Razgovor s književnicom Anitom Martinac uz predstavljanje dvaju romana

Ususret predstavljaju dviju knjiga 25. travnja u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu razgovarali smo s književnicom Anitom Martinac (1973., Mostar). Romanima Ilićke priče i Kreni! zaokružila je tri desetljeća plodnoga stvaralaštva, oplemenjena s dvadeset knjiga, od kojih su pojedine i nagrađene. Martinac je sudionica Domovinskoga rata, nostiteljica Spomenice Domovinskoga rata te dviju medalja: Ljeto ’95. i Oluja. Uz niz dužnosti predsjednica je Južnohrvatskoga ogranka DHK-a, ali i voditeljica Povjerenstva za popis žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća s područja Mostara te sudjeluje u projektu izgradnje Groblja mira. 

Što Ilićke priče otkrivaju i govore o mostarskim književnicima, pa i onima pomalo zaboravljenima, točnije o njih šestero?

Jedna od ključnih tema povijesnoga romana Ilićke priče jest šest hrvatskih književnika, a kroz njihovo djelovanje i život govorim o vremenu i događajima koji su ga obilježili. Roman je podijeljen u tri cjeline, ima ukupno 16 poglavlja koja su isprepletena kroz cijelo prošlo stoljeće, a sve priče umivene su lirikom ljepote krajolika te odjevene u poetični glas koji su ostavili književnici Nikola Bubalo, Stanko Kljajo, Stanko Šarac, Ivo Kljajo, Anđelko Martinović, Miljenko Mihić i još troje suvremenika. Do Drugoga svjetskoga rata Ilići su bili ljupko katoličko mjesto napredne kulture, gdje se njegovalo obrazovanje i cvjetao turizam, da bi u ratu postalo mjesto stradanja i stalnih previranja, na kojem su se kalile sile i vojske, a najčešće stradali civili. No poetika ne umire i iz pepela kao feniks podignula je ponovno svoj glas. Njihovi stihovi uklopljeni su s fabulom i na zanimljiv način provode čitatelja jednim zaboravljenim vremenom, tako da mogu reći da je ovo poetsko-povijesni roman.

Kako ste uz dvije knjige odlučili proslaviti 30. godišnjicu književnoga stvaralaštva, Ilićkim pričama, ali i romanom Kreni! o akciji „Lipanjske zore“ i oslobađanju Mostara 1992. godine?

Moram priznati da se to dogodilo nekako spontano. Roman Ilićke priče radila sam posljednjih devet godina paralelno s drugim knjigama, a roman Kreni! objavljen je zahvaljujući poticaju iz Ministarstva hrvatskih branitelja. Tako se posložilo da u par mjeseci dvije knjige ugledaju svjetlo dana. Samoj obljetnici nisam pridavala veliko značenje jer se ona dogodila već u proljeće 2024. godine, ali kako sam radila na drugim zajedničkim projektima, moje su knjige čekale objavljivanje. Naravno, sada kada su objavljene, dužna sam ih predstaviti javnosti i zato je krenula lavina već dugo odgađanih gostovanja.

Zašto se iznimno složenim pokazalo objediniti popis svih 67 poginulih u „Lipanjskim zorama“, uz crtice i fotografije branitelja Mostara?

Svaki od romana koje sam pisala uz romansiranu temu i lirsko izražavanje donose niz povjesnih činjenica kojima želim postići dodatnu vrijednost knjige te osim uživanja u čitanju na neki način i educirati čitatelja o manje poznatim povijesnim činjenicama. Upravo je roman Kreni! svojevrsni memento poginulim braniteljima u „Lipanjskim zorama“, kako se prozvala operacija na Južnom bojištu, a opisuje okolnosti i vrijeme pogibije 67 hrvatskih branitelja u ljeto 1992. Sve je opisano po stvarnim događajima i, naravno, sva su imena stvarne osobe, a na koncu knjige kao dodatak nalaze se njihove biografije i fotografije. Ni sama nisam očekivala kako će taj zadatak biti toliko težak jer je to naša bliža prošlost, ali kultura sjećanja nije nam jača strana pa su se postojeće evidencije u institucijama pokazale manjkave i nedostatne. Proces istraživanja za istinom opisan je romansiranom pričom s centralnom radnjom povratka u razdoblje 1992. godine te odjekom do novijega vremena kojemu svjedočimo. Kroz čitavu knjigu zapravo se pitam: „Jesmo li zaboravili naše heroje?“

Između prve zbirke pjesama Krvari brig iz 1994. i druge Ljubim te u pjesmama prošlo je osamnaest godina. Što Vas je od 2012. potaknulo na snažnije književno pregalaštvo?

Kroz to dugo razdoblje moje pisanje nije zamrlo, nego je objavljivanje odgođeno zbog većih prioriteta u životu. Jedna od glavnih uloga tog vremena kojoj sam se posvetila jest i majčinstvo. Sada s odmakom vremena mogu reći da mi je čak i drago da sam u tom razdoblju bila u ulozi promatrača kulturne scene i na neki način samozatajno zrela što je povratkom 2012. godine rezultiralo trima knjigama, a onda do danas s još sedamnaest knjiga. Nije to bilo razdoblje sušnih godina, nego čekanje cvjetanja. Danas potvrđujem činjenicu da smo dužni dijeliti s drugima darove koje nam je dao dragi Bog.

O 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva (kao i drugim ovogodišnjim obljetnicama, Križnoga puta 1945. i vojno-redarstvenih akcija 1995.) književni naglasak jest na povijesnim romanima, a oni su važan dio Vašega stvaralaštva. Pomažu li i obljetnice književniku da otrgne od zaborava važne osobe i događaje iz hrvatske povijesti?

Na neki je način pristizanje obljetnica poticaj za nove teme, podsjetnik vremena i osvrt je li o tome dovoljno ili ikako pisano. Neke od tih obljetnica ovjenčala sam knjigama kao osobni doprinos vremenu. I u novom romanu Ilićke priče prisjećam se kako je u Mostaru obilježena 1000. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, kako su Srednju ulicu u Mostaru nazvali Ulicom kralja Tomislava i podsjetnik na procesiju koja je ujedinila cijeli grad s velikom proslavom. Zanimljivo je o tome čitati nakon stotinu godina, kada se jedna potpuno druga ulica zove po kralju Tomislavu i kada dio grada kuda je išla procesija na žalost više nema katoličkoga pučanstva.

Kritičari su naglasak stavili na Troknjižje, odnosno na Vaše povijesne romane, nagrađivani Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje. Što je ključno u pisanju vjerodostojnoga povijesnoga romana? Kako ispreplitati činjenice i fikcijske opise i dijaloge?

Medaljon je roman o škriparima, Posljednji o Bleiburgu i kalvariji koju su prošli Hrvati, a roman Od Franje do Franje govori o čitavu stoljeću i težnji stvaranja Hrvatske, gdje kroz obiteljsku sagu i simbol majke ističem cijenu žrtve i veličinu ljubavi. Uvijek su mi motiv povijesni događaji i volim čuvati izvornost stvarnih likova, ali naravno da su romani isprepleteni lirskim ukrasima, dijalozima i drugim opisima kako bi vjerodostojno dočarali događaje, kao i lijepim pjesničkim slikama kako bi proveli čitatelja jednim vremenom.

Dodjela Zlatne povelje Matice hrvatske 2018.

Zašto su Vam od mnogih priznanja koja ste primili za književni i društveni rad na posebnom mjestu Zlatna povelja Matice hrvatske i Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018.?

Rijetko je da se čak tri romana zajedno vrjednuju, a činjenica da su Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje zajedno zavrijedili Zlatnu povelju, potvrđuje im važnost. Naravno da mi je to bila čast. Za nagradu Utjecajna hrvatska žena mislim da sam prva nominirana Hrvatica iz Bosne i Hercegovine pa mi je zbog toga mila jer nas ne izdvaja iz korpusa kojemu pripadamo. Nagrade same po sebi svojevrsno su priznanje i poticaj daljnjemu radu, ali nikako ne smiju biti motiv ni mjerilo. Postoje manje važne nagrade uz koje nas vežu lijepe uspomene, a podjednako tako i važne nagrade uz koje se vežu mišljenja onih koji ih pokušavaju obezvrijediti. Kako sam i sama uključena u neka povjerenstva za dodjelu nagrada, poput književne nagrade Benjamin Tolić i Neretvanska maslina, shvaćam težinu tog posla. Zanimljivo mi je promatrati taj proces od prijave do vrjednovanja, a naravno i naknadnih komentara.

Kojim aktivnostima pridonosite kao predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH?

Aktivnim i volonterskim sudjelovanjem u udrugama koje se suočavaju s posljedicama totalitarizama i pijetetom prema žrtvama, svoj uloženi trud na neki način oplođujem novim spoznajama i iskustvima koje osim što pridonosim na tom polju istovremeno rabim kao elemente kroz svoje teme i općenito pisanje za književna djela i objave u časopisima o tim važnim temama. Potvrdilo mi se kroz rad kako se povijest u mnogo slučajeva ponavlja. Smatram da nedovoljno ulažemo u obrazovanje i kulturu sjećanja; sve dok kolektivna memorija nije na dostojnoj razini, povijest nas opominje ponavljanjem tragedija. Ne izdvajam svoj rad u navedenim udrugama od rada ostalih članova jer pojedinac na tom polju ne može ništa učiniti sam i važno je umrežavanje znanja, bilo da je riječ o povjesničarima, književnicima i stručnjacima druge struke koji se bave tim temama.

Kako se posljednji događaji iz Republike Srpske prelijevaju i na položaj hrvatskoga kao trećega konstitutivnoga naroda u BiH?

Upravo ti događaji potvrđuju kako institucije u Bosni i Hercegovini, a i općenito sustav u kojem bi trebala biti podjednako zastupljena sva tri naroda, što nažalost u praksi nije tako, stoje na klimavim staklenim nogama koje se lako poljuljaju. Ovo je jedno iskušenje koje će pokazati koliko smo institucionalno jaki. Naravno da nisam zadovoljna zastupljenošću Hrvata na svim razinama vlasti i da teba uložiti mnogo napora kako bi se ta konstitutivnost mogla potvrditi. Još uvijek se oporavljamo od nedavnoga rata, na žalost imamo zaostatke komunizma, ali najveći je problem što nedovoljno ulažemo u kulturu, obrazovanje i razvoj društva. To je simbioza koja bi se mogla definirati ovako: kultura oplemenjuje čovjeka, obrazovanje donosi napredak, napredak povećava standard, a veći standard učinit će društvo tolerantnijim.

Je li usporediva stvarnost u Hrvatskoj i BiH, barem kada je riječ o književnosti na hrvatskom jeziku?

To nam je bolna tema, koju ne možemo ni usporediti upravo zbog ugroženosti hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini. Kako se u institucijama na državnoj i federalnoj razini gotovo ni ne rabi ili je to vrlo malo, tako se ni ne podržavaju hrvatski književnici u izdavalaštvu, prevođenju i sudjelovanju u kulturnim programima. Djelujemo samoincijativno uglavnom kao članovi udruga. Hrvatsku doživljavamo kao svoju matičnu domovinu i važno nam je da nismo izostavljeni iz korpusa hrvatske književnosti. Tu najvažniju ulogu imaju Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika u kojima smo ravnopravni članovi.

Vaša književna djela, osim u otisnutim primjercima, moguće je slušati i kao zvučne knjige na YouTubeu, gdje se nalaze Oporuka kraljice Katarine (objavljena u MH Vinkovci 2024.) i pedeset minuta ljubavne poezije uz glazbu pod naslovom Druga riječ je ljubav.

U skladu sa suvremenim brzim ritmom, za one koji nemaju vremena čitati, ili dok putuju, kada voze ili jednostavno žele sklopljenih očiju odmarati se i slušati, za njih sam pripremila nekoliko zvučnih zapisa ljubavne poezije kao i povijesnu poemu o kraljici Katarini. Da, zadovoljna sam reakcijama publike i nadam se da ću jednoga dana postaviti i zvučne zapise nekih od romana. Sve je dostupno na mom besplatnom YouTube kanalu. Rado komuniciram sa svojim čitateljima i osluškujem potrebe čitatelja i općenito ovdašnjega čovjeka. Zvučni zapis uz glazbu i ugodan glas djeluje kao mala meditacija, a nekomu može biti i inspiracija.

Razgovarao: Tomislav Šovagović