Razgovor s književnikom Božidarom Brezinščakom Bagolom

Povodom objavljivanja i predstavljanja zbirke izabranih pjesama „Svetkovina u predvečerje“ zamolili smo za razgovor književnika Božidara Brezinščaka Bagolu (Vrbišnica, Hum na Sutli, 1947.), čije je polustoljetno pjesništvo „procijeđeno“ otisnuto u izdanju Matice hrvatske.Brezinscak Bagola Iznimno plodan autor posljednjih godina objavio je, osim pjesama, roman od dr. Ljudevitu Juraku i djelo „Književnim stazama Hrvatskoga zagorja“.

Vaša zbirka izabranih pjesama „Svetkovina u predvečerje“ ima posuđeni naslov djela glasovitoga portugalskoga književnika Fernanda Pessoe, objavljena je u Matici hrvatskoj i sažima poetski procijeđene sokove iz deset pjesničkih zbirki, od „Bjegunca svete uspomene“ iz 1971. do „Djedomira“ 2022. Jeste li s urednikom Božidarom Petračem zajedno promišljali o svim uvrštenim pjesmama?

Knjiga je izišla u listopadu 2023. kod Matice hrvatske u uglednoj biblioteci Hrvatski pjesnici. Zašto naslov „Svetkovina u predvečerje“? Zato što sam se u jeseni života domogao spoznaje da je pjesnička svetkovina zapravo čar stvaralačkog suobličavanja, ili kako se u svojim stihovima izrazio pjesnik Nikola Šop: „Dovabiti, uobličiti moramo se čarom. / Dočarati ja tebe i ti mene“. Tako mi se 2018., za vrijeme boravka u Lisabonu, uobličio portugalski pjesnik Fernando Pessoa čiju sam rodnu kuću posjetio nadahnut njegovim stihom „biti djetešce tako ljudsko da je božansko“, a još više stihom „želim ići u smrt / kao svetkovinu u predvečerje“.

S pravom se mogu podičiti da je Matica hrvatska objavila moju prvu pjesničku zbirku davne 1971., za koju sam bio nagrađen na književnom natječaju Fonda „A. B. Šimić“ uz još četvoricu tada mladih pjesnika. Knjigu su uredili glavni urednik Luka Šeput te izvršni urednik Luka Vukušić, ima 267 stranica i ukupno 183 pjesme podijeljene vremenskim redoslijedom u deset ciklusa, naslovljenih prema dosad objavljenim zbirkama: 1971. Bjegunac svete uspomene (20 pjesama); 1974. Samoosuda (18 pjesama); 1983. U ime pračovjeka (19 pjesama); 1984. Sve hladnija svanuća (13 pjesama); 1990. Staklo u nama (10 pjesama); 2004. Učitelj ovaj nije poput drugih (9 pjesama); 2007. Između sumnje i predanja (24 pjesme); 2012. Moja duša s tvojom (16 pjesama); 2013. Humske popeifke (26 pjesama) i 2022. Djedomir (28 pjesama). Sve su pjesme izabrane i uvrštene u suradnji s Božidarom Petračem, tajnikom za književnost Matice hrvatske. On je u izdavačkoj kući Alfa 2007. bio urednikom mojih tada sabranih pjesama „Između sumnje i predanja“. Sada smo, petnaest godina poslije, obojica bili kritičniji kod izbora pjesama, ja malo manje, on daleko više, na čemu sam mu najiskrenije zahvalan. Zaista je uložio puno vremena u sam izbor pjesama, a što je još važnije, knjigu je popratio temeljitim, sadržajno preglednim književno-kritičkim pogovorom.

Navodite da ste kao pjesnik niknuli iz buntovne sjemeništarske stidljivosti potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća te bježali iz bogoslovije u bogosloviju, iz prijestolnice u prijestolnicu (Ljubljana, München, Zagreb, Beograd). Je li s Vašim sazrijevanjem i tematski pristup postajao drukčijim, odnosno, kako su u Vama rasle poetske točke koje su Vas uvijek zaokupljale – ljubav, pravednost, radost, bol?

Pjesme sam počeo pisati u drugom razredu gimnazije, kao pitomac Družbe misionara lazarista. Pri završetku gimnazije predao sam deset rukom ispisanih pjesama profesoru hrvatskoga jezika dr. Ivanu Cesaru (kasnijem predstojniku slovenistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predsjedniku Hrvatske katoličke demokratske stranke i ministru bez lisnice). Bio je to jedini primjerak izbora iz moga gimnazijskoga stihovlja. U listopadu 1968. upisao sam studij teologije u Ljubljani. Pored studiranja marljivo sam radio na rukopisima svojih pjesničkih zbirki, jedne na slovenskom, a druge na hrvatskom jeziku. Za objavljivanje pjesama poslužio sam se pseudonimom Bagola. Pjesničko prepoznavanje samoga sebe zasjenilo je u meni želju za misionarstvom te sam poslije četvrtoga semestra napustio Ljubljanu. Svetkovina u predvecerjeStudij teologije nastavio sam u Zagrebu. Rektor bogoslovije bio mi je dr. Ivan Golub, jednostavan i drag Podravec, pjesnička duša koja je zračila oko sebe mir, radost i dobrotu. Vrlo brzo postao sam njegovim miljenikom. Potkraj travnja 1971. dobio sam nagradu za pjesništvo Fonda Antun Branko Šimić. Četvrtu godinu studija nastavio sam u bavarskom gradiću Eichstättu, a petu na Sveučilištu u Münchenu. Šestu godinu morao sam po nalogu novoga rektora, pomoćnoga biskupa Josipa Salaća, završiti u Zagrebu. Vratio sam se na Kaptol i vrlo brzo došlo je do moga istjerivanja iz bogoslovije. Naime, u subotnjem izdanju Večernjega lista 15. prosinca 1973. objavljena je moja nagradna priča „Žrtva unatoč svemu“ u kojoj se spominje lezbijstvo u nekom ženskom samostanu, što je tada bilo nešto nezamislivo unutar crkvene strukture. Morao sam smjesta napustiti bogosloviju, ali mi je tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić dopustio da kao vanjski polaznik završim studij i diplomiram. S teološkom diplomom nastavio sam studij filozofije u Münchenu i diplomirao u Beogradu 1978. Tada sam iza sebe imao već dvije zbirke pjesama. Bile su to pjesme mladenačkoga buntovništva. U njima je vidljiv raskorak između pjesnika i bogoslova. Te su pjesme zrcalo moga neposrednoga doživljavanja sredine u kojoj sam živio, izraz unutarnje pobune protiv lažne pobožnosti i licemjerstva. Kao zaposlen čovjek, otac obitelji s troje djece i društveni djelatnik domogao sam se ubiranja zrelih pjesničkih plodova. Za vrijeme bolesti i prerane smrti supruge Branke (2011.) nastojao sam doživljavanje patnje i agonije što vjernije pretočiti u stihove zbirke „Moja duša s tvojom". Posljednja zbirka posvećena je svetkovanju čudesnoga života. Sedamdeset i sedma mi je godina, a objavio sam sedamdeset i sedam knjiga (autorskih djela i prijevoda), doživio sedamdeset puta sedam tužnih i veselih dogodovština, još uvijek se osjećam zdravo i poletno, svaki novi dan dočekujem kao svetkovinu.

Poseban ciklus u knjizi izabranih pjesama čine „Humske popeifke“. Urednik Božidar Petrač naglašava u pogovoru da taj ciklus „tvori možda najuvjerljiviji dio Bagolina pjesničkog opusa jer je nastao iz čista srca, velike iskrenosti, duboke proživljenosti zavičajnog jezika, odnosno velike ljubavi prema vlastitu zavičaju“. Koje su specifičnosti humskoga govora i razlike u tesanju rečenica na dijalektu i standardu? Važan je dio i ciklus posvećen poznatim Humčanima od Rikarda Jorgovanića do Marka Tepeša.

Što sam stariji to dublje uranjam u svoje djetinjstvo, grijem se materinskim govorom kakvim se govorilo kod kuće, na putu do škole, crkve ili trgovine. traganje za samim sobomBio je to govor starinske krušne peći u moje bake, mekan poput perja u zimsko vrijeme čijanja, govor ispijenih i barem jednom mjesečno pijanih rudara, staklopuhača i njihovih pomagača, govor seljaka i težaka. Institut za hrvatski jezik, Odjel za dijalektologiju, prepoznao je naš humski govor kao jedan od najarhaičnijih kajkavskih govora i kao takav bio je 2007. upisan na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Ljeti 2008. napisao sam prvu pjesmu na humskom govoru, a u zimskim mjesecima 2012. pripremio knjigu pod naslovom „Humske popeifke“. Knjiga sadrži upute za čitanje, rječnik i CD s nekoliko uglazbljenih „popeifki“. Osnovnu specifičnost humskoga govora čine posebni glasovi koji se označavaju dijalektološkom transkripcijom. Govor ima jedanaest samoglasnika, od toga tri dvoglasa (ei, ou i au), osam monoftonga, od kojih su samo tri klasična vokala standardnoga hrvatskoga jezika, a ostali su specifični te se označavaju posebnim znakovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa Kaj, zapisala je u svojoj recenziji da su Humske popeifke usložnjeno koncipiran projekt, da je to zapravo poetska kajkavska „monografija“ humskoga govora i mjesta. Pa je tako u njoj objavljen i ciklus pjesama pod naslovom „Poznati Humčani“ – Ivan Krizmanić, Rikard Jorgovanić, Milan Brezinščak, Viktor Kovačić, Slavoljub Jutriša, Ljudevit Jurak, Janko Oberški, Marko Tepeš, Josip Brezinščak. Opjevani su i humski rudnici, ciglana i tvornice; humki običaji, crkve i kapelice.

Sve Vaše zbirke imaju vrsne autore pogovora, od Ante Stamaća u „Bjeguncu svete uspomene“ do Antona Šuljića u „Djedomiru“. Edvard Kocbek pisao je pogovor za „Samoosudu“ 1973., a prigodne riječi tražili su Božica Pažur, Ivo Kalinski, Franci Zagoričnik, Gojko Sušac, Ivan Herceg. Koliko Vam je značila ta prisnažena popratna riječ vrsnih kolega?

U mom prvom, ljubljanskom razdoblju najviše su mi značila početna ohrabrivanja i pohvalne ocjene poštovanih pjesnika i urednika Edvarda Kocbeka, Janeza Gradišnika, Vene Taufera i Francija Zagoričnika. Izdvajam Kocbekovu ocjenu: „Bagoline pjesme su izvorno svjedočenje u našem pjesničkom svijetu. Izvornost se sastoji u mirnom, lakonično suzdržanom, ponekad čak iznenađujuće hladnom načinu izražavanja neizrecivih unutarnjih muka.”

Od hrvatskih pisaca predgovora ili pogovora mojim zbirkama najviše mi je značila ocjena profesora dr. Ivana Cesara koji je zapisao: „Bagola je pjesnik koji svoje pjesništvo izriče na dva jezika – hrvatskom i slovenskom. U sebi je spojio dvije pjesničke tradicije i dvije kulture, koje svaka za sebe progovaraju na svojem jeziku da bi pjesništvo bilo potpuno. Njegov stih, promišljeno neprecizan, a ipak izbrušen na način kako se rijetko može naći u suvremenom našem pjesništvu, nikad ne propada u puku eksplikativnost.”

Danas, u poznim godinama života, gode mi pohvale poput ove poštovanoga prof. dr. Antona Šuljića, urednika, teologa, pjesnika i kantautora: „Bagola je zreo, mudar, zaigran i smjeran pjesnik koji iz svega želi učiti. On pobire plodove svoga iskustva, svojih odnosa i, konačno, svojih godina kako bi napravio neku vrstu inventure, a zapravo kako bi se dublje usidrio u Smisao.”

Prije vremena korone objavili ste „Hitac u potiljak“, biografski roman o dr. Ljudevitu Juraku, specijalistu patološke anatomije i sudske medicine, koji je kao član međunarodnog povjerenstva istraživao skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici, zapadnom dijelu Ukrajine, čije masovno ubojstvo je počinila Staljinova vojska 1938. godine, i zbog čega je u svibnju 1945. bio uhićen te osuđen na smrt strijeljanjem. Kako je bilo istraživati i na koje ste poteškoće nailazili prilikom pisanja romana?

Ljudevit Jurak bio je za mene, kao i za mnoge druge, nažalost nepoznanica sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Prvi put susreo sam se s njegovim imenom u rujnu 1991. kad je bio rehabilitiran i kad se u Zagrebu njemu u spomen počeo održavati Međunarodni simpozij komparativne patologije pod nazivom „Ljudevit Jurak“. Neposredan povod za pisanje tog romana bio je dokumentarni film Cijena istine urednice, scenaristice i redateljice Lade Džidić. Ponukan gledanjem tog filma počeo sam s prikupljanjem podataka. Hitac u potiljakPismenim putem obratio sam se Zavodu za patologiju, uspostavio sam neposredne suradničke kontakte s umirovljenim prof. dr. Mladenom Beliczom. On mi je poslao brojne dokumente i fotografije te mi preporučio osobe koje su mi bile od velike pomoći u daljnjem prikupljanju materijala, kao što su dr. Željko Grabarević i dr. Petar Džaja, profesori na Veterinarskom fakultetu, a primila me na razgovor i kći Ljudevita Juraka, gđa Silva Peršić i njezin sin Hrvoje, koji je napisao i pogovor pod naslovom „Točno i precizno literarno djelo“. Djelo je zapravo romansirana biografija koja se temelji na faktografskim podatcima, a između tih podataka nastojao sam ugraditi svoja promišljanja i nadahnuća o tom zaista velikom čovjeku i znanstveniku, pogotovo što se tiče njegova djetinjstva u zavičajnoj nam općini Hum na Sutli, njegova odlaska i pohađanja Kraljevske gimnazije u Zagrebu, njegova studentskoga života u Innsbrucku, njegova imenovanja za ravnatelja Prosekture svih zdravstvenih ustanova u Zagrebu 1913. godine, njegova zapošljavanja na Veterinarskom fakultetu, njegova obnašanja dužnosti medicinskoga sudskoga vještaka. Uz biografske podatke nastojao sam što uvjerljivije prikazati i svu uzavrelost političkoga i društvenoga života u prvoj polovici 20. stoljeća.

Roman o dr. Ljudevitu Juraku zapravo je treća knjiga o mojim zaslužnim i znamenitim Humčanima. Prvi roman Tonči od Svete Marije napisao sam o svom susjedu i prijatelju Antunu Grahovaru, mladom svećeniku koji je 9. studenoga 1990. bio mučki ubijen u župnom stanu na Viktorovcu u Sisku. Bila je to prva žrtva u Demokratskoj Hrvatskoj, ubijena prije Domovinskoga rata. Drugi roman napisao sam o znamenitom Humčanu, arhitektu Viktoru Kovačiću, ocu hrvatske moderne arhitekture, koji je između ostalog projektirao u Zagrebu zgradu Burze ili današnje Hrvatske narodne banke, crkvu sv. Blaža te brojne poslovne zgrade i vile. Ove godine svečano ćemo u Humu na Sutli, u osnovnoj školi koja nosi njegovo ime, obilježiti 150. obljetnicu njegova rođenja i 100. obljetnicu njegove smrti.

Uz vlastite knjige objavili ste i nekoliko važnih prijevoda sa slovenskoga jezika. Što je donosila suradnja sa slovenskim književnicima i možete li usporediti uvjete i položaj hrvatskoga sa slovenskim književnikom?

Književno prijateljevanje sa slovenskim kolegama nastavilo se od studentskih dana sve do danas. Osamdesetih godina prevodio sam slovenske začinjavce od Primoža Trubara do Tomaža Linharta. Poslije osamostaljivanja naših država, za vrijeme moga aktivnoga bavljenja politikom, dok sam obnašao dužnost načelnika pogranične općine Hum na Sutli u tri mandata, uspostavio sam vrlo dobru suradnju s kolegama iz slovenskih općina u Sutlanskom podneblju. pocasno clanstvoBBBNa brojnim susretima s političarima isticao sam kako se dobrosusjedstvo ne može temeljiti na političkoj propagandi i parolama, već jedino na međusobnom poznavanju i poštivanju, na objektivnim činjenicama i subjektivnoj ljubavi prema bližnjemu. To razdoblje završio sam prevođenjem izabranih djela Edvarda Kocbeka, a nakon umirovljenja 2012. osobito zadovoljstvo pričinjalo mi je prevođenje suvremenih slovenskih pjesnika po vlastitom izboru. Tako je 2016. u Zagrebu svečano promovirana „Panorama suvremenog slovenskog pjesništva“ pod pokroviteljstvom Slovenskog veleposlanstva. Poslije toga preveo sam dva opsežna romana Lojze Kovačiča, izabrane pjesme Braneta Senegačnika s kojim sam se pobliže upoznao za vrijeme svog rezidencijalnog boravka u Ljubljani 2017, a u lipnju 2019. obratio sam se Borisu A. Novaku i javio mu da sam spreman na hrvatski prevesti njegov ep u tri knjige VRATA NEPOVRATA. Odgovorio mi je da prvu knjigu prevodi Luko Paljetak te predložio da se prihvatim prevođenja treće, najopsežnije (22.000 stihova!) pod naslovom OBITAVALIŠTA DUŠA. O tome sam obavijestio urednika Frakture g. Serdarevića koji je projekt uvrstio u svoj izdavački plan i tako smo taj prijevod svečano promovirali u rujnu 2021. Poslije toga najopsežnijega prijevoda uslijedilo je još nekoliko djela suvremene slovenske književnosti (Miljana Cunta: „Za svojim riječima“, izabrane pjesme; Milavž Komelj: „Sakrij me, sniježe“, roman; Branko Šömen: „Molitva za Jasenovac“, novele). Što se pak tiče usporedbe uvjeta i položaja hrvatskih i slovenskih književnika, mislim da su slovenski književnici, a pogotovo prevoditelji u daleko boljem položaju, barem što se tiče honorara.

Prošle godine postali ste i predsjednikom Krapinsko-zagorskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Objavili ste i knjigu „Književnim stazama Hrvatskoga zagorja“ uz koju ste postali i edukativni vodič, prikazujući devedesetak mjesta povezanih s hrvatskim književnicima.

Da, 11. ožujka 2023. održali smo osnivačku skupštinu našeg ogranka koji ima dvanaest redovitih članova DHK i tridesetak članova suradnika. U proteklih godinu dana gostovali smo u Mariboru, na županijskoj manifestaciji u općini Hrašćina pod nazivom „U počast Hrašćinskom meteoritu“, na festivalu poezije u dvorcu Mihanović u Tuheljskim Toplicama te na pjesničkom recitalu u općini Tuhelj. Knjizevnim stazama HZPotpisali smo Sporazum s Općinom Tuhelj o dodjeljivanju Književne nagrade „Vladimir Poljanec“ za rodoljubnu kajkavsku poeziju te obnovili Sporazum s Općinom Hum na Sutli o dodjeljivanju Književne nagrade „Rikard Jorgovanić“ za najbolju knjigu u protekloj godini na području Hrvatskoga zagorja. Ove godine namjeravamo izdati „Krapinsko-zagorski književni zbornik“, a sudjelovat ćemo na svečanosti obilježavanja 170. obljetnice rođenja hrvatskoga romanopisca Ante Kovačića u općini Marija Gorica; na svečanosti obilježavanja 170. obljetnice rođenja Ksavera Šandora Gjalskoga u Zaboku, na obilježavanju 100. obljetnice smrti pjesnika Izidora Poljaka u općini Bednja te 100. obljetnici smrti Franje Horvata Kiša u općini Lobor.

Vodič-knjigom „Književnim stazama Hrvatskog zagorja“ uspjeli smo na jednome mjestu prikupiti i čitateljima na zanimljiv način prenijeti znanje o književnoj baštini Hrvatskoga zagorja te tako kulturno-odgojno, socijalno i interaktivno povezati književnu baštinu s današnjicom. Obrađeno je ukupno devedeset i troje pisaca. Putovanje književnim stazama Hrvatskoga zagorja započinje u općini Hum na Sutli i nastavlja se prema Pregradi, Desiniću, Tuhlju, Klanjcu, Kumrovcu, Dubravici, Mariji Gorici, Brdovcu, Zaprešiću, Bistri, Oroslavju, Velikom Trgovišću, Gredicama, Svetom Križu Začretju, Krapini, Radoboju, Bednji, Lepoglavi, Ivancu, Loboru, Zlataru, Mariji Bistrici, Hrašćini, Novom Marofu, Breznici i završava u Varaždinskim Toplicama.

Sadržaj ove knjige-vodiča zasigurno bi mogao poslužiti kao poticaj i osnova za proširivanje projekta. U suradnji s Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskim društvom pisaca i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca mogao bi se, uz potporu Ministarstva kulture i medija te sredstvima iz europskih fondova, izraditi sveobuhvatan i digitaliziran projekt pod nazivom „Književnim stazama diljem Hrvatske“.

Osjećate li se samozatajnim piscem, s obzirom na polustoljetnu književnu djelatnost (i to onu objavljivanu) i svjesnost da je Vaše ime doprlo do rijetkih zainteresiranih čitatelja, a da je u pisanje ugrađen životni vijek? Biste li što drukčije?

Ništa ne bih drukčije. Proteklih pola stoljeća stvaralačkoga dokazivanja uvjerilo me da nema definitivnih raskida, ali ima životnih razdjelnica koje najčešće ne ovise o nama, koje se očituju kao sudbina. Iz najtežih, ponekad gotovo bezizlaznih životnih situacija, svaki put sam izlazio kao miljenik sudbine, što me egzistencijalno čini zahvalnim i sretnim. Imao sam tu sreću da sam unatoč „žrtvovanju teologije na račun filozofije”, unatoč „žrtvovanju svećeništva na račun pjesništva”, upoznao mnoge divne i plemenite ljude. Zavičaj je za mene nešto mnogo šire od Huma na Sutli i Hrvatskoga zagorja, ali te širine zacijelo ne bi bilo bez slamom pokrivene potleušice na zagorskom brijegu u kojoj sam se rodio. Drago mi je što sam upravo na tom brijegu, na svojoj očevini uspio sagraditi obiteljski dom u kojem sam imao čast pogostiti brojne prijatelje i uglednike. Čovjek današnjice u stalnoj je opasnosti da postane raspuklinom zastrašujućih priopćenja, izvješća i posljednjih pozdrava u kojoj su zrcala čovječnosti razbijena ili krvlju premazana. Toj opasnosti mogu se oduprijeti samo ako započinjem od sebe. Pripadam onim piscima koje na pisanje ne tjera želja da što više napišu, nego da što izvornije, autentičnije iskažu svoje doživljavanje zbilje i snova. Uvijek sam želio i nastojao da mi svaka objavljena knjiga bude svetohranište utjelovljene Riječi, božanska svjetlost na putu u vječnost.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

 

 

Sri, 17-04-2024, 18:05:44

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.