Razgovor s don Anđelkom Kaćunkom

U prepunoj dvorani doma Zvonimir u Solinu, u petak 14. svibnja predstavljena je knjiga „Moji topnički dnevnici" autora don Anđelka Kaćunka, župnog vikara gospićke katedrale. Knjiga je izbor iz don Anđelkovih kolumni i propovijedi iz vremena dok je radio kao kancelar Vojnog ordinarijata te imao status djelatne vojne osobe u rangu pukovnika. Tom prilikom smo odlučili postaviti nekoliko pitanja don Kaćunku.

Što vas je nagnalo da svoje radove, koje ste u obliku kolumni objavljivali za vrijeme vašeg djelovanja u Vojnom ordinarijatu, objavite u knjizi?

Prvi su me na to potaknuli, i to već nakon godinu dana pisanja, urednici i novinari tjednika MORH-a, u kojem sam objavljivao spomenute tekstove. A nakon određenog vremena i krug prijatelja iz Hrvatskog katoličkog zbora MI. Kako sam stalno "orijentiran naprijed" - po riječima Apostola Pavla u Poslanici Filipljanima (3,13): "što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem" - nakon tri godine sam popustio i čitajući ponovno te tekstove bili su mi zanimljivi pa sam se unaprijed radovao knjizi. Jedan prijatelj napravio je konačan izbor tekstova i koncepciju knjige, a izdavač je trebao biti sam nakladni odjel MORH-a. Međutim, negdje je nešto zapelo i knjiga je "odležala" čak pet godina.

Kada je započeo "preustroj" Četvrte gardijske brigade HV, vi ste u svom intervjuu koji vas je doveo na "loš glas" u MORH-u, izjavili kako je tu zapravo riječ o likvidaciji Hrvatske vojske. Kako ste te promjene doživjeli i koje je posljedice, po vama, imao taj preustroj?

Kao tadašnja djelatna vojna osoba pratio sam "iznutra" sve faze toga procesa i odmah mi je bilo jasno kamo to vodi. Naravno, nisam bio jedini, ali sam jedini javno o tome progovorio i to na vrlo "nezgodan" odnosno "netaktičan" i nediplomatski način, kakav je potpuno neuobičajen za vojničko okruženje. Upravo je zato nastupila konsternacija nakon što je taj intervju objavljen. Naravno, mnogo je bilo onih, pa čak i među generalima, koji su mi privatno i potajno čestitali i dali podršku. Sada, kada je nekadašnja slavna i pobjednička Hrvatska vojska svedena na bezličan servis globalnih moćnika, za koje pod lijepom etiketom "mirovnih misija" čuvaju rezultate njihove agresije na tuđa naftonosna ili opijumska polja i druge resurse, svima je jasno koliko sam bio u pravu.

Kako danas gledate na oblik Hrvatske vojske nakon preustroja?

Gledam s tugom kao na HPV - ali to nije tzv. humani papiloma virus, nego nešto što više ne postoji. U toj kratici P može imati više značenja izvedenih iz imenice - pokoj.

Kako kao bivša djelatna vojna osoba gledate na činjenicu da ročno služenje u Hrvatskoj vojsci nije obavezno?

Istodobno dok se oni sve jače naoružavaju, to je logi(isti)čna posljedica volje globalističkih gospodara s ciljem likvidacije mogućnosti bilo kojeg oblika oružanog otpora u planu njihova pokoravanja cijeloga svijeta u procesu gradnje arhitekture Novoga svjetskog poretka: jedan svijet, jedna vlada, jedno tržište, jedna moneta, jedna religija (u kojoj se svi slažu)!

Ključni dokument po kojem je izvršen preustroj hrvatske vojske imao je skraćeni naziv SPO (Strategijski pregled obrane). Vi ste u tom intervjuu, koji je podigao buru u MORH-u, izjavili da istu kraticu ima u svom nazivu stranka Vuka Draškovića?

- Ma to je bilo samo usputna dosjetka. Kako se volim igrati riječima tako sam, želeći dodatno "ogaditi" spomenuti NATO-ov dokument, istaknuo sam čudnu koincidenciju naziva toga dokumenta i Draškovićeva Srpskog pokreta obnove. Ali sam također naglasio da smo NA TO pristali nakon što nam je preustroj nametnut izvana ter sam čestitao onima koji se trude da nam sve skupa ne bude Samorazarajući Predmet Obmane odnosno Strateški Potez Očajnika. Na kraju sam izrazio želju da ne budemo Sudionici Povijesne Obmane. Među ostalim sam i zato kao moto ove knjige istaknuo parafrazu solinskog recitala iz 1976.: "Mila zemljo naša, krvlju NATOpljena!"

Drugi slučaj koji je možda neke u MORH-u nagnao da odustanu 2004. god. od objavljivanja vaše knjige bila je vaša poznata izjava kako su se na samoborskom fašniku vršili voodoo magijski rituali pomoću lutke koja je predstavljala lik Franje Tuđmana. Budući da ste jednom prilikom izjavili da magija nije u čovjekovoj prirodi, mene kao laika zanima vaš odnos prema magiji i što je ona zapravo?

Spomenuti događaj u Samoboru objavljen je svojedobno i u dnevnom tisku pa nije obična bajka. Mene je zaprepastila medijska količina odjeka na to moje "otkriće", što mi je bila potvrda kako je nekim "magijskim središnjicama" itekako stalo do toga da magija, kao oblik okultne religioznosti kojom se "koketira" i sa sotonizmom, prožme sva područja javnoga života. To sam tada ilustrirao primjerom globalne literarne i filmske "potteromanije".

Ako mi, kao kršćani i katolici vjerujemo u Dobro, zašto bismo toliki značaj pridavali magiji, zašto bismo povjerovali da ona ima toliku moć, pa čak da koji put može biti i jača od Dobrog, kako sam razabrao iz vašeg stava u vezi slučaja na spomenutom fašniku?

Nisam detaljno obrazlagao tu temu pa je možda nešto ostalo nedorečeno, ali magija nikada nije jača od Dobra, niti može naškoditi vjerniku koji je zaštićen Božjom milošću. Ali mnogo je onih koji su "slabi u vjeri", koji smatraju da im ne treba Bog i da su im njihove ljudske snage dovoljne za otpor svim silama - oni su prva meta magije kojom je prožeta sva današnja tzv. kultura slobodnog vremena, koju proizvodi "industrija zabave". Važno je dakle ostati u Božjoj ljubavi i zaštiti.

Vratimo se vašoj knjizi. Zašto ste se odlučili baš za naziv "Moji topnički dnevnici" i možete li nam objasniti kako je nastala naslovnica te knjige te koja je njena poruka?

Prvotno je radni naslov bio nešto sasvim drugo. Dogodilo se međutim, u ožujku prošle godine, kad sam na objavljivanje te knjige bio potpuno zaboravio, nešto vrlo neobično. U Trilju je jedan osmoškolac po noći provalio u zbornicu i sve školske dnevnike (u kojima je bio i imenik s njegovim jedinicama - djeca te ocjene zovu "topovi") doslovce bacio u Cetinu. Istoga trenutka napisao sam ironijski tekst na blogu, nastojeći izrugati međunarodni pritisak na Hrvatsku da Haagu izruči "topničke dnevnike". Ali tada sam se također sjetio te svoje nesuđene knjige i odlučio je objaviti upravo pod tim zanimljivim naslovom. Jer njezin sadržaj jest neka vrsta "duhovnog topništva", a premda su kolumne izlazile tjedno o tome sam razmišljao svakodnevno pa se može reći da su to i moji dnevnici. Naslovnica je "sjela" kao "točka na i" nakon što su novine objavile karikature jednoga sada bivšeg vjeroučitelja. Dok je neke crkvene ljude uvrjedljivo prikazao, mene je sjajno okarakterizirao pa sam jedan njegov crtež stavio na naslovnicu. A poruka te knjige - kao i mojega ukupnog rada i razmišljanja - jest da se čovjek potrudi više razmišljati, više čitati a manje "buljiti u ekran", a kršćanin, uz to, da svoj život više usmjeri na slavu Božju, na korist Crkve i na dobro svoje Domovine.

Kada pogledate unazad na vaše vrijeme provedeno u MORH-u, biste li danas drugačije postupili, odnosno biste li izbjegli sukob sa strukturama unutar MORH-a?

Izravnog sukoba nije ni bilo, osim povremeno nerazumijevanja s pojedincima koji su trebali biti sretni što barem netko javno govori istinu koju oni ne smiju otvoreno reći. Budući da se držim one biblijske: "Sionu za ljubav neću šutjeti!", mislim da ne bih u bitnome nikada postupio drukčije. Jer najvažnija je istina. A ja u svojemu poslanju svjedočenja i otkrivanja Istine također osjećam dužnost razotkrivanja laži.

Osvrnimo se malo na medije koji ispunjavaju naš prostor. Kakva je vaša ocjena najistaknutijih medija, a posebno HRT-a kao javnog medija koji bi trebao vršiti značajnu društvenu ulogu te osiguravati javne rasprave u svim gorućim pitanjima po naše društvo, a takvih pitanja imamo mnogo?

"H" u kratici koju ste spomenuli znači samo to da ta "hrtedrala" ima sjedište u Hrvatskoj, a ne da je doista hrvatska ili da djeluje u prvom redu za dobro hrvatskog naroda odnosno hrvatskih građana. Ipak, HRT - za razliku od ostalih televizija - ima nešto edukativnog sadržaja, dok se sav ostali program gotovo svih medija svodi uglavnom na ispiranje mozga, zaglupljivanje i moralno kvarenje plitkim zabavnim sadržajima.

Novinarstvom se bavite već oko trideset godina. Sada vodite i svoj blog. To traži veliki angažman. Kako uspijete vaše pisanje spojiti sa svećeničkim pozivom budući da oba poziva iziskuju puno vremena i energije?

Budući da sam u medijima doista već lijep dio života, sada to činim već toliko rutinirano da mi za blogiranje dnevno treba samo oko pola sata vremena. U još pola sata prelistam dnevne novine, a ostalo vrijeme koristim za molitvu, čitanje, razmišljanje, pisanje i razne pastoralne župne obveze, koje su mi sada prioritet.

I na kraju koji su vaši planovi kao novinara za ubuduće, radite li možda već na novoj knjizi?

Nemam posebnih planova glede objavljivanja knjiga. To, kao i sav svoj život, potpuno prepuštam Providnosti - prema biblijskom Psalmu: "Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i On će sve voditi!" - pa mi se u životu uglavnom sve događa spontano i gotovo uvijek iznenada, ali me nikad ništa ne iznenađuje. Jedino mi je život kao fenomen izvor najvećeg iznenađenja i čuđenja te poticaj na poklon pred Životvorcem. Zato se unaprijed radujem i novim knjigama.

Branko Bralić