Razgovor – Mirko Hrkač, predsjednik Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“

Ususret Danu bijeloga štapa, ali upravo u namjeri da nije tek jednom godišnje razgovor o poteškoćama slijepih i slabovidnih osoba, razgovarali smo s predsjednikom Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“ Mirkom Hrkačem, koji je predočio sve ono što tišti njezine članove i korisnike.

Kako izgleda svakodnevica Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“ i koji su vam projekti u fokusu?

Svakodnevicu Zaklade u radnom pogledu možemo podijeliti u dva dijela. Prvi dio koji se odvija u našem prostoru u Medulićevoj 16 u Zagrebu, a drugi u vlastitom prostoru. Nakon završenih aktivnosti u radnom vremenu, slijedi dodatni angažman da se dovrši sve ono što se nije stiglo završiti u radnom vremenu, ali i planiranje novih aktivnosti jer u Zakladi rade samo dvije osobe, a ostali su suradnici honorarci. Velik dio posla uz mene obavlja Iva Ivanković, stručna suradnica na prilagodbi literature za potrebe slijepih i drugih osoba koje se ne mogu koristiti standardnim tiskom i voditeljica specijalne knjižnice u sastavu Zaklade „Čujem, vjerujem, vidim“. Radno nam je vrijeme od 8 do 16 sati, i u tom razdoblju odvijaju se naše glavne aktivnosti, snimanje knjiga, rad s korisnicima knjižnice, a i rad na drugim projektima. Snimanje zvučnih knjiga u daisy formatu naš je glavni projekt, a uz njega se provodi i niz drugih, kao što je izrada udžbenika za slabovidne učenike, izrada literature za slijepe studente, izrada lektirnih naslova za učenike s disleksijom, organizacija likovnih izložbi, a donedavno smo redovito na godišnjoj razini organizirali i edukativna putovanja i hodočašća za mlade s invaliditetom. Aktivnosti su nam dinamične, zanimljive, dolazimo do novih spoznaja, ali isto to omogućavamo i drugima.

Smatrate li da je senzibiliziranje javnosti dovoljno mimo Dana bijeloga štapa kada se jednom godišnje svrne veća pozornost na slijepe i slabovidne osobe?

Zanimljiv mi je jedan odgovor prijatelja kada su tema ovi jednodnevni događaji po bilo kojem pitanju. On kaže, za one događaje koji su uočljiviji, ako se nešto obilježava jedan dan, onda bismo trebali jesti samo jedan dan u godini, jer život s određenim poteškoćama traje i ostalih 364 dana u godini. Ovdje nije u pitanju traženje sažaljenja, ali poteškoće su stalne i njihovo prevladavanje zahtijeva pozornost više nego što se to čini samo jedan dan u godini.

Koje su vam glavne poteškoće u radu i zaprjeke na svakom fizičkom koraku, što se može poboljšati?

Kada je u pitanju rad Zaklade, onda su tu poteškoće oko osiguravanja sredstava za rad. Primjerice, troškovi za snimanje jedne knjige iznose između 500 i 600 eura za knjigu od oko 200 stranica A5 formata, ali i to je veoma uvjetovano i ovisi o niz čimbenika, kao što su font, veličina stranice, prored, tematika knjige, mogućnosti interpretatora i dr. Kada su u pitanju fizičke preprjeke, to su uglavnom parkirani automobili, brojna gradilišta i zatvaranje određenih nogostupa te uglavnom svaka fizička preprjeka na nogostupu. Posebice kada je ona uz zgradu, predstavlja nam poteškoću u kretanju.

Vaša zaklada, kako ste spomenuli, bavi se snimanjem zvučnih i digitalnih knjiga, snimili ste njih više od 800 uz 11 lektirnih naslova u tiskanom, zvučnom i elektroničkom formatu. Osnovana je i specijalna knjižnica Zaklade s 400 korisnika i mogućnošću posudbe oko 2000 naslova. Među ostalim ste i suorganizatori projekta prijevoda Biblije na znakovni jezik. Koja je razlika između čitača na brajici i slušanja zvučnih knjiga?

Na prvi pogled čini se da nema razlike između snimanja audiozapisa i snimanje sadržaja na znakovnom jeziku. No razlika je velika i pristup je potpuno drukčiji. Kod snimanja zvučnih knjiga uvijek imate mogućnost, kada dođe do pogrješke pri interpretaciji, čitača zaustaviti, vratiti jednu rečenicu natrag i nastaviti dalje sa snimanjem. No kod snimanja na znakovnom jeziku, svaki dio koji se prevodi na znakovni jezik mora biti preveden u neprekinutom nizu. Primjerice, kada smo snimali Bibliju na znakovnom jeziku, četiri evanđelja, svaki dio, svaku parabolu i perikopu prevoditelj na znakovni jezik morao je u cijelosti odznakovati bez pogrješke, jer ako kod nekoga znaka pogriješi, mora krenuti ispočetka i tu je najveća razlika u vremenskom trajanju snimanja. Pojavljuje se i još jedan problem, znakovni je jezik siromašan za određena značenja koja su navedena u Bibliji, pa je nekada potrebno prevesti određeni smisao u čemu su nam od velike pomoći bili naši bibličari. Razlika između knjiga na brajici i audioknjiga je velika. Primjerice, knjige na brajici preferiraju osobe koje su ili rođene slijepe ili su kao mala djeca ostali bez vida pa im je brajica bliska i lako se koriste njome. Kada su, pak, u pitanju osobe koje su ostale bez vida u starijoj životnoj dobi, preferiraju zvučne knjige iz praktičnih razloga jer im je brajicu teško svladati u potpunosti, a zvučnu knjigu jednostavno slušaju kao i svaki drugi zvučni zapis. Različiti su i troškovi proizvodnje, proizvodnja knjiga na brajici znatno je veća od snimanja zvučnih knjiga.

Institucionalne su bitke za poboljšanje statusa slijepih i slabovidnih osoba, koliko tu ima razumijevanja i prostora za još bolja rješenja?

Jedna izreka kaže: „Ako nešto hoćeš učiniti, tražiš načine; a ako ne ćeš, tražiš razloge!“ Kroz tu se izreku može sve promatrati, pa i ovo pitanje. Treba biti realan i reći da su se stvari znatno poboljšale otprije dvadesetak godina, ali svakako još uvijek ima mjesta za napredak.

Osobno vidim nedjelovanje krovne organizacije slijepih, Hrvatskoga saveza slijepih (HSS), koji umjesto da u partnerstvu s državom iznalazi okvire za poboljšanje života slijepih osoba, rada njihovih udruga, pretvara se, s jedne strane, u organizaciju sličnu udrugama, dok se s druge strane pokušava uplitati u rad svojih članica što znatno otežava i rad udruga slijepih, a i općenito otežava položaj slijepih osoba. Primjer je Udruga slijepih Zagreb, gdje su vodeće osobe HSS-a ujedno i na istim mjestima u udruzi pa dolazi do svojevrsnoga sukoba interesa i sličnih stvari. No nadamo se da bi se sve ovo moglo uskoro riješiti i da bi Hrvatski savez slijepih konačno trebao preuzeti svoju ulogu kao što to radi primjerice savez slijepih Slovenije i olakšati rad svojih članica te istovremeno biti partner institucijama i pomoći im u iznalaženju rješenja za određena pitanja koja su važna za život slijepih osoba u Hrvatskoj.

Kakva je međusobna suradnja udruga i institucija kojima je skrb o slijepim i slabovidnim osobama u opisu osnutka?

Osnovni problem svih organizacija civilnoga društva jest taj što se u najvećoj mjeri financiraju kroz projektne aktivnosti putem natječaja i automatski nemate kontinuitet rada i niste u mogućnosti kontinuirano pružati određenu potporu svojim članovima, a vrlo često su to potpore koje im same udruge pružaju i tu vidim mogućnost velikoga napretka kroz osiguravanje kontinuirane potpore od strane institucija. I same udruge trebale bi se pobrinuti da imaju kvalitetne projekte te da ih kvalitetno i provode.

Možete li nam približiti slučaj prodaje kuće Vinka Beka u Bakarcu i što se sve gubi tim potezom?

Ovo nije prva nekretnina koja je bila u vlasništvu organizacija slijepih u Hrvatskoj koja je prodana. Naime Hrvatski savez slijepih prodao je vilu u Stomorskoj na Šolti prije nekoliko godina, i time smanjio ponudu za odmor slijepim osobama u Hrvatskoj. Kada je u pitanju kuća u Bakarcu, ona je u vlasništvu Udruge slijepih Zagreb. Kuću u Bakarcu obitelj Vinka Beka darovala je Udruzi slijepih Zagreb za odmor njezinih članova i tako namijenjena trebala bi i ostati, ali vodstvo Udruge slijepih Zagreb, predvođeno Vojinom Perićem i Andrejem Veljačom, nije tog mišljenja te su i pokrenuli sve aktivnosti vezane uz kuću u Bakarcu s ciljem da se ona proda. Kao članu mi najviše smeta što uopće nisu pristupili ideji da najprije pokušaju naći sredstva za sanaciju, ako je to uopće potrebno, a izgleda da nije.

Imate li neki svakodnevni savjet glede pristupa slijepim i slabovidnim osobama?

Postoji jedno općenito pravilo kada su u pitanju sve osobe s invaliditetom, a ono glasi: Ako vidite osobu s invaliditetom, pristupite joj i jednostavno upitajte treba li pomoć. A ako treba, osoba će vam reći kako da joj pomognete i tako postupite. Nikada nemojte sami pomagati, a da niste pitali treba li pomoć i na koji način, jer ćete stvoriti neugodnosti i sebi, a i osobi kojoj ste htjeli pomoći. A ako osoba ne treba pomoć, zahvalit će vam, ali neka vas to ne obeshrabri, netko drugi trebat će vašu pomoć!

Razgovarao: Tomislav Šovagović