Konfliktne dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa „sazrijevaju“ u drugoj polovici 19. stoljeća u kontekstu pitanja o pripadnosti Srijema i BiH, a opće značenje stječu nastankom Države SHS tj. Jugoslavije

Unajnovijem broju znanstvenoga časopisa „Migracijske i etničke teme“ zagrebačkoga Instituta za migracije i narodnosti Saša Mrduljaš, znanstveni savjetnik Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“, objavio je članak „Izvorište konfliktne dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa“, u sklopu projekta „Hrvatski nacionalni identitet: nastanak i osporavanja“, koji financira Europska unija. O naglascima članka razgovarali smo s autorom i voditeljem projekta dr. sc. Sašom Mrduljašem.

Može li se reći kako je osnovna tvrdnja članka da je temelj za konfliktnu dimenziju hrvatsko-srpskih odnosa stvoren tijekom osmanskih osvajanja promjenom etničke slike hrvatskih i bosanskih prostora, ali da su za njezin nastanak i oblikovanje ipak presudni nacionalno-formativni procesi koji se intenziviraju od druge polovice 19. stoljeća?

Prostori današnje Hrvatske i Bosne bili su do osmanskih prodora katolički. Kako navodi Andrija Zirdum, do predosmanskoga razdoblja na tlu današnje BiH utvrđeno je postojanje čak 48 i to samo franjevačkih samostana te 472 crkve izrađene u predromaničkom, romaničkom i gotičkom stilu. Pravoslavlje je prevladavalo u dijelu gornjega Podrinja i to „oduvijek“ s obzirom na to da su ti krajevi bili dijelom srpske državne jezgre kao i u većem dijelu istočne Hercegovine i to od vremena pravoslavizacije toga kao i prostora Crne Gore provedenoga u 13. i 14. stoljeću za vlasti srpske dinastije Nemanjića. Ukupno su u predosmanskom razdoblju većinski pravoslavni prostori unutar okvira koji zajednički oblikuju današnja Hrvatska i BiH zauzimali tek nekih pet posto teritorija. Nakon pada Bosne 1463. godine formira se obrambena linija približno na potezu Klis – Jajce – Doboj – Srebrenik. Osmanlije ju tijekom 130 godina pomiču tek nekih 130-150 kilometara zapadnije do poteza Karlobag – Slunj – Karlovac – Sisak – Đurđevac. Međutim, cijena je bila neprihvatljivo visoka. U svojem prodoru demografski su opustošili gotovo sve prostore između spomenutih dviju linija.

Ali taj prostor ispražnjen od katoličkoga stanovništva nije ostao prazan?

Nije jer ga Osmanlije nakon osvajanja koloniziraju ponajviše pravoslavnom populacijom čiji novoštokavsko-ijekavski govor sugerira njezino podrijetlo upravo iz istočne Hercegovine i Crne Gore, dakle iz pojasa koji je, kako je prethodno navedeno, pravoslaviziran nekih 200-250 godina prije toga. U toj novoj etničkoj konfiguraciji, upotpunjenoj islamizacijom uglavnom bosanskoga autohtonoga življa te konačno definiranoj nakon Bečkoga rata (1683. – 1699.), pravoslavna će populacija zauzimati goleme prostore Hrvatske i BiH. U tim promijenjenim okolnostima većinski srpska naselja i njima gravitirajući nenaseljeni krajevi zauzimat će oko 37 posto prostora koji zajednički oblikuju Hrvatska i BiH. U svakom slučaju s hrvatskoga aspekta gledano, osmanska pustošenja, masovna kolonizacija življa kojega se nije uspjelo uklopiti u hrvatski društveni krug, zatim masovna islamizacija u prvom redu bosanskih katolika predstavljali su katastrofalne procese koji nisu mogli ostati bez pogubnih refleksija na pozicioniranje hrvatskoga naroda.

Pravoslavni Vlasi bez sveukupne osmanske podrške ni izbliza se ne bi mogli nositi sa snagom hrvatskih feudalnih vojnih struktura

U svojem radu navodite da je u pustošenjima hrvatskih zemalja sudjelovao i dio navedenoga pravoslavnoga življa u vlaškom statusu te da je prema katolicima pod osmanskom vlašću Pećka patrijaršija iskazivala prozelitske tendencije, međutim u tome ne vidite uzroke naknadnih konfliktnih odnosa?

Sve se to događalo u osmanskoj režiji i interesu, uz blagoslov osmanskih vladajućih struktura i uz njihovu sveukupnu, uz ostalo i logističku podršku. Nikakvi Vlasi iz Hercegovine i Crne Gore sami po sebi ne bi mogli izvršiti provale prema Zapadu. Oni ni izbliza nisu imali potencijal kojim bi se mogli nositi sa snagom hrvatskih feudalnih vojnih struktura niti sa sebi sličnim, brdskim, stočarskim življem zapadnih dinarida. Pored toga u tom vremenu taj isti živalj ne pridaje nekakvo značenje srpskomu imenu pa i kad ga nalazimo u kontekstu vlaških zajednica. Presudan im je taj vlaški status posredstvom kojega sebi osiguravaju lakše životne uvjete. Pored toga, da je naknadni proces grkokatolicizacije uspio, a bilo je ozbiljnih pokušaja u tom smislu, taj bi živalj, barem u onom dijelu u kojem se našao na tlu današnje Hrvatske, vjerojatno završio u nacionalnom hrvatstvu. Kao npr. žumberački uskoci. Naime, poznata je uloga npr. Tadije Smičiklasa i grkokatoličkoga vladike Janka Šimraka u hrvatskom nacionalnom pokretu. Jednako tako valja istaknuti da u osmanskom prodoru prema zapadu sudjeluje, doduše u manjoj mjeri, i dio katolika u vlaškom statusu, a jednako tako i dio islamiziranoga življa. S druge strane, ako jedna vlast, konkretno osmanska ciljano dopušta prozelitske tendencije Pećke patrijaršije prema katolicima, onda je sukladno prirodi Crkve da pokuša iskoristiti taj prostor. Sve u svemu, u spomenutim dvjema pojavama ne vidim zametke konfliktne dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa.

Tvrdite također da ni u separaciji Vojne krajine, u kojoj svoju ulogu ima i pristigli pravoslavni živalj ne treba gledati nekakvu početnu točku hrvatsko-srpskoga konflikta?

Proces separacije Vojne krajine otpočinje voljom habsburškoga vladalačkoga kruga nekih stotinjak godina nakon pada Bosne, u „trenutku“ kad su hrvatske obrambene snage iscrpljene i kad na kršćanskoj strani još nema prebjegloga pravoslavnoga življa. Uz iznimku žumberačkih uskoka, čiji su potomci nacionalno Hrvati. Pri tome govorimo o prvotnim, manjim vojnim krajinama, tj. hrvatskoj oko Otočca, Slunja, Ogulina i slavonskoj oko Ivanić-Grada, Koprivnice, Đurđevca. Priljev kršćanskoga stanovništva s osmanskoga teritorija u te dvije krajine otpočinje tek nakon Dugoga rata (1593. – 1606.). Pristižu pravoslavci, ali i katolici, a njima se pridružuje autohtoni katolički živalj kako bi izbjegao feudalne namete. Pri tome ta populacija, među kojom prevladava katolički živalj, uz poticaje dinastije sudjeluje u spomenutoj separaciji, ali vođena socijalnim, a ne nekakvim etničkim i vjerskim interesima. Naknadno, nakon Bečkoga rata i oslobađanja do tada zauzetih prostora današnje Hrvatske, Habsburzi praktički neometano šire pojas Vojne krajine na znatan dio novostečenih teritorija pri čemu lokalno stanovništvo ne igra posebnu ulogu. No i unutar te, sada „velike“ Vojne krajine na tlu današnje Hrvatske katolička je populacija većinska i predstavlja blizu 60 posto stanovništva. Opet, kada dođe vrijeme, a ono je došlo prije nacionalno-formativnoga vala i katolički i pravoslavni krajišnici će težiti sjedinjenju Vojne krajine Hrvatskoj. Tako da ni tu ne vidim zametke konfliktne dimenzije hrvatsko-srpskih odnosa.

Na što pritom posebno mislite?

Eugen Kvaternik podiže 1871. bunu u mješovitoj sredini, u osloncu na katoličke i pravoslavne krajišnike. Još 1897. u tadašnjim se bunama u potpuno pravoslavnoj sredini na Kordunu moglo čuti: „S Mađarima van, i koji nije za Hrvatsku, sve poubijati.“ Dakle, ne možemo svoje iskustvo preslikavati ni na 130, a kamoli na 200, 300, 500 godina prije.

Kako je iz jednoga takva, uvelike identitetski nedefiniranoga stanja, gdje je uz vjeru bio presudan socijalni status, vlaško pravoslavna populacija „završila“ u okvirima nacionalnoga srpstva?

Treba imati na umu da je pravoslavni živalj na osmanskim teritorijima, a oni su se protezali do Kupe, bio pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije. Koliko god u tom dobu etnički identitet igrao sporednu ulogu, činjenica je kako je unutar te institucije, posebno među višim svećenstvom održavana spoznaja o srednjovjekovnoj srpskoj državi. Što na koncu i nije bilo teško s obzirom na to da je većina srpskih vladara kanonizirana. Tijekom i nakon Bečkoga rata, sukladno srpskim seobama prema sjeveru, tj. Vojvodini, središte Pećke patrijaršije de facto postaje Karlovačka mitropolija u Srijemskim Karlovcima, tj. na tlu Kraljevine Hrvatske. Ona je iznova zahvaljujući Beču stekla i trajno zadržala jurisdikciju i nad pravoslavnom populacijom tadašnje Hrvatske. U „trenutku“ kad je društveni razvoj potaknuo nacionalno-formativne procese, a oni se vremenski podudaraju s obnovom srpske državnosti, nije bilo posebno zahtjevno iz dotadašnjega srpskoga pronacionalnoga nasljeđa, primarno čuvanoga u okvirima Crkve oblikovati srpsku nacionalnu ideologiju i uklopiti ju među pastvu. S tim da se ni taj proces, s obzirom na sveukupne uvjete nije odvijao pretjerano brzo. No išla mu je na ruku politika Austrijskoga Carstva, tj. Austro-Ugarske i to kako izgleda u znatno većoj mjeri nego nacionalno-formativnim procesima u hrvatskom kontekstu.

A – linija pravoslavlja prije Osmanlija; B – linija obrane prema Osmanlijama 1463. - 1471.; C – linija zaustavljanja Osmanlija 1593.; D i E – inicijalna Slav. i Hrv. vojna krajina

Nastanak Kraljevine SHS tj. Jugoslavije vodio je uspostavi srpske dominacije, a time i rasplamsavanju konfliktne dimenzije ne samo hrvatsko-srpskih odnosa

Od samog oblikovanja srpske ideologije dakle, od vremena Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, ta ideologija ima konfliktno-poticajnu dimenziju svojom težnjom za asimilacijom nesrpske populacije i širenjem granica Srbije približno do osamanskih linija osvajanja. Koliko je u vremenu svojega nastanka i prvotnoga oblikovanja utjecala na karakter hrvatsko-srpskih odnosa?

Točno, od svojega inicijalnoga oblikovanja srpska ideologija ima konfliktno-poticajnu dimenziju s obzirom na ciljeve koje postavlja pred sebe. Međutim, sve je to tada, do polovice 19. stoljeća, još u zametku. Širi se među obrazovanijim krugovima, postaje predmetom promišljanja, diskusije, polemike, ali u osnovi narodne mase koje bi trebale biti nositelji te ideologije još nisu njome znatnije zahvaćene. No u drugoj polovici 19. stoljeća dolazi do svojevrsnoga „ubrzavanja“ pri čemu je važno značenje imalo pitanje pripadnosti Srijema i posebice BiH nakon njezina zauzimanja od strane Austro-Ugarske 1878. U kontekstu tih pitanja izrazito se snažno očituju i protuslovlja između hrvatske i srpske nacionalno-državotvorne ideje. S tim da će ih amortizirati pritisak Beča i Pešte na ovdašnjim prostorima. Realno, riječ je bila o pritisku koji ni jednoj ni drugoj ideologiji nije ostavljao prostora za realizaciju. Njemu je bilo izvrgnuto približno tri milijuna Hrvata i dva milijuna Srba u Austro-Ugarskoj, a nije mu mogla izbjeći ni sama Srbija s nešto manje od tri milijuna Srba. Iz tog razloga nastaje i uvelike nerazrađena ideja o narodnom jedinstvu iskazana kroz jugoslavizam. Tako da će se tek nastankom Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, kad Hrvati i Srbi „ostanu sami sa sobom“ svom snagom očitovati razmimoilaženje između hrvatske i srpske nacionalne ideologije kao i razlike između dvaju identiteta pri čemu svijest o tome prodire do najširih narodnih slojeva stječući opće značenje.

Nastankom Kraljevine SHS tj. Jugoslavije Hrvati dospijevaju u poziciju svojevrsne podložnosti Beogradu, uz ostalo uređenjem te države sukladno srpskim interesima i uz zaobilaženje ne samo hrvatskih već ustrojstvenih prijedloga i drugih nesrpskih naroda. U čemu vidite uzroke takve, bitno različite pozicioniranosti Hrvata i Srba u tada stvorenoj državi?

Kako je rečeno, etnička i vjerska struktura hrvatsko-bosanskih prostora iz temelja se izmijenila tijekom osmanske dominacije. Do te mjere da se hrvatska etnički homogena, a time i politička jezgra od nekih 15 tisuća kilometara četvornih održala samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U svim ostalim krajevima Hrvati su živjeli „izmiješani“ s drugima ili su živjeli u relativno monolitnim dijelovima Dalmacije i Hercegovine, ali u „poluokruženju“ krajeva većinski naseljenih Srbima i sjevernije Bošnjacima. Pored toga bili su sputavani vladajućom politikom koja do raspada Austro-Ugarske nije dopuštala adekvatnu konsolidaciju hrvatskih pozicija. I kao takve ta ih je politika uvukla u Prvi svjetski rat koji je izgubila ostavivši ih na cjedilu. S druge strane, Srbi su za osmanske dominacije uspjeli sačuvati homogenost na glavnini svojega matičnoga prostora, tj. na nekih 55 tisuća kilometara četvornih. Kad su prilike dopustile, na tom su teritoriju relativno lako obnovili svoju državu te su ju do Prvoga svjetskoga rata proširili na gotovo 90 tisuća kilometara četvornih. U tom se ratu Srbija našla na pobjedničkoj strani, politički su joj pogodovale sile Antante, a mogla se osloniti i na srpsku populaciju Hrvatske, BiH i Vojvodine. Nastanak Kraljevine SHS tj. Jugoslavije u takvim okolnostima nužno je vodio uspostavi srpske dominacije, a time i rasplamsavanju konfliktne dimenzije ne samo hrvatsko-srpskih odnosa. U konačnici ona će svoje najrigidnije očitovanje steći tijekom raspada socijalističke Jugoslavije i srpske velikodržavne agresije na Hrvatsku te na Hrvate i Bošnjake unutar BiH.

Hrvatska država i društvo trebaju iskoristiti sve mogućnosti kako bi se dalo adekvatan odgovor na negacije hrvatskoga identiteta

Iako se u postojećim okolnostima nekakvi hrvatsko-srpski oružani sukobi ne čine izglednima, ipak se čini kao da ih srpski društveni milje priziva ustrajnim osporavanjem hrvatskoga nacionalnoga identiteta. U kontekstu krajnjega juga Hrvatske, odnosno Dubrovnika ta su osporavanja i nadalje upotpunjena prisvajanjem dubrovačke povijesti, književnosti i općenito baštine. Najnoviji je primjer objavljivanje Istorije dubrovačke književnosti u sklopu edicije Deset vekova srpske književnosti, Izdavačkoga centra Matice srpske. Sve to upozorava na težnje srbijanskih elita za prisvajanjem i hrvatskoga državnoga teritorija. Zar, nije tako?

Pa da, ciljevi postojeće, prevladavajuće srpske politike o ovom zapadnom smjeru posve su jasni i svode se na ambiciju za pripajanjem Crne Gore i Republike Srpske. Time bi, kako se drži, bili stvoreni uvjeti za privlačenje Bošnjaka i Federacije BiH u proces integracije sa „srpskim svetom“. Pa kad bi se sve to skupa ostvarilo, otpočele bi i otvorenije kalkulacije s pokušajima prodora prema jugu Hrvatske. U tom smislu iz prevladavajuće srpske perspektive poželjno je održavati konstrukcije o „srpskom Dubrovniku“, o ranosrednjovjekovnoj Srbiji koja se navodno protezala do Cetine i Vrbasa, o Srbima katolicima itd. To su želje i u njihovo se ostvarenje ulažu napori, ali vidjet ćemo gdje će se stići.

Što mislite kad kažete „Ali vidjet ćemo...“?

U srpskoj sredini bilo bi dobro imati u vidu da je po popisu iz 1991. u Hrvatskoj i BiH živjelo blizu dva milijuna Srba od čega na prostoru koji se našao u okviru Republike Srpske oko 900 tisuća. Dakle, uza svu vojnu nadmoć tadašnja srpska politika nije ostvarila svoje ciljeve ni polovično. Zapravo je pitanje koliko ih je uopće ostvarila jer Republika Srpska u okviru je države BiH iz kojega će se teško ili nikako izvući. U međuvremenu će se ekonomski urušavati, iz nje će se iseljavati i u dogledno vrijeme broj Srba u njoj sa sadašnjih približno 800 tisuća past će na možda nekih 500 tisuća, od čega će trećina biti umirovljenici. Koliko je u tim prilikama poželjno ići s dalekosežnim velikodržavnim ambicijama, neka samo srpsko društvo procijeni. U svakom slučaju, bilo bi dobro da hrvatska država i društvo iskoristite sve mogućnosti koje stoje na raspolaganju kako bi se dalo adekvatan odgovor na negacije hrvatskoga identiteta, na prisvajanje hrvatske povijesne i kulturne baštine kao i na pokušaje prestrukturiranja ovdašnjih odnosa na hrvatsku štetu. I to ne samo kada dolaze iz srpskoga, nego iz svakoga miljea.

Može li se očekivati da će konfliktne dimenzije među državama nastalim raspadom SFRJ nestati nakon njihova eventualnoga ulaska u EU?

Mislima da to nisu realna očekivanja. Kao prvo, kod velike većine Srba, a slično je i s Bošnjacima, nema nekakva osjećaja pripadnosti Zapadu, što je zapravo i očekivano. Štoviše, u srpskoj i bošnjačkoj sredini u dobroj se mjeri održavaju duboko ukorijenjene predrasude prema Zapadu koje se kod mnogih, ovisno o prilikama lako upotpune i određenom mržnjom. Tako da se u tim sredinama na moguću integraciju u okvire EU, koju se s pravom doživljava kao zapadni „proizvod“ ponajviše gleda s aspekta materijalne dobiti. Pored toga držim da bi kod integracije u EU prevladavajuća srpska i bošnjačka politika iskoristila sve slabosti europskoga sustava kao i europskih političkih struktura za promociju vlastitih, u celofan umotanih nacionalno-egoističnih ili velikodržavnih aspiracija. Tako da bi se ovdašnje konfrontacije ulaskom Srbije i BiH prebacile i na europsku razinu. Mislim da bi se u tim okolnostima Hrvati slabije snalazili zbog jednostavnoga razloga što su sukladno svojoj kulturnoj ukorijenjenosti skloni držati se zadanih pravila i ići za dominantnim gledištima unutar vlastitoga civilizacijskoga kruga. A na taj se način teško nositi s onima koji bi se s figom u džepu našli za europskim okruglim stolom.

Što je u takvim okolnostima činiti hrvatskoj znanosti, a što hrvatskoj politici?

U nekakvim primjerenim okolnostima hrvatsko bi društvo imalo odgovarajuće odjele na institutima i znanstvenike koji bi se ciljano i koordinirano bavili onim pitanjima vezanim uz hrvatsku povijest, politiku, demografiju, kulturu, jezik, općenito uz identitet, koja su od bitnoga značenja za nacionalnu samosvijest, a koja se nerijetko problematiziraju u drugim sredinama. Istodobno bi ti isti znanstvenici trebali poznavati sve ono što je bitno u kontekstu povijesti, kulture, identiteta tih drugih sredina, uz ostalo i kako bi se mogli nositi s protuhrvatskim sadržajima koji se oblikuju u njima. Također, političke stranke kojima je stalo do hrvatskih državnih i nacionalnih interesa trebale bi u svojem sastavu imati i ljude koji su krajnje ozbiljno usredotočeni na regionalne prilike u svoj njihovoj kompleksnosti. I da pri tome ti isti ljudi, posebice kad su u državnim strukturama, ostvaruju kontinuiranu suradnju sa znanošću. Tako bi po mojem sudu u hrvatskoj državi trebalo biti ili bi bilo poželjno da bude. A sad, kako je tako je, uvijek može i gore.

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać