to "formalni uvjeti", zašto mi se po drugi puta za istu knjigu odbija potpora Ministarstva kulture, međutim nisam dobio od njega nikakav odgovor. Da se nisam jedini susreo s Višnjić-kriterijima upravo sam pokazao u »Hrvatskim osvrtima«.

Jasno je da je financiranje četničkog spomenika u Srbu bio Sanaderov ustupak SDSS-u koji je došao na isplatu Jadranki Kosor. Ona je pak postupila "pragmatično" i pristala na ucjenu zbog održavanja vlasti do kraja mandata. No mogla je postupiti i hrabrije – u duhu pragmatičnosti mjera gospodarsko recesijske štednje. Još je nejasnije kako je predsjednik Hrvatskog sabora dao svoje pokroviteljstvo jednom događaju bez ozbiljnog preispitivanja zločinačke geneze od strane saborskih komisija, odnosno (ne)potvrđivanja te srbokomunističke povijesne podvale. Očito kako HDZ i dalje računa na brzi zaborav ili na "nema alternative" za biračko tijelo na slijedećim izborima.

9.) Domovinski rat posljednjih je desetak godina izložen sustavnoj kriminalizaciji od strane različitih političkih i interesnih skupina; o čemu dosta progovarate i u Vašim radovima. Neki kao da se i dalje ne mogu pomiriti s uspostavom hrvatske države?

To je doista tako. Ima ih koji rado i obilno blaguju kruh koji im daje hrvatska država, ali silom je žele utopiti u novim nevoljama. Za vrijeme Khuen-Hédervárya postojali su mađaroni kojima se nije sviđala slobodna Hrvatska. Za vrijeme stare Jugoslavije postojali su orjunaši kojima se nije sviđala slobodna Hrvatska. Za vrijeme nove Jugoslavije postojali su komunisti i udbaši kojima se nije sviđala slobodna Hrvatska. Danas su preostali tatini sinovi i kćeri potomci SKOJ-a kojima je pri srcu uvijek bila jugotvorba, žive ovdje i jedu kruh hrvatski svagdašnji, no ne sviđa im se samobitna hrvatska država. U svakoj drugoj državi u kojoj se nekome ne sviđa, odlazi tamo gdje mu se sviđa i gdje je zadovoljniji. Zašto hrvatska država plaća one koji joj štete? "Jugosfera" je samo novo britansko ime za staru politiku. Nikako da se riješimo tog usuda.

10.) Koje je Vaše mišljenje o hrvatskome ulasku u Europsku uniju kao i o sve življim «zapadnobalkanskim» integracijama?

Već po dolasku Sanadera na mjesto predsjednika HDZ-a osjetio sam puninu bahatosti. Kad sam o tome pisao doživo sam najpodlije napade. Moj stav je uvijek bio suprotan od Sanaderovog – „nema alternative". Naprotiv, u životu uvijek ima alternative, samo je pitanje koliko ima morala, poštenja i hrabrosti! Smatram da smo politički upravo trebali izgraditi alternativu na sve okolnosti i pronaći političke načine da se odupremo vanjskim pritiscima. Strašili su nas „izolacijom" kao malu djecu „baba-rogom". Nije bilo političara državničkog formata koji bi na to hrabro odgovorio. Nažalost vlasti se dokopao političar koji je radije sklopio koaliciju sa SDSS-om nego s HSP-om. Na drugoj strani bio je čovjek čudne prošlosti koji nam je budućnost utapao građanskim pozivom – na kavicu. U prijelomnom trenutku, sve je postalo još jadnije. Dok nema izravne zastupničke odgovornosti biračima, dok nema istinske slobode referenduma, uz puno manji broj potpisa nego je to sadašnjim zakonom određeno, nema demokracije – ona je samo izgovor za one koji su na vlasti i služi im kao zavjesa za naivne. U Europskoj uniji sigurno nam ne će poteći med i mlijeko, a niti ćemo moći živjeti na tuđi račun. To su utopije koje stvara domaća politika, zbog osobnih korisiti i interesa pojedinaca. Ako se i dogodi da Hrvatska konačno bude primljena u EU, biti ćemo još jednom osiromašeni – promjenom kune u euro. To ne će ići u našu korist, već na našu štetu. Tako je bilo i kod nekih drugih članica. Ako Hrvatska i uđe u EU nikada ne ćemo uspostaviti schengensku granicu prema istoku, ona će i nadalje ostati na slovenskoj granici. I na kraju pitati ćemo se što smo ulaskom u EU dobili? Ostati ćemo i dalje u „jugosferi". No ljudi snuju, a Bog određuje. Vjerujem kako uvijek ima nade!

Davor Dijanović