„Moj interes za jezikoslovlje proizlazi iz činjenice da je upravo jezik iznimno važan element svakog društva, a jezična politika ključni dio kulturne politike, osobito u brojčano manjih naroda“

Nagrada Stjepana Babića uručena je protekloga tjedna Igoru Ivaškoviću, profesoru ljubljanskoga Ekonomskoga fakulteta, u sklopu Međunarodnoga znanstvenoga skupa posvećenoga stogodišnjici toga poznatoga hrvatskoga jezikoslovca. U obrazloženju odluke stoji da mu je Nagrada „priznanje za dugogodišnji rad na promicanju i očuvanju hrvatskog jezika, ali i obveza i poticaj da taj rad nastavi i zadrži se na području hrvatske filologije i jezikoslovlja“. Nagrada uručena 9. svibnja u Oriovcu bila je povod razgovoru s Igorom Ivaškovićem.

Završili ste nekoliko sveučilišnih studija, primarno Ekonomski fakultet, te danas predajete menadžment na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani. Odakle interes za hrvatski jezik i konačno vremena za toliko objavljenih radova o hrvatskom jeziku?

Istina je, diplomirao sam više puta, no nisam sklon svoje obrazovanje stavljati u prvi plan kad govorim u sebi. Diplome su, naime, ipak samo certifikati koji ne govore ono bitno o čovjeku. U svijetu brzih i površnih odnosa, posebice na tržištu rada, ti vam certifikati doduše skraćuju proces stjecanja osnovnog povjerenja koje se odnosi na područje za koje je certifikat izdan te vam daju određen legitimitet za sudjelovanje u nekim stručnim stvarima. Ipak, kao sveučilišni profesor mogu reći da se diplomanti vrlo razlikuju glede kompetencija koje posjeduju. Štoviše, nerijetko i oni bez diploma imaju znanje koje većina diplomanata nema, jednostavno zato što stjecanje znanja nije ograničeno na formalno obrazovanje. U tom okviru dijelim mišljenje Arthura Schopenhauera kojem se pripisuje izreka prema kojoj zdrava seljačka pamet može nadomjestiti gotovo svako obrazovanje, dok nijedno obrazovanje ne može nadoknaditi nedostatak zdrave seljačke pameti.

Zar to nije pomalo neobično stajalište?

Ljudi se često iznenade kad iznosim takvo stajalište jer se tada, samo po sebi, postavlja pitanje zašto sam uopće toliko vremena potrošio na formalno obrazovanje i zašto sam toliko puta diplomirao. To je posljedica okolnosti i moje naravi. Naime, u mladosti sam se profesionalno bavio košarkom, a nakon teške ozljede i nekoliko relativno zahtjevnih operacija, dugotrajni me oporavak prikovao za krevet, pa sam odlučio iskoristiti to vrijeme za ono što sam tada u okviru svojih mogućnosti mogao raditi. Oduvijek sam rado čitao, moja je radoznalost obuhvaćala različita područja, a u razdoblju oporavka nisam bio siguran glede svoje profesionalne budućnosti. Budući da je poslanje svakog studija djelomično povećanje konkurentnosti studenata na tržištu rada i drugim dijelom razvoj njihovih osobnosti, odlučio sam svoje vrijeme investirati djelomično u studije za koje sam u onom trenutku vjerovao da će mi koristiti u praksi, poput prava, a dijelom i u studije povezane s mojim osobnim interesima, primjerice studij povijesti i književnosti. U tom je okviru i interes za hrvatski jezik lako razumljiv. Kao Hrvata rođenog izvan Hrvatske, prirodno me privlače teme vezane uz hrvatski narod i Hrvatsku. U tom svjetlu, moj interes za jezikoslovlje proizlazi iz činjenice da je upravo jezik iznimno važan element svakog društva, a jezična politika ključni dio kulturne politike, osobito u brojčano manjih naroda. Nažalost, hrvatska je povijest prepuna pokušaja osporavanja hrvatske jezične (a time i kulturne te državne) samobitnosti. To se, između ostalog, donekle moglo osjetiti i u procesu nedavnog donošenja Zakona o hrvatskom jeziku, a izvan Hrvatske otpori hrvatskoj jezičnoj samobitnosti često su još izraženiji.

Koje su Vam jezikoslovne teme najbliže?

Moj se rad u jezikoslovlju najvećim dijelom odnosi na preispitivanje ideoloških dogmi koje se, od strane različitih institucija, prezentiraju kao znanstvene činjenice, iako ne ispunjavaju osnovne preduvjete da bi ih se moglo smatrati takvima. Preko svojega rad, dakle, težim u okviru svojih mogućnosti pridonijeti pročišćavanju postojećih neznanstvenih klasifikacija i obmanjujuće terminologije u području južnoslavenskih jezika.

Dodjela Nagrade Stjepana Babića u Oriovcu 9. svibnja 2025.
Na fotografiji su oriovački načelnik Antun Pavetić, dr. sc. Sanda Ham i izv. prof. dr. sc. Igor Ivašković

Negdje sam pročitao kako se potpisujete s ddddr, što upućuje na to da imate četiri doktorata, pripremate li i peti?

Rijetko se tako potpisujem, uglavnom samo u onim situacijama kada osjetim da nekomu smeta moje obrazovanje. Da, pripremam i disertaciju iz jezikoslovlja, u kojoj se bavim položajem hrvatskoga jezika u Sloveniji, odnosno načinom na koji relevantni slovenskih politički i kulturni akteri, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, percipiraju hrvatski jezik. Pritom također analiziram trenutačnu razinu znanja hrvatskoga jezika među slovenskim govornicima te njihovu percepciju korisnosti koju očekuju od njegova ovladavanja. Temeljem toga pokušavam ukazati na perspektive koje se otvaraju za hrvatski jezik u Sloveniji.

Na ulazu u zagrebački Studentski centar nekad je pisalo: Jednom se diplomira, sve drugo je skretanje“. Što kažete na to geslo?

Vjerujem da je autor slogana želio naglasiti nužnost dubinske analize predmeta i područja koje se proučava, što zahtijeva vrijeme i koncentraciju. Nadam se da geslo ne implicira poruku prema kojoj bismo trebali zatvorenih očiju prolaziti kroz život i pritom nastojati ne naučiti ništa što se neposredno ne odnosi na predmet našeg studija.

Iz bibliografija vidim da ste dosta istraživali i pisali o hrvatskom jeziku u Sloveniji. Kakav je položaj hrvatskog jezika u toj Hrvatskoj susjednoj državi?

Položaj hrvatskoga jezika na slovenskim prostorima, nažalost, nedovoljno je obrađen u jezikoslovnoj literaturi. Budući da su Slovenci i Hrvati brojčano mali narodi u sličnom geopolitičkom okružju i suočeni sa sličnim izazovima, upućeni su jedni na druge, pa im samo usklađene politike povećavaju mogućnost opstanka kao suverenih nacija. U tom je okviru kulturna dimenzija, osobito jezična politika, iznimno važna za usklađenost nacionalnih politika. Političkim Slovencima i političkim Hrvatima, to jest onima koji smatraju da bi kako slovenski tako i hrvatski narod trebali imati onaj stupanj mogućnosti upravljanja vlastitom sudbinom koji ih neće postavljati u podređeni položaj u međunarodnim odnosima, to je dobro poznato. Ipak, u Sloveniji se često može naići na nerazumijevanje nužnosti priznavanja činjenične samobitnosti hrvatskoga jezika.

Službena hrvatska politika nedovoljno zainteresirana za društvena zbivanja u Sloveniji

Koji su sve uzroci tomu?

Dio uzroka treba tražiti u jugoslavenskoj prošlosti, ali znatan dio odgovornosti snose i današnje generacije koje svojim (ne)činjenjem mogu olakšati ili otežati položaj budućim naraštajima obaju naroda. Na temelju usporedbe prisutnosti slovenskih tema u hrvatskim medijima i hrvatskih tema u Sloveniji, smatram da je službena politika Republike Hrvatske nedovoljno zainteresirana za društvena zbivanja u Sloveniji. Time to područje prepušta politikama drugih subjekata, koji često nemaju obzira prema hrvatskim interesima - štoviše, nerijetko djeluju i protiv njih. Danas je doduše nastava hrvatskoga jezika i kulture organizirana u odabranim osnovnim i srednjim školama na temelju Protokola o suradnji na području obrazovanja između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Istovremeno, hrvatski je jezik prisutan u slovenskom visokoškolskom sustavu samo u okviru studijskoga programa „Južnoslavenski studiji“ (prijediplomski i diplomski studij) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, dok se na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mariboru od 2019. godine izvodi samo kao dio diplomskoga (ne i prijediplomskoga) studija prevoditeljstva. Ne poučava se na drugim fakultetima ni sveučilištima, iako se na njima poučavaju brojni drugi strani jezici.

Hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani nema samostalnih kolegija

Primjerice...

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, prema broju upisanih studenata najveći slovenski fakultet, omogućuje učenje engleskoga, njemačkoga, francuskoga i talijanskoga jezika, a u okviru Konfucijeva instituta i kineskoga jezika. No hrvatski jezik, unatoč iznimnoj važnosti Hrvatske za slovensko gospodarstvo i vanjsku trgovinu, ondje se ne nudi. K tome treba dodati da hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani nema samostalnih kolegija, već se nastava provodi u okviru zajedničkih kolegija sa srpskim jezikom. Iako su hrvatski i srpski jezik formalno razdvojeni u nazivima kolegija (npr. „Hrvatski i srpski jezik“ te „Sporazumijevanje na hrvatskom i srpskom jeziku“, a književnost kroz „Hrvatska i srpska književnost“), u samoj nastavi ne postoji jasna podjela na predavanja koja se odnose na jedan ili drugi jezik i njihovu književnost. Štoviše, unutar tih kolegija i dalje se mogu čuti izrazi poput „hrvatsko-srpski“ ili „srbohrvaščina“. Također, u odabranoj literaturi za studij nerijetko se susreću formulacije poput „srpska i hrvatska varijanta“, umjesto da se govori o zasebnim jezicima. Usporedbe radi, češki i slovački jezik ne dodiruju se čak ni zajedničkim studijskim programima – svaki se studira zasebno. Za još bolju predodžbu čitatelja potrebno je naglasiti da u istome programu u kojem se predaju hrvatski i srpski, makedonski jezik (i književnost) ima samostalan status, dok bugarski jezik i književnost, osim jednog lektorata, uopće nisu zastupljeni. Pritom valja još jednom istaknuti da program nosi naziv „Južnoslavenski studiji“. Iz navedenoga se može zaključiti: 1) hrvatskom se jeziku i književnosti pripisuje manji stupanj samobitnosti nego, primjerice, makedonskom jeziku i književnosti unutar istog programa; 2) „Južnoslavenski studiji“ ne uključuju jezik i književnost najbrojnijeg južnoslavenskog naroda, Bugara, što zapravo implicira promociju krnjeg i za Hrvatsku izrazito nepovoljnog južnoslavenskog koncepta, u koji su Hrvati bili uvučeni dvaput tijekom 20. stoljeća.

Što o tome kaže slovenska jezikoslovna struka?

Dio slovenske jezikoslovne struke koja surađuje na spomenutom programu i dalje promiče tezu prema kojoj je slovenski jezik samostalan, dok hrvatski jezik ne postoji, već su kajkavski, čakavski i štokavski jedinice takozvanog srednje-južnoslavenskog jezika, odnosno južnoslavenskoga dijasistema koji bi se trebao rasprostirati od granice slovenskoga jezika do makedonskoga i bugarskoga. To je dakako netočna teza, koja ne prolazi najosnovniju logičku provjeru, o čemu detaljnije pišem u svojim radovima. No činjenica da takve tvrdnje i dalje postoje u slovenskom akademskom prostoru, gdje ih studenti slavenskih jezika usvajaju kao dogmu, jasno ukazuje da hrvatski jezik u slovenskom visokoškolskom sustavu danas nema primjeren status te je u neravnopravnom položaju u odnosu na druge jezike. Upravo te nedosljednosti potiču me na istraživanje odnosa hrvatskoga s drugim jezicima, osobito srodnima. Naime, ne bude li hrvatski jezik upravo u svojem najbližem susjedstvu postigao zadovoljavajući položaj, teško je vjerovati da bi se za to mogao izboriti u udaljenijim dijelovima Europe i svijeta.

Mlađi slovenski naraštaji iskazuju znatno bolje poznavanje hrvatskoga od drugih južnoslavenskih jezika

Postoji li bar u dijelu slovenske javnosti svijest o hrvatskom kao zasebnom jeziku, različitom od srodnih slavenskih jezika?

Unatoč pozamašnoj energiji koju dio institucija i dio medija ulaže u prikazivanje drugačije slike, prema rezultatima mojih istraživanja većina Slovenaca, pogotovo mlađi naraštaji koji nisu kontaminirani jugoslavenskim obrazovnim sustavom, jasno razlikuje hrvatski od srodnih južnoslavenskih jezika. Pritom valja naglasiti da upravo ti mlađi slovenski naraštaji iskazuju znatno bolje poznavanje hrvatskoga od drugih južnoslavenskih jezika (osim slovenskoga, naravno) te također i znanje hrvatskoga jezika percipiraju kao znatno korisnije od znanja ostalih južnoslavenskih jezika (osim slovenskoga). Takvi rezultati ne iznenađuju s obzirom da je Hrvatska jedina južnoslavenska susjeda Sloveniji te da prosječan Slovenac upravo u Hrvatskoj provodi znatan udio svog vremena provedenog u inozemstvu. Iz navedenog se, dakle, može primijetiti znatna razlika između, s jedne strane, politike pojedinih institucija te dijela medija koji prikazuju za hrvatski jezik negativniju sliku, i s druge strane, prevladavajućeg stajališta Slovenaca koji je, s aspekta samobitnosti hrvatskoga jezika, znatno povoljniji.

Kakav je interes u Sloveniji za učenje hrvatskog jezika?

Ne mogu još govoriti o široj slici, no kada je riječ o slovenskim studentima ekonomije i poslovanja, hrvatski jezik zauzima drugo mjesto prema prosječnoj razini znanja među stranim jezicima u Sloveniji, a treće mjesto prema percepciji korisnosti njegova ovladavanja. Činjenica je da je poznavanje hrvatskoga jezika u usporedbi s poznavanjem drugih stranih jezika relativno dobro, ali ipak znatno zaostaje za engleskim jezikom. U prosjeku se naime hrvatski jezik nalazi na A2 razini prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike (ZEROJ), dok se engleski nalazi iznad B2 stupnja prema istoj skali. Rezultati također potvrđuju veću percepciju korisnosti znanja hrvatskoga jezika u odnosu na trenutačnu razinu znanja. Informacije o potrebi za poznavanjem hrvatskoga jezika na slovenskom tržištu rada nesumnjivo dolaze i do mlađih naraštaja studenata, što potvrđuje njihov relativno velik interes za učenje hrvatskoga jezika. Za učenje hrvatskoga jezika zainteresirano je tridesetak posto preddiplomskih i gotovo četvrtina diplomskih studenata. Njihov interes podjednako proizlazi tako iz motiva za povećanjem vlastite konkurentnosti u poslovnom svijetu kao i iz motiva vlastita osobnog razvoja. Posljedično bi bilo korisno da relevantne institucije razmotre mogućnost uvođenja izbornog kolegija na hrvatskom jeziku upravo u navedenim studijskim programima. Ako promjene izostanu, kompetencije prosječnog slovenskog studenta u tom će području vjerojatno nastaviti opadati.

Zaboravlja se da su u razdobljima izjednačavanja, odnosno približavanja hrvatskoga jezika srpskomu, u vrijeme dviju Jugoslavija,  bile korištene puristične metode

U časopisu „Jezik“ pisali ste o pojavi purizma u hrvatskom jeziku. Što je purizam; kad se rabi ta riječ pomalo asocira na optužbu; što je  s novotvorenicama; konačno, je li Maretić bio purist, mislim na njegov „Jezični savjetnik“ iz 1924.?

Bojim se da u ovom formatu intervjua nemamo dovoljno prostora za detaljniju raspravu o tome što purizam jest, a što nije, pa one koje ta tema više interesira upućujem na članak dostupan na poveznici: Pogledi na pojavu purizma u hrvatskom kontekstu.

Činjenica je naime da postoji više definicija purizma, a posljedično su i stajališta prema njemu različita: dio jezikoslovaca smatra ga poželjnim, drugi dio nepoželjnim, dok je treći dio prema njemu neutralan. Za hrvatski je kontekst znakovita činjenica da o negativnom purizmu uglavnom možemo čuti u okviru rasprava o jezičnoj politici Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i jezične politike Republike Hrvatske početkom 90-ih godina 20. stoljeća. Istovremeno, u tim se analizama redovito ispuštaju jezične politike obje Jugoslavije, iako su upravo u razdobljima izjednačavanja, odnosno približavanja hrvatskoga jezika srpskomu, bile korištene puristične metode. To su bile metode prisile, motivirane ponajprije političkim ciljevima, a ne jezikoslovnim ili komunikacijskim razlozima. Ubuduće bi stoga pri svakoj analizi purizma bilo potrebno dodati barem još dvije sastavnice: 1) usporedbu (u odnosu na koje razdoblje je neko drugo purističnije) i 2) kriterije prema kojima se ocjenjuje agresivnost jezične politike i ideologije koja stoji iza nje. U protivnom zaključci vode u proizvoljnost, arbitrarnost i nejasnoće. Svaka je jezična politika naime u svojoj biti puristična, jer sve politike, ma koliko one samo „predlagale“ ili „savjetovale“, zapravo interveniraju u jezik na određenom području. Iz toga se može iščitati i odgovor na pitanje o Maretiću. No bez spomenutih jasnih kriterija, odnos prema purizmu ostaje tek pokazatelj političke opredijeljenosti autora i njegove percepcije normalnoga, odnosno polazišnoga stanja, a u bitno je manjoj mjeri posljedica objektivnih mjerila. Razumljivo je stoga da se najveći kritičari jezične politike u 90-im godinama prošloga stoljeća nalaze upravo među onima koji su odrasli uz jezičnu politiku Jugoslavije i utkali ju u vlastito političko shvaćanje. 

Jesu li povratnici Hrvati u Priboj za vlast veća opasnost od ekološkog otpada?

Prije petnaest godina na tribini HKV-a upozorili ste na tragičnu sudbinu hrvatskog sela Prijeboj (Priboj) kod Plitvičkih jezera, koju je doživjelo u Drugom svjetskom ratu, nakon toga i u Domovinskom ratu. Što je danas s tim selom?

Priboj, kako se selo zvalo do 1918. godine, zaslužuje poseban intervju jer predstavlja paradigmatski slučaj u sklopu šireg procesa onemogućavanja povratka Hrvata u istočnu i sjevernu Liku. Ukratko rečeno, selo i danas, nažalost, nastavlja svoju tragičnu priču. Ovom prilikom s čitateljima Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća mogu podijeliti nekoliko iskustava koja smo kao potomci prognanih i ubijenih žitelja Priboja proživjeli u razdoblju nakon mog nastupa na spomenutoj tribini prije petnaest godina. Naime, 2008. godine osnovali smo Povratničku udrugu Priboj 1942. – udrugu potomaka pribojskih Hrvata prognanih i ubijenih tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Kao sjedište udruge poslužio nam je stambeni kontejner koji smo postavili na temelje srušene kuće moga pradjedа Jakova Ivaškovića. Umjesto zavjese na prozoru, simbolično smo objesili hrvatsku zastavu – kao znak prisutnosti, nade i povratka. Nažalost, 2012. godine kontejner je ukraden. Policija, premda formalno obaviještena, nikada nije pronašla – ni pokazala stvarnu volju da pronađe – počinitelja. Štoviše, svega četrnaest dana nakon krađe, netko je otuđio i poštanski sandučić u koji je stizala pošta za udrugu.

Nakon osnutka udruge, potomke prognanih Pribojčana pokušavalo se na razne načine obeshrabriti u njihovu nastojanju da se vrate u svoje selo. Jedan od najdojmljivijih primjera takve prakse bio je novi nacrt prostornog plana, koji je zabranjivao obnovu kuća na području Priboja – uz obrazloženje da se selo navodno nalazi u zoni u kojoj postoji opasnost od onečišćenja podzemnih voda. Udruga je, međutim, dostavila dokumentirane podatke koji jasno pokazuju da se selo Priboj nalazi na jednom od najmanje rizičnih područja, osobito u usporedbi s drugim naseljima na području Plitvičkih jezera. I ne samo to – u međuvremenu se otkrilo da je na potezu od Priboja prema Ličkom Petrovu Selu, i to nakon što su Plitvička jezera uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine, otvoreno odlagalište otpada. Prema takvoj logici, ispada da povratnici Hrvati predstavljaju veću ekološku prijetnju od samog organiziranog odlaganja otpada. Apsurd je tim veći što se kroz birokratski jezik zapravo provodila politika isključivanja, pod krinkom „zaštite okoliša“.

Kontejner koji je postavila Povratnička udruga Priboj 1942.

Što je slijedilo?

Nakon naše intervencije, prijedlog prostornog plana je djelomično izmijenjen – dopuštena je obnova kuća, ali samo onih koje su imale sva četiri zida i barem dio krova. Teško je uopće zamisliti mentalni sklop koji sastavi prijedlog prema kojem se prognanik čiju je kuću agresor potpuno uništio – ne smije vratiti, dok se onaj s dijelom krova može. Kazniti žrtvu proporcionalno temeljitosti razaranja doista je moralno i logički neshvatljivo. Na sreću, takva formulacija nije opstala. I barem nakratko, u Priboju se probudio tračak nade – da će se Pribojčani i njihovi potomci ipak moći vratiti.

Koliko je ta nada trajala?

Dakle, 2018. godine krenulo se u proces nove katastarske izmjere, iako za to nije bilo stvarne potrebe jer je katastar postojao i granice čestica bile su jasno utvrđene. Motiv za nametanje katastarske izmjere vrlo vjerojatno treba tražiti u činjenici da se puno potomaka prognanih Pribojčana nalazi izvan Republike Hrvatske, a uvjet za sudjelovanje u postupku nove izmjere, koja je podloga za obnovu zemljišnih knjiga, bilo je pojavljivanje na terenu i obilježavanje čestica. Dakako, ako ste polagali pravo vlasništva na više čestica, morali ste se pojaviti i po nekoliko puta na terenu što je dodatno smanjilo broj onih koji su sudjelovali u tom procesu. Mi pak koji smo se pojavili i pokazali čestice na terenu, kasnije smo se na izlaganjima nacrta suočili s činjenicom da u prijedloge nacrta izvođač nije unio ono što bi potomci prognanih i ubijenih Pribojčana pokazali, već je naknadno nakon očevida na terenu prekrajao granice te time unosio pomutnju u cijeli proces. Nakon toga, na izlaganjima novih nacrta pred komisijom koja se sastojala od predstavnika katastra i predstavnika suda, potomci prognanih i ubijenih Pribojčana suočili su se s višestrukom opstrukcijom.

O čemu je riječ?

Prvo: na ročišta su često dolazile i treće osobe, kojih nije bilo na popisnim listama u pozivima; drugo: potomcima prognanih Pribojčana često se oduzimalo pravo na iznošenje dokaza koji su nesporno svjedočili o njihovu pravu posjeda i vlasništva, u zapisnike se nije zapisivalo ono što su izjavili na ročištu, ovjerene izjave svjedoka predstavnici suda kvalificirali su kao neovjerene te nisu željeli preuzeti arhivsku građu i druge materijalne dokaze koje su im bili predočeni, i treće: pojedina su ročišta vodili sudci koji na kraju u zapisnicima nisu naveli svoja imena, da bi potom ti isti sudci odlučivali o prigovorima na zapisnike s ročišta.

Postupak nove katastarske izmjere te obnove zemljišne knjige je, dakle, obilježen teškim kršenjima načela ravnopravnosti stranaka u postupku, načela kontradiktornosti i načela transparentnosti. Vjerojatno ne treba posebno napominjati da je snimanje ročišta bilo zabranjeno od strane predstavnika suda. Vašim čitateljima iz navedenog neće biti teško zaključiti da se u predmetnom slučaju nažalost ne radi samo o skupu spontanih nesretnih okolnosti. Otežavajuća okolnost za sve potomke prognanih Pribojčana jest činjenica da se selo Priboj nalazi na mjestu gdje bi trebao biti najveći ulaz u NP Plitvička jezera, pa je interes za vlasništvo nad predmetnom zemljom očito iznimno velik u vrlo snažnim interesnim skupinama koje očito ne biraju sredstva pri sprječavanju povratka pribojskih Hrvata na njihova ognjišta. Izvjesno je, dakle, da se u okviru sadašnjih institucija Republike Hrvatske nastavlja proces čišćenja hrvatskog življa s predmetnog područja. Teško je reći da one, koji smo upoznati s prošlošću Priboja, ubijanjima i protjerivanjem za vrijeme Drugog svjetskog rata, ubijanjima i sprječavanjem povratka u vrijeme komunističke Jugoslavije, te ubijanjima i protjerivanjem preostale šačice Hrvata za vrijeme Domovinskog rata, iznenađuje takav tijek događaja. No Pribojčani su nekada bili poznati po svojoj upornosti, a čini se da smo takvi i njihovi potomci. Nastavit ćemo pravnu borbu, ali temeljem dosadašnjih iskustva s hrvatskim pravosuđem vrlo je izgledno da ćemo morati tu borbu nastaviti i pred nadnacionalnim pravnim tijelima.

Srpski logor Priboj, nacrt iz Hrvatskoga državnoga arhiva

Na kraju, vratimo se Nagradi: što Vam znači Nagrada Stjepana Babića?

Iznimno sam ponosan na tu nagradu. Zahvaljujem organizacijskom vijeću koje se odvažilo nagradu s imenom takve jezikoslovne veličine, poput akademika Stjepana Babića, dodijeliti jednom jezikoslovcu amateru. Ja doista i jesam amater, no to u ovom kontekstu shvaćam kao pohvalu jer to implicira da motiv za rad u jezikoslovlju crpim isključivo iz strasti, odnosno da za njega nisam plaćen. Drago mi je, dakako, da su taj rad prepoznali kao dovoljno kvalitetan, a posebno mi je drago da Hrvatsko filološko društvo i Općina Oriovac, s načelnikom na čelu, u ovom obliku čuvaju sjećanje upravo na akademika Babića. Osobno ga nažalost nisam poznavao, no malo je poznato da je profesor Babić dio turbulentnog razdoblja za vrijeme Drugog svjetskog rata proveo kod salezijanaca u Daruvaru zajedno s mojim djedom po majčinoj strani. Nerijetko stoga, čitajući Babićeve zapise iz knjige „Na Božjim putovima“, imam osjećaj kao da ponovno slušam prisjećanja svoga djeda, pa mi ta nagrada i zbog toga ima posebno značenje.

Profesore Ivaškoviću, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać