Uskrsni razgovor s pavlinom o. Markom Kornelijem Glogovićem

Nije jednostavno dogovoriti termin za razgovor s o. Markom Kornelijem Glogovićem. Unatoč obostrano dobroj volji, njegovi dani ispunjeni su svećeničkim i redovničkim obvezama. Istodobno se trudi pomagati onim nerođenima, ali i čuvati sjećanje na subraću svećenike, redovnike i redovnice koji su bile žrtvom totalitarnih sustava 20. stoljeća. Prior je pavlinskoga samostana i župnik župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Sveticama nedaleko od Ozlja. Oaza je mira i tišine crkva iz 17. stoljeća u mahom vikendaškom mjestašcu na brdašcu. Ususret Velikomu tjednu pronašli smo ipak sat vremena za bistrenje sadržajna svećenikova života.

O. Marko Kornelije Glogović

Naš sugovornik rođen je 14. listopada 1976. u Zagrebu. Djetinjstvo i mladost proživio je u obiteljskom domu nedaleko od Britanskoga trga. Nakon svršetka klasične gimnazije odlazi u Poljsku, gdje završava bogoslovni studij na Papinskoj teološkoj akademiji u Krakovu i postaje đakonom. Godine 2002. zaređen je za svećenika u zagrebačkoj katedrali. Najprije osniva Apostolat za život, a potom i pavlinski Centar za nerođeni život, poslije Udrugu Betlehem. Pokrenuo je mnoge korisne inicijative, pokrete, zajednice, između ostaloga: Tješitelje Milosrdnoga Isusa, Treće srce, Mali krug ljubavi, Molitveni savez Isusa kralja ljubavi, Svjetski fatimski apostolat, Pokret „24 h za nerođene“, Gospin štit za svećenike, Mlade Srca Marijina, Jerihonsko bdijenje… Kao pučki misionar voditelj je mnogih duhovnih obnova u mnogim zemljama, autor je i brojnih knjiga: Samo za stotu ovcu, Grešnicima ulaz dopušten, Jao, jao Babilon je pao!, Iznad tebe zora sviće, Vidljivi Bog, Ak’ odrastem bit ću katolik, Prola(j)fkam!!, U milosti Međugorja, Pobožnost svetom Šarbelu i ostalih. Ukratko, prekratak dan za sve obveze.

Poštovani o. Glogoviću, kako Uskrs približiti nerođenomu djetetu, odnosno majci koja planira pobaciti, nesređenomu ocu, obitelji koja je obuzeta crnim slutnjama?

Uskrs nije samo najveći blagdan kršćanstva nego je i najveća snaga kršćana koji tu snagu svjedoče svijetu. Također je i najveća prilika koju Krist Uskrsli kroz događaj uskrsnuća pruža svakomu čovjeku. Kada bismo vidjeli da je grob prazan, shvatili bismo da smrti nema, da postoji Jedan i Jedini koji je pobjednik smrti. Istodobno je i pobjednik nad ostalim čemu je smrt nekakav vrhunac – tuge, tame, ljudskih razočaranja. Svih onih malih smrti, smrti radosti, smrti mira, smrti dobrih osjećaja, smrti ljubavi koje čovjek može proživjeti na ovom svijetu. Isus ulazi u sve te smrti i daje život, u punini. Roditelji nerođenoga djeteta, bližnji, kao i društvo u kojem se to dijete začinje i treba roditi, trebaju biti orijentirani prema činjenici Isusova uskrsnuća, a ne isključivo ostajati u tjeskobi Velikoga petka, iako se u njemu trenutačno nalaze. Razumijem da ljudi imaju mnoge probleme koji, poput trudnicama s neželjenom trudnoćom, katkad izgledaju nerješivi. Upravo zato je Isus ušao u grob te slavno uskrsnuo, da bi pokazao svima kako je i najveći problem, problem smrti – rješiv. A s tim problemom i svaki drugi.

Molitva za nerođeni život

Kakvi Vas osjećaji prožimaju promišljajući Veliki tjedan s Uskrsom u devet sigurnih kuća Udruge Betlehem?

Duhovnik sam Udruge Betlehem i ne sudjelujem u svakodnevnim, praktičnim stvarnostima tih majčinskih kuća jer petnaest udruga u našim gradovima vode laici, divni ljudi puni vjere i ljubavi. Međutim kad god posjetim neku od kuća samohranih majki i djece i ondje slavim svetu misu, doživim pravi Betlehem. To se ne da opisati, ta atmosfera obitelji, to zajedništvo u nadi usprkos mnogim bolima. U ovim je kućama svako dijete mali Isus, svaka je majka-trudnica u toj časti i daru trudnoće kao Marija, a sveti Josip jest onaj pravi „muškarac“ i otac koji brani, proviđa, nadahnjuje. No, sve majke-štićenice dolaze iz brojnih poteškoća i s brojnim ranama. Stoga je u „Betlehemu“ uvijek prisutna i sjena teških trenutaka Velikoga tjedna. Ovisnosti, psihičke malaksalosti, ostavljenost i prezrenost od najbližih… Mi na sve muke i padove ovih samohranih majki možemo ponuditi samo Isusa, samo ono najbolje – Njegovu milosrdnu ljubav. Ako ju prihvate, započinje put iscjeljenja, put prave slobode i sretnosti.

Iznenadi li Vas javljanje običnih ljudi, koji unatoč i svojim čestim egzistencijalnim nevoljama, pružaju svoju pomoć?

Kako da ne. Ovisimo o malim ljudima, o malim znakovima pažnje. Ovisimo o dobroti ljudi koji su sami prošli raznorazne probleme kroz život te su senzibilizirani za one koji se nalaze u sličnom ili istom. Vidim zapravo lavinu dobrote itekako prisutnu i u našem društvu. Iako, kada bismo čitali isključivo medije koji nam se nameću po svojoj veličini i važnosti, ispada da je sve crno i da nema ništa dobroga u našem narodu. Međutim, iznenađujuće je koliko mnogo ljudi ima srca za one koji su sudionici Kristove boli, siromaštva, napuštenosti i prezrenosti.

Kako emotivno biti topao, blizak, a da Vas posve ne obuzmu bolna svjedočanstva djevojaka, supruga, majka kojima se trudite pružiti pomoć?

Sveti Benedikt, otac Europe i zapadnoga monaštva, uvijek je govorio da je sve u ravnoteži. Govorio je svojim monasima da jedan dan moraju ispuniti s osam sati molitve, osam sati rada i osam sati odmora. Govorio je da ravnoteža čovjeka drži čvrsto nogama na zemlji, a pogledom i srcem u nebo. Pomaže mi što se borim imati ravnotežu, jer potopilo bi me da sam samo aktivist. Svi silni stresovi bi me nadišli, sve ove gorke sudbine o kojima slušam bi me same po sebi uništile. Da nema nekoliko sati molitve i odmora u danu, čovjek bi izgubio i ono ljudsko u sebi, jer nismo stvoreni biti roboti, strojevi. Isto tako, gdje bih završio kao svećenik i redovnik kada bih smatrao da je sve u mojim rukama. Ono najveće i najviše učini Bog, a ja samo pripomažem Njemu u Njegovim planovima za ovo mjesto i vrijeme. On je taj koji vida rane, liječi i oslobađa, ja sam samo njegov sluga, grješnik, više smetam Gospodinu u njegovim planovima nego što pomažem, ali Duh Sveti nalazi načina da i moje slabosti i nemoći okrene na dobro.

Papa Franjo i o. Marko Kornelije Glogović

Što bi bio ideal redovničkoga života, ona mjera da ne bude slijep na svjetske nevolje, a dovoljno odmaknut da ispunjava svoje poslanje?

Ako sam išta shvatio kao svećenik, to je da imamo dvije stvari. Imamo samo ovo sada, ovaj trenutak, što znači da nemamo prošlost, nemamo utjecaj na prošlost. Ne znamo hoćemo li imati budućnost. Drugo što stvarno imamo jest naša besmrtna duša. Sve što koristi našoj besmrtnoj duši treba razmotriti i prihvatiti kako nam savjetuje Crkva, naša Majka.

U siječnju ove godine imao sam sudar, mogao sam lako izgubiti glavu, no, nasreću, jedino što sam izgubio bio je automobil. Hvala Bogu, preživio sam, i uvidio da sam stvarno povjerovao u ono što je do tada bila misao nekoga drugoga koju sam govorio drugima. Vidio sam da ništa nemam, da ništa nije moje, da samo ono što napravim za Boga ima vrijednost i ostaje! Glede ideala redovničkoga života, redovnik mora živjeti baš tako, dan po dan, i u svakom danu, od ranoga jutra, otkrivati Božje poticaje, onda i svoje slabosti, Božju snagu u toj slabosti i prihvaćati ono što dan donosi, a svaku muku prikazati za spas duša. Nekada će dan biti ispunjen mirom, veseljem, susretima koji će čovjeka oplemeniti. Drugi dan će biti stresan, treći sa stvarnim problemima koji stoje živaca, novca i vremena. Međutim, imam svijest da je Bog u svemu sa mnom. Zato se za redovnike kaže da su osobe posvećenoga života. Ne znači da smo svetci, već da smo postali svjesni da imamo priliku svetosti (svetost je sretnost) i da je Bogu drago kada svetost shvatim ozbiljno i odgovorim pozitivno na taj put na koji me on pozvao.

Špilja molitve za prerano preminulu djecu u Sveticama kod Ozlja

Kako u eri bitaka za ljudska prava (mahom pod krinkom ideologije) svećenik koji pomaže trudnicama na životnim raskrižjima i žrtvama obiteljskoga nasilja odolijeva stereotipima, predrasudama, pa i stigmama?

Nije se lako izboriti za naš glas. Jer to je glas najmanjih, glas nerođenih – nevidljivih. Njihov krik u majčinoj utrobi se ne čuje, zapravo, vrlo je malo medija i razgovora sličnih ovomu, otvorenoga uma. Naše se društvo hvali da u njemu nema tabu-tema, a evo najvećega tabua: nerođeno dijete je dijete! Ono što dolazi iz nametnute glavne struje je zaglušujuće, agresivno, potplaćeno i zato podlo. Sve više spoznajem da su danas ljudima neke zakulisne sile oduzele sposobnost razmišljanja, razlučivanja. Čovjek bi jednostavno trebao zastati i početi razmišljati svojom glavom. To je golemi problem današnjice što ljudi razmišljaju gotovo isključivo kako im je servirano. Cijeli niz pitanja od začeća do čovjekove smrti je pod paljbom ljudi, organizacija i agendi koje nameću svoje viđenje, potpuno suprotno od onoga što govori moje srce, razum i iskustvo. Nemoguće je ijednoj trudnici reći: 'Ti ne nosiš nerođeno dijete', a upravo to rade. S druge strane, primjerice, kada engleska princeza začne dijete – tada ona nosi nerođeno dijete, s imenom, s titulom... Imam fotografiju naljepnice na vratima jedne klinike s natpisom ispred sobe za rendgen: „Zračenje je opasno za nerođenu djecu“. Dakle, hoće li se oni ikada odvažiti i konačno nam reći istinu – nosi li trudnica nerođeno dijete ili ne? Zapravo, oko mnoštva pitanja ista je izokrenutost, ista izopačenost pojmova i djelovanja. A iza svega stoji samo jedno, bunt protiv Boga. Sve su drugo varijacije na temu, dodatci. Abortus je duhovna stvarnost, prije svega i iznad svega.

„Prozor života“ uz kapelu Corpus Domini

Proteklih mjeseci aktualan je „Prozor života“ uz kapelu Corpus Domini i samostan Sestara Pohoda Marijina na zagrebačkoj Trešnjevci. Projekt je osporavan, na to ste, vjerujem, bili pripremljeni. Koje su posljednje informacije glede projekta?

Čekamo konačan pravorijek. Bilo je nekoliko inspekcija, vođeni su razgovori u ministarstvima. Kako sada stoje stvari, „Prozor života“ se prema postojećim zakonima najvjerojatnije ipak ne će moći koristiti. Međutim, za nas je važno što je poslana poruka da je apsolutno svaki život vrijedan i da se za apsolutno svaki život treba boriti, a ponekad i izboriti na ovaj način. Poruka je da postoje ljudi i organizacije koje mogu pomoći majci u neopisivo teškoj psihičkoj, emocionalnoj stvarnosti svoga života, toliko užasnoj da razmišlja o čedomorstvu. Zaista smo se potrudili oko „Prozora života“, iako smo naišli na potpuno oprječne povratne informacije i poglede. Neki su bili oduševljeni, drugi su se snebivali, zgražali. Međutim, ništa nije propalo ako se i čini da je propalo. Prostor će, ako dođe do zatvaranja ideje, biti pretvoren u Kapelicu Maloga Isusa gdje će ljudi moći zastati i pomoliti se za prestanak čedomorstva, za majke koje su u strašnom osjećaju i krizi da prihvate pomoć. Išli smo za tim jer „Prozori života“ postoje diljem svijeta. Argumentirali smo i da je tijekom hrvatske povijesti postojala praksa ostavljanja djece pred samostanima. Neka su od te djece kroz povijest postali svećenici, pa i svetci. Riječ je o potpuno čistoj i transparentnoj nakani pomoći majci i djetešcu da prežive, a poslije ćemo o ostalom razgovarati i djelovati. Svi su mogli vidjeti jasno i shvatiti također kako razmišljaju i što predlažu organizacije koje nisu „za život“. Dobro je da se i to vidjelo.

Samostan Svetice nedaleko od Ozlja, mjesto našega susreta i Vaših služba, mjesto je i žrtve komunističkoga terora 1947. godine, točnije ubojstva o. Janeza Strašeka. Prepoznajemo li u žrtvama svih totalitarnih zločina suobličenost Kristovoj patnji na križu, ali i nadu u uskrsnuće?

Mučenici su veliki znak, ponajviše zbog toga što su kao žrtve svih totalitarnih režima bile vjerne Kristu do kraja. Oni su to mogli učiniti i ostati zato što su znali da njihov život ima svrhu makar kratko živjeli i makar taj život završio u teškim bolima. Jedan između njih bio je i svećenik o. Janez Strašek (a više ih je ubijeno u ovom kraju), ubijen na Cvjetnicu 1947. dok se vraćao s mise iz Ozlja, u šumi nedaleko od Svetica, odlazeći na drugu misu upravo u Svetice. Ljudi su čuli pucnjeve, našli su ga tek sljedećega dana. Otkriveno je poslije da su ga ubojice, dvojica braće iz komunističke mladeži, najprije pogodili puškom u glavu i prsa, a kasnije dokrajčili kolcima. Prema dokumentima iz partijskih ureda u Karlovcu, oni su zločin učinili revoltirani propovijedima u kojima je otac Strašek progovarao o važnosti braka i obitelji. Pozivao je vjernike da ne prestaju krstiti djecu u crkvi, da se zaručnici vjenčaju u crkvi, da se ne odustaje od vjerskoga života. Unatoč onodobnoj represiji na sve katoličko, vjernici su prepoznali svjedočanstvo vjere.

Spomen-dvorana o. Janeza Strašeka u Sveticama kod Ozlja

Prije petnaestak godina pokrenuli smo postupak da se njegova žrtva ne zaboravi. Sva dokumentacija je u travnju poslana u Vatikan, iščekuje se pravorijek Crkve u nadi da će o. Janez Strašek biti priznat mučenikom za katoličku vjeru i proglašen blaženim. Zanimljivo je što o. Strašek nije imao nikakve veze ni s ustašama ni s partizanima, župnikovao je u više mjesta u Srbiji. Bio je rodom Slovenac, a Svetice su mjesto prijateljstva naših dvaju naroda upravo po njegovoj žrtvi. Već je samo to jedan veliki plod te žrtve. Nismo ga ni mogli ni htjeli zaboraviti, radujemo se što ga i Crkva prepoznaje kao kandidata za oltar.

Kolaž s fotografijom o. Janeza Strašeka i još 663 mučenika Crkve u Hrvata u XX. stoljeću

Podignuli smo spomen-dvoranu koja je iznimno posjećena. Uz njegovu fotografiju napravljen je i kolaž ostalih 663 mučenika i mučenica Crkve u Hrvata, uvrštenih prema knjizi pokojnoga don Ante Bakovića „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“. Njihove slike govore više od mnogih tisuća riječi. Te žrtve su nam opomena da je vrlo lako zastraniti, uništiti čovjeka u ime neke ideje. Pa i nerođena dječica su mučenici, već u majčinoj utrobi. Ali Bog upotrebljava svako pojedino svjedočanstvo vjere da bi nas ohrabrio i da bi nama njegova smrt bila naš život, da bi nama njegova žrtva bila na poticaj da činimo sve da se nešto slično ne bi ponovilo. 

Vaš životni put povezan je i s postajama svetoga poljskoga pape Ivana Pavla II. čija je dvadeseta obljetnica preseljenja u vječnost obilježena 2. travnja. Jesu li Vam Krakov i studij na Papinskoj teološkoj akademiji, donijeli ono o čemu prije, unatoč osjećaju svećeničkoga i redovničkoga poziva, niste ni slutili?

Neizmjerno sam Bogu zahvalan na sedam poljskih godina jer sam upoznao drugi mentalitet, jezik i drage ljude upravo studirajući filozofiju i teologiju u jednom od najljepših svjetskih gradova – Krakovu. Sveti Ivan Pavao II. ondje je još uvijek živ. On je neizbrisivo važna figura u Poljskoj i svijetu koja nikada ne će potamnjeti i prestati biti izvorom mnogih nadahnuća – od teologije, preko pastoralnoga djelovanja, do humanitarnoga. Imao sam sreću da mi je predavao stari profesor koji je predavao i sv. Ivanu Pavlu II. Upoznavši se s tom zemljom i kulturom, često sam navraćao u Nacionalno marijansko svetište koje je i generalna kuća našega pavlinskoga reda – Jasna Gora u Čenstohovi. Više sam puta posjetio Varšavu. Poljaci imaju mnogo sličnosti s hrvatskim narodom, ali su i zaista jako drukčiji. No ono što nas uistinu povezuje upravo je katolička vjera. Nevjerojatno, gdje god u svijetu uđeš u katoličku crkvu, osjećaš se kao kod kuće. Papa Ivan Pavao II. je veoma volio Hrvate. Osobno sam ga susreo dvaput, prigodom audijencija u Poljskoj i u Vatikanu. Ono što mi je ostalo urezano bile su papina srdačnost, otvorenost za „obične ljude“ i blagost. Sretni smo što ovdje na Sveticama imamo komadić vate natopljene njegovom krvlju. Tu relikviju ljubomorno čuvamo i pazimo te vjernici mogu svakodnevno doći i pred njom se pomoliti velikomu svetcu.

Međugorska ukazanja česta su tema Vašega pisanja i promišljanja. Uz blagi pomak prema službenomu priznanju događaja iz 1981. godine Međugorje je neprijeporno bilo i ostat će mjestom molitve. Što posebno vuče građane cijeloga svijeta prema tomu bosanskohercegovačkomu mjestašcu? I kako promišljate čudo u svakodnevnom životu? 

Bio sam u više od dvadeset zemalja svijeta, posjetio više od tisuću mjesta, što u duhovnim obnovama, što u posjetima župama, školama, drugim institucijama. Prema mojem skromnom mišljenju, Međugorje je sada, danas za nas, najvažnije mjesto u svijetu. Međugorje je čudo par excellence. Međugorje je vapaj neba zemlji, možda i posljednji? Nije slučajno u ovo naše vrijeme nastalo, nije slučajno da toliko privlači, milijune i milijune duša. Nije slučajno da je toliko protivljenje bilo DO SAD u Crkvi. Nije slučajno što Gospa gotovo četrdeset i četiri godine govori na hrvatskom jeziku i što ju šestero vidjelaca (a troje svakodnevno) vidi očima duha. Ništa nije slučajno i sve je čudo i sve to treba dobro razmatrati u srcu i umu. Prošao sam neobičnim putem do Međugorja. Imao sam svojevremeno protestantsku krizu u svojoj duhovnosti. Na neko vrijeme kao da sam odustao od Blažene Djevice Marije, krunice i drugih pobožnosti. Upao sam u oduševljenost različitim pastorima, denominacijama, njihovu pogledu na svijet, Crkvu i Boga. Mene je iz te začaranosti, koja me je odvela u nepotreban i neželjen radikalizam, emocije, spektakle, početno izvukao pokojni fra Slavko Barbarić. Preko njega sam na stvaran način upoznao Međugorje. Posljednjih godina to mjesto upoznajem sve više i dublje. Po svemu je to posebno mjesto kugle zemaljske, u svim svojim segmentima. Kao i svako mjesto, kao i svi ljudi, ni Međugorje nije savršeno, niti može niti treba biti. Ni vidioci, ni hodočasnici, ni oni koji se duhovno brinu za svetište. No u Međugorje se ne dolazi da bi se našlo ono savršeno, ili da bi se sve objasnilo i znalo, već se u Međugorje dolazi da bi se otkrilo Isusovu i Marijinu ljubav kroz poziv na molitvu i življenje poruka koje BDM objavljuje. Kada to budemo živjeli, bit ćemo sudionici pravih međugorskih čuda koja se događaju ondje gdje živimo, a ne ondje gdje hodočastimo. Ondje gdje hodočastimo čuda počinju, ali ondje gdje živimo – mjesto je gdje čuda mogu zaživjeti, razvijati se i postati dio i života drugih. Istinska čuda su obraćenje srca, pokajanje za grijehe, pomirenje s bližnjima, odluka za molitvu i post, odluka da pokrenem svoj život i riješim se svega što mi nije važno za život, odluka da postavim stvari na svoje mjesto. Da mi Bog nije karijera, već Isus Krist, koji može i kroz moju karijeru proslaviti sebe, a mene pripremiti za nebo. Kroz cjelokupan život Međugorje mi je dalo najveći obol i pečat te me je proželo više od bilo kojega drugoga mjesta i duhovnosti. I na tomu sam neizmjerno zahvalan Gospi.

Uspijete li pronaći štogod slobodnoga vremena za svoje hobije?

U prirodi sam svakodnevno, volim životinje, imamo pet mačaka. Volim društvo dobrih prijatelja, volim istraživati gdje rade dobre talijanske pizze, volim hodočašća, osobito u Italiju. Redovito si iz Poljske nabavljam knjige, uglavnom je riječ o duhovnom štivu. Ne stignem ih sve pročitati, no imam čudnovatu satisfakciju samo gledajući te knjige. Knjiga koja me zainteresira, dovodi da odustanem od svega samo da ju pročitam. U svjetovnim se knjigama ne nalazim, no ono vjersko me nadahnjuje i otvara prave vidike koje trebam vidjeti.

Razgovarao: Tomislav Šovagović