Razgovor sa studenticom Antonijom Petričević

Kaže se kako na mladima svijet ostaje i to je neosporna činjenica. Međutim, kada pogledamo koliko mladi ljudi imaju prilike sudjelovati u javnom životu u Hrvatskoj mogli bismo pomisliti kako od Hrvatske danas sutra više ne će biti ništa. Mladi su zgurani na medijske margine, zajedno s ostalim slojevima građanstva vitalnima za budućnost Lijepe Naše. Javni život i politiku u pravilu vode istrošeni i nesposobni ljudi bez ikakve vizije, a kanaliziranje i zatupljivanje hrvatske mladosti koja je po prirodi stvari buntovna i željna promjena dio je sustava. Zbog toga ćemo pokušati otvoriti stranice Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća i mladima, jer među njima ima puno onih što imaju što reći i koji su svojim primjerom već pokazali da bi Hrvatska mogla biti drugačija. Ovom prilikom posebno nam je drago ugostiti Antoniju Petričević, čije smo osobite, lirske kolumne, iako se piše o teškim temama, već davno zapazili na braniteljskom portalu Dragovoljaca Domovinskog rata 1991.

U kolumni "Priča iz prošlosti za budućnost" na temu slobode između ostaloga napisala si ovo: "Godinama pokušavam ući u trag tim izgubljenim stranicama vremena u kojem postojim... ljudima koji su utkali svoje snove, djetinjstva i mladosti, bezbrižnost... svoje zdravlje i živote... da, baš njima, autorima ove naše priče! U vrtlogu vremena, lažnih heroja, iskrivljenih vrijednosti, pokušavam pronaći ono besmrtno srce hrvatskih ratnika. U Njega vjerujem..." Što je posebno djelovalo na tebe za ovakvo pisanje, i općenito, kako je došlo do suradnje tebe s braniteljskim Portalom Dragovoljaca Domovinskog rata 1991?

Za početak bih željela zahvaliti Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća što je prepoznao „ono nešto" u mojim kolumnama i iskazao mi čast ovim intervjuom. Iskreno mi je drago što nas je ova tematika Domovinskog rata i domoljublja povezala.

Moram priznati da iza svake riječi koju sam napisala stoji čitav niz osjećaja koje još od kad sam bila dijete malo po malo pohranjujem u svom srcu i svojim mislima. Odrasla sam u hrvatskoj katoličkoj obitelji u kojoj su se vrijednosti Domovine i Vjere poštivale i u teškim vremenima u jugoslavenskom ropstvu.

S divljenjem sam slušala priče svog oca koji je zbog hrvatske zastave, " Vile Velebita " , "Marjane, Marjane" i drugih domoljubnih pjesama nerjetko privođen u miliciju, pretresan mu je stan, spaljivani emigrantski časopisi... domoljublje koje je živio i živi prenio je i na mene. Dan danas sa sobom nosim njegovu sliku u vojnoj odori i sjećam se vremena kada sam ponosno dizala dva prsta visoko u zrak i pjevala one iste zabranjivane domoljubne pjesme.

Moram reći i da moj Split nije osjetio ratne strahote na način na koji su to osjetila brojna druga područja naše Domovine, ali su se sirene, sklonište i strašne slike s televizije urezale i u moje misli... toliko da godinama nakon rata nisam htjela gledati ništa što s ratom ima veze.

Nakon uhićenja generala Ante Gotovine 8.prosinca 2005. u meni se puno toga srušilo i prelomilo. Tada sam shvatila da ovaj narod gubi svoj ponos, izdaje svoje svetinje i da ništa nakon toga nikada više neće biti isto. U meni se probudio onaj hrvatski ponos i on me tjerao da otkrivam našu priču, "Priču iz prošlosti za budućnost", jer ona mora biti dio budućnosti. Od tuda i suradnja s jednim braniteljskim portalom na kojem se s vremenom ruše moje iluzije, idealiziranje i izjednačavanje svih branitelja ma kolika ta brojka bila. Svoje razočaranje sam opisala u svojoj kolumni „ Heroji danas". Kada sam naučila prepoznavati one prave, male, istinske hrvatske branitelje koji su bez ikakvih interesa stavili svoje živote na raspolaganje Domovini, koje danas većina Hrvata ne bi ni pogledala da ih susretne na cesti, koji su i dan danas veliki borci u svojim obiteljima, mali ljudi, velikog hrvatskog srca, stala sam uz njih i po prvi put otvorila svoju dušu. Sretna sam ako su u mojim riječima našli snagu za makar jedan novi dan. Ti ljudi su snaga Portala dragovoljaca Domovinskog rata RH i novoosnovane UHD91, oni su i moja snaga i sigurnost da će dok je njih moja Hrvatska biti dobro.

Čujemo da si u kontaktu i s generalom Antom Gotovinom, koji sada već petu godinu sjedi u zatvoru kao žrtva, možemo slobodno reći, rata poslije rata. Nesumnjivo treba imati posebnu snagu za sve to izdržati, pa vjerujemo da su i tvoja pisma u tom smislu posebno vrijedna. Jesi li dobila kakav odgovor?

Uhićenje generala Ante Gotovine sam jako dramatično doživjela jer sam se uvijek nekako nadala da do toga nikad neće doći. To je za mene predstavljalo jedne nove okove za Hrvatsku, puzanje ka novom ropstvu i ponavljanje pogreške da nam opet krivi ljudi pišu povijest. Iz prvotnog razočaranja, poniženja i beskrajne tuge, koju svo ovo vrijeme iz dana u dan osjećam, skupila sam snagu jer sam znala da sva ta težina koju ja osjećam nije ni približno onome što moj prijatelj Ante Gotovina osjeća. Nekoliko dana po uhićenju sam od njegovih odvjetnika doznala adresu na koju mu se može pisati i poslala svoje prvo pismo. Nisam mogla ni zamisliti da ću nedugo nakon toga dobiti njegovu prvu božićnu čestitku. Radost izmješana sa suzama sam okusila već 4 puta kada je stizala koverta iz Haaga i s ponosom ih čuvam. Od dana kad je uhićen, pišem mu najmanje 4 puta godišnje... rođendani su nam blizu i sveti Ante je naš zaštitnik. Njemu se molim da general Gotovina i drugi hrvatski generali koji su žrtvovani i izdani, da bi Hrvatska bila sluga europske politike, uskoro dođu na sveto, krvlju njihovih suboraca natopljeno hrvatsko tlo.

S 23 godine upravo završavaš studij farmacije, što znači da si uspjela steći dobre temelje za svoju budućnost. Kako gledaš na ono što te očekuje?

Svjesna sam situacije u koju je hrvatski narod doveden. Ljudi su bez posla, razočarani, nesretni i bez neke velike nade da će biti bolje. Svjedok sam i svojim prijateljima koji su u roku završili fakultete, pa su prisiljeni raditi neprijavljeni za mimimalac što je zaista frustrirajuće za mladog čovjeka koji je najbolje godine proveo uz knjige i jedva čeka da to svoje znanje iskoristi i hvala Bogu, od toga može pristojno živjeti i graditi budućnost. Što se mog zanimanja tiče, još uvijek je dobra situacija, što znači da ima posla, a i plaća je, u usporedbi s prosječnom plaćom, jako dobra. Vjerojatno je s tom spoznajom puno lakše razmišljati o budućnosti.

Ne bojim se izazova budućnosti, nadam se samo pristojnom poslu u kojem ću se moći ostvariti i ja sama, a i ostvariti one želje koje su me i vodile kroz ove godine školovanja.

O besplatnom visokom školstvu za sve bilo je dosta rasprava u javnosti. Inicijativa je potekla s Filozofskog fakulteta, no vjerojatno ste vi, ti i tvoje kolege, stekli svoje mišljenje o cijelom ovom problemu?

Oko ove teme su se zaista sukobljavala mišljenja. S obzirom da spadam u onu kategoriju studenata koji plaćaju školarinu i to možda jednu od najviših na hrvatskim fakultetima, moje mišljenje i mišljenje mojih kolega u istoj situaciji je da je pretjerano očekivati da studij za svakoga bude besplatan. Činjenica je da ima jako puno ljudi koji desecima godina studiraju, a upisani su na teret Ministarstva, da ne govorim o abnormalnim brojevima ljudi koje pojedini fakulteti upisuju iako je sasvim jasno da je potražnja za tim zanimanjima daleko manja. Mislim da je hrvatskom visokom školstvu potrebna reforma koja će uvesti red u same upisne kvote, naći u tome mjeru kolika brojka ljudi se svojim znanjem izborila za besplatno školovanje, za koje se naravno očekuje da u sljedećim godinama studija opravda, a da se više sredstava uloži u povećanje kvote studentskih domova, te stipendija.

Misliš li da mladi mogu biti u prosjeku zadovoljni s onim što im se na studijima nudi i gdje vidiš prostor za moguća poboljšanja? Tu mislimo na sam sustav naobrazbe, naravno, ali bi ovu temu rado proširili čak i do medijskog tretmana studija i studenata.

Mislim da je jako zabrinjavajuće kada nakon završetka petogodišnjeg obrazovanja čovjek ima osjećaj da jako malo onoga na što je "izgubio vrijeme" zapravo gotovo ničemu ne služi. Kao studentica prve generacije po Bolonjskoj deklaraciji, smatram da je jako loše provedena i da nije ispunila očekivanja. Svatko je nekako od te Bolonje uzeo ono što mu je odgovara. Mislim da je sam sustav prepun rupa, pa se uče ili neke zastarjele stvari ili nekakve "američke priče" koje zapravo iz naše sadašnje pozicije izgledaju kao nekakva znanstvena fantastika. Toj se problematici daje jako malo medijskog prostora iako se u studentskim razgovorima jako osjeti nezadovoljstvo. Vjerojatno je onima koji donose odluke na tom području lakše nastavljati ovim putem, jer bi nešto drukčiji i bolji zahtjevao puno veći angažman svih sudionika visokog školstva.

U Hrvatskoj po statistikama, uz institucije poput Crkve i vojske, građani imaju najviše povjerenja u prijatelje. Kako i gdje se nalaziš sa svojim društvom, i što vam se nudi kada se jednom odlučite nekuda otići?

Moram priznati da je studiranje izvan svoga grada zaista jedno veliko životno iskustvo koje za sobom nosi neka ozbiljnija i dugotrajnija prijateljstva nego neka prošla razdoblja, barem je tako kod mene. Osim toga, smatram jednim bogatstvom upoznavati mlade ljude s istim ili sličnim interesima iz cijele Hrvatske.

Možda nisam najbolji primjer, jer se jako puno mladih ne bi složilo s mojim mišljenjem, ali poprilično sam razočarana što su narodnjaci postali glavni način zabave mladih Hrvata. Tu se moram vratiti na temu rata u Hrvatskoj jer mi se ove dvije teme isprepleću. Znam da su se neke od tih generacija rodile nakon rata i nažalost jako malo o njemu znaju i jako malo pažnje obraćaju na ljude kod kojih osjećaj kad usred hrvatskog glavnog grada trešti isto ono uz što su agresori na sve hrvatsko slavili svoje ubijanje i paljenje izaziva osjećaj poniženosti. Mislim da smo i u smislu zabave izgubili svoj identitet i poprimili nešto jako primitivno što nema nikakve veze s našim mentalitetom. Naravno, čast iznimkama. Iz navedenih razloga, moje društvo i ja preferiramo druženja u kojima nije važno kome je tata kupio skuplji automobil, tko ima bogatijeg dečka ili deblji novčanik. Važna je dobra i opuštena atmosfera uz drage ljude, te zvuke naše dalmatinske pisme, slavonskih tamburica... koji nas ujedinjuju.

Zanima nas jako, ako nije previše indiskretno, koje teme prevladavaju u vašim razgovorima?

S obzirom da se nalazimo na samom završetku studentskog života, aktualne teme su uglavnom vezane za prisjećanje svih onih lijepih trenutaka koji su iza nas, te planiranje i na neki način predviđanje svega onoga što je pred nama. Isti ciljevi su nam spojili životne puteve u Zagrebu, a sada je došlo vrijeme da se opet razdvoje, iako je ovo proteklo razdoblje ostavilo jako duboki trag na svima nama. Sada obogaćeni čvrstim prijateljstvima krećemo u jednu novu avanturu.

Osim toga, teško je ne vidjeti neke stvari koje se oko nas događaju, koje imaju izravan ili manje izravan utjecaj na naše živote. Svakodnevno nas bombardiraju koliko lošim vijestima i teškim situacijama, toliko i sasvim praznim, nebitnim pričama i ljudima na koje čovjek ne može ostati imun. Sve to više ili manje ispunja naše ozbiljne ili neozbiljne razgovore.

Moram priznati i da je izrazito teško razgovarati o nekim stvarima, naročito ako ste u potpunosti svjesni njihove važnosti, kao i toga da nešto ne ide u dobrom smjeru, a opet ste tako nemoćni promijeniti ih kao pojedinac. Na kraju opet ostaje nada da ćemo baš kao pojedinci makar svojom ulogom u ovom svijetu i prvenstveno našoj Hrvatskoj, napraviti makar jedan korak unaprijed, ali u dobrom smjeru.

I za kraj, misliš li da mladi imaju perspektivu u Hrvatskoj, odnosno postoji li svijest o razlici između onoga što se nudilo tvojim roditeljima kada su bili mladi i onoga što se nudi današnjim naraštajima koje završavaju fakultete.

Uvijek sam razmišljala na način da ma kako god teška bila situacija u Hrvatskoj i ma kako me neke stvari razočarale i boljele nikad ne bih svoju budućnost mogla graditi negdje izvan Nje. Moji su djed i baka većinu svog životnog vijeka proveli u inozemstvu, i u svojim sam posjetima osjetila što to znači biti stranac, stvarati nešto na tuđoj zemlji. Zato je moja perspektiva u svakom slučaju Hrvatska, a na mladim je ljudima da ulože svoja znanja i vještine i u svoju i u hrvatsku budućnost. Moja generacija i generacije iza nas imaju ono što moji roditelji nisu imali, a to je slobodna Hrvatska kojoj trebaju mlade snage da bi se ona usmjerila i izdigla.

Teško mi je čuti i osjetiti razočaranje ljudi nekim prijašnjim vremenima, ali isto tako moram napomenuti kako su i ta vremena bila dobra za neke. Zasigurno puno boljih pogleda na prošlost su oni koji su bili dio tadašnjeg režima, dok su drugi svoj kruh zarađivali vrlo često u inozemstvu.

Danas u vremenu svakojakih "sloboda", da to tako nazovem, svatko se ima priliku ostvariti u onome što voli i za što se spreman žrtvovati. Koliko god izgledalo da se često dijelimo na neke "odabrane" i one "obične", mislim da znanje nitko ne može pobijediti. Zato bih poručila svim onim mladim ljudima koji ovo čitaju da se ne boje sanjati, a još manje ostvarivati svoje snove.

M. M.