Razgovor s novinarom i pjesnikom Lukom Tripalom

Novinar i pjesnik Luka Tripalo objavio je krajem prošle godine, u izdanju „Glasa Koncila“, knjigu „Ime bez svake gorčine (Biblijska razmatranja o lauretanskim litanijama)“ koja meditativno i poetski prikazuje drevnu pobožnost Blaženoj Djevici Mariji. Mladost je proveo u Virovitici, a od ranih je dana čitao, pisao, svirao, objavljivao pjesme, prijevode i eseje u raznim časopisima, na Trećem programu Hrvatskoga radija i u „Glasu Koncila“, u čijem je uredništvu stalnim članom od 2021. Na Šimićevim susretima 2012. nagrađen je za rukopis „Theta“, a sljedeće je godine primio književnu nagradu Grada Karlovca „Zdravko Pucak“ za zbirku poezije „Podina“. Pokretač je književnoga kolektiva „Prirok“, što mu je donijelo Rektorovu nagradu 2015. Autor je i voditelj interaktivnih radionica „Poj – poezija, jednostavno“. Neposredan, ali dubok u svakoj misli Tripalo je dio nadahnuća podijelio s čitateljima Portala Hrvatskoga kulturnoga vijeća.

U knjizi „Ime bez svake gorčine“ iznijeli ste priželjkivanje da se s Marije skine veo nedohvatljivosti, da biste voljeli da duhovni plod knjige bude osviješćena Marijina čovječnost (ženstvenost), sve ono što ju je povezivalo s nama prije nego li je postala Kraljicom neba i zemlje?

Malo je tko od onih što vjeruju u „općinstvo svetih“ izbjegao napasti da žive dionike toga općinstva promatra kao spojeve voštanih figura i zlatnih ribica – gotovo neljudski savršene likove koji savršeno ispunjavaju odveć ljudske želje. To je, naravno, potpuno oprječno razlogu zbog kojega Crkva vjernima savjetuje uzor i zagovor svetaca; no potpuno je očekivano da u toj oprjeci najviše strada najveća među svetcima – Marija. Sami svetci pak nerijetko dokazuju da se toj zamci može izbjeći ulaskom u svakodnevan odnos s Marijom, a i Krist joj se na početku i na koncu svojega djelovanja obraća jednostavno: „Ženo!“ Stoga je i meni želja bila ući u rijetke zapisane trenutke Bogomajke i uočiti kako je u njima uspjela biti – čovjekom.

„O Mariji nikada dovoljno“, stoji i na koricama Vaše knjige, uz dodatak da se to s pravom može reći za zbirku razmatranja. Što Vas je potaknulo na pisanje i ukoričavanje meditacija u toj prvoj zbirci potpuna tumačenja lauretanskih litanija koje je Sveti Otac posljednji put proširio 2020.?

Bilo bi preuzetno ustvrditi da je poticaj za razmatranja došao „odozgo“, no bilo bi jednako nezahvalno tvrditi da su one moje glave djelo. Kada mi je glavni urednik „Glasa Koncila“ predložio da na dulji rok započnem pisati tjedne meditacije, nakon prvoga sam teksta shvatio da će mi trebati čvršći okvir od slučajna nadahnuća. A tada sam primijetio i da u nedjelju kada je trebala izići druga meditacija pada spomendan Imena Marijina. Osnova mi se prijedloga, dakle, sama nametnula: lauretanskih zaziva ima otprilike koliko i tjedana u godini. No sama mi se tema litanija učinila nedovoljno izazovnom i za me i za čitatelja. Tako su u razmatranja ušle drage mi biblijske slike, ali i svima bliske suvremene mane. Volio bih stoga misliti da ukoričenjem nije nastala tek knjiga tumačenja marijanskih zaziva, nego i mali rječnik Marijinih znakova i mali popis njezinih krjeposti. No takva procjena ipak ostaje čitateljima.

Ima li ovo doba sluha za proroke, i je li uopće danas moguće biti prorokom bez društvenih mreža, bez hodanja ukorak sa svijetom, kakav je Vaš pogled na ono što je neminovno (tehnološki napredak) i čovjekovo približavanje, rekao bih trčanje za novim, ažurnim, nikad dohvatljivim, a već u nekim laboratorijima pripremljenim novotarijama?

Nema sluha za proroke. Ali kada ga je uopće bilo? Sva je tragedija proročkoga poziva upravo u tome da će samomu proroku njegova poruka omrznuti do smrti – ako mu po rukama njegovih ogorčenih slušatelja ne oduzme i život. No to je progonstvo paradoksalan dokaz proročke ispravnosti. Progonstvo jamči da prorok govori štogod novo, ažurno, nikad dohvatljivo – sve od čega čovjeka hvata jeza. Stoga i nije čudno što proroci svjesno koračaju usuprot svijetu, koristeći se neminovnostima njegova napretka tek onoliko koliko je potrebno da mu podignu dlaku. Svijet, dakle, nije oprjeka proroku: ta je uloga pridržana laži o svijetu koju utjelovljuje lažni prorok, naoko svetiji od svijeta. Prava opasnost u tom smislu nikada ne dolazi s mreža ili iz laboratorija, nego iz laži da bi u njima bio sam Bog – ili sam đavao.

U kojoj se mjeri Crkva treba približavati i suobličavati svijetu, ne nužno gledano hijerarhijski, već polazeći od svakoga vjernika – kako živjeti u svijetu bez prihvaćanja njegovih pravila, a opet, neminovno biti dijelom tog svijeta sa svim njegovim dobrim i lošim stranama?

Zanimljivo je da Pavao Rimljanima u istoj rečenici zabranjuje da se suobličavaju svijetu, ali i  nalaže da se ipak preobražavaju. Dio objašnjenja toga proturječja leži možda u osobitosti grčkoga jezika, na kojem suobličavanje označava postizanje izvanjske sličnosti uporabom istoga kalupa – doslovce, iste sheme. Doista, težnja za približavanjem svijetu zbog dostupnosti ili uspješnosti njegovih shema nije tek pogrješna, nego i uzaludna; svijet svoje kalupe mijenja brže nego ih Crkva umije usvojiti. Pavao stoga nalaže nešto sasvim drugo: ne privremenu promjenu izvana, nego potpunu preobrazbu iznutra. Bilo bi to odveć općenito da istom ne predlaže i alat – „obnavljanje pameti“, svojevrsno osvježavanje uma bez kojega Božja volja nužno ostaje nejasna. No važno je primijetiti da sve to apostol poručuje zajednici koja „svoja tijela“ prikazuje za „žrtvu živu“. Dakle, prvi je uvjet valjane prisutnosti Crkve u svijetu – a onda i njezine preobrazbe obnovom pameti – služenje. Nijedno približavanje svijetu koje ne kreće od služenja ne može biti od Duha; istinsko približavanje svijetu ne traži preobrazbu drugih, nego sebe; a istinska preobrazba vjernika temelji se – na razumu.

Živimo i vrijeme paradoksa, kada pojedinci jesu svjesni da je utočište izvan autoriteta, pripadnosti društvu i klanovima, no svejedno se priželjkuje i stručna uvaženost, i priznanje, i nagrada. Može li se (mora li se) biti skrovitim, bez očekivanja priznanja, možda će patetično zazvučati, „ovoga svijeta“, priznanja od ljudi ljudima?

Vaš opis sadašnjega vremena umnogome podsjeća na jednu od zagonetnijih Isusovih prispodoba, u kojoj dvije skupine djece sjede na trgu i međusobno se dovikuju: „Zasvirasmo vam i ne zaigraste! – Zakukasmo i ne zaplakaste!“ Napustimo li za tren tradicionalno tumačenje ovih riječi, učinit će nam se da prispodoba savršeno opisuje naše vrijeme. Vrijeme starmale djece koja na trgu života ogorčeno reklamiraju svoju ispravnost namjesto da se – igraju. Vrijeme koje se čak i spram pitanja važnosti društvenih „tabora“ dijeli – na dva tabora: na one koji misle da je u „taborima“ suština i na one koji misle da je u „taborima“ tek boleština. Na stranu i paradoks što pobornici „tabora“ vazda žude za izlaskom iz njega, a osporavatelji „tabora“ na to i ne pomišljaju – činjenica je da se bitke ne dobivaju u taboru, nego na bojištu. Stoga su naši „tabori“ vrijedni koliko nas opremaju za bojište i nakon bojišta iscjeljuju. Ma kako se pitanje pripadnosti „taboru“ činilo povijesno sudbonosnim, za povijest su čovjekove duše presudna samo pitanja bojišta: za što se i za koga borim? Što mogu svojom snagom, a što moram razborom? Jesam li spreman poginuti sada – bez poraza i bez pobjede?

Kako je diplomirani farmaceut postao novinarom, prethodno i djelatnikom u izdavačkoj kući – već je ispričana Vaša priča, ali možete li ju ukratko ponoviti, kao i sva iskušenja prijeđena na tom putu?

Diplomirani farmaceut postao je novinarom jer je priziv savjesti u hrvatskoj ljekarničkoj struci uređen aljkavo i licemjerno, što se teško može odijeliti od činjenice da je farmaceutski studij u Hrvatskoj moguće završiti bez ijednoga spomena riječi „savjest“. Ukratko – farmaceuti koji se svečano zaklinju da će ljudski život poštivati „od samoga začetka“ svakodnevno se susreću s izdavanjem „lijekova“ koji ljudski život mogu prekinuti u samom začetku, o čemu ih se na fakultetu podučava upravo suprotno. No i kada je posrijedi tek moralna neprihvatljivost redovite kontracepcije, izdavanje lijekova s isključivom svrhom sprječavanja trudnoće ljekarnici legalno mogu izbjeći samo ako rade u ljekarni dovoljno velikoj da uvijek uza se imaju i jednoga magistra bez priziva savjesti. Budući da to u većini hrvatskih ljekarni nije slučaj, magistri s prizivom savjesti moraju se dovijati na načine koje je možda bolje i ne opisivati. Ne želeći prihvatiti nijedan od tih načina, bio sam prisiljen završiti kratak staž u ljekarni jer je moj priziv savjesti zbog pritiska pacijenata počeo ugrožavati i moje kolegice, a moj poslodavac nije bio spreman zaštititi ni mene ni njih. Tu sam biografsku crticu redovito morao tumačiti na razgovorima za druge poslove u struci pa nisam požalio kada sam nakon gotovo godinu dana nezaposlenosti potražio posao izvan struke. Iskušenja je bilo mnogo, no blagoslova je bilo i više. Među njima je svakako spoznaja da odustajanje od vlastitoga sna – koliko god se nerazumnim, pa i suludim činilo – ne mora biti poraz. Dovoljno je da čovjek zna zašto od sna odustaje i da se od toga ne da odvratiti snovima drugih.

Što su virovitičke godine donijele Vašemu sazrijevanju, pjesništvu, koliko ste obogaćeni odrastanjem u tom opjevanom gradu, iz kojega su još davno stizale vijesti o Vašem pjesničkom i glazbenom daru?

Tri su razloga zašto ljudi najčešće znaju za Viroviticu: Balaševićeva pjesma na koju ste vjerojatno aludirali, granica koju je Šešelj namijenio Velikoj Srbiji i kružni tokovi. No Virovitica je mnogo više od mjesta „bez pritisaka“, ratničke povijesti i prometnih kurioziteta – pa i u poetskom smislu. Da je u njoj rođen samo najplodniji hrvatski prevoditelj pjesništva, Tomo Maretić, bio bi to dovoljan razlog za pjesnički ponos, sve da odande nisu potekli i Miroslav Feldman i Mirko Kovačević. Makar se u Virovitici nisam rodio niti sam ondje proveo godine u kojima se uči čitati i pisati, spomenutim bih imenima rado pribrojio i svoje – ne po značajnosti, nego po zavičajnosti. Jer u virovitičkoj klasičnoj gimnaziji rodila se moja želja za pisanjem stihova; u virovitičkoj gradskoj knjižnici stasala je moja žeđa za čitanjem pjesama; u virovitičkom franjevačkom samostanu dozrelo je moje iskustvo da čitanje i pisanje poezije nisu ni samodostatne ni suvišne stvarnosti; a poslije ću shvatiti da su sva ta zbivanja zasijana već u virovitičkoj kući mojih roditelja. Upravo su ta mjesta mjestima mojega pjesništva sve ako ih u mojim pjesmama i nema, sve ako i nisam Mikeš – Virovitičanin.

Nađe li se vremena pisati poeziju u klasičnom tjednom novinarskom žrvnju, omeđenom rokovima za predaju tekstova, uređivanje i korekturu stranica, ili je upravo i ta rokovitost nadahnuće pjesništvu?

Novinarstvo je sušta suprotnost pjesništvu ne toliko zbog okovanosti rokovima koliko zbog neukrotivosti hlepnje za novošću, jedinstvenošću, osobitošću – svime čemu se stih mora iznevjeriti da bi bio stihom. S druge strane, novinar je zbog svoje odgovornosti osuđen na derivativnost, formulaičnost, mutativnost – sve što pjesnik po cijenu smrti želi izbjeći. No novinarstvo i pjesništvo dotiču se u mučnoj potrazi za jezgrovitošću izraza i istinitošću iskaza, za izvornošću koju ne namire puko pisanje. A nije tajna ni da citat, podatak ili datum mogu iznjedriti koliko lead, toliko i stih. Široko čitanje, neprestano bilježenje, zajedničko konceptualiziranje – svi elementi novinske svakodnevice unose reda i u pjesničku radionicu.

Na kojim ste izvorima napajani i biste li što vrijednoga za čitanje preporučili u korizmenom vremenu?

Trenutačno se napajam Miltonovim „Izgubljenim rajem“ u prepjevu Mate Marasa i „Knjigom iskustva pravih vjernika“ sv. Anđele Folinjske. Može se učiniti nemogućim duhovno povezati novodobni protestantski ep s Indeksa zabranjenih knjiga i srednjovjekovne spise katoličke „učiteljice teologa“. No Miltonovu čitatelju na trenutke će se učiniti da se pjesnik u portretiranju Lucifera oslanjao i na mistikinjine misli: „Oholost može biti samo u onima koji vjeruju da nešto imaju. Anđeo koji je pao i prvi čovjek zato su se oholili i pali jer su smatrali i vjerovali da nešto imaju.“ Za poniranje u takve misli jedva da ima boljega doba od korizme.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

Fotografija Luke Tripala: Bernard Čović