Razgovor s geopolitologom i publicistom Jurom Vujićem

Donosimo razgovor s geopolitologom i publicistom Jurom Vujićem, kojeg je za Portal HKV-a priredio Davor Dijanović. Jure Vujić rođen je 1965. godine u Kninu. Diplomirao je pravo na Pariškom sveučilištu prava, društvenih i gospodarskih znanosti (Paris II). Pravosudni ispit polaže u Parizu 1994. godine. Po struci je odvjetnik i član Pariške odvjetničke komore. Kao prvi civilni polaznik, diplomirao je 2006. godine na Ratnoj Školi oružanih snaga Republike Hrvatske „Ban Josip Jelačić". Autor je nekoliko knjiga: „Fragmenti geopolitičke misli" (ITG, Zagreb), „Trg Maršala Tita-Mitovi i realnosti titoizma" (Uzdanica), „Nord-Sud l'honneur du vide" (NSE-Bruxelles),„ Eloge de l'esquive - Hvalospjev izmicanju" (Ceres, Zagreb), „Intelektualni terorizam-Heretički brevijar" (Hasanbegović, Zagreb.),„Hrvatska i Mediteran-geopolitički aspekti" (izdanje: Diplomatska Akademija MVPEI, 2008.) Također je objavio u hrvatskim i međunarodnim znanstvenim časopisima stotinjak znanstvenih članaka na području geopolitike, sociologije i filozofije. U pripremi je njegova nova knjiga „Euroazijanizam protiv Atlantizma".

1.  Gospodine Vujiću, u posljednjoj knjizi: Kad anđeli utihnu – Apokrif Ante Gotovine uspoređujete suđenje generalu Anti Gotovini sa suđenjem Isusu Kristu, dok njegove izručitelje uspoređujete s farizejima i heredovcima. Koji Vam je bio motiv da napišete tu knjigu?

Oni koji prate moj znanstveni i publicistički rad znaju da nisam ljubitelj nikakvog oblika idolopoklonstva, pa tako ni u slučaju generala Ante Gotovine, čiju sam priču htio prikazati kroz drugo metapolitičko i filozofsko svjetlo, koje odskače od klasičnih biografskih i epsko-ratnih spisa napisanih na tu temu. Naravno da su službeni mediji knjigu dočekali „na nož", pa su bez prethodnog čitanja knjige iznijeli groteskno-paušalne usporedbe Gotovine s Isusom. Naprotiv, knjiga raščlanjuje društveno-političke mehanizme „žrtvovanja" „žrtvenog janjca" u političke svrhe konsolidiranja jednog društva u krizi, na tragu poznatih teza francuskog katoličkog intelektualca Rene Girarda. Sve su moje alegorije, metafore i simbolične figure u službi dekonstrukcije istih mehanizama. Slučaj Ante Gotovine je paradigma hrvatskog društva u dubokoj identitarnoj, političkoj i društveno-moralnoj krizi.

2. U knjizi Intelektualni terorizam – Heretički brevijar pišete o intelektualnom terorizmu kao o «strategiji prozivanja, etiketiranja i isključivanja svih političkih neistomišljenika». Kao što je komunizam imao svoje protivnike i dogme kojima je legitimirao njihove progone, možemo li reći da i današnji liberalni kapitalizam funkcionira po sličnom principu?

U liberalnom kapitalizmu bivša komunistička represivna, hard-powerska sila, i totalitaristički zakonodavni aparatsu ustupili mjesto soft-powerskom lingvističkom sofisticiranom arsenalu „političke korektnosti" koji funkcionira na podmukliji način. Naime, današnja „politička korektnost" dozvoljava, bolje rečeno, „ filtrira" stanovitu „slobodu izražavanja", ali je također ograničava putem autocenzure, ili pak cenzure ne-politički-korektnih teza i ideja. Takva se cenzura provodi putem korporacijskih, medijskih redakcija i stranačko-lobističkih krugova. Kao jučer u komunističkim zemljama kada se klicalo marksističkim, titoističkim i staljinističkim dogmama, današnji „establišment" političkog konformizma promiče na liturgijski način slavljenje modernih dogmi: kozmopolitizam, multikulturizam, antirasizam, antifašizam, egalitarizam, ljudska prava, toleranciju te sekularizaciju, koji su vješto instrumentalizirani u političke svrhe. Takve dogme koje nisu plod evolucije već „misaone subverzije" poprimaju oblik newageovske – kozmološke mantre, utjelovljene u sekulariziranoj crkvi sa svojim privrženim klerom, liturgijom, misama i ritualima, te inkvizitorskim sudom. U tom je smjeru poučno ustanoviti kako je sintagma 'politička korektnost' nastala iz marksističko-lenjinističkog vokabulara, a opisivala je stavove i način njihova izražavanja koji su bili u skladu sa službenom politikom Partije. U promicanju i provođenju dominantne ideologije političke korektnosti, kao provoditelja navedene ideologije pronalazimo široku lepezu pripadnika šezdesetosmaške generacije, bivših neomarksista recikliranih u respektabilne neoliberale, demokrate i stravstvene globaliste, pripadnike tzv."kavijarske ljevice", koji, opsjednuti konceptom permisivnog i materijalističko-hedonističkog društva, još uvijek monopoliziraju medijski, društveni, odgojno-obrazovni i politički prostor.

Autor iznosi kako neoliberali i neomarksisti i proizlaze iz istoga sociološkog miljea i ideološkog inkubatora, te da dogme ideologije političke korektnosti potječu od istovjetne neoliberalne i neomarksističke komplementarne ideološke građe utemeljene na filozofsko-idejnim matricama konstruktivističko-mehanističkog materijalizma kao proizvod iluminističkog prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma, te na humanističko-ateističkom ekskluzivizmu. U biti je kapitalizma da čovjeka tretira na prvom mjestu kao konzumenta. Marx gleda u njemu primarno proizvođača dobara. Ali nemojmo se zavaravati. U oba slučaja prevladava vizija obilja, premda je retorika motiva različita. Čovjek je tako tretiran kao socijalna jedinica „machina machinorum" koja gonjena potrebom proizvodi i troši stanovita dobra. Sav se život društva obrće oko te djelatnosti proizvodnje i potrošnje. Glavni je cilj stvoriti uvjete u kojima je moguć maksimalan rast proizvodnje i potrošnje, jer je to jedini put do općeg blagostanja i doista jedini put do ispunjenja čovjekove biti. U tome se slažu i kapitalisti i komunisti. Kakva li čuda da su komunisti vođeni tom idejom nakon katastrofalnog loma socijalističkoga dirigiranoga gospodarstva došli do zaključka da je kapitalistička alternativa, tj. privatizacija i rušenje nacionalnih barijera, jedini put do cilja. Da ta alternativa često za sobom povlači gaženje načela socijalne skrbi, za što su se oni prije tako gromoglasno zauzimali, toga se oni sada radije ne sjećaju. Naprotiv, oni se u traženju industrijskih i financijskih čarobnih lijekova „monetarizma" i „reformiranog kapitalizma" obraćaju svojim kapitalističkim mentorima za pomoć. Najveća ironija je ta, da je sada uloga branitelja interesa slabih i manje imućnih, na koju su ljevičari nekad polagali isključivo pravo i što su oni svojedobno ponosno upisivali u vlastite zastave, velikim dijelom pripada u Europi nacionalističkoj i revolucionarnoj struji.

3. Je li pojam «nacionalizam» danas na Zapadu «politički korektan»?

Pojam „nacionalizam" je potpuno izopačen i sustavno stigmatiziran na Zapadu upravo od vladajuće kaste „političke korektnosti" koja prezire ne samo sve što zauzima jasno i radikalno političko stajalište koje se distancira od službeno globalističko-neoliberalnog logosa, već i sve što staje u obranu nacionalne, vjerske, etničke i kulturološke različitosti u globaliziranom svijetu. Etiketa „nacionalist" je postala glavna diskvalifikacijska etiketa, „magnum crimen" svakog političkog protivnika, jedna vrsta ekskomunikacijskog blasfema, novi politički „vade retro satanas" s demonskim predznacima.

4. U knjizi je detaljno obrađen i fenomen intelektualnoga i ideološkoga recikliranja u današnjoj Hrvatskoj. Mnogi koji su do jučer skladali simfonije komunizmu i samoupravljanju, danas su postali prvoborci liberalnog kapitalizma i potrošačkog totalitarizma. Mnogi pak bivši udbaši danas su propovjednici «ljudskih prava». Kako objašnjavate taj fenomen?

Prvo treba reći da je fenomen ljudski, u onom smislu da su ljudi skloni zaboravu i prilagođavanju drugim političkim i društvenim prilikama. Međutim, inkriminacija takvog „pragmatičnog" ponašanja ovisi samo o kontekstu, dozi i štetnosti takvog recikliranja u odnosu na društvo. Držim da treba imati na umu da se današnje čovječanstvo dijeli na dva pola etike, etiku kompromisa i etiku odgovornosti (Weber govori o etici uvjerenja i etici odgovornosti), bolje rečeno kukavičluka i hrabrosti. Balansiranje između ta dva pola etike dobro objašnjava suvremene stranputice intelektualnih i političkih elita u postkomunističkim zemljama i u današnjim zapadno-liberalnim demokracijama. Služeći do jučer etiku kompromisa provodeći vlastite i državne totalitarističke interese, veliki dio (čast izuzecima) inteligencije u novim tranzicijskim demokracijama danas služi interese demokracije i tržišnog neoliberalizma. Takvo poimanje „glatke i ne-lustrirane tranzicije" je postala ad acta i sasvim normalna i „banalizirana" stvar u Hrvatskoj. Međutim, držim da taj hrvatski „valjak za recikliranje" šteti i usporava nužni proces duhovne preobrazbe i demokratizacije hrvatskog društva kao preduvjeta za ulazak u europske integracije.

5. Jedan od aspekata toga recikliranja je, kako rekosmo, i transformacija dojučerašnjih komunista i mrzitelja «trulog kapitalizma» u goruće zagovaratelje turbokapitalizma. Je li činjenica da su i komunizam i kapitalizam internacionalne ideologije u tomu procesu odigrala važnu ulogu?

Zasigurno jesu, ali su usput stvorili i ostavili iza sebe generacije koje se ne mogu otrijezniti od maniheističkih i binarnih vizija svijeta („mi ili oni"). Paradoks je u tome da su kapitalizam i komunizam dva brata blizanca koji su se tijekom povijesti sukobljavali, ali koji su u suštini komplementarni idejni pokreti, jer se jedan i drugi temelje na isključivo ekonomicističkoj i materijalističkoj viziji čovjeka i svijeta, te nije ni čudo da današnji globalni kapitalizam dovršava proces potrošačke materijalističke zoologizacije čovječanstva kojeg je komunizam započeo pod zastavom internacionalne „diktature proletarijata". Pa stoga nije ni čudo da današnji neoliberali i neomarksisti proizlaze iz istog sociološkog miljea i ideološkog inkubatora, te da dogme ideologije političke korektnosti potječu od istovjetne neoliberalne i neomarksističke komplementarne hegelijanske i dijalektičke ideološke građe, utemeljene na filozofsko-idejnim matricama konstruktivističko-mehanističkog materijalizma kao proizvod iluminističkog prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te na humanističko-ateističkom ekskluzivizmu. Tko ne uzme te parametre ne može shvatiti fenomen „elegantne" transformacije komunističkih kadrova u tranzicijskim zemljama, u lojalne neoliberalne kadrove novih demokracija.

6. Mnogima su danas puna usta kozmopolitizma i globalizma. Radi li se tu, međutim, samo o još jednoj demagoškoj floskuli? Jer, i Staljin koji je bio deklarirani komunist, marksist i internacionalist, kad je bilo «stani-pani» nije mobilizirao Crvenu armiju internacionalističkim, već nacionalističkim parolama, potrebom obrane «svete Rusije»?

Današnje vrijeme nije više doba prve moderne između dva svjetska rata, a niti doba hladnoga rata. Sociološki i političko-ideološki obrasci moderne za isčitavanje suvremenosti su neprimjenljivi jer se temelje na dobi „pobuna masa" i na društvenim pretpostavkama industrijskog i postindustrijskog društva kao i na postulatima država-nacija. U svijetu gdje vlada društvena anomija i apatija kao dominantni trendovi dezideologizacije, suludo je očekivati mobilizaciju širokih slojeva masa na temelju istrošenih političkih parola. To je današnji neoliberalni kapitalizam dobro razumio i njegovi glavni motor opstanka upravo se nalazi u sustavnoj društvenoj anesteziji i manipuliranju. Društvo zabave, svakodnevni „imperativ užitka" i prošireni hedonizam su zamijenili mjesnu zajednicu, narodne skupove i asocijativni život. Takva je društvena letargija nužna za provođenje i bezbolno mobiliziranje čovječanstva u potrošačko-kapitalističke svrhe. Svrha tog novog proto-liberalizma, kao najgoreg oblika društvenog darwinizma, je rastvaranje socijalne države, komunitarizacija društva, uništenje političke sfere, potrošna masifikacija, kulturološka standarnizacija. U ime takvih ciljeva se provodi vojno-geopolitičko modeliranje cijele planete koja je podijeljena na civilizirane zone zapadne hemisfere i kaotične zone juga i istoka, u kojoj žive tzv. „nezreli narodi", zločinačke-države i „promašene-države", a koje tvore prikladni teren za ratnu mašineriju. Takva geopolitička stratifikacija odgovora novoj socio-darvinističkoj gospodarskoj, društvenoj i političkoj eugenici, i podjeli koja daleko od evolucionističkih ideala navješćuje refeudalizaciju globalnog društva.

7. U svojima radovima često naglašavate da je politika postala «unosnom zabavom» odnosno «unosnim inženjeringom kiča»? Možete li precizirati što konkretno pod tim mislite?

Da, u parlamentarnim demokracijama politika ništa drugo ne može biti već potrošačka roba podložna neprestanim kompromisima, varijacijama, udvaranjima javnom mnijenju i medijima i kao posljedica svega toga takva je politika u suštini ne-odgovorna i ne-odlučna. Često sam povezivao današnji trend politike s kičom, pa sam je povezao s »đirom u lunaparku« gdje se rivaliziraju stilizirane i relook-irane političke figure »društva zabave«, pomodno mjesto estradizacije novog »menadžersko-levijatanskog brenda«, koja okuplja šaroliku lepezu suhoparnih marketinških ego-frikova, recikliranih liječnika, novinara, odvjetnika, pjevača, sportaša ili populističkih koncentrata stranih konzultanata.

Svi koji se žele baviti sa suvremenim oblikom politike moraju imati na umu da će svjesno ili nesvjesno postati žrtve te velike lakrdije. U globalnom svijetu, u kojem vlada kralj-novac, politika je postala »špekulativne i trgovinske naravi«, upravo kao što su ekonomija i financijski kapital postali špekulativni i fluidni. No, prava esencija politike je drugačija. U tom pogledu Julien Freund u djelu »L"essence du politique« dokazao je kako esencija ima ontološki karakter te definira orijentacije i vitalne aktivnosti humane egzistencije. Politika postoji jer je, prema Aristotelovom nauku, čovjek političko biće, »zoon politikon«, te živi u jednoj zajednici koja je uvelike dio njegove sudbine. Misliti politiku pretpostavlja shvaćanje konfliktualne dijalektike kao integralni dio čovječanstva, te zbog toga treba pridati veliku pozornost mehanizmima održavanja mira. U tom kontekstu, finaliteti politike imaju tri razine: teleološku razinu koju determinira specifični cilj politike, tehnološku razinu koja se odnosi na ostvarenje konkretnih ciljeva, te eshatološku razinu koja se odnosi na carstvo krajnjih ciljeva. Esencija politike podvrgava politiku trima kriterijima: zapovijedanje i pristanak, privatno i javno, prijatelj i neprijatelj. Preko ta tri kriterija artikuliraju se filozofske, politološke i pravne kategorije kao suverenitet, sila, zajednica, sloboda, nasilje itd. Naprotiv, današnja je politika zaražena sindromom »umjerenizma«, kao opći trend ritualnog pozivanja na kompromis i izbjegavanje sukoba. Takav »umjerenizam« koji služi općem aferističkom ambijentu globalne politike (za biznis je uvijek bolji kompromis negoli raskid odnosa) obilježava »nestanak politike«. Današnji sekularizirani oblik politike je definitivno prekinuo sveznicu između etike i politike. U postmodernom društvenom okružju, sekularizirani i utilitaristički oblik politike sveden je jedino na svojevrsno umijeće zavođenja i manipuliranja javnim mnijenjem, te djeluje poput »delirium tremensa« medijskog i vizualnog eskponiranja površinskih političkih uloga. Današnja politička sfera više ne pripada Lyotardovom postmodernom društvu »velikih pripovijesti«, već podliježe sindromu »inženjerijske privatizacije« i »pomodnosti« u kojem prevladava politički imidž kao nadomjestak programskom sadržaju, te pripada kategorijama kontingentnosti utilitarizma i koristoljublja. Odvajanjem od duhovnih znanosti, od praktične filozofije i etike, završava proces »delegitimacije« politike kao poziva u Weberovom smislu.

U vrhovnom konceptualnom i etičkom smislu, politika bi trebala biti vrhovni poziv ljudi od posebnog kova koji znaju u danom trenutku pomiriti dva suprotna, ali komplementarna etička načela: načelo uvjerenja i načelo odgovornosti. Umjesto ta dva navedena načela, u modernom obliku politike vlada oportunističko-lukrativni »telos« pragmatičnosti i taktiziranja. Čovjek koji živi »za« politiku, pretvorio se u čovjeka koji živi »od« politike. Politika se pretvorila u »unosno poduzeće kojim upravljaju stranački bossovi« rukujući »glasačkom mašinerijom u parlamentu«. Vrijeme postmoderne politike je vrijeme profesionalnih političara, demagoga, »grabežljivih populista«, koji su zapravo lovci na položaje.

8. Autor ste mnogih geopolitičkih studija, kao i knjige "Fragmenti geopolitičke misli". Koje su prema Vašemu mišljenju geopolitičke prednosti Hrvatske, tj. na kojim bi faktorima Hrvatska trebala izgrađivati svoju strategiju? Je li bogatstvo pitkom vodom (prema istraživanju UNESCO-a RH je treća zemlja u Europi po vodnim zalihama) jedna moguća prednost na kojoj bi Hrvatska mogla izgrađivati svoju poziciju u geopolitičkoj igri na «velikoj šahovskoj ploči»?

Geopolitičke prednosti Hrvatske svakako se nalaze u njezinom zemljopisnom smještaju, na prekretničkom prostoru koji spaja sjever Europe od Baltika preko crte Luebeck-Trst, Podunavlje, Jadran i jugoistočnu Europu i koji omogućuje razvijanje potencijalne suradnje s europskim prostorom i umrežavanje u svjetske, a posebice u jugoistočne i mediteranske prometne energetske tokove. U tom svjetlu bi se Hrvatska trebala afirmirati kao ključni tranzitno-prometni čvor za cirkuliranje i opskrbu energentima koji dolaze iz Afrike i Kavkaza, a posebice iz Kaspijskog bazena. Hrvatska razvojna strategija treba bi biti policentrična, asimetrična i pretežito usmjerena prema valoriziranju jadransko-litoralne i euro-azijatske kontinentalne komponente. Sve gospodarske, kulturološke, energetske strategije koji idu u tom smjeru i jačaju geostrateški euroazijatsko pozicioniranje Hrvatske u Europi su dobro došle. Međutim unatoč tome što već postoji niz izrađenih i napisanih strategija, odlučujući faktor je sposobnost jedne državotvorne elite koje će ostvariti zacrtane geostrateške i geopolitičke ciljeve. Jedan od primarnih hrvatskih nacionalnih interesa je zaštita prirodnih dobara (uključujući naravno i pitku vodu) kao i ključnih javnih i financijskih infrastruktura kao stupa razvojne strategije. Bojim se da bez vraćanja tih sektora u državno okrilje i bez primjene doze državnog dirigizma u gospodarstvu neće biti značajnih pomaka. Držim da u ovim kriznim vremenima, bankarski, „lihvarski„ i špekulativni sektor, tercijarni sektor komunikacija i usluga kao i siva zona „društva zabave" trebaju financijski snositi svoj dio doprinosa u sanaciji krize.

9 Koji su Vaši daljnji projekti?

Moj zadnji znanstveni geopolitički rad „Eurozijanizam protiv Atlantizma" izlazi krajem ove godine u izdanju „Jesenski i Turk". U pripremi je za francusko tržište moja knjiga na francuskom jeziku "Le regicide de Caravage" koja raspravlja o filozofskoj tematici moderniteta i anti-moderniteta. Nastavljam sa ciklusom redovnih predavanja u KIC-u i na raznim znanstvenim međunarodnim konferencijama i skupovima.

Davor Dijanović