Razgovor s povjesničarom i vanjskopolitičkim komentatorom dr. sc. Tihomirom Rajčićem

S povjesničarom i vanjskopolitičkim komentatorom „Slobodne Dalmacije“ dr. sc. Tihomirom Rajčićem razgovarali smo povodom izlaska njegove knjige „Beogradske tajne I. svjetskog rata“. U razgovoru smo se dotaknuli sadržaja knjige, ali i drugih (geo)političkih aktualnosti.

dr. sc. Tihomir Rajčić

Nedavno ste objavili vrlo intrigantnu knjigu „Beogradske tajne I. svjetskog rata“. O čemu pišete u knjizi?

Moja najnovija knjiga „Beogradske tajne I. svjetskoga rata“ otkriva suodgovornost Srbije za I. svjetski rat. To je vrlo važna kontroverza o kojoj se u svijetu raspravlja već više od stotinu godina, ali koja je u Hrvatskoj sasvim nepoznata. Knjigu sam napisao na osnovu nekoliko tisuća tajnih srbijanskih dokumenata s početka 20. stoljeća koji otkrivaju kako je pod pokroviteljstvom beogradskoga Ministarstva vanjskih poslova u Srbiji djelovala tajna revolucionarno-teroristička mreža koja se najprije zvala „Srpska odbrana“, a zatim „Narodna odbrana“. Aktivisti te mreže bili su četnici, obavještajci i propagandisti za koje je tadanja beogradska vlada godišnje trošila otprilike 30 milijuna kuna u današnjem novcu. Ta revolucionarno-teroristička mreža je djelovala na području od osmanske Makedonije od austrougarske Bosne i Hercegovine.

Za nas u Hrvatskoj je zanimljivo da je iza tadanje hrvatske politike jugoslavenstva koju je predvodila Hrvatsko-srpska koalicija bila vrlo pragmatična beogradska strategija oslobođenja na prvom mjestu Srba, a onda i južnih Slavena. No to oslobođenje nije bilo nikakvo bratstvo i jedinstvo, nego jednostavno proširenje Srbije. Naime, u programu beogradske polu-tajne organizacije „Crna ruka“ iz 1911. vizija „ujedinjenja srpstva“ je, osim Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore trebala obuhvatiti Makedoniju i Kosovo. Uz sve ovo „Crna ruka“, ali i tadanji beogradski politički vrh su čitavu današnju Hrvatsku, s izuzetkom Istre, ubrajali u srpske zemlje koje bi beogradska zakulisna vladina mreža trebala „osloboditi“. Tadanji srbijanski premijer Nikola Pašić je smatrao da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini žive Srbo-Hrvati koji su u državotvornom smislu upućen na Kraljevinu Srbiju. Ovakvo srbocentrično jugoslavenstvo u Hrvatskoj živi i danas.

Teškoće i iluzije hrvatske povijesti

Do kojih ste važnih otkrića došli kad ste prikupljali materijale za pisanje knjige, tj. što iz knjige možete izdvojiti kao posebno zanimljivo?

Za nas u Hrvatskoj, ali i za čitavu Europu najzanimljiviji je četnik i časnik srbijanske vojske Vojislav Tankosić koji je jedan od ključnih organizatora sudbonosnoga Sarajevskoga atentata 1914. Austro-Ugarska je već tada razotkrila Tankosićevu terorističku djelatnost i tražila je od Srbije njegovo izručenje što je službeni Beograd odbio i pred europskom javnošću uspješno zataškao svoju revolucionarno-terorističku mrežu. Da je Srbija 1914. izručila Vojislava Tankosića ili da ga je u Beogradu provedena nepristrana europska istraga povijest našega kontinenta bi vjerojatno bila drukčija jer bi europska javnost već onda doznala za zakulisni beogradski državni terorizam koji Srbiju čini suodgovornom za I. svjetski rat. Zato sam u knjizi donio odlomke iz tajnog dopisa Nikole Pašića iz kojega je vidljivo da ga je neposredno pred Sarajevski atentat bilo strah da će Europa raskrinkati Srbiju i prepusti je na milost i nemilost Austro-Ugarskoj.

Važno je imati na umu i da se ovaj beogradski državni terorizam odvijao u kontekstu tadanje vrlo napete europske geopolitičke situacije čiji su odjeci prisutni i danas. Zato je za nas u Hrvatskoj važno razumjeti računice tadanjih velikih europskih sila jer nam to znatnim dijelom omogućava razumijevanje današnje Europe i današnjega svijeta gdje svi ozbiljni igrači imaju svoje računice koje je potrebno shvatiti kako bismo se znali orijentirati na globalnim bespućima zbiljnosti.

Ipak, nama u Hrvatskoj je zanimljiv i pogled na Balkan koji nikako nije bio skladna pričica kakvu nam je nudilo drugo jugoslavenstvo komunističke Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je tada bila problem zbog kojega je I. svjetski rat mogao izbiti već 1908. Kosovo i sjeverna Albanija trebali su biti srbijanski izlaz na Jadransko more, a Makedonija je bila vrlo krvava jabuka razdora između Srbije i Bugarske. U jednom trenutku 1915. Rusija je Srbiji ponudila vezanu trgovinu u kojoj je Srbija trebala dobiti Dalmaciju dok je Makedonija trebala pripasti Bugarskoj.

Za nas u Hrvatskoj koji smo još uvijek pod utjecajem jugoslavenskoga povijesnog narativa ova knjiga je važna jer donosi hladan i nepristran pogled koji nam omogućava i shvaćanje realnih teškoća i iluzija hrvatske povijesti.

Punokrvni vuk

Čini se da u Srbiji postoji kontinuitet velikosrpske politike. Je li tzv. srpski svet samo eufemizam za „Veliku Srbiju“?

Pazite, u priči oko tzv. velike Srbije je ključna hladna konstatacija činjenica. To znači da je važno znati da je od početka 20. stoljeća Srbija imala stratešku nacionalnu računicu koja se zasnivala na prethodno spomenutoj viziji „oslobođenja srpstva“ pri čemu su gotovo svi južni Slaveni trebali biti Srbi. Zato je Nikola Pašić u razgovoru s ruskim carem u veljači 1914. s dosta pretjerivanja rekao da u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini živi pet milijuna Srbo-Hrvata koji jedva čekaju da ih Srbija i Rusija oslobode. Štoviše, ruskom je caru iznio vrlo pretjerani podatak kako će pola milijuna tih navodnih Srbo-Hrvata u slučaju rata uzeti pušku u ruke i prijeći na stranu Srbije. Na ovome je tragu neposredno prije izbijanja I. svjetskoga rata beogradska vlada silama Antante predstavila svoj plan proširenja Srbije koja se trebala protezati do Klagenfurta u Austriji, Maribora u Sloveniji i Segedina u Mađarskoj. Koliko je tadanji beogradski vrh ozbiljno shvaćao ovu svoju viziju svjedoči službeni dopis tadanjega srbijanskog poslanika u Rusiji, Miroslava Spalajkovića koji je molio Boga da izbije rat jer je to, prema njegovu mišljenju, europski rat koji bi trebao omogućiti svesrpsko ujedinjenje.

Na sličan se način i danas razmišlja iza kulisa službenoga Beograda. Prema opširnoj analizi europske policije koju je u svibnju 2023. objavio The New York Times srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić uz pomoć navijačko-huliganske mreže nastoji osvojiti barem sjever Kosova. Zato ne čudi što je jedan njegov povjerljivi čovjek nedavno pokušao organizirati gerilski udar na tome području. Istovremeno u Crnoj Gori čiji je nacionalni identitet u znatnoj mjeri podijeljen vezama sa Srbijom, Vučićevi ljudi pred nosom NATO-a i Europe obnavljaju temelje „srpskoga svijeta“ koji u Bosni i Hercegovini, to ne smijemo zaboraviti, ima svoju državu.

Zato je za nas u Hrvatskoj važno na umu imati činjenicu da službeni Beograd nije, kako nas to uvjeravaju, umiljati psić nego punokrvni vuk koji po prirodi stvari želi ukrasti tuđe janjce. Zato je naša dužnost paziti da vuk i njegovi rođaci ne ugrožavaju Hrvatsku.

Koliko je ta ideologija opasna i za današnju Hrvatsku? Jesu li Hrvati, neovisno o svemu što se događalo, dovoljno svjesni duboke iracionalnosti, malicioznosti i duboke mitomanske potke srbijanske politike?

Za radnim stolom nisam sklon pridjevima i superlativima. Ključno je znati objektivne i provjerljive činjenice koje će nam omogućiti hladnokrvno prosuđivanje. U tom smislu temeljito čitanje srbijanske i srpske povijesti pomaže razumijevanju logike koja pokreće službeni Beograd i srpsku politiku općenito. Jedan od važnijih elemenata priče je obnavljanje četništva u koje Srbija zadnjih desetak godina ulaže znatne financijske, intelektualne i propagandne resurse. Primjer toga je jedan sveučilišni udžbenik izdan još 2011. u kojem ih se četnike glorificira kao revolucionare i u kojem se opisuje njihova zavjerenička revolucionarno-teroristička djelatnost.

Mi u Hrvatskoj to još uvijek promatramo kroz jugoslavenski narativ i ne trudimo se shvatiti računicu službenoga Beograda. U pozadini te računice je činjenica da je Srbija nakon raspada Jugoslavije i gubitaka koje je pretrpjela ostala sama sa sobom i okrenula se vlastitom nacionalističkom povijesnom nasljeđu s početka 20. stoljeća. Za nas u Hrvatskoj tu je činjenicu ključno razumjeti jer nam omogućava da se prema opasnim ambicijama službenoga Beograda postavimo na razuman i odmjeren način, bez grubog šovinizma i bez dodvoričkoga popuštanja.

U tome je smislu važno što moja knjiga „Beogradske tajne I. svjetskoga rata“ pred hrvatskom, europskom, ali i srbijanskom javnošću na hladan i dokumentiran način aktualizira staru priču o beogradskom revolucionarnom terorizmu koji je suodgovoran za I. svjetski rat.

U Bosni i Hercegovini eksponent „srpskog sveta“ je Milorad Dodik, no Hrvati još veće probleme imaju s bošnjačkim unitarizmom. Kako gledate na političku situaciju u BiH i na položaj tamošnjih Hrvata?

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini za nas je jedno od najvažnijih pitanja hrvatske vanjske politike. Lani me je jako razveselilo kada sam našao obavještajne podatke koji otkrivaju kako je hrvatska vlada s Amerikom, Izraelom postigla pragmatičnu pogodbu glede oživotvorenja legitimnih političkih prava Hrvata u okviru Federacije Bosne i Hercegovine. Istovremeno vrlo me se neugodno dojmila agresivnost službenoga Sarajeva koje zapravo želi pretapanje Hrvata u bošnjačku naciju. Zato valja biti oprezan. Iako službeni Zagreb i službeni Bruxelles javno govore o privlačenju Bosne i Hercegovine u euro-atlantske integracije stvarnost na terenu ne obećava puno jer Republika Srpska ne će dopustiti normalnu funkcionalnost Bosne i Hercegovine te će, isto kao i Aleksandar Vučić u Beogradu, promicati ideje „srpskoga svijeta“.

Zato mi u Hrvatskoj moramo najprije imati na umu hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kojem treba omogućiti da se odupre politici majorizacije i asimilacije koju provodi službeno Sarajevo. Uz to, treba voditi računa da je Republika Srpska de facto srpska država koja samo čeka povoljne okolnosti za ujedinjenje sa Srbijom što je za Hrvatsku potencijalno opasno.

Može li Kosovo izazvati neki novi požar na Balkanu?

Kosovo je stara i vrlo krvava priča protkana srbijanskom nacionalnom mitologijom koja ima odjeka i u Hrvatskoj. Srbija je Kosovo oružjem i diplomatski osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. i trebalo joj je poslužiti kao tranzitno područje za izlaz na Jadransko more u luci Drač u sjevernoj Albaniji.

Ovo je racionalna strateška pozadina srpske kosovske mitologije koji počiva na priči kako se iza poraza od Osmanlija na Kosovu polju 1389. Srbija preselila na nebo zbog čega su Srbi, navodno, „nebeski narod“. Ovo uvjerenje nedavno je izrazio globalno poznati srbijanski tenisač Novak Đoković i mnogi promatrači ni danas ne znaju opasnu mitološko-političku pozadinu tih riječi.

Gledano iz ovakve perspektive službeni Beograd teško može prihvatiti samostalno Kosovo koje se još uvijek smatra „srpskom svetinjom“. Zato će politički aktivni dio kosovske srpske manjine, slično kao srpski političari u Hrvatskoj 1990-ih, i dalje biti produžena ruka Beograda.

Nakon nedavnog gerilskog upada Vučićevih ljudi na sjever Kosova postalo je jasno da odgovorne za nemire na Balkanu valja tražiti u Beogradu. Ipak, Europa se prema srbijanskomu predsjedniku Aleksandru Vučiću odnosi sa određenom dozom strahopoštovanja jer ga smatraju čovjekom koji na Balkan može donijeti i rat i mir. Stoga je Bruxelles do sada bio prilično popustljiv prema Beogradu koji se čitavo vrijeme pragmatično cjenka kako bi izvukao najviše što može. Istovremeno Srbija je i dalje tradicionalni politički prijatelj ruskoga predsjednika Vladimira Putina i nastoji sjediti na kineskoj diplomatskoj stolici. Ovakva politička igra trajat će u nedogled jer će službeni Beograd nastojati iznuditi nove političke ustupke.

Za nas u Hrvatskoj najvažnije je vidjeti Aleksandra Vučića i Srbija takvim kakvi jesu i ne dopustiti da se nacionalistička vizija „srpskoga svijeta“ prelije u naše dvorište. Istovremeno, službeni Zagreb treba paziti da Hrvatska ne postane diplomatska žrtva europskoga i američkoga cjenkanja sa Srbijom.

Važno je odlučno ustrajati na razumnom rješavanju svih problema između dviju zemlja, od bolne rane nestalih u srpsko-jugoslavenskoj agresiji do dokumenata o ranjenicima iz ratne bolnice u Vukovaru. Ne treba odbaciti ni mogućnost tužbe protiv Srbije zbog ratne odštete jer na osnovu presude Međunarodnoga suda pravde u Haagu iz 2015. ta tužba ima realne izglede za uspjeh.

Sve u svemu otvorenost i ustrajnost su najbolji način da se Beogradu, u europskom kontekstu, objasne obveze koje ima prema Hrvatskoj.

U svojim analizama u Slobodnoj Dalmaciji redovito pratite tijek ruske invazije na Ukrajinu. Je li na tamošnjem bojištu došlo do pat pozicije? Jesu li mogući mirovni pregovori ili nas očekuje nastavak rata?

Ukrajinski vojni i politički vrh je u ovom trenutku u vrlo neugodnoj situaciji jer protuofenziva na jugu zemlje nije dala očekivane rezultate. Opsežna analiza koju je za The Economist napisao zapovjednik ukrajinskoga glavnoga stožera general Valerij Zalužni ukazuje na činjenicu da se Europa i Amerika još uvijek jako boje ruskoga predsjednika Vladimira Putina. Naime Putinovo zveckanje nuklearnim oružjem još uvijek stvara pretjeranu nelagodu zbog čega Ukrajini, koju na papiru smatraju strateškom NATO saveznicom, ni Amerika i Europa nisu spremni oružano pomoći da povede totalni rat protiv Rusije koji bi završio oslobođenjem čitave zemlje.

Što se mirovnih pregovora tiče, oni bi morali uključivati kompletnu međunarodnu zajednicu koja bi bila voljna osigurati primirje, odlazak ruske vojske s Krima i južne Ukrajine što bi bio okvir za duge političke pregovore. Čitava stvar bi donekle sličila na korejsko rješenje koje bi, omogućilo slobodnom dijelu Ukrajine ulazak u NATO i EU. Bilo kako bilo Rusija je na duge staze izgubila svoj stoljetni kolonijalni posjed u Ukrajini što je posebno važno jer će ova zemlja u budućnosti vjerojatno postati neka vrsta predziđa Europe prema Rusiji i Aziji.

Može li se, s obzirom na involviranost niza aktera, rat u Gazi proširiti?

Teško. Nikome, pa čak ni Iranu ne odgovara rat na Bliskom istoku koji bi mogao prerasti u globalni sukob. Naime, usprkos ratobornosti Rusije, glavni iranski pokrovitelj Kina ne želi prekid opskrbe naftom koji bi usporilo već posustalo kinesko gospodarstvo. Osim toga većina arapskih zemalja je prihvatila suživot s Izraelom kojeg vide kao korisnog gospodarskoga i političkoga partnera.

U čitavoj stvari je puno važnije to što je izraelski vojni i politički vrh uhvaćen na spavanju za što je u najvećoj mjeri odgovoran sadanji izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji je, po svemu sudeći, politički mrtav. Zato je, što se mene tiče, najzanimljivija priča o tajnovitom palestinskom obavještajcu Jahji Sinwaru koji je vrlo uspješno zavarao Izrael, Ameriku i Europu i koji je najvećim dijelom tvorac Hamasove invazije na Izrael od 7. listopada. O Sinwaru sam objavio detaljnu analizu koja je ovih dana izašla u Slobodnoj Dalmaciji.

Hrvatska je kroz posljednjih nekoliko godina i sama postala dio migracijskih trendova. S jedne strane Hrvati i dalje iseljavaju u zapadne zemlje, a s druge ovdje dolaze ljudi iz afroazijskog prostora. Pritom imamo primjer Švedske gdje možemo vidjeti velike sigurnosne izazove. Kako to sve komentirate?

Hrvatska je pod pritiskom ilegalnih migracija još od 2015. i tom se pritisku manje-više nije bila voljna oduprijeti. Aktivna useljenička politika službenoga Zagreba koja se odvija pod pokroviteljstvom Bruxellesa dovela je do jakog vala legalnih ili polulegalnih imigracija koje u znatnoj mjeri oponašaju multietnički obrazac Francuske, Njemačke ili nekih drugih europskih zemalja. Kako sada stvari stoje, Njemačka i Švedska preispituju isplativost i održivost takve multietničke useljeničke politike, slično kao i Nizozemska gdje čak jedna centristička stranka dovodi u pitanje dosadašnji useljenički narativ.

Ipak, treba vidjeti u kojoj će mjeri vladajuća europska koalicija socijaldemokrata, liberala i modernih konzervativaca biti spremna korigirati dosadašnju useljeničku politiku koja mnogima u Europi i u Hrvatskoj izgleda kao diktat useljeničke multietničnosti, a protiv volje većine građana.

Interesi Francuske i Njemačke

U EU se vode sve veće borbe između suverenizma i federalizma, a najnovije predložene promjene pritom idu u pravcu novoga razvlašćivanja nacionalnih država. Kako komentirate te procese?

Moj omiljeni globalni magazin The Economist smatra kako je ujedinjena Europa „skrojena“ po uzoru na SAD jedino razumno dugoročno rješenje za naš kontinent. No Europa je zajednica vrlo starih nacija država koje imaju dugu povijesnu tradiciju i od kojih su neke bile kolonijalne sile. Zato je borba između suverenista i federalista stara europska priča koja je do sada razrješavana kompromisima jer centralizam iz Bruxellesa ne odgovara europskim političkim hegemonima Francuskoj i Njemačkoj koje ujedinjenu Europu vide kao neku vrstu produžene ruke vlastitoga globalnoga prestiža. U tom smislu bi Hrvatska svoje članstvo u EU trebala koristiti za učvršćivanje i promociju svoje stare državnosti i njezino pozicioniranje na globalnoj pozornici. Slijepa poslušnost diktatima iz Bruxellesa nije isplativa jer se iza toga krije služenje interesima Francuske i Njemačke.

Za godinu dana očekuju nas predsjednički izbori u Americi. Može li se Trump vratiti na vlast?

Bivšega američkoga predsjednika Donalda Trumpa već nekoliko godina sustavno pratim u svojim kolumnama u Slobodnoj Dalmaciji. Riječ je o vrlo živopisnom čovjeku koji ima vrlo velik politički utjecaj neovisno o američkoj Republikanskoj stranci. Danas se lako zaboravlja da je na prošlim američkim izborima sadanji predsjednik Joe Biden pobijedio vrlo, vrlo tankom većinom koja se može mjeriti u promilima. To opet znači da je Amerika jako podijeljena i da Donald Trump ima realne izglede za pobjedu. Naravno, do izbora ima još godinu dana i u tom se razdoblju može dogoditi svašta.

Ipak, što god se dogodi Donald Trump će trajno ostati simbolom konzervativnog otpora današnjem zapadnom „naprednjaštvu“ i njegovim vrlo zabrinjavajućim rješenjima za budućnost zapadnoga svijeta.

Razgovarao: Davor Dijanović

POVIJESNA KRIMI PRIČA KOJA RAZOTKRIVA MRAČNE BEOGRADSKE TAJNE

„Beogradske tajne I. svjetskoga rata“ najnovija je knjiga splitskog povjesničara i vanjskopolitičkog analitičara dr. Tihomira Rajčića. Autor je u knjizi proveo detektivsku istragu o suodgovornosti Kraljevine Srbije za Sarajevski atentat i I. svjetski rat. Ova je knjiga zbog toga hrvatsko-europsko suočavanje s mračnim tajnama Beograda.

Cijena knjige je 30,66 eura i možete ju nabaviti kod autora.

Kontakt: mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.,
Facebook: https://www.facebook.com/tihomir.rajcic;
Instagram: https://www.instagram.com/rajcic66/?hl=hr;
Whatsapp/mob: 0981679666