Razgovor u povodu dvaju strašnih krvoprolića u Beogradu i Mladenovcu

U vrlo kratkom vremenskom razmaku ovoga tjedna u Srbiji su se dogodila dva stravična krvoprolića, jedan u školi u Beogradu, drugi u Mladenovcu, koje su počinili jedan osnovnoškolac i dvadesetgodišnjak. O tim tragičnim događajima koji su potresli srbijansku javnost i na svoj način unijeli zabrinutost u susjedne države, razgovarali smo s politologom dr. sc. Sašom Mrduljašem, znanstvenim savjetnikom i voditeljem splitskoga Područnog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.Sasa Mrduljas3

Jesu li ovo što se dogodilo u Srbiji izolirani slučajevi osoba poremećenih osobnosti ili su indikator stanja, duboko radikalizirane Srbije?

Zasigurno da su navedeni zločini počinjeni od strane mladih ljudi s dubokim poremećajima osobnosti kao što je i samo srpsko društvo po nizu indikatora u svojevrsnom patološkom stanju. Stoga tu može postojati uzročno-posljedična veza, ali i ne mora. Naime, u društvima koja formalno figuriraju kao „uravnotežena“ također se znaju dogoditi slični zločini. S druge strane, bilo je i radikaliziranijih društava od srpskoga u kojima se ovakve stvari iz nekoga razloga nisu događale. Stoga bih tu bio oprezan s dalekosežnim zaključcima.

U prvim reakcijama iz Srbije na masakr maloljetnoga Koste K. uglavnom je kao glavni krivac označen utjecaj Zapada te videoigrice. Što takav pristup sugerira?

Srbija, kulturno gledano, ne bi bila pod tolikim utjecajem Zapada da i sama nije neka vrsta Zapada. Druga je stvar što je silno „ljuta“ na taj isti Zapad s obzirom na to da ga doživljava krivcem za neuspjeh projekta Velike Srbije. S tim da joj Zapad nije kriv. Pa dugo je bio sklon Srbiji u mjeri u kojoj je mogao biti. Krive su joj pogrešne procjene. S tim da očigledno još nije vrijeme da se to prihvati u srpskom društvu jer je lakše kriviti druge, uključujući Zapad za sve i svašta pa moguće i za ovu tragediju koja se dogodila. Videoigrice, tj. one koje među njima zovemo „pucačinama“ sasvim sigurno ne utječu posebno pozitivno na mlade. No činjenica je da se masovno igraju dok su ovakvi zločini ipak rijetki. A bilo ih je i prije videoigrica. Vjerojatno oduvijek, samo se s vremenom mijenjala forma.    

Kad bi radili politički, psihološko-sociološki „profil“ Srbije, nakon svih ratova koje je vodila krajem prošloga stoljeća, kako bi on danas izgledao?

Pa jest, Srbija, odnosno srpsko društvo koje je šire od pojma Srbije, nalazi se u jednom duboko nezdravom stanju.paljenje svijeca u Beogradu Moramo imati na umu da srpstvo raspolaže „vlastitom“ Crkvom, a zapravo i vjerom koja je neka vrsta njegova duhovnog temelja i koju stoljećima modelira sukladno vlastitim potrebama neopterećeno utjecajima sa strane. U određenoj mjeri ta je pozicija dala pozitivne rezultate, no istodobno je dopustila oblikovanje gotovo srbocentrične, nacionalnim kategorijama determinirane religioznosti. S te pozicije srpstvo je praktički od otpočinjanja nacionalno-formativnih procesa nekritički gradilo svijest o sebi. U neku ruku stvorilo je nestvarnu, „napumpanu“ sliku o Srbima, ali i nerealnu sliku o drugima. I onda su došle 90-e i silan šok koji je uslijedio s njima. I taj se šok nadilazi kreiranjem nove nerealne slike i daljnjim udaljavanjem od stvarnosti. S tim da su prije Srbi živjeli s drugim narodima, što je donekle sprječavalo da predaleko „odlutaju“. Sad tih „kočnica“ nema i samo je nebo granica nacionalnom „mahnitanju“.  

Kako objasniti to što tragični događaj u beogradskoj školi komentira, na jednoj od televizija, čovjek osuđen za ratni zločin, koji je svojedobno prijetio ubijanjem zahrđalom žlicom?

Pa dobro, Vojislav Šešelj i njemu slični sada već predstavljaju svjetovni episkopat srpstva, tu su da definiraju njegovu pravovjernu verziju, da daju analize stanja u Srbiji i recepte za bolju budućnost itd. Stoga su nezaobilazni čimbenik u komentiranju svega i svačega. I na to se valja naviknuti jer je do daljnjeg to pravo lice Srbije.

Zar mržnja spram drugoga, koji je različit, po onoj „neprijatelja se ne može pobijediti dok se ne nauči mrziti ga“, na neki način nije posljednjih godina stalno prisutna u javnom prostoru Srbije?

Jest, prisutna je silna mržnja i to u više smjerova s tim da je njezin osnovni gradivni element slika o Hrvatima. Nema veze što se prije gotovo 30 godina, možda i trajno, zatvorio prostor za konkretno hrvatsko-srpsko „nadigravanje“. Ali tu „vatricu“ prave i iskrene mržnje najbolje se potpaljuje i održava pričom o Hrvatima. Pa se onda na njoj podgrijava i sekundarne mržnje i mržnjice. Zašto je to tako, druga je priča, ali je tako. Važno je naglasiti da produkcija te „silne mržnje“ jest nekakav društveni produkt, ali istovremeno se u svojoj profiliranoj i funkcionalnoj formi ne disperzira podjednako unutar cijeloga društva. Sva sreća što postoji nešto što se zove karakter, dakle nešto što pored ostaloga omogućuje nadilaženje determiniranosti prevladavajućim društvenim stajalištima. Tako da će na odgovarajućoj razini te usprkos svemu i nadalje trajati i rukavac smislene hrvatsko-srpske komunikacije.

Srbijanska oporba i neki mediji optužuju aktualnu vlast da je dovela društvo u patološko stanje te posebno za posljednje događaje. Kako gledate na takve ocjene?

Ovisi o kojoj je oporbi riječ: o onoj manje brojnoj koja polazi od racionalne analize i smislenih rješenja ili o onoj za koju je postojeća vlast nedovoljno „paranormalna“. Aleksandar Vucic5Aktualna vlast u Srbiji svakako je dala lijep doprinos daljnjem civilizacijskom urušavanju srpskog društva. S tim da joj je to isto društvo omogućilo da stekne rečene pozicije, a u neku ruku i da ih „zabetonira“. Dakle, korijeni toga, uvjetno rečeno, patološkoga stanja su dublji i zasigurno traganje za njima i u srpskom „slučaju“ vodi tamo gdje i inače vodi, tj. do sustava vrijednosti i svjetonazora.

Koliko beogradski tabloidi čije naslovnice često ističu nasilje utječu na srbijansku društvenu scenu?

Zasigurno utječu svojom banalizacijom života i gledišta onih koji konzumiraju njihove sadržaje. No tu se ušlo u svojevrstan začarani krug koji je teško presjeći. Općenito gledano, takav vid medijskih sadržaja poguban je za društvo u kojem opet ima dovoljno onih koji žele i traže upravo takve sadržaje. Taj je problem možda istaknutiji u Srbiji, no ni drugi nisu imuni na njega.

Predsjednik Srbije posljednje događaja okvalificirao je terorizmom. Je li riječ o terorizmu ili čemu drugom?

Obično terorizam doživljavamo kao vid nasilja koji određena ideološka grupacija provodi najčešće nad civilnim stanovništvom. Ovdje očigledno nije riječ o tome.  

Beogradski intelektualci liberalne orijentacije vlasti predbacuju nedostatak empatije, zamjeraju što nisu upalili svijeću i položili cvijeće žrtvama masakra, ispred škole, kao ostali građani...

Ma dobro sad, to i nije presudno koliko je na simboličkoj razini vlast u Srbiji zadovoljila bilo čije kriterije za empatijom. Sigurno da nitko nije ostao imun na ovu tragediju pa ni ljudi koji konstituiraju vlast u Srbiji.

Kako gledate na predložene mjere: uvođenje smrtne kazne, raspoređivanje tisuću policajaca u škole itd.?

Mislim da ne valja donositi dalekosežne odluke u stresnim situacijama. Svakako treba uvesti određene, hitne mjere koje bi povratile povjerenje u državu i njezine institucije te umanjile osjećaj nesigurnosti. No uvođenje smrtne kazne sasvim sigurno ne spada u takve mjere niti je dugoročno gledano policiji mjesto u školama.

Najavljeno je razoružanje srbijanskih građana, njih oko 400.000 koliko ih navodno posjeduje razne vrste oružja. Kako to zvuči kad je posljednjih godina upravo Srbija kao država prednjačila u naoružanju, militarizaciji društva, i to na sve načine isticala, hvalila se time?

Mislim da bi onome tko s pozicija vlasti u Srbiji misli priznati Kosovo, pa bio to Vučić ili nekakav njegov nasljednik itekako odgovaralo razoružavanje građana Srbije. Jer, u „trenutku“ priznanja Kosova Srbija bi vrlo lako mogla završiti u građanskom ratu, pa i uz određene poticaje sa strane. S aspekta vlasti u Srbiji bolje je da u slučaju takve situacije ima što manje „cijevi“ koje bi mogle biti uperene u nju. To što se Srbija kao država naoružava druga je stvar. To oružje realno gledano ne može upotrijebiti protiv ikoga u svom susjedstvu pa ni na Kosovu. No može dobro poslužiti u obrani pozicija vlasti u slučaju unutrašnjih turbulencija.

Kako bi izišla iz pozicije ratnoga gubitnika, Srbija koja ima pretenzije postati članica EU, posljednjih je godina modelirana kao država suprotstavljena, ali potencijalno oružano nadmoćna svojim susjedima. Zar nije tako?

Mislim da je u današnjoj Srbiji, unatoč tome što po bitnim slojevima kulture pripada tom krugu, duboko zamrla konekcija sa suvremenim Zapadom i europskim sustavom vrijednosti te da joj kao takvoj nije mjesto u EU. Popunjavanje formulara je jedno, a stvarno stanje duha nešto posve drugo. A ono je u Srbiji antizapadno i antieuropsko do razine mržnje i priželjkivanja propasti Zapada i ukupnog euroatlantskoga „projekta“. U osnovi zbog toga što je s te strane, kako se shvaća, navodno „sabotiran“ projekt Velike Srbije. I što će takva Srbija u EU? Iskreno, u njoj bi bila svojevrstan trojanski konj koji služi za slabljenje ili razvaljivanje EU. I u tom smislu Srbiju ne treba podcijeniti jer ima iskustva u razvaljivanju koje trenutačno prakticira na samoj sebi. S druge strane, Srbija se može naoružavati koliko god hoće, ali kao što sam rekao, to oružje ne može upotrijebiti protiv svojih susjeda.

Dakle, na koji način takva Srbija ugrožava svoje susjedstvo, posebno s obzirom na ideju „srpskoga sveta“ po kojoj bi svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi?

U vojnom smislu ne ugrožava, ali postoje i drugi oblici djelovanja posredstvom kojih može ugroziti mir i kakvu-takvu regionalnu stabilnost. crnogorskazastavaU prvom redu to se očituju u aktivitetu Srbije na tlu Crne Gore. Nastavi li Srbija s dosadašnjim djelovanjem, koje se svodi na obesmišljavanje državnosti Crne Gore i „decrnogorizaciji“ Crnogoraca, tu zemlju vrlo lako može dovesti do građanskoga rata ili ga jednostavno potaknuti u njoj. S obzirom na to, pitanje je mora li Hrvatska uistinu uvijek čekati da „dogori do noktiju“ kako bi reagirala. Recentno gledano, prvo u slučaju Hrvata u BiH, a evo sad i u pogledu pitanja Crne Gore i budućnosti, Hrvatima sklonih nacionalnih Crnogoraca. Jer, oba ta pitanja, svako na svoj način, imaju dalekosežno značenje za Hrvatsku i ukupne pozicije hrvatstva.

Jesu li na pomolu jači društveni sukobi u samoj Srbiji, odnosno je li ovo početak kraja jednoga autokratskoga oblika vladanja?

Srpsko je društvo „proizvelo“ postojeću vlast, živi pod njom, održava ju. Kad joj se protivi, najčešće to čini s pozicija koje su radikalnije od Vučićevih. Tako da je tu pravi problem u društvu i njegovim predodžbama o sebi i drugima, a manje u vlasti koju proizvodi. Po sadašnjem raspoloženju to bi društvo vjerojatno u prevladavajućoj mjeri podržalo nekakve integracije s Rusijom i Bjelorusijom. Jer, eto, s te strane navodno „duvaju“ vjetrovi koji bi Srbiji omogućili da bude velika i moćna. Tako da je uz Kosovo pitanje suodnosa s Rusijom drugo veliko pitanje koje bi također uz odgovarajuće poticaje moglo izazvati sukobe u Srbiji.

U Beogradu su iznenađeni razinom suosjećanja koje je došlo iz susjedstva, BiH je proglasila dan žalosti… Otvoreno se sumnja da bi slično postupio Beograd u suprotnoj situaciji, da se to dogodilo negdje u susjedstvu.

Ovdje sam govorio o prevladavajućim političkim gledištima, doživljajima, osjećajima koji vladaju u srpskom društvu. No iznova ističem, nisu oni jedino što determinira ljude. Općenito gledano vrlo smo složeno protkani i u toj našoj konstituciji postoji nešto po čemu je svatko od nas ono što jest. Ako u toj konstituciji prevladava sklonost dobrom i promišljenom, onda tu postoji i empatija prema drugima neovisno o idejama koje nas dijele. Stoga, koliko god se politički mahnitalo, ipak se, ako ništa, ponekad zastane i povuče pravi potez. Vjerujem da bi ga povukao i službeni Beograd da je situacija drukčija.

Mogu li se nemile scene viđene u Srbiji ponoviti u susjednim zemljama?

Mogu.

Hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać

 

Pon, 17-06-2024, 20:02:24

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.