Veliki razgovor sa Sinišom Posarićem uz 75. godišnjicu Kazališne grupe Viktora Cara Emina

U mjesecu smo proslave 75. godišnjice Kazališne grupe Viktora Cara Emina i sjajna je prigoda da njezina voditelja Sinišu Posarića upitamo o novim ostvarajima te riječke umjetničke skupine i planovima oko obilježavanja velike obljetnice osnutka, ali i da se osvrnemo na (ne)prilike u suvremenoj kulturi i umjetnosti.

U razgovoru s Davorom Dijanovićem otprije nekoliko godina govorili ste o Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina od njezina osnutka 1949. (pod nazivom Amatersko kazalište „Viktor Car Emin“) do 2018. pa ćemo čitatelje uputiti i na taj tekst (v. ovdje). No kako se u nazivu iz 1949. našlo ime Viktora Cara Emina, književnika koji je preminuo 1963.? Što se može doznati o tim početnim godinama?

Ništa nije slučajno u nazivu našega ansambla. No moram krenuti od početka. Naime, nakon onoga rata, kada su Istra, Rijeka i otoci pridruženi Hrvatskoj 1947. godine Gospodnje, baš u Rijeci došlo je do procvata kulturno-umjetničkih društava; doslovno je svako poduzeće imalo svoj KUD, a osnivači su bile sindikalne podružnice. Tako je te iste godine osnovan KUD „Istravino“ prema istoimenom trgovačkom društvu na Sušaku s druge strane Rječine. Jedan od osnivača bio je Leon Baris (Zavidovići, 1912. – Rijeka, 1985.) koji se bavio glazbom pa je tako okupio kolege s posla i prijatelje s kojima je svirao. Na žalost, nemamo nikakve podatke iz te dvije prve godine, što su pripremali za nastupe te kako je KUD postao amatersko kazalište. Tijekom 80-ih godina pokušali smo od Uprave „Istravina“ dobiti pismohranu glede osnivanja KUD-a, ali dobili smo odgovor da oni nemaju ništa!

No od starijih članova našega ansambla doznao sam kako je došlo do imena našega književnika Amaterskomu kazalištu. Jedna skupina amatera posjetila je Viktora Cara Emina 1949. u njegovu opatijskom domu („Vila Dalibor“) i zatražila od njega dopuštenje, a on je doslovno zaplakao od radosti. Pok. Dalibor Fryda, jedan od prvih naših glumaca-amatera, rekao mi je kako su primljeni. Careva gospođa Ema (r. Jurković) otvorila im je vrata i nježno, gospodski, pokazala rukom rekavši im: „Uđite.“ Bilo je i poslije posjeta književniku, a ostala je fotografija iz 1959., snimljena uoči Careva 89. rođendana (rođen je 1. studenoga 1870.).

Ansambl Amaterskoga kazališta „Viktor Car Emin“ u posjetu književniku, 1959.

Jedan od prvih redatelja bio je Bruno Lenac, tadašnji tajnik Narodnog kazališta „Ivan Zajc“, a zatim i svestrani Anđelko Štimac, učenik dr. Branka Gavelle u Prvoj glumačkoj školi u Zagrebu tijekom međuraća. Štimac je istom u riječkom kazalištu pokrenuo Studij glume, a polaznici su bili amateri, nekoji su poslije radili kao učitelji u osnovnim školama, bilo je među polaznicima i književnika, npr. Nikola Kraljić, a jedan od rijetkih među njima, spomenuti Dalibor Fryda, ostao je u amaterizmu, pače i s mnogo nastupa u profesionalnim kazalištima – u Rijeci i u Puli, ali nije se dao nagovoriti da prihvati glumački posao u profesionalnom kazalištu.

Fryda je i meni bio primjer, jer i ja sam čak pet puta koncem 80-ih i početkom 90-ih pozivan u „Zajc“, ali odbio sam; ljepše mi je bilo raditi s amaterima, biti kreativan i slobodan, a osim toga, Kazališna grupa Viktora Cara Emina bila je doslovno pred raspadom, pa sam osobno pohvatao sve konce i sačuvao najstarije amatersko kazalište do danas.

Ima jedna zgodnica koju bih mogao podijeliti. Dugogodišnji sam prijatelj s umirovljenim glumcem Zdenkom Botićem, on mi je jednom prigodom rekao: „Stari moj, kad sam dolazio u Rijeku (početkom 70-ih, nap. S. P.), nisam ni znao da postoji 'Zajc', ja sam čuo samo za Amatersko kazalište 'Viktor Car Emin'!“ Da, baš tih godina (1968. – 1975.) pod vodstvom Anđelka Štimca čak šest puta Amatersko kazalište „V. Car Emin“ imalo je najbolje predstave na državnim festivalima!

Moram spomenuti da su sve predstave do 1959. izvedene u Domu kulture „Vladimir Nazor“ – dvorana Hotela Neboder na Sušaku gdje je bilo kino i Pionirsko kazalište. Zatim je grad ansamblu dodijelio na korištenje Kino „Tuhobić“ (predratno Kino „Luxor“, otvoreno 1934.), a u toj zgradi održan je 1961. „Prvi festival kazališnih amatera  Hrvatske“, koji i danas neprekidno organizira Hrvatski sabor kulture; ove godine održan je već 64. festival pod nazivom „Festival hrvatskih kazališnih amatera“ (v. OVDJE videorazgovor uz 60. Festival).

Festival Kazališnih amatera Hrvatske, 1961.

Na žalost, Gradska uprava nikada nije ulagala ništa u održavanje cijele zgrade, čak su svojedobno stigle tri odbijenice za uvrštenje u tadašnji Mjesni samodoprinos s obzirom na to da su u Rijeci „gazdovali“ nekoji novi paradajzerski činovnici kojima je kulturno stvaralaštvo bilo zadnja rupa na svirali! Čitava zgrada s vremenom je uništena, prvo je krov počeo prokišnjavati, voda se slijevala s balkona u gledalište i parketi su se podignuli u zrak kao da je pala atomska bomba! Kada sam prvi put ušao u dvoranu i vidio to pakleno zdanje, mislio sam da nemam tu što tražiti. Pa ipak, ostao sam. Probe smo održavali u „Crvenom salonu“, uz jednu malu grijalicu da nam ne bude hladno, ali svi smo bili uglavnom u kaputima ili skafanderima, a žene su nosile vunene šalove oko struka... U „Plavom salonu“ vježbala je riječka glazbena skupina „777“ koja je djelomice pokrivala troškove režije.

No u sjeni svega toga jest činjenica da je „oteto prokleto“ – 1993. pokrenuta je denacionalizacija zgrade, a 2002. mi smo deložirani. Potomci prvih vlasnika traže novac ili obnovu zgrade o trošku iz gradskoga proračuna, na što gradska uprava ne pristaje; mislim da se i danas vodi parnični postupak.

Kad god silazim Stubama Petra Kružića (Trsatske stube), pogledam dolje u ruinu, u onu sablasnu jamu gdje sam ostavio dio svoje mladosti…

„Kazališni amaterizam nije diletantizam“

Kad se spomene kazališni amaterizam, mnogi odmah pomisle na nedostatak znanja, talenta i kvalitete u odnosu na profesionalno kazalište, što uopće ne mora biti točno. Bori li se i Vaša umjetnička skupina s tim predrasudama, i unatoč tomu što je u svojim redovima imala velikoga redatelja Anđelka Štimca i što je njezin izdanak bio Mustafa Nadarević, poslije velikan hrvatskoga glumišta?

A-ha, to je pitanje! Osobno ne držim ništa do talenta, nego do rada, a rad u kazalištu je i učenje. Zašto ne držim do talenta? Razlog tomu je činjenica da mladež mora negdje početi ako ih zanima gluma; posvetiti se kazališnom amaterizmu najbolji je početak. Mnoge sam nagovarao da se okušaju u glumi, ne će ništa izgubiti, pa i kada prestanu, jednom će im to biti lijepa uspomena… Nekoć su se amateri nazivali diletantima, dakle, oni koji ne znaju, a bave se djelatnošću o kojoj nemaju pojma. Danas je naziv diletantizam uvriježen u politici, ne bez razloga s obzirom na to što sve čujemo od naših političara i politikanata!

Kad sam na jesen 1982. došao u Amatersko kazalište, imao sam prvo razgovor s Anđelkom Štimcem, taj me je čovjek stvarno oduševio, čak uru i pol „izgubio“ je na mene! Ja sam prilično stidljivo recitirao Matoševu pjesmu „Djevojčici umjesto igračke“, a onda je on recitirao vrhunski, što me je šokiralo, jer ju je znao napamet; tako ju je jednostavno i uvjerljivo izgovorio da sam zamalo odustao od svega zbog bojazni da ne ću ništa postići. No danas nekoje Matoševe stihove čak i pjevam (ha, ha, ha!).

No Štimac, kao iskusan kazališni pedagog, nije odustao od mene! Stanje u našem ansamblu bilo je jako loše; godišnje se pripremala samo jedna predstava za gradsku smotru, a glumice i glumci već su razmišljali odustati od daljnjeg rada. Zato i jesam bio zanimljiv Štimcu, jer je htio pomladiti naš ansambl i uspio je, ja sam doveo tadašnju djevojku Oliveru, tu je bila Sanja, unuka Leona Barisa, neka Duška, jedan Mate i jedan Mato; malkice smo osvježili rad, a to su primijetili i kritičari, osobito nas je hvalio Borislav Ostojić u Novom listu. Na žalost, od svih spomenutih jedini sam ja ostao na kazališnoj sceni. Sa Štimcem sam ostvario četiri uloge, a onda se on oprostio od nas 1986., već u 78. godini; pobolijevao je, imao je upalu prostate, operirao je očnu mrenu. Preporučio nam je za umjetničkog voditelja Borisa Lučića, profesionalnoga glumca, koji je počeo karijeru kod nas još u drugoj polovici 50-ih godina prošloga stoljeća. Lučić je 1960. režirao Benetovićevu „Hvarkinju“ koja je izvedena na Venerandi u Starom Gradu na Hvaru na tadašnjem Festivalu amaterskih kazališta, hrvatskih, naravno, onih koji su bili registrirani. Jedan od organizatora tog festivala na Venerandi bio je tajnik AK „Viktor Car Emin“ Miljenko Manzoni. Na žalost, nikada ga nisam upoznao…

Osim na svojim ulogama, važno je spomenuti da sam prošao niz kazališnih radionica, što mi je bilo lijepo iskustvo, a sve što sam naučio i danas prenosim na mlađe glumice i glumce. Jednom je jedna izbornica rekla za mog sina Matka: „Vidim da je prošao kazališne radionice…“, a on se uzvrtio i pogledao u mene, namignuo sam mu; nije prošao niti jednu radionicu, jer je vrlo mlad postao pomorac, pa bi kadikad uskočio u kakvu ulogu, eto i sada je negdje u Dominikanskoj Republici.

Moram Vas prekinuti jer ste rekli da ne držite do talenta, a čini se da Vas sin opovrgava. No nastavite…

Kad ste već spomenuli Mustafu Nadarevića, moram iznijeti zgodnicu o njemu kako je postao glumac. Živio je kod tete u Starom gradu u Rijeci, tu je išao u Riječku gimnaziju i bio je najzgodniji dečko u školi, ponekad bi se potukao i po tome je bio poznatiji (ha!). Amatersko kazalište „Viktor Car Emin“ 1962. dolaskom Mladena Vrančića postalo je glavna „marka“ za sve događaje u Rijeci i okolici, pa su upravljali i prvim Disco clubom „Husar“ u Dežmanovoj ulici br. 3, malo iznad Riječke gimnazije. Nekoji tvrde da je to bio prvi „diskač“ u ovome dijelu Europe, a ondje je kao redar honorarno radio mladi Mustafa Nadarević. Istom, Amatersko kazalište koristilo se i terasom na Kozali iza bivše Radio postaje Rijeka gdje su se tijekom ljeta održavale plesne zabave i kazališne predstave; imam sačuvan ugovor kojim je riješeno da će Mustafa Nadarević biti asistent redatelja M. Vrančića za sve ljetne priredbe s honorarom od tadašnjih 32.000 dinara mjesečno. Jednom prigodom, dok je Vrančić pripremao recitacije u tadašnjem „Plavom salonu“, netko je pokucao na vrata i uđe Mujica. Vrančić ga upita što hoće, a ovaj mu odgovori: „Ja došo po honorar.“ Vrančić mu odbrusi: „Čekaj tamo dok radim!“ Nešto kasnije opet Mujica pokuca na vrata. „Ma što opet hoćeš?“ vikne Vrančić, a Mujica odgovori: „Ja bi recitiro.“ Svi su prasnuli u smijeh, ali netko predloži da ga ipak čuju kako će recitirati… Kad su čuli njegov glas i savršen naglasak – to je bilo to! Tako je Mustafa Nadarević ostvario sedam lijepih uloga i otišao na Akademiju dramske umjetnosti u Zagreb.

Plakat, Igor Torkar, „Šarena lopta“, 1962.

„Šarena lopta“, 1962.

No Nadarević nije jedini profesionalni glumac koji je počeo karijeru u našem ansamblu; tu su još osim Borisa Lučića, Anđelko Somborski, član Lutkarskoga kazališta, Olivera Baljak, danas nacionalna prvakinja Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, kod nas je glumila i Gordana Petrović, bili su tu još Gordan Pičuljan i Mirko Šatalić…

Plakat, Robert Thomas, „Klopka za bespomoćnog čovjeka“

Mustafa Nadarević, Dalibor Fryda i Gordana Petrović u drami „Klopka za bespomoćnog čovjeka“, 1964.

Ako se smijem pohvaliti, pomogao sam izborom kazališne literature Vedrani Vrhovnik dok se pripremala za studij režije na ADU te mome glumcu Filipu Povrženiću i oboje su uspjeli. Doma imam na policama između ostaloga i dosta kazališne literature koja mi je pomogla da se posvetim režiji kazališnih predstava, pače i pisanju dramskih tekstova.

Eh, odgovor na pitanje o amaterima i profesionalcima! Negdje je zapisao Bertolt Brecht: „Kad bi amateri bili samo ono za što ih smatraju profesionalci, igrajuća publika, još uvijek mogu biti zanimljivi!“ Eto, sve se vrti oko igre, pače i želje za dokazivanjem, a želite li se dokazati, morate i raditi, morate uložiti puno truda da se ne osramotite na otvorenoj sceni! Kad se ispuni gledalište i počne predstava, više nije važno jesu li na sceni amateri ili profesionalci, predstava mora biti kvalitetna, razumljiva i gledljiva.

Mogli biste nam – i kao glumac i kao dugogodišnji voditelj Kazališne grupe Viktora Cara Emina – malo približiti taj pozadinski rad u amaterskom kazalištu. Kako izgledaju pripreme i probe, kako se sve to uklapa u svakodnevicu uz redovite poslove?

Kad sam preuzeo vodstvo 1992., imao sam dvadesetak mladih članova, ali većina njih loše je govorila hrvatski, naglasci su im bili očajni, pa sam se pitao kako se to radi u našim školama. No imao sam i nekoliko njih od te mladeži koji su pomogli da se govor pojedinaca „očisti“ tijekom proba. Dok sam bio glumac kod Štimca, Lučića i talijanskog redatelja Raniera Bruminija, doma sam prije i poslije proba vježbao tekst i scenski pokret, dakle, radio sam na sebi po Stanislavskom, a primijetio sam da od ove mladeži nitko ne vježba nego čekaju probu da im ja pokažem kako treba što izgovoriti ili kako se kretati na sceni… 

Unatoč tim zagankama, već 1993. „istrčali“ smo ipak s tri predstave, što je malkice šokiralo bivše članove i voditelje; pitali su se kako sam to uspio (ha, ha, ha!). Naravno, radom sam uspio. Radio sam u Tiskari Rijeka od 7 do 15 sati. Otišao bih doma na ručak, poigrao se s djetetom, istuširao se i već u 18 sati bio sam na prvoj probi, doma sam dolazio oko 23 ure, a moja Jagoda znala je biti ljuta, jer me nema doma i gdje se ja to klatim! – sve dok nisam dobio svoj honorar, a-ha!

Jednom su me dečki nakon probe pozvali na piće i jedan me upita tko mi je redateljski uzor, a ja odgovorim: „Ja sam sebi!“ Prasnuli su u smijeh. Naravno, šalio sam se; moji su uzori bili Georgij Paro, makedonski redatelj Ljubiša Georgijevski, slovenski redatelji Tomaž Pandur i Vito Taufer, a svakako sam emotivno vezan uz Anđelka Štimca i Borisa Lučića s kojima sam ostvario lijepe uloge. No moram priznati da je na mene posebno utjecao i Bosnimir (Živomir) Ličanin, profesionalni glumac i hrvatski branitelj, s kojim sam ostvario nekoliko zanimljivih uloga; on me je doslovno oslobodio svih stega, bio mi je pravi prijatelj, ne samo redatelj i to mu ne mogu zaboraviti. No to „Ja sam sebi!“ nije bez veze izrečeno, jer volim kada glumci na probama pronađu sebe u ulozi, kada ih ne moram „voditi za rukicu po sceni“. Često sam radio i tako što nisam dolazio na dvije-tri probe, neka se malo muče, neka sami rade i pronađu se, i vjerujte mi na riječ, bile su to naše najbolje predstave s kojima smo išli na državne festivale, pače i ako nekoje predstave nisu išle na festivale, bio sam zadovoljan, izvodili smo ih po Rijeci i okolici, ostvarili smo nekakve prihode s kojima opremamo sljedeće predstave.

S. Posarić, „Smeće“, 1996.

Naposljetku, kazališni amateri po Zakonu o udrugama u kulturi nemaju pravo na honorar, a ja sam im ipak davao po nastupu kada god sam mogao, ali iz svog džepa, jer su zaslužili; trošili su svoj novac za dolazak na probe i nastupe, kupovali su materijal, boje, radili su na scenografiji, na izradi rekvizita i lutaka. Za doček sv. Nikole imali smo kadikad po dva ili tri nastupa iste večeri, a kako nitko nije imao vozilo, išli smo taksijem od jednoga do drugog mjesnog odbora, sve sam to platio iz svog džepa. Namirio sam se tako što sam kupovao tinte i tonere za pisače, jer sam se, osim za osobnu upotrebu, koristio pisačima za tiskanje kazališnih pozivnica, programskih knjižica i malih plakata. Zapravo, sve što sam kupovao za sebe, uvijek sam imao na umu da treba biti korisno i za naš ansambl.

Sveučilišna profesorica u miru, teatrologinja i kazališna kritičarka Sanja Nikčević u svojim tekstovima navodi da amatersko kazalište oduvijek popunjava praznine glavne kazališne struje i da ono danas čuva pravu bit kazališta, koju glavna struja gubi jer su joj u drugi plan pali dramski tekst i afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti. Slažete li se s tim? Nastojite li u svojem radu biti korektiv glavnoj struji?

Dr. Sanja Nikčević moja je draga prijateljica, još iz vremena kada je osnovala Hrvatski centar ITI (International Theatre Institut) UNESCO, a ja sam postao članom te udruge. Redovito sam od nje primao biltene i knjižice ITI-ja, pače i poruke povodom Svjetskoga dana kazališta 27. ožujka, koje su naše glumice i glumci čitali uz prigodan scenski program za gledateljstvo, a to se nije radilo ni u HNK Ivana pl. Zajca!

Istom, dr. Sanja Nikčević bila je izbornica na našoj županijskoj smotri u Rijeci 2014. i mojega sina Matka proglasila je najboljim glumcem za ulogu u komediji „Djevojka sa suncobranom“ Antuna Gustava Matoša, a nije ni znala da je to moj sin dok joj nisam rekao. Matko je to priznanje svakako zaslužio, a kad sam ga čuo da je pred ansamblom rekao: „Ne bih tu nagradu dobio da nije bilo vas!“, bio sam silno ponosan na njega.

Kad je riječ o razlici između profesionalnoga i amaterskoga kazališta, već sam nešto ranije rekao, a s obzirom na to da sam bio na mnogo festivala profesionalnih i amaterskih kazališta, vjerujte mi na riječ, imamo u Hrvatskoj mnogo amaterskih kazališta koja rade i izvode vrhunske predstave. Kad ih gledate, ne možete vjerovati da su to „samo“ amateri, oni ljudi koji se bave raznim poslovima, a svoje slobodno vrijeme, između ostalog, provode na kazališnim probama. Sve što sam vidio na državnim festivalima u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture, a bilo je nagrađeno, zaista nemam primjedbe, mogu samo pohvaliti pisce (ako su bili autorski tekstovi), redatelje i glumce. Kazališni amaterizam nije diletantizam kao npr. prije stotinjak godina, pače ni sličan onoj Shakespeareovoj komediji „San Ivanjske noći“, kada se nekoji zanatlije sastaju u šumi i pripremaju komediju, e da bi zabavili gledateljstvo, a moguće i da bi zaradili nešto novca.

M. Matković, 1961. i 2006.

Glede „popunjavanja praznine glavne kazališne struje“, moram ovdje spomenuti nakaradnu manifestaciju „EPK Rijeka 2020“ koja je doslovno propala s obzirom na pojavu zaraznice (korone) koja nas je sve doslovno uništila, ali pravo je pitanje zašto se u Rijeci nisu izvodila djela Viktora Cara Emina, Drage Gervaisa, Janka Polića Kamova, dakle, književnika rodom iz našega kraja koji, eto, nisu bili ni u programu toga EPK, nego nam se nudila nekakva travestija s paradajzerskim „štihom“ (crvena zvijezda na Riječkom neboderu, nekakav Komunistički manifest i slične bedastoće koje nemaju nikakve veze s kulturom i kulturnim stvaralaštvom). Amaterskim udrugama bio je doslovno zabranjen rad za vrijeme zaraznice i tu smo svi mnogo izgubili u razvoju stvaralaštva.

No da je ta nakaradna manifestacija barem jedina zaganka u Rijeci. Moram se prisjetiti još 1995. kada smo imali sjajnu komediju „Srdašce moje mučetljivo“ („Kad je žena nijema“ Vojmila Rabadana). Nekim čudom pozvan sam uz još nekoliko predstavnika udruga u Turističku zajednicu Rijeka i tamo nam je nekoliko mladih činovnika doslovno predložilo da prilagodimo svoj program karnevalskim svečanostima. Na to sam ja zamolio da mi omoguće nastupe sa spomenutom predstavom u Filodrammatici, a onda mi je jedan od tih činovnika rekao da bi bilo najbolje da ne izvodimo tu predstavu u vrijeme karnevala, jer oni imaju već zacrtan program (?)! Onda sam ja njima odbrusio: „A kojega ste me vraga pozvali na ovaj sastanak, izostao sam s posla u Tiskari i to mi ne će biti plaćeno?!“ Naravno, klipani su šutjeli, a ja sam ustao i otišao natrag na posao. No „Srdašce moje mučetljivo“ izveli smo 5. kolovoza 1995. u obnovljenom Dvorcu Nova Kraljevica, a taj nadnevak oslobađanja Knina i sloma tzv. „Srpske Krajine“ ne može se zaboraviti u hrvatskom narodu; mislili smo da će malo ljudi doći zbog strepnji kako će ta vojno-redarstvena operacija proći, a naposljetku imali smo te večeri prepuno gledalište razdraganih ljudi. Takvo što ne može se zaboraviti.

„Srdašce moje mučetljivo“, 1995.

Glede spomenutog EPK, to me uopće nije zanimalo, jer je to bila samo krinka za održavanje SDP-a na vlasti u gradu Rijeci, bezočno razbacivanje novca iz gradskog proračuna, dok su od nas tražili da im volontiramo i dajemo besplatne savjete?! Eto, kad se političari bave kulturom, onda dobiješ priču kao u „Ciguli Miguli“ (igrani slikopis Branka Marjanovića iz 1952., zabranjen), pravi primjer ostapbenderizma u nas, onih vucibatina koje su političari iznjedrili, e da bi se uvukli u sve pore kulture i prilagodili ju svojim potrebama u kojima nacionalna kultura nije značila ništa više od ideološki zacrtanih priredaba!

Iskreno, bilo bi mi puno draže da je Europska prijestolnica kulture postao naš kudikamo proslavljeni Dubrovnik, a ne moja Rijeka. Ne znam što su ti EU činovnici vidjeli ovdje i kako su uopće procijenili „zasluge“ grada Rijeke za navodni razvoj kulture i koliko je sve to koštalo; o tome se ni danas ništa ne govori, gradski vijećnici šute, nitko ne postavlja takvo pitanje…

Dakle, „popunjavanje praznine glavne kazališne struje“, ako se u tome vidi kazališni amaterizam, onda bi to trebalo biti dobro, samo je pitanje hoće li ljubitelji kazališta potvrditi ili prihvatiti takvo „popunjavanje“, posebice danas kada smo obogaćeni elektroničkim medijima, odnosno, informatikom što je daleko odmaklo od onoga kulturnog entuzijazma iz nekih davnih godina. Kazališni amateri imaju mogućnost izabrati predstave autora koji su manje na izborniku profesionalnih kazališta, a to je moj najvažniji program, volim raditi predstave autora koje nitko ne želi raditi.

Ma dobro, ako su u drugi plan pali dramski tekst i afirmacija temeljnih ljudskih vrijednosti, kako tvrdi dr. Sanja Nikčević, moram se složiti s njom, opetovano to znači „zadnja rupa na svirali“, kako je jednom rekao pok. teatrolog Dalibor Foretić. Zaganka je u tome što kazalište samo ukazuje, a ne ispravlja ono što se u društvu događa, bez obzira na to je li riječ o amaterskom ili profesionalnom kazalištu. No Sanja uglavnom zbori o izbjegavanju rada na predstavama s kršćanskom tematikom, istom kazalište se „vulgarizira“, što ružnije tim popularnije, ha? Pa i ja sam napisao dramski tekst u kojem smo psovali, nekoji su se snebivali, ali jedan mladi župnik koji je u Filodrammatici postavio izložbu o svetici Majci Terezi rekao mi je doslovno: „Ako radite predstavu da biste psovali, onda to nije dobro, ako želite uvjerljivo prikazati stanje u društvenoj sredini, onda je dobro!“

Dakle, važno je imati umjetničko opravdanje… Sad mi se nameću pitanja o fenomenu kulta ružnoće, oportunizmu u umjetnosti, (pravom) načinu prikazivanja društvenih deformacija, didaktičkoj ulozi kazališta… ali to ćemo ostaviti za neku drugu prigodu.

Novi ostvaraji i proslava 75. godišnjice

Što ste u posljednje vrijeme pripremali i izvodili? Upoznajte nas sa svojim novim gostovanjima, suradnjama, odjecima publike…

Protekle dvije godine (2022. i 2023.) bili smo na državnim festivalima u Vodicama s predstavama „Plavi salon“ (moja poetska drama) i monodramom „Jača“ Augusta Strindberga. Prošle godine dobio sam priznanje Hrvatskoga sabora kulture za 40 godina rada u kazališnom amaterizmu, a moja vjerna glumica i asistentica Damirka Vuković za 25 godina.

Redovito pripremam kratke igrokaze ili lutkarske predstave za doček sv. Nikole u nekoliko riječkih mjesnih odbora, izvodimo kraće veseloigre za odrasle, a sve nam to donosi nešto prihoda za daljnji rad, odnosno pripremu novih predstava. Upravo pripremam kratki igrokaz „Postolar i Krojač“ danas posve zaboravljena hrvatskog književnika i pedagoga Mladena Širole iz 1936. godine u kojem će glumiti djeca za djecu. Namjeravam raditi na drami „Tri žene“ Sylvije Plath koja nikada nije izvedena u Hrvatskoj.

„Ipak nismo stari“, 2024.

Ovdje moram navesti jedan za mene tužan podatak. Naime, 4. srpnja Damirka i ja izveli smo u Grbcima veseloigru „Ipak nismo stari“ koju sam pripremio prema kratkoj pripovijetci A. Strindberga „Romeo i Julija“, bilo je prekrasno druženje s Grbčanima kod kojih nastupamo već duže od deset godina, a sljedeći dan na rukama mi je preminula Jagoda… U tim trenutcima sve mi se srušilo, svi moji planovi, sve moje želje i ona posljednja nada u Jagodin oporavak. Bio je to jedan od najtežih i najtužnijih dana u mome životu, izgubio sam svoju drugu, družicu nakon deset godina skrbi o njoj, nakon 36 godina bračnog zavjeta. Sljedeću knjigu koju namjeravam tiskati posvetit ću njoj.

Uz teške privatne okolnosti, a i nemale dugogodišnje muke Kazališne grupe Viktora Cara Emina: uglavnom bez (vlastitoga) prostora za rad, bez dvorane („ansambl beskućnika“, napisali ste u jednom tekstu), bez novčane ili bilo kakve druge potpore i razumijevanja među vlastodršcima u lokalnoj zajednici, lijepa je rijetkost što ste se uspjeli održati sve ovo vrijeme. Kako ćete obilježiti veliku 75. obljetnicu?

Imamo prostor za rad, odnosno, s Gradskim odjelom za mjesnu samoupravu svake godine potpisujemo ugovor o korištenju i uz potpis gradonačelnika koristimo se dvoranom Mjesnog odbora Turnić bez naknade. To je dobro za naš opstanak, ali (eto ga na!) ne možemo održavati predstave kad mi to hoćemo, ni naplaćivati ulaznice u dvorani za stotinjak posjetitelja, jer bismo morali platiti naknadu. Osim toga, dvorana nema grijanja, pa smo donijeli jednu grijalicu za probe, a ljeti je ondje pakleno vruće… Potporu od Grada ne dobivamo od 2004., niti ju tražimo, osim za troškove prijevoza kad idemo na državne festivale, jer nisam siguran možemo li ostvariti predstavu s obzirom na, kako se to kaže, „fluktuaciju članova“; jednostavno rečeno, glumice i glumci dolaze i odlaze kad im se hoće i onda moram prilagođavati repertoar.

Moliere, 1964. i 2004.

Moliere, „Mizantrop“, 1964.

Moliere, „Versailleska improvizacija“, 2004.

Ovdje moram istaknuti da smo vjerojatno jedina kazališna udruga u Rijeci koja je opstala, jer za kazališno stvaralaštvo gotovo i nema više zanimanja. Međutim nije samo Rijeka ostala bez kazališnog amaterizma, u Istri su se u posljednjih desetak godina pojavile samo dvije kazališne skupine i doslovno nestale, u Ličko-senjskoj županiji djeluje odlično Amatersko kazalište u Gospiću i to bi uz nas bilo sve u ovom dijelu Hrvatske.

Za našu 75. obljetnicu ne ćemo imati svečanu akademiju u onom klasičnom smislu s gomilom govorancija, nego radno. Zahvaljujući suradnji sa Slovenskim domom Bazovica u Rijeci održat ćemo prigodan program. Prvo ću ja biti Barba Serafin, „odsluženi mornar“ iz Careve komedije „Vicencica“, zatim će Gordana Kovačević i Damirka Vuković izvesti odlomak iz Careve drame „Na straži“, pa će Gordana pročitati povjesnicu KG V. Cara Emina, nakon toga slijedi već spomenuta veseloigra „Ipak nismo stari“, a naposljetku član Dramske skupine SKPD Bazovica Vitomir Vitaz pročitat će tekst o slovenskim dramatičarima na izborniku KG V. Cara Emina te o mojem udjelu u radu Dramske skupine SKPD Bazovica. 

Moram tu istaknuti da sam u Bazovici, osim kao glumac, u nekoliko navrata bio autor, dramaturg i redatelj. Uostalom, prve moje režije ostvario sam upravo u Bazovici: 1991. „Gle kako lijepo počinje dan“ (slov. „Glej, kako lepo se začenja dan“) hrvatskoga književnika Zvonimira Bajsića, a zatim sam 1992. režirao svoju antiratnu grotesku „Horizont“. Za to vrijeme radio sam na ulogama u „Caru Eminu“ pod režijom Borisa Lučića u dvjema predstavama hrvatskoga književnika Ivana Bakmaza: „Jahači Apokalipse“ (1991.) i „Vježbe u Goethe institutu“ (1992.). A onda sam poslije premijere završio u bolnici nakon puknuća čira na dvanaestercu koji me je mučio dvije godine. Nakon operacije trebalo mi je barem četiri godine da se „vratim na sebe“. Tko god je bio na kakvoj težoj operaciji, znat će što to znači…

Na poziv mojih prijatelja iz Dramske skupine SKPD Bazovica, doslovno sam za dva dana nakucao pisaćim strojem komediju „Eros u offu“ (slov. „Eros v offu“) koju smo izveli 1994. i s njom obišli gotovo sve slovenske domove u Hrvatskoj, nešto u Italiji i na gostovanjima po Sloveniji. Bila su to prekrasna gostovanja koja ne mogu zaboraviti.

Sasvim je logično da će KG Viktora Cara Emina svoju 75. obljetnicu održati u Slovenskom domu Bazovica, jer s njima imamo zaista prijateljske odnose i lijepu suradnju posljednjih 35 godina, za razliku od nekojih riječkih kazališnih skupina koje su se tijekom posljednja tri desetljeća pojavile, a istom i nestale.

Svakako se veselim našoj obljetnici, jer to je ujedno promidžba kazališnog amaterizma; pripremit ćemo i prigodnu izložbu fotografija, plakata i priznanja, očekujemo i priznanje Hrvatskoga sabora kulture, a cijeli program prenosit će se uživo tako da ćete na vrijeme dobiti poveznicu.

„Postoji samo slijed kulture i umjetnosti na temeljima prošloga“

Član ste Hrvatskoga kulturnoga vijeća i jedan od autora, a i komentatora na Portalu HKV-a. Nerijetko raspravljamo o novim pojavama u kulturi i umjetnosti, pa i o samoj svezi riječi „suvremena kultura i umjetnost“, za koju neki tvrde da pripada samo novim umjetničkim „praksama“, kojima je cilj šokirati, provocirati, biti angažiran oko važnih (ili nametnutih?) društvenih pitanja, a drugi te nove „prakse“ (u kojima se zapravo žrtvuje upravo ono umjetničko) smatraju običnim aktivizmom, stranputicom i umjetničkom laži. Kako Vi gledate na tu ideologizaciju umjetnosti?

Za mene osobno Portal HKV-a među mrežnim medijima uistinu je nešto najbolje. Moja pohvala nije bezvezna, tu se javljam još od 2010. kada još nije bilo „Disqusa“ i gotovo nema dana a da ne pogledam tko o čemu i što piše, kadikad prvo pregledam komentare, a onda članak. Za mene možda je na Portalu previše politike, iako sam član političke stranke koja je povijesno utemeljena još u 19. stoljeću, a u ono vrijeme tko god je držao do sebe u kulturi bio je članom ili barem podupirač Stranke prava i dr. Ante Starčevića. Bez obzira na to, nikome ne namećem svoja pravaška stajališta, prema tome ne prihvaćam ni tuđa. Svatko od nas ima pravo na svoje političko uvjerenje i svakoga podržavam dok ne promovira ili nameće svoju političku opciju vrijeđanjem drugih. U KG V. Cara Emina osobno nikome ne namećem pravaško opredjeljenje i nije me briga za njihovo dokle god rade dobro na ostvarenju svojih uloga i u konačnici kazališne predstave; u tome smo svi jednaki. Eto, uvijek sa zadovoljstvom susrećem bivše članove ansambla s kojima se politički nisam baš najbolje slagao, ali ostvarili smo zajedno nekoje dobre predstave, ostali su zapisani u povijesti KG V. Cara Emina.

Glede aktivizma, mi smo u Hrvatskoj, ne znam zašto, uvijek imali nekakvo profilozofsko nametanje teme „post“, npr. „postumjetničko“, „postmodernističko“, „postgrađansko“, postkulturno“, „postindustrijsko“, itd, etc… kao da nekakvi aktivistički umjetnici žele da sve počinje od njih samih, a sve ono prije njih treba zanemariti i uništiti. Za mene „suvremena kultura i umjetnost“ ne postoji, postoji samo slijed kulture i umjetnosti na temeljima prošloga. Ne možemo, npr. Šenou, Kumičića, Matoša, Kamova, Budaka, Nazora, Krležu, Marinkovića i Gavrana zanemariti, odnosno, njihova djela baciti u smeće, jer se pojavljuju likovi poput Olivera Frljića, a prethodno onoga plagijatora Dušana Jovanovića i Miloševićeva poklonika Ljubiše Ristića koji su kazalište rabili za nekakve svoje scenske travestije, odnosno, „paždroće“! Jest, nešto od toga gledao sam uživo i bio sam šokiran prepotencijom i zagađenjem scenskog prostora kada sam se tek počeo baviti kazališnim stvaralaštvom.

Sad zamislite, Miro Gavran, današnji predsjednik Matice hrvatske, početkom 90-ih u časopisu Konture govori kako je budućnost suvremenog kazališta u riječi, u govoru, jer bez toga ne može biti kazalište. No, dobro, moramo poštovati i pojavu tzv. neverbalnog kazališta u kojem se glumci kreću scenom, ne govore, nego pokretom pokušavaju objasniti gledateljima što žele reći ili dati kakvo objašnjenje. U tome je najpoznatiji bio poljski umjetnik Jerzy Grotowski s predstavom „Apocalypsis Cum Figuris“, doslovno izvan kazališnog kanona, „parateatar“, o čemu bi mogla nešto više reći dr. Nikčević, a sve nakon njega bili su obični plagijati. Grotowski se doslovno povukao iz javnosti, valjda zbog nedostatka mašte! A u ovo naše vrijeme pojavi se „aktivist“ Oliver Frljić sa svojim nakaradnim scenskim uprizorenjima. Zamislite, čak mu je notorni Slobodan Šnajder zabranio da priprema scensku izvedbu njegovih djela. Eh, kad smo već kod osobne (ne)kulture, Frljić je na jednoj slovenskoj dalekovidnici izjavio da se naježi kada čuje pojam „država“ (?)!

Naposljetku, ideologizacije ne smije biti u umjetnosti, ona mora biti čista od svakovrsna nametanja politike i bilo kakve ideologije. Samo po sebi kazalište jest provokativno i nema potrebe biti provokativnije kako bi to nekakav redatelj htio „nadčitavanjem“ autorskog teksta. Upravo nas je Anđelko Štimac tomu učio. Rekao bi on: „Gledajte, jedna umjetnička slika je takva kako ju je slikar naslikao i ne možete na njoj ništa promijeniti, jedna simfonija tako je napisana da joj ne možete mijenjati note, a kazališno djelo svatko može prepravljati kako mu se sviđa i to nije dobro!“

U umjetničkim smo područjima počesto svjedoci zatvorenih krugova i mreža prema kojima se dodjeljuju pohvale, nagrade i novac na raznim natječajima, a zatim i medijski promiče „vrijednost“ kakva djela i umjetnika a da kriteriji za to uopće nisu umjetnički, nego svjetonazorski ili rezultat poznanstava i dogovora. Mogli biste o tom posvjedočiti i kao književnik i kao glumac i voditelj kazališne skupine. Kako se boriti protiv tih uhodanih lažiranja vrijednosti suvremenih umjetničkih ostvaraja?

Odmah moram reći da ne šaljem svoje tekstove na natječaje. Nekoliko sam se puta uvjerio da se nagrade dodjeljuju tako kako i sami kažete: svjetonazorski ili na temelju poznanstva i dogovora. Godine 1996. poslao sam komediju „Egejska oluja“ na natječaj „Drago Gervais“ i prosudbeni odbor dao je pohvalu – za „prozno djelo“? Dva ili tri puta slao sam dramske tekstove na natječaj „Marin Držić“ i vidjeh da se u Odboru za dodjelu nagrada izmjenjuju nagrađenici iz prethodnih godina pa nagrade daju onima koji su ih njima dali! Većina tih tekstova, svaka čast pojedincima, ne vrijede ništa iako je Ministarstvo kulture nudilo novčanu potporu (profesionalnim!) kazalištima za uprizorenje nagrađenih predstava i gotovo sve izvedbe došle su pod „oštar nož“ kazališne kritike! Jednom sam poslao pripovijetku na natječaj „Dani Antuna Šoljana“ u Rovinju i gle vraga, ondje su se dijelile nagrade po tzv. „republičkom ključu“ države koja više ne postoji (?): prva nagrada u Srbiju, druga u Sloveniju, treća u BiH, i još jedna treća u Hrvatsku?! Ne znam što je tim ljudima u glavi; tako se ne potiče hrvatska književnost!

Ima toga još, a ja se držim onog promišljanja Milana Kundere: „Ne pišem za nagrade, nego da moja djela čitaju!“ Upravo iz tog razloga izišao sam 2004. iz riječkog ogranka DHK, jer su moje pjesme, prozni tekstovi i drame bili zakopani u najdonjoj ladici tajničina stola dok ih nisam uzeo i zatražio ispisnicu. Od toga vremena u Hrvatskom slovu objavio sam devet pripovijedaka koje su poslije objavljene na Portalu HKV-a, pa ponekad s gorčinom kažem da nisam riječki književnik (u svojem rodnom gradu), a sa zadovoljstvom da sam hrvatski književnik. Nitko nema pravo oduzeti mi to zadovoljstvo zbog objavljenih tekstova u raznim zbornicima, časopisima, antologijama, pače i na nekojim portalima, poglavito na Portalu HKV-a na što sam ponosan, uz mojih osam tiskanih knjiga, jedan znanstveni rad, jednu radijsku dramu („Balada o dvogledu“, 2013.), pače i dvadesetak kazališnih tekstova koje sam osobno režirao, nekoliko dramatizacija, itd, etc… Eto, radi se i nema većeg zadovoljstva nego kada stvoriš nešto ni iz čega. Tu moram dodati već 91 predstavu u 42 godine kazališnog stvaralaštva.

Promišljate li, i u okviru prethodnih pitanja, o budućnosti Kazališne grupe Viktora Cara Emina? Kako pripremati nove naraštaje? Kako ih poučiti da su ljubav, znanje i (dopustite mi) talent veće riječi nego što su to novac, moć i slava – kad svijet vrišti protiv toga?

Ajme, jadni mi! Budućnost Kazališne grupe Viktora Cara Emina dobrim dijelom ovisi o meni, jer ta budućnost baš nikoga ne zanima osim mene i nas nekolicine koji smo vjerni tom ansamblu. Što mi je činiti? Ako me posluži dobro zdravlje u sljedećih desetak godina, nadam se da ću od prodaje nešto nekretnina uložiti u gradnju nove kazališne zgrade u Rijeci i tako osigurati „krov nad glavom“ najstarijemu amaterskom kazalištu u Hrvatskoj. Naravno, ništa se ne može ostvariti bez dogovora s Gradskom upravom, bez obzira na to tko obnašao vlast, nadam se da će čitatelji razumjeti, koja bi nam trebala dodijeliti zemljište na koje sam „bacio oko“, ali ne ću o tome ništa reći osim da je na Brajdi, gotovo u samom srcu grada.

Sebi sam to zacrtao kao životnu obvezu, jer nakon 75 godina, više od 130 kazališnih predstava koje su ostvarili riječki amateri, njih gotovo 400, Kazališna grupa Viktora Cara Emina to je zaslužila, a zaslužila je i svoju monografiju koju pripremam za 80. godišnjicu. Nedostaje mi mnogo materijala iz onih prvih godina, a mnogi su bivši članovi već umrli…

Naravno, razmišljamo i o osnivanju zaklade kojom bismo prikupili dovoljno novca; „aproksimativno“ trebalo bi nam barem dva milijuna eura za kvalitetan nacrt objekta i izgradnju, a nekoji znanci predlažu mi da pišem zahtjev za novčanu potporu Europskoj uniji.

Osim kazališne dvorane, s obzirom na to da se ne bismo mogli samofinancirati, djelomice bismo dio prostora dali u najam malim obrtnicima (npr. frizerski salon, kavotočje, krojačnica…), a istom bi takva dvorana od npr. 300 gledatelja poslužila za glazbene koncerte, školsko natjecanje „Lidrano“, Festival malih kazališnih scena, razne smotre, izložbe, književne večeri, za razne skupove itd… Dakle, sve što bi nam pokrilo troškove održavanja, dobro bi došlo. Kad imate uvjete za rad, onda nema ni brige za novi naraštaj; tako je bilo pri osnutku Amaterskog kazališta „Viktor Car Emin“, one daleke 1949., jednostavno, tada je mladež iz grada i prigrada doslovno pohrlila okušati se u kazališnom stvaralaštvu, pa zašto ne bi i sutra ako im pružimo dobre uvjete?

Naposljetku, nitko se nije obogatio kazališnim stvaralaštvom, ni kod nas, ni u Europi, ni igdje na svijetu, jer prave glumice i pravi glumci uglavnom rade iz ljubavi, bez obzira na to jesu li plaćeni ili nisu, ostvaruju svoje snove, nalaze se u svojim ulogama, zabavljaju gledateljstvo, a najveća im je nagrada osim plaće ili honorara kada im gledatelji odlaze s predstava zadovoljni. Istom, podsjećam na jedan prilično gorak aforizam: „Umjetnik ima znanje, a političar ima moć.“ Nije li to simptomatično, ha?

Tu bih završio onim starodavnim pozdravom sv. Genezija, kršćanskoga glumca i mučenika kojega su Rimljani na razmeđu 3. i 4. stoljeća bacili divljim zvijerima: „Oblectat arte educat“ (Zabavljamo i umjetnošću odgajamo).

Razgovarala: Irena Šupuković