Razgovor s književnicom Anitom Martinac

Anita Martinac jedna je od autorica čiji se književni rad kontinuirano bavi odnosom povijesti, pamćenja i osobne odgovornosti pisca. U romanima, poeziji i esejistici često se polazi od stvarnih događaja i sudbina, istražujući granice između dokumenta i književne interpretacije. Njezini tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja i usmjereni su na teme koje su u hrvatskom društvu često ostajale na rubu javnog govora. U razgovoru govori o svom istraživačkom procesu, etičkim pitanjima pisanja o stvarnim ljudima, odnosu poezije i proze, kulturi sjećanja te o izazovima književnog angažmana.

U više navrata ističete da prije pisanja dugo istražujete. Kako izgleda vaš „standardni“ istraživački proces (arhivi, svjedoci, teren) i gdje se najčešće zapne?

Hvala na pitanju, pokušat ću objektivno odgovoriti premda su ti procesi uglavnom različiti što ovisno o temi, odnosno o procjeni od kamo krenuti u potragu za izvorima. Sažeto bih ocijenila kako moj istraživački proces više nalikuje sporom približavanju istini nego jasno omeđenom planu. Najčešće krenem od arhiva, ali ne tražim samo činjenice. Tražim pukotine, tražim ono što je zapisano usput, fusnotu, zaboravljeni redak, trag ruke koja je nešto htjela sačuvati ili prikriti. Dokumenti nisu ni svjedoci koji govore tek kada ih se sluša strpljivo i sumnjičavo. Potom dolaze ljudi. Svjedoci nisu samo izvori, nego su i krajolici sjećanja. U njima se istina lomi, preslaguje, ponekad se brani šutnjom. Ne pitam ih samo što se dogodilo, nego i kako danas žive s tim što se dogodilo. Tu se činjenica pretvara u iskustvo, a iskustvo u pitanju smisla. Na terenu učim ono što se ne može zapisati u arhiv, jer prostor pamti dulje od ljudi. Kuće, rijeke, putovi i groblja nose tišinu koja često govori jasnije od svjedočenja. Hodanje tim prostorima za mene je oblik mišljenja koji stvaram rekonstrukcijom događaja na terenu. Najčešće zapne upravo na granici između znanja i neizrecivog. Ondje gdje nema dokumenata, gdje svjedoci šute ili se sjećanja međusobno poništavaju. Druga prepreka je spoznaja da se ne može reći sve, jer pisanje podrazumijeva i odricanje, svjesno izostavljanje, etički rez. Zato istraživanje za mene ne završava nego se preseljava u tekst. Istražujem dalje koliko istine književnost može podnijeti, a da ne izda ljude o kojima piše. Meni je jako važno prenijeti osim istinitog događaja i suštinu emocija likova o kojima pišem, te se uživim u njihovu ulogu a po završetku se izdvojim iz rukopisa i sama mu ponovo pristupim kroz nepristrano rezanje.

Kad pišete o stvarnim osobama i događajima, gdje povlačite granicu između dokumenta i romaneskne slobode (primjerice u Medaljonu ili Gradu bez ptica)?

Za primjer ste naveli dva potpuno različita romana, i stilom i tematikom. U Medaljonu da bih iznijela temu škripara morala sam pristupiti kao pravnica i književnica, tj. razbiti mitove i ustaljene govore koji su zaostavština komunizma i kroz sudbine objasniti i kontekst vremena. Dok u Gradu bez ptica nosila sam se s rukopisom kao braniteljica i političarka, ali nudeći čitatelju da sam donosi zaključke. Granica između dokumenta i romaneskne slobode za mene nije crta povučena ravnalom, nego etički prostor u kojem stalno boravim dok pišem. Rezultati istraživanja mi daju okvir, težinu i odgovornost, dalje me obvezuje na istinu događaja, na povijesni kontekst, na činjenicu da su ti ljudi doista živjeli, patili, donosili odluke čije su posljedice i danas osjećaju. Tu nema proizvoljnosti, dok je istraživanje kostima teksta, rukopisu pristupam kao književnica i opremam ga lirskim slikama i ukrasima. Romaneskna sloboda počinje ondje gdje istraživanje više ne može, tj. u unutarnjem životu, upravo u tišinama između činjenica, u neizgovorenim mislima, u onome što se nije zapisalo jer se nije moglo ili smjelo zapisati. Tu književnost ne izmišlja da bi lagala, nego da bi približila istinu koja se ne da arhivirati. Granica se povlači u trenutku kada bi sloboda mogla povrijediti stvarnu osobu ili krivotvoriti njezino iskustvo. Ne dopuštam sebi da književni efekt bude važniji od ljudskog dostojanstva. Zato su likovi često zgusnuti, događaji kondenzirani, ali smisao ostaje vjeran stvarnosti. U romanima dokumenti i svjedočenja su temelj, ali tekst diše tek onda kada mu dopustim da postavim pitanja na koja povijest nema odgovora. Roman tu nije bijeg od istine, nego njezin drugi, dublji oblik, odnosno pokušaj da se razumije ne samo što se dogodilo, nego što je to značilo za one koji su u tim događajima ostali bez glasa.

Znali ste istaknuti da teme ne birate po ljepoti nego po važnosti. Kako prepoznati da je neka tema „vaša“ i koliko dopuštate odmak od emotivne bliskosti?

Temu prepoznajem tek onda kada me ne pušta na miru. Ne zato što je lijepa, nego zato što je uporna, nego mi se nametne jer se vraća u mislima, u rečenicama koje još nisam napisala, u osjećaju da nešto važno stoji neizgovoreno. To je obično znak da se ne radi o mom izboru, nego o odgovornosti. Tema postaje „moja“ u trenutku kada shvatim da pretjerano razmišljam o njoj i shvatim da je potrebna kako bi dala i drugima odgovore. Važnost nije u spektaklu nego u tihoj težini, mogućoj nepravdi, pukotini, zaboravu koji traži jezik. Što se emotivne bliskosti tiče, nju ne nastojim ukloniti, ali je ne prepuštam nekontrolirano. Prevelika bliskost može zamagliti pogled, pretvoriti pisanje u ispovijed ili optužnicu. Zato pokušavam uspostaviti radnu distancu, na način da ostanem dovoljno blizu da me boli, ali dovoljno daleko da mogu racionalno misliti. Ako tema prestane biti emotivno zahtjevna, obično znam da sam se odmaknula previše. A ako me potpuno preplavi, znam da još nisam spremana pisati. Pisanje se događa tek u onoj krhkoj ravnoteži između sudjelovanja i promatranja – ondje gdje emocija postaje misao, a misao odgovornost.

Troknjižje (Medaljon – Posljednji – Od Franje do Franje) dobilo je Zlatnu povelju Matice hrvatske. Što vam je taj ciklus autorski promijenio: stil, odgovornost, odnos prema čitatelju?T

Ta tri romana objavljene u tri godine za redom, 2015., 2016., 2017., te bi se moglo zaključiti kako su brzo nastala, što naravno nije istina. Proces istraživanja trajao je godinama a onda su sazreli za objavu jer se teme djelomično isprepliću. Medaljon je roman s temom škripara, odnosno križara. Roman Posljednji nosi temu o Bleiburgu i stradanjima 1945., a Od Franje do Franje su te teme obrađene iz perspektive obitelji i proširuju se gotovo cijelo stoljeće i sva tri rata. Nije me promijenila nagrada, niti objavljivanje knjiga, nego upravo taj proces zrenja teme u meni, spoznaje, nova razumijevanja i svijest o temi. Upravo teme su me promijenile iznutra, tiše nego što se to vidi izvana. Autorski, donijelo mi je strožu mjeru jezika. Rečenica je postala svjesna svoje odgovornosti, lišena potrebe da se dokazuje ljepotom. Pisala sam kao netko tko zna da riječi više nisu samo estetski izbor, nego način da se pred poviješću i živima ostane uspravna. Odgovornost se produbila. Ne više kao teret, nego kao stalna budnost, odnosno osjećaj da pišeš s onima koji nemaju glas, ali i s onima koji će tekst tek otvoriti. To nije patetika, nego etika. Osviješćena sam da se istina ne smije pojednostaviti, ali ni zatvoriti u hladni dokument. Odnos prema čitatelju postao je suzdržaniji i zreliji. Više mu se ne obraćam direktno, nego mu ostavljaš prostor. Mislim da moje knjige ne traže suglasnost, nego prisutnost. Čitatelj ulazi u tekst kao u tišinu u kojoj mora sam misliti, sam osjećati, sam nositi ono što je pročitao. Možda je najvažnija promjena koja mi se dogodila upravo ostala nevidljiva, a to je da sam naučila kako književnost ne mora donositi olakšanje. Dovoljno je da donese smisao, pa makar on bio težak. Oblikovalo me kao autoricu koja zna da pisanje nije čin oslobađanja, nego ostajanja uz temu, uz ljude, uz istinu do kraja.

Često naglašavate „pijetet“ i izbjegavanje ideološke vizure. Kako u praksi pišete o zlu i počiniteljima a da ne skliznete u propagandu ili, suprotno, u relativizaciju?

Pijetet za mene nije stil, nego pozicija iz koje pišem. On ne pripada ni žrtvama ni počiniteljima kao kategorijama, nego ljudskoj patnji kao granici preko koje se ne prelazi bez šutnje i mjere. U praksi to znači da zlu ne prilazim s visine moralne presude, ali ni s hladnom distancom analitičara. Pišem polako, gotovo oprezno, svjesna da svaka riječ može postati oružje ako se prebrzo svrsta. Ideologija traži jasnoću i brzinu; književnost traži složenost i strpljenje. Počinitelje ne oslobađam odgovornosti, ali ih ne pretvaram ni u simbole. Čim čovjek postane metafora, započinje propaganda. Tako isto čim se zlo objasni do kraja, na neki način započinje relativizacija. Zato ih prikazujem u granicama činjenica i ljudske mjere, kao i u onome što su učinili i u tišini koja iz toga slijedi. Pijetet se očituje i u tome što ne pišem da bih razotkrila, nego da bih svjedočila. Ne pokušavam nadglasati povijest, nego ostati uz nju. Naravno ne onu friziranu nego onu do koje sam i sama došla spoznajama. Književnost tu ne nudi opravdanja ni olakšanja, nego pamćenje koje je dovoljno precizno da ne laže i dovoljno suzdržano da ne ponižava. Možda je to jedini mogući put, pisati tako da zlo ostane prepoznatljivo, odgovornost jasna, a jezik čist od želje da presuđuje ili opravdava. Ondje gdje rečenica zna stati, pijetet još ima smisla.

Ilićke priče gradite oko zaboravljenih književnika i jednog mjesta kao metonimije šire sudbine. Kako ste birali koje biografije i čije glasove uvrstiti, a koje ostaviti izvan romana?

Ilićke priče nisu nastajale po načelu potpune slike, nego po logici nužnosti. Istraživanju sam radila devet godina i knjiga je nastajala polako. Nisam birala biografije prema njihovu književnom statusu, nego prema onoj tihoj sili kojom su me dozivale, po pukotini u njihovoj sudbini u kojoj se ogledalo nešto veće od pojedinca. Ilići, moje rodno mjesto, nisu kulisa nego na jedan preneseni način pokaz ili uzorak, jer u njemu se sabire sudbina mnogih koji su pisali, mislili, vjerovali da riječ ima težinu, a zatim nestajali u rubovima povijesti. Ovo je moglo biti bilo koje katoličko mjesto u Hercegovini, tako da je odabir slučajan, odnosno onaj koji je mene privlačio ali čitatelj može pronaći upravo u ovom romanu neko svoje mjesto kroz sudbine likova. Glasovi koje sam uvrstila nisu oni koji sve objašnjavaju, nego oni koji nose trag prekida, poput prekinutih života, recepcija, kontinuiteta, režima, običaja, kultura i svega što sam povezala. Ostavljanje nekih biografija izvan romana bilo je možda najteži dio rada. Ne zbog zaborava, nego zbog mjere. A ionako ih imam neobično mnogo za roman. Bojala sam se da roman ne postane spomenar jer sam željela zadržati unutarnju napetost. Neke sam glasove svjesno pustila da ostanu u tišini, jer bi njihovo uvođenje razvodnilo smisao ili poremetilo ritam pamćenja koji sam gradila. Glasovi koji su ušli u Ilićke priče ušli su zato što su mogli nositi teret cjeline, a oni koji su ostali izvan teksta nisu isključeni iz pamćenja, samo su prepušteni nekom drugom, budućem djelu.

U Kreni! ste u dodatku popisali i biografski obradili 67 poginulih branitelja. Kako ste etički rješavali pitanje privatnosti obitelji i težinu „točnosti“ u takvom dodatku?

Taj dodatak romanu nastajao je u stanju opreza, gotovo tišine. Od početka mi je bilo jasno da tu ne pišem kao autorica u punoj književnoj slobodi, nego kao netko tko se približava tuđoj boli s dužnošću da ne prijeđe granicu. Pitanje privatnosti rješavala sam načelom nužnog minimuma. Uvrštavala sam samo ono što je bilo važno za razumijevanje sudbine, a ne za zadovoljenje znatiželje. Sve što bi moglo postati intimno na pogrješan način ostajalo je izvan teksta. Imena, datumi, okolnosti pogibije nisu tu da bi šokirali, nego da bi potvrdili da se radilo o stvarnim ljudima, ne o simbolima. Točnost je bila etičko, a ne samo faktografsko pitanje. Provjeravala sam podatke višestruko, svjesna da je i najmanja pogrješka oblik povrjede. Ondje gdje potpuna sigurnost nije bila moguća, birala sam suzdržanost umjesto pretpostavke. Radije praznina nego kriva riječ. Najvažnije mi je bilo zadržati pijetet jezika. Taj popis nije dodatak u tehničkom smislu, nego mjesto sabiranja. Pisala sam ga s mišlju da bi ga mogla čitati obitelj, suborci, netko tko još uvijek nosi to ime kao ranu i taj me osjećaj nije napuštao tijekom rada na ovoj knjizi. Ako rečenica pred takvim čitateljem ne može ostati uspravna, onda nije smjela ući u knjigu.

Rekli ste da su vam romani o ratu “antiratni“ i da nastojite biti umjereni u prikazu brutalnosti. Kako odlučujete što treba ostati „izvan kadra“, a da se istina ne ublaži?

Za mene antiratno ne znači ublaženo, nego odgovorno. Brutalnost rata nije u količini krvi nego u činjenici da se ona ponavlja, da postaje svakodnevica. Zato ne vjerujem u potrebu da se sve pokaže, jer prekomjeran prikaz nasilja često otupljuje, umjesto da razotkrije. Odluku o tome što ostaje „izvan kadra“ donosim prema etičkom učinku, a ne prema dramaturškom. Ako prizor šokira, ali ne produbljuje razumijevanje zla, onda mu u tekstu nema mjesta. Istina se ne gubi šutnjom, nego se gubi onda kada nasilje postane spektakl. Ono što ostavljam izvan kadra često je upravo najteže. Ali to ne znači da je odsutno potpuno, nego da je prisutno u posljedicama tj. u tišini likova, u poremećenom vremenu, u tijelu koje pamti više nego što je izrečeno. Čitatelj osjeća težinu i bez eksplicitne slike. Vjerujem da književnost ne mora ponavljati nasilje da bi ga osudila. Dovoljno je pokazati što rat čini ljudima, kulturi, baštini, odnosima, sjećanju. Ondje gdje rečenica stane, a smisao ostane, istina nije ublažena nego je izrečena na način koji joj omogućuje da dugo traje.

U Gradu bez ptica dotičete političko-vojne mehanizme i posljedice kadroviranja. Koliko vam je važno da roman „objašnjava današnjicu”“i bojite li se da to ponekad preoptereti fabulu?

Roman Gradu bez ptica interesantan je po tome što likovi nemaju imena, ali točno progovaraju u ime mnogih. Politika i kadroviranje nisu samo pozadina, nego su onaj sloj stvarnosti koji oblikuje živote likova. Za mene je važno da roman pokazuje kako mehanizmi moći prodiru u svakodnevicu, ali ne zato da bi služio kao komentar na sadašnjost, nego da bi čitatelj osjetio posljedice tih mehanizama na ljudsku sudbinu. Uvijek pazim da analiza ne preoptereti fabulu. Roman ne smije postati lekcija iz povijesti ili politologije. Ako politički kontekst preuzme kontrolu nad narativom, fabula gubi ritam i intimnu težinu likova. Zato u mojim rukopisima fokus ostaje na ljudima, na njihovim izborima, sumnjama, gubicima, a politika i mehanizmi služe kao svjetlo koje baca sjenu, a ne kao vodič koji usmjerava priču. Današnjicu objašnjavam kroz posljedice, ne kroz teorije. Roman tada ostaje čitljiv i za buduće čitatelje, jer pokazuje univerzalnu dinamiku moći i stradanja, a ne samo trenutni politički kontekst. Na kraju, važnije mi je da priča bude vjerna ljudskoj mjeri nego da bude kronika događaja. Namjerno izbjegnuti identitet likova u ovome romanu bio je ciljan kako bi čitatelj razmišljao da je to mogao biti bilo tko, ili da pronalazi sebe, ili nekoga koga poznaje i slično. Čest je bio komentar da se u ovoj knjizi mnogi pronalaze, pa zaključujem da sam uspjela to postići.

Često se spominje vaš “lirski jezik” i spajanje epike i lirike. Koje su vam konkretne tehnike da dokumentarno ne uguši literarno?

Za mene lirski jezik nije ukras, nego prozor kroz koji dokument postaje iskustvo. Tehnike kojima ga njegujem kreću se na nekoliko razina. Prvo, ritam i zvuk rečenice, zatim čak i u faktografski teškim dijelovima pazim da rečenica ima unutarnju glazbu, da prozrači, da čitatelj osjeti dah prostora i vremena, a ne samo podatak. Tu epika i lirika susreću se prirodno, odnosno dokument pruža strukturu, a ritam i ton daju osjećaj. Drugo, detalj kao poetski instrument. Umjesto da sve iscrpim u kronološkom nizu, biram one znakove stvarnosti koji nose višestruko značenje, poput opisa predmeta, karakterne geste, pogleda i slično. Oni dokumentiraju, ali i potiču empatiju, dopuštaju unutarnjem životu likova da se probije. Treće, suptilne sugestije umjesto prikaza. Brutalnost ili detalji tragedije često ostaju van kadra, ali se osjećaju kroz posljedice, tišinu, prostor, a to dopušta lirici da ispliva kroz dokumentarnu strukturu i na taj način istina se ne izgubi. I konačno, stalno imam samokritiku, na način da nastojim da riječ bude vjerodostojna i čista, a opet glasna i osjetna, ne dopuštam da jezik postaje težak i mrtav. Otprilike to balansiranje izgleda tako. Možda sam nešto i izostavila što mi u trenutku dođe kao nadahnuće. Epika daje tijelo, činjenice težinu, a lirika uokviruje dah i unutarnju rezonancu. Kada se spoje s pažnjom, literarno ne guši istržene i iznesene činjenice, nego ih proživljava kroz rukopis.

Kako se međusobno hrane poezija i proza u vašem radu? Postoji li tema koja prvo „mora“ izaći kao pjesma prije nego postane roman?

U nekim ranijim intervjuima sam govorila kako sam po prirodi pjesnikinja a da proza zahtjeva marljivost. Vremenom sam se osvijestila da je to neodvojivo tkivo i da jedno bez drugom ustvari ne funkcionira. U mom radu poezija i proza su više različiti kanali istog promišljanja nego odvojeni žanrovi. Poezija često dolazi prva kada tema traži intenzitet i koncentraciju tj. trenutak kada osjećaj, sjećanje ili tišina još nemaju strukturu fabule, ali imaju potrebu da se iznesu, izreknu. Ponekad pjesma služi kao laboratorij za ton i ritam. Lik ili događaj u njoj isprobava svoj glas, rečenica traži mjestu i težinu prije nego što postane dio proze. Poezija me uči ekonomiji, omogućava mi da izostavljanjem dobijem preciznost, a proza potom teže preuzima tu preciznost i proširuje je u narativni prostor. Nema stroge šifre koja diktira redoslijed, ali teme koje su intenzivno emocionalne, osobne ili tihe u svojoj težini, često prvo traže pjesnički oblik, što sam upravo i pokazala jer sam godinama prvo objavljivala poeziju. Tek kada se glas stabilizira, kad se zna što želi reći i kome se obraća, prelazi u roman. U konačnici, poezija i proza se hrane međusobno: pjesma drži osjećaj, proza ga oblikuje u sudbinu; proza vraća pjesmi materijal i kontekst; i tako se tekst stalno proširuje i produbljuje, bez gubitka unutarnje istine.

Bijeli crescendo završava pjesmama o pandemiji i govori o „pjesničkom buđenju“. Što je pandemija promijenila u vašoj poetici i odnosu prema javnom nastupu?

Pandemija me, prije svega, natjerala na tišinu, ali onu vrstu tišine koja se ne mjeri pauzama između riječi, nego naglim prestankom svakodnevnog svijeta. U toj tišini pjesnički glas je postao oštriji i usmjereniji, pa ono što je prije moglo plutati, sada je tražilo preciznu formu i neposrednost. U poetici se promijenila pažnja prema osjetljivosti trenutka. Sve postaje važno i dah, i prostor, pogled, i tišina između riječi. To vrijeme izoliranosti pokazalo je kako pjesma može zadržati smisao i u odsutnosti publike, da njezin prvi cilj nije izvedba, nego prisutnost i svjedočenje. Odnos prema javnom nastupu također se promijenio. Postalo je jasno da je prisutnost u prostoru publike samo jedna dimenzija. Pjesma mora doseći ljude i u izolaciji, kroz ekran ili čak kroz tišinu koju izaziva u samom čitatelju. „Bijeli crescendo“ završava pjesmama o pandemiji upravo zato što taj period označava buđenje nove pjesničke svijesti, odnosno svijest da je jezik preživljavanje, svjedočanstvo i intimni otpor vremenu koje prijeti da nas utopi u šutnju. Sam naslove slikovito govori poruku knjige, crescendo je glazba koji se podiže u simbiozi s bjelinom koja nas zasljepljuje treperenjem, pa se izvodi zaključak .

U (S)Misao knjige pišete kritike i oglede, posebno o djelima koja se bave komunističkim progonima i prešućenom poviješću. Kako taj kritičarski rad utječe na vaše romanopisanje?

(S)Misao knjige (za)bilješke i (o)pogledi je knjiga kritički prosudbi koja se godinama napunjala mojim novim radovima, odnosno prosudbama o nekim drugim knjigama i autorima. Ona je za mene ustvari podignuti most do nekih drugih knjiga za koje sam smatrala da se treba znati u javnosti. Osobna poznanstva su mi pomogla da dođem do vrlo zanimljivih knjiga i pišem o njima a kojih nažalost nema kupiti u knjižarama i teško ih je nabaviti, a meni su bile dragocjene zbog tema koje obrađuju pa sam na svoj način iznijela prosudbe i pokušala ih približiti čitateljima. Kritičarski rad za mene je vježba pažnje i slušanja da čujem što tekstovi „govore između redaka“, a što prešućuju. Dok pišem kritiku o djelima koja se bave komunističkim progonima i prešućenom poviješću, stalno vježbam osjetljivost na nijanse povijesnog sjećanja, moralnu težinu i jezične odluke autora. Naravno da se to prelijeva u romasiranje jer iz svega pročitanog razvija se kritička svijest i prosuđivanje koje mi pomaže u razumijevanju određenih događaja. Kritika me uči da ne prihvaćam površnu istinu, da prepoznam što je zapisano i što je izbrisano, i da likove gradim s punom sviješću o složenosti njihovih okolnosti. Također, razvija mi osjećaj mjere, jer kao kritičarka znam koliko riječi mogu oblikovati ili iskriviti povijest, i taj osjećaj prenosim u tekst, bilo da opisujem događaje, mjesto ili unutarnji život likova. Kritika i roman su dva različita tona istog interesa, dok jedan analizira, drugi proživljava.

U zbirci Oporuka kraljice Katarine povijesni lik kraljice Katarine Kosače postaje glas pamćenja, gubitka i duhovne snage. Kako ste gradili poetski glas između povijesne činjenice i osobne, suvremene emocije – i što vam je bilo najvažnije sačuvati: povijesnu istinu ili univerzalnu poruku?

U poemi Oporuci kraljice Katarine glas kraljice nije izražen samo povijesni artefakt, nego je prostor u kojem se susreću prošlost i suvremenost, činjenice i osjećaji, pamćenje i tjeskoba. Pisala sam ga nadahnuta njenim likom, kao da slušam njeno bilo, tražeći gdje povijesna istina susreće univerzalnu ljudsku sudbinu. Dugo sam promišljala o kraljici, jer od ranije sam znala nešto o njenoj biografiji te krenula s odlukom da joj posvetim jednu pjesmu. No nisam znala da će to izaći u ovu veliku poemu. Jednostavno je istekla iz mene kao molitva. Ne mogu to objasniti. Nikada nisam imala takvo pjesničko nadahnuće da nešto napišem bez vraćanja i ispravljanja. Kao da sam i sama slušala glas kraljice i prenosila na papir kako bi opisala njenu sudbinu, gubitak djece, njeno progonstvo i na koncu oporuku kojom Bosnu ostavlja Papi. Taj glas je bio zagrljaj vremena i osjećaja, nešto između povijesti i poezije, između kraljice i svakog čitatelja. Posebno sam se začudila kada mi je profesorica Višnja Sorčik rekla da sam upravo taj rukopis napisala ne kao poemu, jer to nije poema, nego stilom kako se pisalo tada u doba kraljice Katarine, što ja nisam bila ni svjesna jer o tome nema znanja, niti sam to izučavala. Spontano je nastalo i tako sam je spontano i izgovorila te učinila dostupnom na svome YouTube kanalu.

Pišete i za djecu (Kako je Pjev naučio raditi). Što je teže: pojednostaviti jezik bez patroniziranja ili sačuvati moralnu poruku bez „dociranja“?

Mišljenja sam da bi svaka majka bila sposobna napisati nešto da djecu jer majke imaju privilegiju svakodnevno biti blagoslovljene nadahnućem. Eto tako je i moja bajka inspirirana djetetom koja voli umjetnost. Pisati za djecu traži drugačiji odnos prema jeziku, formom stilski slikovitije, rečenice jednostavnije ali nikako pojednostavljene, ritmičnost i zaigranost, a naravno ostavljajući jasnu poruku i pouku. Treba probuditi i dijete u sebi, spustiti se na razinu likova i skakutati stazom kuda idu kroz bajku. Bilo mi je to zabavno raditi i sigurna sam da ću se ponovo okušati u nekim novim knjigama za djecu. Ukratko sačuvati moralnu poruku bez dociranja je drugačiji izazov od pisanja romana, znači poruka mora izvirati iz priče i likova, odnosno iz njihovog izbora i opredjeljenja. Nikako s „visoka“ nego iz igre koja razvija inteligenciju djeteta.

U više intervjua govorite o „kulturi sjećanja“ i radu na projektima/udrugama. Kako balansirate javni angažman i književnu autonomiju? I gdje vidite opasnost da književnost postane „zadatak“, a ne umjetnost?

Javno sam angažiran u širokom području svoga zanimanja. Kao diplomirana pravnica zaposlena sam u instituciji, ali kao braniteljica i umjetnica djeluje volonterski u više udruga. Smatram da svako iskustvo dobro dođe piscu. Upravo me moj životni put brusio i oblikovao da imam interes za određene teme. Književnost se ne sukobljava s tim, nego upravo profitira iz toga. Balans se postiže jasnim razdvajanjem funkcije, odnosno kad pišem roman ili pjesmu, ne razmišljam o tome kako će doprinijeti memoriji zajednice ili ideološkom cilju jer ostajem u intimnom prostoru jezika i priče. Javnim angažmanom hranim se stvarnošću, ali u pisanju je ta stvarnost samo materijal, a ne zadatak koji treba „obaviti“. Opasnost da književnost postane zadatak javlja se kada obveza nadvlada umjetnost. Tada se rečenice pišu za učinak, za dokazivanje ili za potvrdu nečega, a ne za sam proces promišljanja i iskustva. Umjetnost gubi slobodu, postaje instrument i pisanje prestaje biti čin istraživanja i svjedočenja. Tako da postoji jasna granica što je obveza a što ljubav.

Koji su budući projekti?

Područje moga zanimanja je široko, no mogućnosti i vrijeme me ograničavaju. Bože zdravlja prepuštam se unutarnjem instinktu i svjetlu koje me vodi. Moje je da pišem i radim, neopterećena sam i slobodna u izboru, a jedno je sigurno, bit ću posvećena onome što cijenim i volim.

Razgovarao: D avor D ijanović