Razgovor s Damirom Pešordom

Donosimo razgovor s pjesnikom, novelistom i kolumnistom Damirom Pešordom koji je za Portal HKV-a pripremio Davor Dijanović. Damir Pešorda rođen je u Grudama, studij hrvatskog jezika završio u Zagrebu, poslijediplomski s temom disertacije iz teorije književnosti u Lavovu (Ukrajina). Objavljuje pjesme, novelete, kritičke prikaze i kolumne. Tiskane su mu dosada četiri knjige: Žohari, identitet i Milevine formule, Tetka u torbi, Različite pjesme i Brod budala. Stalni je kolumnist u Hrvatskom listu i Hrvatskom slovu.

Gospodine Pešorda, nedavno Vam je objavljena knjiga zanimljiva naslova «Brod budala». Ne želim biti nepristojan, no moram priznati da me je ta pomorska metafora odmah asocirala na određeni objekt smješten na Gornjemu gradu, kojega je stanoviti glumac jednom u šali opisao kao «kokošinjac». No, pustimo sada moje asocijacije. Možete li za čitatelje portala Hrvatskoga kulturnog vijeća ukratko reći o čemu pišete u toj knjizi?

Da, asocijacije su vam na dobrom tragu. Doduše, u Vitezovom ''kokošinjcu'' smješten je samo komandni most, a sam brod je, naravno, puno veći i svi se mi nalazimo na njemu, htjeli to ili ne. Inače, knjiga o kojoj govorimo nastala ja kao izbor mojih kolumni objavljenih u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskom listu. Posebno sam ponosan na činjenicu da su to kolumne izvorno objavljivane u političkom tjedniku Hrvatski list, koji je svojevrsni medijski fenomen budući da opstaje zahvaljujući isključivo broju prodanih primjeraka ne zaviseći o političkom zaleđu ili oglašivačima, da je knjiga objavljena u izdanju Ogranka MH Široki Brijeg i Ogranka MH Grude, a da je prvo zagrebačko predstavljanje bilo u prostorijama Hrvatskog slova, jedinog hrvatskog tjednika za kulturu. Želio sam i na taj način barem simbolično povezati neke sastavnice hrvatskog bića koje su posljednje vrijeme izložene planskom i sustavnom rastakanju.

Široj javnosti poznati ste kao pisac kolumni u kojima prepoznatljivim i duhovitim stilom secirate društveno-političku zbilju Hrvatske. Kuda prema Vašemu mišljenju – da se zadržimo na pomorskim metaforama – ide hrvatski brod? Imaju li hrvatski kapetani i dalje kontrolu nad hrvatskim brodom?

Iskreno, nemam iluzija o nekoj poznatosti u široj javnosti. Teme o kojima pišem ja i omanja skupina ''Mohikanaca'', a tu spadaju i sjajni autori s vašega portala, širu javnost kao da previše ne interesiraju. Ono što tu ''širu javnost'' od politike zanima svodi se na ''rat broševima'' između gospođe Kosor i gospođice Vučković, plesno-zafrkantske performanse podmladaka dvaju vodećih partija i zebnju hoće li sjesti sljedeća plaća, mirovina ili što već. U toj neveseloj slici stanja u društvu, bojim se, krije se i odgovor na pitanje koje ste postavili. No, kako sam po naravi optimist, tješim se mišlju da se hrvatska povijest odvija po načelu klatna: kada se dosegne krajnja točka gibanja u jednom smjeru, nužno dolazi do preokreta i gibanja u suprotnom smjeru. Kapetanima usprkos, da se vratimo u okvire metafore iz vašeg pitanja.

Kakvo je prema Vašemu mišljenju stanje u hrvatskome novinarstvu? Nemoguće je ne primijetiti da je žutilo zažutilo gotovo sve novine, čak i one kojima neki tepaju da su «ozbiljne»? Profesionalnost baš i nije na visokoj cijeni?

Stanje u hrvatskom novinarstvu? Hm, čini mi se da je ono najbolje dočarano u jednoj ovih dana objavljenoj zbirci esemesova.

U kolumnama se često osvrćete na pisanje kolumnista EPH provenijencije. Koliko god se oni hvalili svojom «naprednošću», «snošljivošću» i «tolerancijom», a neistomišljenike optuživali za «govor mržnje», dojma sam da su upravo njihovi članci i kolumne školski primjer onoga za što optužuju druge?

Da, u pravu ste, i prečesto se osvrćem na ''Epehaove'' kolumniste ... Po naravi nisam svadljiv čovjek i polemični diskurs nameće mi situacija, stanje u zemlji. Osobno, bio bih sretniji da to tomu nije tako. A što se tiče floskula tzv. ''političke ispravnosti'', one su puko oruđe ideologije globalizacije, stoga ni domaći ''fak-meanstream'' okupljen oko izdanja EPH-a ne čini ništa što i drugdje nije običaj. Ovi ''naši'' tek svemu tomu dodaju i karakteristični balkanski štih, a pojedinci kao Kuljiš i Tomić i nepatvoreni barbarogenijski rasizam. Što je u Europi, kojoj naše elite teže, ipak nedopustivo.

Medijska hajka i kampanja protiv Hrvata iz Hercegovine možemo reći da je već postala uobičajeni repertoar domaćih medija. Komu je u interesu potenciranje takvih podjela unutar hrvatskoga nacionalnog bića?

Ta hajka je tijekom drugog kruga predsjedničkih izbora i neposredno poslije njih doživjela vrhunac, da bi nakon toga naglo splasnula. Naivno bi bilo misliti da je do tog splasnuća došlo zbog svijesti da se pretjeralo, vjerojatnije je da je hajka na Hercegovce trenutno stavljena na stranu jer su završili predsjednički izbori i promijenili su se prioriteti. Sada se piše o premijerkinim broševima i sličnim glupostima jer se priprema teren za skidanje HDZ-a s vlasti i prijevremene izbore. Što ne znači da priča o Hercegovcima neće biti opet aktualizirana ako se i kada se za tim ukaže potreba. Inače, Hercegovci su prilično otporna sorta ljudi a znaju i uzvratiti, zasad se sustežu samo zato da ne bi i sami doprinosili unutarhrvatskim podjelama, što i jest cilj onih koji sotoniziraju Hercegovce i bosanskohercegovačke Hrvate uopće. Na portalu ''Poskok'' u jednom trenutku prevagnuo je taj poriv da se uzvrati istom mjerom i sve je to prijetilo da se pretvori u uzvratno pljuvanje po Zagrebu, a takav pristup ne vodi ničemu dobrom. U svojim tekstovima sam na to i upozorio. Srećom, čini mi se da su i na ''Poskoku'' to shvatili i stišali galamu, a problemima pristupili racionalnije i analitičnije.

Hrvatska je, međutim, prema Ustavu, kao i prema nekim međunarodnim ugovorima, obvezna voditi interesa o Hrvatima u BiH. Hrvatska, zapravo, i na ovomu području pokazuje da je daleko od «pravne države», iako je sintagma «pravna država» nezaobilazni dio vokabulara domaćih političara i politikanata?

Bolna je to tema, ta sudbina Hrvata u BiH. Hrvatska ustavna obveza već dugo je mrtvo slovo na papiru, a ne vidim nikakvih naznaka da bi se to u skoroj budućnosti moglo promijeniti. ''Trećejanuarci'' su jedva dočekali da se riješe ''posebnih odnosa'' s Federacijom, Sanader se izravno umiješao na štetu bosanskohercegovačkih Hrvata raskolivši im stožernu stranku, ''međunarodna zajednica'' ih je tenkovskim udarom na Hercegovačku banku slomila financijski, Muslimani su im izabrali člana Predsjedništva, a aktualni predsjednik će im u suradnji s ovom ili nekom drugom vladom vjerojatno onemogućiti glasovanje na hrvatskim izborima. O doprinosu bivšeg predsjednika ne bih ovdje, valja ostati pristojan! Osobno smatram da bi bosanskohercegovački Hrvati morali sami jasno artikulirati svoj cilj, a to je, po svemu sudeći, treći entitet, pa onda tražiti saveznike. Zasada im je jedini neupitan saveznik njihova dijaspora u Hrvatskoj i u svijetu, no strpljivim, dobro organiziranim i dobro osmišljenim političkim radom stvari bi se u dogledno vrijeme mogle promijeniti. Žalosna je činjenica da im Hrvatska, paralizirana ''europskim pitanjem'', ne može i ne želi u tome pomoći, štoviše bojim se da bi im u ime svoje fikcije o što bržem pristupu EU mogla još i naškoditi.

Nino Raspudić gostujući kod Aleksandra Stankovića u emisiji «Nedjeljom u 2» našalio se da bi dobio Nobelovu nagradu kada bio znao koji je model najbolje rješenje za krizu u BiH. Koje je Vaše mišljenje o ovomu problemu?

Devedeset pete smo bili nadomak rješenja, neki bi rekli nadomak Banjaluke ... Da me se ne bi krivo shvatilo, ne zazivam ja nikakva ratna rješenja. Naprotiv, riječ je o tome da je rat u BiH bio pred svršetkom kada je naprasno prekinut da bi se sačuvalo pola BiH pod srpskom vlašću. Mislim da bi se devedeset pete postigao mir i bez uplitanja međunarodne zajednice, ali puno pravedniji i pošteniji mir. U tom smislu mislim da je trebalo pustiti ljude koji su rat vodili da dogovore mir, bez tutorstva sa strane. No kako bi uistinu bilo, to ne možemo znati, možemo samo nagađati. Sad je stanje takvo kakvo jest, a držim da bi se i sada nekakav dogovor triju naroda u BiH lakše postigao kada ne bi bilo ''igrača'' sa strane koji potpiruju aspiracije jedne ili druge strane. Naime, aspiracije treće, to jest hrvatske strane dugo već nitko ne potpiruje, dapače!

Posljednjih dana vodili ste svojevrsnu polemiku s notornim Igorom Mandićem, inače kolumnistom srpskih Novosti, glede nedavno preminuloga srbijanskog književnika Mome Kapora. Iako postoji čitav niz dokaza o četničkoj orijentaciji ovoga pisca, Mandić ne odustaje u njegovoj obrani. Kako objašnjavate takvo Mandićevo postupanje? Nije li ono izvrstan primjer poslovičnoga hrvatskoga «sluganskog mentaliteta»?

Mislim da je u Mandićevu slučaju u pitanju nešto dublje od običnog ''sluganskog mentaliteta''. Mandić je u jednom intervjuu izjavio da su Hrvati i Srbi ''dva plemena jednog te istog naroda'', a to više nije puko sluganstvo nego svojevrsna identifikacija sa srpstvom. Odnosno jugoslavenstvom, jer samo Jugoslaveni mogu biti taj narod sačinjen od plemena Hrvati i plemena Srbi. Identificiravši se tako, Mandić se sam isključio iz svega što obuhvaćaju pojmovi Hrvat i hrvatski, pa tako i iz ''hrvatskog sluganstva''. Svakomu je dopušteno iz hrvatstva iskoračiti u neki drugi identitet, ali mora biti svjestan da time gubi i legitimitet da govori u ime hrvatstva. Slično Mandiću postupio je i Ivo Andrić, ali se pri tome puno poštenije ponio prema identitetu koji je napustio.

Davor Dijanović