Razgovor s književnikom i publicistom Darkom Jukom

Razgovaramo s Darkom Jukom, nagrađivanim hrvatskim književnikom, pjesnikom i publicistom iz Mostara, snažnim zagovarateljem svehrvatskoga jedinstva u obrani, zaštiti i njegovanju hrvatskoga nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta. Juka je rođen u Mostaru, 1981. godine, gdje živi i stvara. Njegova su djela, knjige, monografije, članci u nizu časopisima, jednako kao i zapaženi javni nastupi, naišli na odjek u hrvatskom javnom prostoru i šire. Osim nacionalno osviještenog puka, rad mu budno prate i nositelji projekta potiranja hrvatskog identiteta u BiH, pa i Hrvatskoj, kojima njegovo oštro pero i izražena domoljubna senzibilnost nemalo smetaju.

Okrenuti ste starijim književnim i političkim uzorima, često se dotičete Matoša, Starčevića, Kranjčevića, Radića, pokojnoga predsjednika Tuđmana?

Iskrena domoljubna misao i zanos ne zastarijevaju, a imenima koja spominjete, i još više njih, trebali bismo se uvijek iznova vraćati, iščitavati njihovu ostavštinu i primjenjivati ju na našim životnim putovima. Velikani iz naše povijesti, osobito spomenuti, promišljali su daleko ispred svojega vremena i njihova su domoljubna, politička, društvena i druga upozorenja itekako primjenjiva u ovoj našoj nestabilnoj suvremenosti. Uostalom, zabilježili su ih kako za puk svojega doba, tako i za naraštaje koji su tek dolazili, u što se ubrajamo i svi mi koji dijelimo ovu stvarnost. Heidegger je lijepo upozorio kako ''prošlost uvijek ostaje budućnost''. Poznavanje nacionalnih korijena jamči slijedi neprekinutosti u njegovanju i stalnomu oplemenjivanju identiteta, neprekinutosti u kojoj pomno pamtimo iskustva i ugroze, jednako tako i svoje promašaje i pogrješke, kako bismo ih izbjegli i u sadašnjosti i u budućnosti.

Nedavno ste objavili monografiju ''Glazba života'' koju potpisujete i autorski i urednički, a koju je predsjednik HAZU-a BiH, akademik Mladen Bevanda, ocijenio kapitalnim djelom za izučavanje prošlosti hrvatskoga naroda u Mostaru i Hercegovini. Polučila je interes i medija i javnost, a posebnu pozornost izazvao je opsežan osvrt objavljen u Večernjem listu. O čemu pišete u toj knjizi?

Napisao sam ju u povodu 135. obljetnice osnutka Hrvatske glazbe Mostar, društva koje je rođeno u krilu mostarskih franjevaca i nekolicine hrvatskih preporoditelja, u okolnostima zalazeće turske i dolazeće austro-ugarske tiranije koje su podjednako predano radile na zatiranju i potpunomu iščeznuću autohtonoga hrvatskog nacionalnog bića u Herceg-Bosni. Prva je to nastojala ostvariti ognjem i sabljom, a druga rigidnom politikom novotvorenoga, a posljednjih desetljeća snažno oživljenoga političkog bosanstva koje nam nad vratom visi poput Damoklova mača. Tako dugomu trajanju, mislim na Glazbu, željeli smo dati zavrijeđeni pečat, a knjiga nije tek povijest toga društva, ona rasvjetljuje burnu povijest Mostara kroz 19. i 20. stoljeće sa snažnim naglaskom na političke, društvene i kulturne mijene i nedaće kroz koje je prošao hrvatski narod u Mostaru izvlačeći ga iz okupatorskoga stiska svih propalih režima i uporno ga vraćajući u krilo europskih kulturoloških, kršćanskih, civilizacijskih vrijednosti kojima prirodno pripada. Činjenica da je knjiga objavljena s usporednim tekstom na hrvatskomu i engleskomu jeziku omogućuje ovoj priči putovanje diljem svijeta, a ona mora biti ispričana.

Knjigu čini petnaestak poglavlja, tiskana je u tvrdom uvezu, na 255 stranica, s čak 405 fotografija. Akademik Bevanda ističe da ste uspješno koncipirali uvjerljivu sintezu jednog povijesnog razdoblja, da je riječ o ''povijesno-kulturološkoj stručnoj knjizi koju je otkao pjesnik'', ali i da niste podlegli romantiziranju ili mitiziranju povijesti?

Knjiga je logički koncipirana kroz tri ključne cjeline. Prvi dio su precizno opisane povijesne okolnosti nastanka HGPD-a Hrvoje Mostar unutar kojeg je Glazba rođena, potom ustrajna borba za hrvatsko ime i djelovanje do osamostaljenja Glazbe po svršetku Prvoga svjetskog rata. Drugi dio, uz opise političke represije režima Kraljevine Jugoslavije, NDH i SFRJ, knjiga prati priču Glazbe i Mostara od 1919. do 1947. godine kada se HGM prisilno stapa u RKUD Abrašević unutar kojega dio glazbara nastavlja djelovati sve do Domovinskoga rata. Treći dio prati suvremenu povijest Društva, obnovljenoga 1994. u okrilju Vojnoga orkestra Hrvatskog vijeća obrane. Podloga pisanju gotovo je dvogodišnje intenzivno, a zapravo višegodišnje istraživanje, uz mnoštvo literature iz različnih razdoblja, deseci knjiga, pismohranskih bilješki, stotine novinskih tekstova od sredine 19. stoljeća do danas, osobni dnevnici i zapisi svjedoka vremena…

Urednik ste i jedan od autora još jedne uspješnice novijeg nadnevka ''Djetinjstvo koje traje – Lutkarenje, Grad i mi'' koju je naš kolumnist Đuro Vidmarović ocijenio ''pionirskim i povijesnim djelom europskoga dosega''. Koja je važnost te knjige?

Ta je monografija, nastala u povodu obilježavanja 70. obljetnice neprekinutoga djelovanja Lutkarskoga kazališta Mostar, objavljena 2022. i prati povijest i suvremenost jedine lutkarske kuće u današnjoj BiH koja predstave igra na hrvatskomu jeziku. Ona je, samom tom činjenicom, jednom od hrvatskih vitalnih institucija jer našim mališanima osigurava onaj ključni, prvi susret s kulturom i umjetnošću na materinskomu jeziku. Zato i jest razvidan čitav niz onih kojima ta kuća smeta, kako unutar bošnjačkoga, tako nažalost i unutar hrvatskoga nacionalnog korpusa. Međutim, zajedno s kolegama suautorima, među kojima su Antonija Bogner-Šaban, pokojni akademik Luko Paljetak, Edi Majaron i drugi, argumentirano sam odbacio sve besmislice i podmetanja te dokazima potkrijepio povijest, važnost i snagu toga kazališta koje je tek proslavilo svoj mladi 70. rođendan.

Prošle ste godine u Matičinu Vijencu objavili zapažen članak o sustavnoj razgradnji hrvatskoga nacionalnog bića u BiH. Kako se ta razgradnja očituje i kako općenito komentirate položaj Hrvata u BiH, ali i hrvatski odnos prema toj problematici?

Riječ je o izlaganju koje sam imao na 4. Svjetskom festivalu hrvatske književnosti, a koje je u Vijencu, naklonošću uredništva, objavljeno kao moj autorski komentar. Iza svega što sam tada izjavio na zagrebačkomu susretu hrvatskih književnika sa svih svjetskih kontinenata (što je dokumentirano i u Zborniku Festivala) odnosno napisao u našemu časnom Vijencu, u potpunosti stojim. Dok su institucije ostale nijeme na odaslana upozorenja, reagirala je nekolicina hrvatskih intelektualaca, poput gosp. Vidmarovića koji je, ponukan mojim tekstom, javnosti odaslao oštru poruku: ''Autor je pogodio u bit stvari, u srce svakog normalnog domoljuba i rodoljuba, svakoga tko može suosjećati s narodom koji nestaje, utapa se u političkoj močvari zvanoj asimilacija, odnarođivanje, dekroatizacija… kao odrednica i nazivnik koji glasi: bošnjački unitarizam suponiran europskom ravnodušnošću i hrvatskim državnim kunktatorstvom.''

Vidmarović je, podsjetimo, ocijenio kako ste ''kao skalpelskim nožem zarezali u živo tkivo hrvatskog organizma, u njegov središnji dio zvan hrvatski jezik''.

Naglasak toga krika koji sam javno ispustio bio je na sustavnomu potiranju hrvatskoga jezika u BiH, ali i drugdje, kao temeljne nacionalne odrednice i same identitetske srži. U okolnostima stiješnjenosti između dva politički i narativno neprijateljska nacionalna korpusa, pritisnuti razumski neobranjivom političkom (nad)moći trećerazrednih stranih diplomata koji autokratski nameću politički i životno opasne odluke ponašajući se poput aristokratskih suverena, Hrvati trpe i otvoren udar na hrvatski jezik i školstvo. Nakon što je galopirao prije gotovo četvrt stoljeća i tada ipak podlegao hrvatskomu otporu, taj se retrogradni projekt vratio kroz osjetno perfidnije metode koje i neki hrvatski oportunisti otvoreno provode, a kako sam tada istaknuo, sve prolazi ispod hrvatskoga državnog i političkog radara. Bez jezika nema niti samoga naroda, a hrvatski nam jezik, a riječ je o jeziku europskih prakorijena, i u BiH i na svjetskim katedrama slavistike, birokratskim silovanjem u precizno skrojenomu političkom projektu stapaju u B/H/S/CG jezik. Parafrazirajući Šimićevu Opomenu, premda hodimo stazom koju nam namriješe umrli divovi, prijeti nam završiti maleni ispod zvijezda. Poslušajmo zato, krajnji je trenutak, upozorenja onih imena koje spomenusmo u početku ovoga razgovora kako ne bismo opet ''kao guske u maglu''!

Dotaknuli ste se tada osjetne netrpeljivosti dijela Hrvata s ove strane granice prema svojim sunarodnjacima u BiH?

Imao sam potrebu glasno kazati kako je to, ma koliko boljelo, nepobitnom činjenicom. Posljedica je to godinama izgrađivana i, utjecajnim medijsko-propagandnim lancima hranjena i usađivana odgoja i svjetonazora, dugogodišnje protuhercegovačke, protuhercegbosanske pa i protuhrvatske prekogranične propagande i sustavne razgradnje narodnosno-krvne sveze hrvatskoga bića. Razgradnje koja se odvija na crti današnje međudržavne granice koja je naše narodno biće krenula dijeliti birokracijom, da bi ga neke sile nastavile sustavno dijeliti i duhom i poviješću i – budućnošću.

Javno ste upozoravali i na pokušaje prisvajanja hrvatske kulturne i povijesne baštine?

Višestruko kušane pokušaje bestidne grabeži naših susjeda iz bistroga i dubokog bazena hrvatske kulturne i povijesne baštine u današnjoj BiH Vaši će čitatelji ponajbolje razumjeti kroz primjere još živa nastojanja ''srpskoga sveta'', posezanja za dubrovačkom tradicijom, hrvatskom kulturom, naslijeđem, pisanom riječju… U BiH su tiskane pseudoznanstvene konfabulacije koje bi hrvatsku bosančicu prikazale drevnim bošnjačkim pismom, Humačku ploču praspomenikom bošnjačke kulture i jezika, koji bi posrbili bosanske kraljeve hrvatske krvi…

O otimanju kulturne i jezične baštine, o izdvajanju novotvorenih imaginarnih ''nacionalnih'' grana iz hrvatskoga narodnog zagrljaja itekako bi nam mogli svjedočiti Hrvati, naši sunarodnjaci, s ozemlja današnje Vojvodine, u novije vrijeme osobito pak oni na jugu, s našega drevnog bokokotorskog bisera koji ostade unutar države koja si dopusti novo navlačenje sjenke velikosrpske ruke… A mogu, itekako mogu govoriti i ljudi koji dišu zrak pod onim dijelom neba koji i ja domom zovem! Samo da ne bude prekasno kada (i ako) naši glasi dopru do onih koji bih ih morali čuti i kojima bi morali doprijeti i do srca i do razuma.

Na znanstvenom skupu ''Muslimansko/bošnjačko-hrvatski rat'' govorili ste o bošnjačkom krivotvorenju naše novije povijesti. O čemu se točno radi?

Na poziv ravnatelja Hrvatskoga dokumentacijskog centra Domovinskoga rata u BiH prof. dr. Ivice Šarca, izložio sam rad o projektiranomu krivotvorenju naše novije povijesti, s naglaskom na zbivanja iz vremena Domovinskoga rata. Koristeći izvorno ratno glasilo preteče Armije RBiH iz Mostara, argumentirano sam oborio pet protuhrvatskih teza koje su godinama građene u bošnjačkomu medijskom i diplomatskom prostoru. Preslikama njihovih izvornih tekstova, ponudio sam izravan demanti na danas dominantne narative koji se agresivno protežu javnim diskursom u bošnjačkim, nažalost dijelom i hrvatskim medijima, otkud se ta iskrivljena tumačenja nedavne povijesti prelijevaju i u globalni medijski i znanstveni prostor pa i u nove školske udžbenike. Riječ je o tezama da je Mostar u lipnju 1992. od srpsko-crnogorskoga agresora oslobodila Armija RBiH, da se Muslimani 1992. nisu borili u sastavu HVO-a, da je Herceg-Bosna paradržavnom tvorevinom odnosno HVO paravojskom, da su se Muslimani prvi organizirali u obrani i da je Republika Hrvatska agresor na BiH, kreatorica i provoditeljica UZP-a.

Matica hrvatska Mostar, u novom, travanjskom broju svog časopisa Motrišta donosi devet Vaših pjesama koje se svrstava u suvremenu hrvatsku martirologijsku poeziju. Napisali ste ih nakon posjeta nekim od velikih stratišta iz vremena Domovinskoga rata. O kojim se mjestima radi i otkud je došlo nadahnuće za takav pjesnički pothvat?

Nije riječ o pothvatu, ti su stihovi rađani spontano, kako bih se našao na nekomu od mjesta strašnih ljudskih stradanja, od Vukovara i Posavine, preko Fojnice i Kraljeve Sutjeske, odnosno kada bi me nešto ponukalo prisjetiti se nekoga od tih užasnih zbivanja koja su nam ponovno razotkrila razmjere do kojih se demon i čovjek mogu suobličiti u jedno. U Vukovaru sam se, stihom ''tamo gdje leže otac i sin'' poklonio Blagi i Robertu Zadri, kroz njih i žrtvi svih ubijenih vukovarskih očeva, majki, kćeri i sinova. Pjesmu ''Nije me više strah, mama'' posvetio sam malenoj Mladenki Zadro i ubijenim Hrvatima Grabovice, dok u ''Srebreničkomu dječaku'' pitam krvnika ''čuje li krike iz mokrih jama''. U ''Posavini'' se, pak, poistovjećujem s otetom zemljom gdje ''krvca rujna jurne brže'', u Bobovcu u vlatima trave slušam ''glase gromke kraljeva što ih posječe tuđinski gnjev'', da bih u stihovima izgovorio molitvu za duše fojničkih fratara kojima pucaše u habite, ali unatoč i usprkos svemu, i to je ta ključna poruka – ''ostade nam tijek''.

Nagrađivani ste za svoj rad, nositelj Velike povelje Matice hrvatske, a dobitnik ste i književne nagrade ''Dubravko Horvatić'' za najbolje prozno djelo u 2020. godini?

Prosudbeno vijeće nažalost danas ugašenoga Hrvatskog slova (Stjepan Šešelj, Đuro Vidmarović i Mate Kovačević) ovjenčalo je nagradom ''Dubravko Horvatić'' priču ''Tupi je udarac vratio muk u mračnoj šumi'' koja je ulomkom iz moje knjige ''Krikovi sjećanja'' objavljenoj u nakladi Matice hrvatske Mostar, u troknjižju s knjigom pjesama "Teštamentum" i zbirkom kolumni "Jukine crtice". Ta memoarska proza opisuje dramatično iskustvo jednoga Mostarca s konca Drugoga svjetskog rata i poraća odnosno njegov vojnički put u završnici rata, zarobljavanje u blizini Bleiburga, hod rubom smrti na Križnomu putu hrvatskoga naroda i kalvariju dvogodišnjega zlostavljanja u jugoslavenskim logorima. U obrazloženju nagrade, i na to sam iznimno ponosan, stoji kako je knjiga ''snažan prilog hrvatskoj književnosti koja se oslanja na povijest Drugoga svjetskog rata''.

U povodu 30. obljetnice osnutka HVO-a prikupili ste, digitalizirali i oživjeli mnoštvo ratnih pjesama HVO-a. Otkud ideja?

Vodila me želja učiniti nešto posebno u čast velikoj 30. obljetnici osnutka Hrvatskoga vijeća obrane i akcije Lipanjske zore. Većinu tih pjesama, a riječ je o petstotinjak ratnih i drugih domoljubnih skladbi nastalih na prostoru Herceg-Bosne i Hrvatske, kao dječak sam u ratu snimao na stare audiokasete s radijskih postaja koje su ih tada vrtjele, prije svega s valova Hrvatske radiopostaje Mostar na kojoj sam, sudbina je tako htjela, kasnije i otpočeo svoju karijeru prije evo 24 godine. Kroz godine sam ih digitalizirao, a ispostavilo se da ih većinu nitko drugi nije spasio, svakako ne u tomu broju i opsegu. Kanal na YouTube platformi preko noći je dosegnuo par stotina tisuća pratitelja, a uz svaku objavljenu pjesmu na svojemu sam FB profilu objavljivao i prigodan tekst, vezan za njezin nastanak ili značenje.

Kanal je naglo ugašen, na što su žestoko reagirale i braniteljske udruge?

Osim oživljenih osjećaja ponosa među našim braniteljima, veteranima i članovima njihovih obitelji, također i snažnih emocija ljudi koji su stvarali i snimali tu glazbu, vraćanje u javni prostor tih povijesno bitnih skladbi pobudilo je i bijes nekolicine izvođača koji bi ih danas radije ostavili duboko zaronjene u zaborav. Prijavama u kojima su se pozvali na autorska prava doveli su do gašenja kanala s dotad objavljenih gotovo 200 pjesama, među njima i nekih kojih nije bilo u eteru puna tri desetljeća. Način na koji je na to javno zajednički reagiralo čak deset hrvatskih ratnih braniteljskih udruga nešto je što me duboko ganulo, ali i što me obvezalo, darovavši mi dodatnu snagu za daljnji rad. Pjesme su spašene, pohranjene i bit će dijelom jednoga velikog projekta, onoga koji će im osigurati zasluženo mjesto u našoj povijesti, našemu kolektivnom pamćenju nepovrjedivih vrijednosti iz razdoblja Domovinskoga rata.

Među pjesmama je i jedna Oliverova pjesma?

Pokojni je Oliver Dragojević snimio sjajnu pjesmu u čast topnicima HVO-a. Kada je parti' jadranski galeb najlipšega glasa, tekst o njegovu ''Zaljubljenom topniku'', okolnostima nastanka i važnosti te pjesme, objavio mi je Večernji list. Oliver je u čast bojovnicima Herceg-Bosne, usred svojega nepovrjediva ljetnog predaha, brodicom stigao iz Vela Luke u Split i snimao čitav dan, dok iz u splitskih studija Tomislava Mrduljaša, Nenada Vilovića i Mladena Duplančića, a u produkciji tadanje zagrebačke kuće CroatiaTon nije izišla pjesma koja je osvojila hercegbosanski radijski prostor. Inače, kako se danas domoljubne pjesme, makar i one koje nisu ratnoga karaktera, rijetko vrte, malo je i poznato tko ih je sve snimao i dao svoj obol podizanju morala u časnoj obrani hrvatskoga ozemlja. Osim Olivera, HVO-u i Herceg-Bosni pjevali su i Đani Maršan, Mišo Kovač, Milo Hrnić, Ivo Pattiera, Kićo Slabinac, Tereza Kesovija, Vinko Coce, Meri Cetinić, Dražen Žanko, Ivo Fabijan, Ćiro Gašparac, Tedi Spalato, Duško Kuliš, Pero Panjković, Đuka Čaić, Mladen Kvesić, Thompson i drugi.

Za kraj, jedno zasebno pitanje – Kako gledate na budućnost BiH? Je li rješenje da tri naroda budu u dva entiteta ili je to luđačka košulja?

U Hercegovini je i danas aktualna jedna drevna riječ ''mrginj'' o čijemu me dalmatoromanskomu postanju nedavno poučio kolega i prijatelj Domagoj Vidović. Mrginj znači granicu, među, a mudrost naših starih koja naraštajima putuje usmenom predajom poučava nas kako se i tri brata, dakle tri bića potekla od istoga čovjeka, najbolje slažu kada su raščišćena pitanja oko mrginja. Trebali bismo iz te iskustvene mudrosti predaka shvatiti koliko je ta poruka tek primjenjiva na tri zasebna bića koja ne dijele krvne sveze, a strpani su u ''bosanski lonac'' koji se podgrijava na vreloj ploči štednjaka. Ma koliko ih grijali, miješali i začinjavali, ulje i voda nikada se ne će sjediniti niti generirati neku novu smjesu, nekoga novog imena, ma koliko oni trećerazredni ''suvereni'' radili na tomu.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.