Uz djelo „Knjiga i kako je čitati. Priručnik za vođeno čitanje (biblioterapiju)“

U biblioteci „Knjigolijek“ Medicinske naklade nedavno je objavljeno zanimljivo djelo dr. sc. Ljiljane Sabljak „Knjiga i kako je čitati. Priručnik za vođeno čitanje (biblioterapiju)“ koje na jedinstven način analizira sličnosti između anatomije čovjeka i anatomije knjige. Tim povodom zamolili smo autoricu da nam pojasni naizgled jednostavne stvari o čitanju.

Ljiljana Sabljak rođena je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost i indologiju te završila dodiplomski studij bibliotekarstva. U Varaždinu je na Fakultetu organizacije i matematike 1991. obranila magistarski rad „Mjesto i uloga bibliotekara-informatora“ u procesu liječenja čitanjem. Niz je godina bila voditeljica Gradske knjižnice i pomoćnica ravnatelja Knjižnica grada Zagreba. Knjiga je nastala prema doktorskoj disertaciji „Utvrđivanje potreba i uspješnosti provođenja posebnih programa poticanja čitanja u narodnim knjižnicama“ pod mentorstvom dr. sc. Ane Barbarić.

Zašto je i za što potrebna biblioterapija, točnije vođeno čitanje, što se time omogućuje čitateljima?

Čitanje kao proces zadovoljava i pobuđuje znatiželju, emotivnu osjetljivost, nezavisno i fleksibilno mišljenje te samomotiviranost, a sve su to poželjni efekti vođenog čitanja, odnosno biblioterapije. Biblioterapijskim čitanjem osposobljavamo čitatelje svih dobi kako preraditi i na nov način interpretirati tekst, odnosno preko ponuđenog sadržaja pokušava ih se osnažiti za prepoznavanje i aktualiziranje određenog problema, kako bi uz buđenje mehanizama kreativnosti i samopomoći mogli pronaći načine rješavanja svojih problema.

Što bi, još preciznije, bila biblioterapija (vođeno čitanje) i koji su njezini ciljevi?

Pojam biblioterapija dolazi od grčke riječi biblion = knjiga i therapeia = liječiti, dakle biblioterapija je kovanica američkog psihijatra Samuela Crothersa iz 1916. godine, a odnosi se na proces čitanja kojim je primatelj (čitatelj, slušatelj ili gledatelj ovisno o mediju komunikacije) izravno upućen na izvođenje specifičnih programa, procedura ili tehnika samozaštite. Tako imamo kliničku biblioterapiju koju provode kao pomoćnu metodu, artterapiju, psiholozi i psihijatri u klinikama s pacijentima. Razvojnu, kreativnu biblioterapiju provode s uvjetno zdravom populacijom svih uzrasta educirani voditelji (pedagozi, psiholozi, nastavnici, odgojitelji, knjižničari). U oba je slučaja cilj biblioterapije pomoći osobi prirodnom intervencijom, da izrazi osjećaje i stekne uvid u vlastitu duhovnost.

Što sve pretpostavlja biblioterapija i kako se njezina učinkovitost može izmjeriti?

Biblioterapija podrazumijeva prepričavanje događaja iz teksta, ispitivanje osjećaja likova, prepoznavanje važnih tema u vlastitu životu, istraživanje ponašanja i osjećaja (afektivno reagiranje) te stvaranje osobnih zaključaka o posljedicama određenih ponašanja, osjećaja ili akcija. Učinkovitost vođenog čitanja mjerljiva je putem testova literarne osjetljivosti kojima prethode inicijalni polustrukturirani intervju – upitnik za sudionike skupine vođenog čitanja, kao i evaluacijski upitnik za sudionike i voditelje radionica vođenog (biblioterapijskog) čitanja, sve prema prof. dr. sc. Árpádu Baráthu.

Na tom tragu, što bi onda uključivao pojam logobiblioterapije?

Logobiblioterapija je program vođenog čitanja tijekom kojega se provocira i ostvaruje ne samo „ulazak“ i intervencija u tekst, već i u sam proces čitanja. Američki pedagog Paul E. Dennison ustanovio je lako primjenjivu metodu koja prije svega pomaže djeci, ali i odraslima s teškoćama u čitanju/učenju tako da jednostavnim kretnjama otklanja blokade, a neiskorišteni potencijali i sposobnosti našega mozga se aktiviraju. To se postiže ciljanom tjelovježbom u kombinaciji s logopedskim vježbama čitanja, posebno prilagođenih tekstova s ilustracijama koje pomažu u shvaćanju smisla i potiču maštu na kreativno čitanje, „građom laganom za čitanje“, tj. građom jezično prilagođenog teksta koja olakšava čitanje i razumijevanje. Logobiblioterapiju uz pomoć pedagoga/logopeda, defektologa provodi nastavnik, odgojitelj, knjižničar, odnosno voditelj vođenog čitanja, ugradnjom biblioterapijskih „koraka“.

Praktični dio Vaše knjige uključuje smjernice za strukturirane programe poticanja i promicanja čitanja, kao i strukture i primjere radionice vođenoga čitanja.

U praksi se kroz niz radionica sa svim dobnim skupinama pokazalo da vođeno čitanje daje pozitivne rezultate, pogotovo kod socijalne disfunkcije, i to specifičnim metodama samopomoći, unaprjeđivanjem čitateljskih kompetencija, moralne svijesti i kritičkog primanja te intelektualnom obradom književnih poruka i struktura.

Pišete i o Gestalt metodi, sposobnosti da se osjećaji i iskustva izraze vlastitim riječima, prepoznaju i podijele s nekim koga se prihvaća. Koji su dijelovi te metode?

Walter Kempler ustvrđuje da čitanje odabranih literarnih tekstova kod čitatelja pobuđuje procese koji započinju identifikacijom – poistovjećivanjem. U književnom djelu čitatelj može prepoznati sebe, druge njemu važne osobe ili neko svoje intimno iskustvo. Buđenjem mašte, izazivanjem emocionalnog doživljaja i pružanjem informacije, priča ili pjesma može postati djelom čitateljeva unutrašnjeg svijeta. Poistovjećivanje može mobilizirati psihičku energiju i istodobno izvještavati postojeća ponašanja korisna za suočavanje sa stresom. Slijedi projekcija i introjekcija kada, pristupajući temama priče s gledišta zamišljenih osoba – likova iz priče – propitujemo vlastita gledišta i reakcije drugih ljudi, te iskušavamo drugačija rješenja nekog problema. Katarza donosi emocionalno uzbuđenje, u Aristotelovu smislu, izazvano pričom ili pjesmom oslobađa nakupljenu napetost čitatelja. To je dobra metoda za ublažavanje stresa. Napokon, posljednja je stuba uvid. Prerađujući konflikte koji proizlaze iz priče i promatrajući vlastite reakcije u zrcalu koje mu pruža književnost, čitatelj postiže stanje svjesnosti koje može postati ključ za rješavanje njegovih problema.

Zaključno, što je u čitanju knjiga promijenila era informacijske pismenosti?

Čitanje dobiva novu dimenziju u eri informacijske pismenosti. Danas se čita kvantitativno znatno više nego prije, ali čitanje s drugih medija, koje je uglavnom informativno, ne šteti dobroj staroj ukoričenoj knjizi koja nam omogućava kvalitetno čitanje. Dobar omjer jednog i drugog jest postizanje balansa, a ukoričena knjiga tu je zaštitni sloj koji obavija čitatelja. Iako to nisu vidljivi zidovi oni su dovoljno čvrsti s ostavljenim prozorima i vratima za čitateljev uvid i rješenje problema. Zaključak koji nam se nameće svakako je potvrda da vođeno čitanje djeluje kao specifična metoda i program rada čija djelotvornost velikim dijelom pretpostavlja naklonjenost čitatelja kritičkoj recepciji književnog djela (vrlo učinkovito bajke i pripovijetke). Umjetničko književno djelo sadržava brojne mogućnosti koje se otkrivaju srodnom senzibilnošću koja se u tom djelu želi prepoznati. U nekom će djelu čitatelj naći samo ono što on u tom času može. S iskustvima koja posjeduje, sa senzibilitetom njegovanim do mjere koja je potrebna, dubljim promišljanjem čitanja, može naći samog sebe, onog sebe kojega zbog mnogih elemenata, spoznaja, zabluda, konvencija, sloboda i predrasuda tek sad prepoznaje.

Razgovarao: Tomislav Šovagović