Razgovor s pjesnikom Jakobom Filićem
uz nagrađenu pjesničku zbirku „Ovdje“

Pjesnik Jakob Filić, rođen 1. svibnja 1994. u Zagrebu, dobitnik je Nagrade „Milivoj Cvetnić“ u Hrvatskoj Kostajnici za pjesnički prvijenac „Ovdje“. Diplomirao je francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, samozaposlen je, drži instrukcije, prevodi knjige i dokumentarne filmove, svira violinu i klavijature, snima filmove. Uz pjesnički prvijenac i nove rukopise svestrani Filić podijelio je promišljanja o poeziji i umjetnosti za Portal HKV-a.

Jeste li nagrađenom zbirkom „Ovdje“ ostvarili dječački san? Nastaju li pjesme od Vaših ranih, još uvijek mladih dana?

Pišem još od kad sam bio dijete, ali ne sjećam se da sam tada sanjario o tome da bih jednoga dana htio biti pisac. Za vrijeme studiranja komparativne književnosti imao sam veliku želju objaviti knjigu, slao sam rukopise na razne natječaje u nadi da će mi se to i ostvariti. Budući da mi to nije polazilo za rukom, počeo sam poeziju objavljivati na društvenim mrežama, želeći na taj način doprijeti do publike. To je odlično profunkcioniralo, a komunikacija s čitateljima bila mi je važnija od toga hoće li mi knjiga biti objavljena. Naravno da mi je sada jako drago što se i to ostvarilo, ali ne bih bio previše razočaran čak ni da još uvijek nemam objavljenu knjigu jer mi je u umjetnosti općenito najvažniji taj komunikacijski element koji sam dobio putem društvenih mreža. Taj način objavljivanja omogućuje mi da moja poezija dođe do većeg broja ljudi nego što mi to omogućuje objavljivanje tiskanih izdanja.

Jeste li namjerno u pjesmama željeli učiniti vidljivim i mijene vremena, s obzirom na brojne kulturološke referencije, mnoge i iz vremena prije Vašega rođenja?

Ne zanima me pretjerano bavljenje vremenom koje nije bilo moje. Mnogo sam pisao o vlastitom djetinjstvu, a iako se ne smatram starim, u tim pjesmama ima dosta referenci primjerice na tehnologiju koja je danas već zastarjela (CD-i, videokazete…), a zasigurno se uvelike promijenio i duh vremena… Reference na kulturu iz razdoblja prije mog rođenja prije svega su produkt glazbe koju sam slušao dok sam radio na pjesmama. Naime, određeni broj pjesama iz zbirke nosi naslove prema pjesmama i skladbama koje su tematski, ugođajem ili mojom osobnom poviješću s njima povezane. U jednom razdoblju rada na zbirci slušao sam dosta glazbenih sastava iz 80-ih („The Cure“, „Cocteau Twins“, „My Bloody Valentine“) pa određeni broj pjesama nosi naslove prema njihovim pjesmama. No u zbirci jednako tako ima i pjesama koje nose naslove prema Debussyjevoj skladbi, pjesmi Olivera Dragojevića, rave himni grupe „The Prodigy“, ili pak pjesmi suvremenog repera Franka Oceana. Na Spotifyu sam napravio playlistu sa svim tim pjesmama i skladbama koje se rabe kao naslovi pjesama u zbirci, često ju preslušavam, ondje stvarno ima jako raznolike glazbe.

Što pjesnici Vašega naraštaja u susretima, čitanjima poezije, smatraju da rade drukčije u odnosu na prethodnike ili starije kolege?

Ne osjećam snažnu poetičku generacijsku povezanost s drugim pjesnicima i pjesnikinjama svoga naraštaja. Smatram da je jedan od problema suvremene hrvatske poezije to što mladi autori pišu poeziju kakva je na cijeni u kritičarskim i književnim krugovima. Mislim da bi se lako moglo prepoznati zajedničke poetičke osobine većine dobitnika važnijih književnih natječaja za mlade autore unazad desetak godina. Današnju prevladavajuću poetiku – kojoj se i moja generacija pjesnikinja i pjesnika priklanja – opisao bih sažeto kao gustu biljnu metaforiku koja se u zadnje vrijeme vrlo često tematski povezuje s društvenom kritikom zaostalih ruralnih krajeva Hrvatske. Nakon što osvoje natječaje i objave prve zbirke poezije, mlade autorice i autori često postaju dio književne institucije, učlanjujući se u strukovna udruženja pisaca, pojavljujući se na književnim festivalima, dogovarajući objavljivanje novih zbirki s važnim izdavačima itd. Iako se možda na prvi pogled čini kako s time nema nikakvih problema, smatram da današnjoj poeziji mladih autora nedostaje subverzivnosti spram književne institucije, bunta protiv akademije i autoriteta, borbe protiv okoštalih struktura. Elemente takve pobune možemo vidjeti u istupima mlađeg naraštaja feminističkih spisateljica protiv starih autoriteta čije su javne nastupe kritizirale kao mizogine. Smatram da je riječ o zanimljivoj i vrijednoj pojavi, ali ovdje je prije svega riječ o društvenoj, a ne o poetičkoj pobuni. Mislim da je za razvoj književnosti važan moment generacijskog bunta i poetičke smjene generacija koji ne vidim u suvremenoj hrvatskoj poeziji.

Između egzistencijalnih tema o kojima pišete, koja je uloga poezije, književnosti uopće?

Smatram da je najvažnija uloga umjetnosti općenito komunikacija. Književnost može prenijeti poruku na jedinstven način, tako da se kod čitatelja pojavi empatija za likove i sudbine sasvim drukčije od njihovih životnih iskustava. Na taj način umjetnost može pridonijeti međusobnom razumijevanju kojega u današnjem snažno polariziranom svijetu nedostaje.

Je li ideal biti pjesnikom koji samo piše pjesme? Je li to ikada bilo moguće? Što Vam sve donosi samozaposlenost?

Često razmišljam o tome bih li volio živjeti isključivo od pisanja, odnosno od umjetnosti, budući da me zanimaju i drugi mediji, od fotografije do filma i glazbe. Iako bih volio moći se u potpunosti posvetiti umjetničkom radu, samozaposlenost mi omogućuje da ne budem ovisan o različitim interesnim krugovima na književnom polju. Iako mi posao ponekad oduzima vrijeme i energiju za bavljenje umjetnošću, istodobno mi donosi i svojevrsnu samostalnost jer moja egzistencija i književna produkcija ne ovise o tome hoću li se dovoljno snažno povezati s utjecajnim ljudima na umjetničkom polju. Osim toga, nesigurnost i stres koji donosi samozaposlenost – budući da uvijek moram razmišljati tri koraka unaprijed i prihvaćati višak poslova jer ne znam što me čeka poslije, nemam plaćen godišnji ni bolovanje – u zadnje vrijeme često su mi i izvor inspiracije. Mislim da se danas u društvu općenito, a onda i u književnosti, premalo priča o problemima i zamkama kapitalističkog sustava. Fokus ljevice pomaknuo se s radničkih prava na identitetske teme, a lijeve politike sljubljuju se s globalističkim vizijama svijeta. Samozaposlenost koja mi istodobno donosi svojevrsnu slobodu, ali i prekarnost omogućuje mi da osvijestim zamke suvremenog streaming kapitalizma i o njima progovorim putem poezije.

Iz biografije i ranijih tekstova zanimljivo mi je kako ste 2022. s kolegama Matijom Štahanom i Svenom Kezeleom potpisali tekst „Kako se pjesnički natječaj Zdravko Pucak konačno samoukinuo“. U čemu je bio problem prije dvije godine i kako tumačite da jedan pjesnički natječaj ne objavi ime pobjednika?

U vezi s kritikom natječaja „Zdravko Pucak“, većina toga već je rečena u tom tekstu koji smo supotpisali i koji je objavljen u „Vijencu“, a može se pročitati i na mrežnim stranicama časopisa. Danas gotovo da i zaboravljam da se cijela ta epizoda dogodila. U svakom slučaju, situacija vezana uz natječaj „Zdravko Pucak“ pomogla mi je na razini motivacije – nakon toga sam se još više zainatio, počeo redovitije pisati, objavljivati i smišljati kreativne načine da svoju poeziju predstavim publici.

Imamo li dovoljno natječaja, odnosno, koji je prostor, osim „Goranova proljeća“, natječaja „Zdravko Pucak“, „Milivoj Cvetnić“, „Drenovci“ i „Na vrh jezika“, podatan za mlađe naraštaje? I što savjetujete onima koji nisu poput Vas pobijedili na nekom od tih natječaja, a imaju manje od 35 godina?

Smatram da nije nužno problem u samom manjku natječaja, već u manjku njihove vidljivosti u medijima. Osim „Goranova proljeća“, ni jedan drugi natječaj nema poseban medijski odjek, a zbirke laureata ne dolaze do publike. Lako je upasti u zamku ponavljanja izlizanih moralizatorskih fraza kao što su danas nitko ne čita, ili nove generacije su izgubile interes za književnost, ali smatram da organizatori natječaja također imaju određenu odgovornost te da bi se trebali dodatno potruditi u vezi promocije samih natječaja i laureata. Za brojne književne natječaje – ne samo za mlade pjesnike, već i za druge književne nagrade, rezidencije itd. – može se doznati tek kopajući po internetskim dubinama, mrežnim stranicama opskurnih lokalnih medija i slično. U slučajevima nekih književnih nagrada, čini se gotovo kao da je organizatorima u interesu da za njihovo postojanje znaju samo oni dobro upućeni. Drugi pak problem leži u stanju u kulturnoj politici, odnosno gotovo apsolutnoj prevlasti Zagreba nad ostatkom Hrvatske u kulturnom medijskom prostoru. Teško je važne medije dovući na događanja izvan Zagreba, a u manjim mjestima također se javljaju vrijedne inicijative i autorski glasovi na koje bi trebalo obratiti pozornost.

Osobno mi je najbliže kada u „Ovdje“ pišete o prirodi, povratku iskonu, kao u ciklusu „Cvjetovi“, o Maksimiru, maslačcima, kada zamišljate koja bi životinja bilo nebo. Je li priroda sve veći luksuz potrebe bijega iz zaglušujećega svijeta od kojega i ne vidimo korijene?

Jest, za sebe mogu reći da mi boravak u prirodi, ljenčarenje i općenito sve aktivnosti lišene namisli o produktivnosti predstavljaju luksuz koji bih si trebao puno češće priuštiti. Baš ovih dana dovršavam pjesmu o tome koliko je važno danas vrijeme trošiti, njime se rasipati, rabiti ga za bijeg od potrebe za funkcionalnošću.

Osim poezije, eseja, kritika, spomenuli smo, snimate filmove, svirate violinu i klavijature, nadopunjujete se u različitim umjetničkim sferama. Što Vam donosi glazba, o kojoj i pišete u pjesmama, kako odvajate pjesme koje su za note od onih koje nisu? Odgovara li Vam paralelni rad na više fronti?

Nikad nisam uspio napisati pjesmu za uglazbljivanje, tekstove za bend u kojem sam svirao pisao je moj prijatelj. Logika pisanja sasvim je drukčija, trebalo bi mi puno vježbe da naučim razmišljati o uglazbljivanju. Odgovara mi rad na više umjetničkih fronti. Umjetnost je jedna, riječ je samo o drukčijim medijima. Volio bih se više baciti u film i vizualne medije, pripremam jednu izložbu fotografija i konceptualni rad u kojem ljudima predajem na čuvanje fizičke predmete koji su mi važne uspomene. Nedavno sam dovršio svoj prvi kratki film pa sada razmišljam o novim filmskim projektima. Zadnje dvije godine nisam svirao, ali trenutačno sam u pregovorima za pokretanje novog benda pa ćemo vidjeti kako će to proći… Ipak, poezija mora ostati moj temeljni medij, što se i sam moram povremeno podsjetiti. U drugim medijima moram još puno toga naučiti, ali nipošto ne smijem zanemariti poeziju. Bitno mi je redovito pisati i objavljivati pjesme na društvenim stranicama jer sad već i publika ima očekivanja.

S obzirom na diplomu francuskoga jezika i književnosti, bilo bi zanimljivo čuti pisce, glazbenike, redatelje koji su Vas oblikovali i frankofonski.

Camus i Proust su mi među omiljenim piscima općenito, a od poezije jako volim Rimbauda te Éluardovu i Tzarinu ljubavnu poeziju. Tijekom srednje škole obožavao sam čitati i Baudelairea, a na fakultetu su me oduševili romani Raymonda Queneaua i Jeana-Mariea Gustavea le Clézioa. Po pitanju glazbe, gotovo svakodnevno slušam Debussyja i druge impresioniste. Volim francuski filmski novi val, pogotovo Melvillea i Godarda, kao i filmove Xaviera Dolana.

U nastajanju je i Vaš novi rukopis „Love songs on the radio“. Je li poetika slična zbirci „Ovdje“? Planirate li pisati i prozu?

Poetika te nove zbirke bit će slična jednom dijelu pjesama iz zbirke „Ovdje“. Naime, moja prva knjiga zapravo se sastoji od tri različita rukopisa s prepoznatljivim tematskim, motivskim i stilskim osobinama. U novoj ću zbirci nastaviti ogoljelim, pristupačnim stilom pisati o svakodnevici, ljubavi, poslu i općenito životu u ranim tridesetim godinama. Naslov zbirke preuzet je od pjesme benda „Mojave 3“ te upućuje na postupak povezivanja naslova pjesama s naslovima skladbi i pjesama koji sam već spomenuo.

Za sada nemam namjeru pisati prozu. Volio bih radije napisati nekoliko scenarija koji mi se motaju po glavi i općenito se više okušati u filmskom mediju.

Razgovarao: Tomislav Šovagović