Što stoji iza prijedloga esdepeovskih političara o proglašenju čakavice službenim jezikom?

U temeljnim odredbama hrvatskoga Ustava piše da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom. Kako su prije stanovita vremena izvijestili mediji, vijećnici SDP-a na sjednici Gradskoga vijeća Poreča pokrenuli su inicijativu kojom traže uvođenje čakavice u Statut Grada kao trećega službenoga jezika, uz hrvatski i talijanski. U službenom obrazloženju navedeno je kako je čakavica 2020. godine postala jezik priznat od glavne međunarodne organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika. Dobila je i svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskoga jezika u svim domenama: CKM. Čakavskim govornicima otvara se tim povijesnim događajem put za lokalno i državno priznanje, budući da se do tada čakavicu smatralo dijalektom, stoji u obrazloženju inicijative, potekle od Steve Žufića, bivšega istarskoga župana.

judita-u_versih_harvacki2

Vrijedi podsjetiti kako je krajem ožujka 2017. u Sarajevu bila objavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori govori isti jezik. Taj dokument nastao kao rezultat ideološko-kulturnoga projekta „Jezici i nacionalizmi“ doživio je osudu hrvatske jezikoslovne struke jer je imao krajnju svrhu stapanje hrvatskoga sa srpskim.

Nakon pet godina zaigrana je nova igra s istim ciljem, suprotno poznatomu stajalištu većine hrvatskih jezikoslovaca i hrvatske javnosti kako su čakavski i kajkavski uz štokavski kameni temeljci hrvatske jezične izražajnosti, jer upravo hrvatska narječja ča – kaj – što tvore hrvatski jezik [v. ovdje]. Tomu je najboljom potvrdom otac hrvatske književnosti Marko Marulić, koji je na početku svojega epa Judita (1501.), napisana na splitskoj čakavštini, jasno zapisao – u versih harvacki složena! O aspektima znanstveno potpuno neutemeljena prijedloga proglašenja čakavice trećim službenim jezikom u istarskim lokalnim samoupravnim jedinicama, u vrijeme kada je Matica hrvatska vlastima već poslala svoj nacrt Zakona o hrvatskom jeziku radi usvajanja u Saboru, razgovarali smo s hrvatskim jezikoslovcem prof. dr. sc. Marijem Grčevićem.

MGrcevic23

Profesore Grčeviću, organizacija SIL International dodijelila je 2020. godine ISO-oznaku čakavštini kao posebnomu slavenskomu jeziku. U našoj javnosti to je postalo poznato tek nedavno [v. ovdje]. Pojedinim političarima to je bio povod za podnošenje prijedloga da se čakavština uvede kao treći službeni jezik u Poreču, iako se do sada nisu isticali zainteresiranošću za očuvanje čakavštine. Drugi naglašavaju da je nemoguće provesti taj prijedlog jer je čakavština vrlo raslojena i da trenutačno nema profilirane dijalektalne podloge za normiranje njezina zajedničkoga standardnojezična oblika. U žarište javnosti stavlja se i djelatnost organizacije SIL International koja je provela ničim potkrijepljeno priznanje čakavice kao jezika, i koju pojedinci zbog toga slave, a drugi tvrde da nema veze sa znanstvenim proučavanjem, ni sa službenim priznavanjem jezika [v. ovdje].

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje tim se povodom (još) nije oglasio, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti obratila se javnosti priopćenjem Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika [v. ovdje] u kojem se zauzima stajalište da je tronarječnost koja obuhvaća kajkavsko, čakavsko i štokavsko narječje jedno od najbitnijih razlikovnih obilježja hrvatskoga jezika: „Čakavsko je narječje odavna priznato kao jedno od triju narječja hrvatskoga jezika i nikakva mu 'međunarodnog priznanja' ne treba niti ga može biti“, kaže se u priopćenju HAZU. Krenemo redom. Možete li nam pojasniti kako se dodjeljuju jezične ISO oznake?

U sustavu Međunarodne organizacije za normizaciju (International Organization for Standardization: ISO) [v. ovdje] oznake jezika i njihova imena definiraju se u normi ISO 639. Ta se norma danas sastoji od pet dijelova (ISO 639 1-5) [v. ovdje]. Za ISO 639-1 odgovoran je Infoterm (International Information Center for Terminology), organizacija kojoj je osnivač UNESCO. Za ISO 639-2 odgovorna je Kongresna knjižnica u Washingtonu (Library of Congress, Registration Authority) [v. ovdje], a za ISO 639-3 odgovoran je SIL International iz Dallasa u Teksasu, poznat i kao Summer Institute of Linguistics [v. ovdje] [v. ovdje] [v. ovdje]. SIL International evangelička je neprofitna organizacija s misionarskom poviješću kojoj je dugogodišnji predsjednik, od 1942. do 1979., bio poznati američki jezikoslovac i antropolog Kenneth Lee Pike (1912. – 2000.). Ona je danas jedna od triju organizacija koje su zadužene za dodjeljivanje jezičnih ISO oznaka u sustavu Međunarodne organizacije za normizaciju sa sjedištem u Ženevi, koje je članica i Republika Hrvatska. U nekim vrelima može se naći podatak da je Kongresna knjižnica u Washingtonu praktički mjerodavna i za ISO 639-1, no formalno ona nema te ovlasti [v. ovdje].

Koja je razlika između podskupina u ISO 639 i gdje se te norme primjenjuju?

Popis jezika i njihovih oznaka iz ISO 639-1 primjenjuje se uglavnom u računalnim sustavima i aplikacijama, a popis iz ISO 639-2 poglavito u knjižnicama i njihovim djelatnostima. ISO 639-1 imao je 2021. na popisu 183 jezika, a ISO 639-2 oko 478 jezika [v. ovdje]. ISO 639-1 i ISO 639-2 koncentrirani su na glavne, najvažnije ili u pojedinim državama službeno priznate jezike. ISO 639-1 ima dvoslovne jezične oznake (npr. hr za hrvatski), a ISO 639-2 troslovne (npr. hrv za hrvatski). Norma ISO 639-3 služi se također troslovnim oznakama. Ona je najmlađa i uspostavljena je 2007. godine. Njoj je cilj popisati što veći broj jezika, uključujući ugrožene jezike kojima prijeti izumiranje. Upravo je to bio razlog ili jedan od razloga zbog kojega je nadležnost za ISO 639-3 dodijeljena organizaciji SIL International koja od 1951. izdaje publikaciju Ethnologue s popisom jezika svijeta, uključujući službeno nepriznate i slabo poznate domorodačke jezike. SIL International zauzima se za zaštitu ugroženih jezika i njihovih govornika. Popis jezika svijeta iz Ethnologuea, zajedno s onim u ISO 639-2, postao je temeljem za popis jezika u ISO 639-3. Broj jezika u ISO 639-3 stoga je znatno veći od broja jezika u ISO 639-2, a stalno se dopunjuje sukladno zahtjevima koje teoretski može podnijeti svatko. U obrascima za normu ISO 639-3 predviđen je među ostalim upis izumrlih jezika, jezika bez pismenosti, jezika potvrđenih samo u pisanom obliku, povijesnih (književnih) jezika, umjetno konstruiranih jezika i tzv. makrojezika. Među jezicima iz sustava ISO 639-3 nalaze se i jezici koji u svojim lokalnim sredinama nemaju status jezika i koji se u sustavima ISO 639-1 i ISO 639-2 ne pojavljuju.

Norma ISO 639-3 primjenjuje se često na Wikipediji, a vrijeme će pokazati sve njezine dosege. U opisu SIL Internationala može se razaznati očekivanje da ISO 639-3 postane jedinom ili glavnom jezičnom normom u ISO-sustavu [v. ovdje]. Sada to (još) nije. To što je neki jezik potvrđen u ISO 639-3, ne znači da će ući i u ISO 639-1 ili ISO 639-2. Prve dvije norme restriktivne su i teško se mijenjaju, dok je najnovija ISO 639-3 „fleksibilna“ i „otvorena“, jer joj je svrha drukčija.

Što je s ISO 639-4 i ISO 639-5?

Norma ISO 639-5 uspostavljena je 2008. godine i definira troslovne oznake za jezične skupine i porodice (npr. bat za „baltički jezici“ itd. [v. ovdje]). ISO 639-4 posvećen je pravilima i općim načelima za implementaciju jezičnih oznaka. Cijeli sustav podložan je redovitim revizijama i donošenju novih norma na temelju prethodnih.

Kakva je dostupnost tih norma i pravila za njihovo donošenje?

Primjerice, norma ISO 639-4 napisana je na 28 stranica i dostupna je na mreži u PDF-u, no nije besplatna. Cijena joj je 145 švicarskih franaka. Izdanje na papiru ima istu cijenu [v. ovdje]. Norma ISO 639-1, koja ima 37 stranica, stoji 166 švicarskih franaka [v. ovdje]. Dakle, taj cijeli sustav koji zadire u mnoge pore društvenoga života na prvi pogled izgleda kao „neprofitabilan“ i sadržajno javno i besplatno dostupan, no njime se temeljito možete baviti samo uz institucijsku podršku.

Kako je u ISO sustavu definiran hrvatski jezik?

Prva međunarodna norma za oznake jezikâ donesena je 1988. godine (ISO 639). U njoj se kao posebni jezici navode hrvatski (hr), srpski (sr) i srpsko-hrvatski (sh) [v. ovdje]. Dakle, hrvatski jezik na razini ISO-a uveden je još za vrijeme komunističke Jugoslavije. Godine 1998. definirana je norma ISO 639-2/T s oznakama hrv za hrvatski i srp za srpski, i ISO 639-2/B s oznakama scr za hrvatski i scc za srpski. U objema inačicama norme ISO 639-2 iz 1998. nema „srpsko-hrvatskoga“. Oznake scr i scc preuzete su iz starijih bibliografskih oznaka u kojima su do 1998. značile „Serbo-Croatian Roman“ (scr) i  „Serbo-Croatian Cyrillic“ (scc). Uvođenjem tih oznaka u ISO 639-2/B omogućena je 1998. njihova daljnja uporaba u knjižničarskom sustavu, no s promijenjenim značenjem. Slijedom toga od 1998. sve su se knjige na srpskom, ako su bile tiskane latinicom, u mnogim knjižnicama diljem svijeta evidentirale kao publikacije pisane „hrvatskim jezikom“ (jer je stara knjižnična oznaka scr („Serbo-Croatian Roman“) ISO normom iz 1998. dobila značenje „hrvatski“). Za Srbiju i evidenciju knjiga na srpskom jeziku time je nastao velik problem u međunarodnom okružju.

Kako ga je Srbija riješila?

U tada zadanim političkim okolnostima, koje su kulminirale NATO-ovim bombardiranjem Srbije 1999. godine, Srbija ga sama u Washingtonu nije mogla riješiti. Međutim, novonastalim stanjem nije bila zadovoljna ni Hrvatska, među ostalim zato što su se publikacije na hrvatskom i na latiničnom pismu i dalje označivale kraticom koja je do 1998. značila „Serbo-Croatian Roman“. Stoga su 7. travnja 2008. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Narodna biblioteka Srbije, Hrvatski zavod za norme i Institut za standardizaciju Srbije podnijeli zajednički zahtjev za uvođenjem oznake hrv za hrvatski jezik i srp za srpski jezik u cijelom sustavu ISO 369-2 i za brisanjem oznaka scr i scc. Nadležno tijelo (Registration Authority) u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu zahtjev je odobrilo 17. lipnja 2008. godine i implementiralo ga 28. lipnja 2008 . [v. ovdje].

Je li „Serbo-Croatian“ u potpunosti nestao iz ISO sustava?

„Serbo-Croatian“ još je 2000. godine na razini ISO 639 (reviziji norme iz 1988.) evidentiran s oznakom sh uz napomenu „zastarjelo“. Godine 2002. donesena je kao tehnička revizija norme ISO 639 nova norma ISO 639-1 s dvoslovnim oznakama jezika. U njoj prema popisu Kongresne knjižnice u Washingtonu više nema jezika „Serbo-Croatian“ [v. ovdje]. Pretpostavljam da je tako i u službenom izdanju ISO 639-1 koji ima 37 stranica i koji se, kako sam već naveo, može kupiti za 166 švicarskih franaka [v. ovdje]. Međutim, SIL International navodi da se „Serbo-Croatian“ kao jezik nalazi na tom popisu ISO 639-1 s oznakom sh i s napomenom „zastarjelo“ [v. ovdje]. S druge strane, prema tražilici SIL Internationala koja pokriva ISO 639-1, 639-2 i 639-3 [v. ovdje] proizlazi da glotonima „Serbo-Croatian“ nema u ISO 639-1, nego samo u normi ISO 639-3, za koju je, rekli smo, nadležan SIL International. Na jednom službenom i besplatno dostupnom popisu od 18. srpnja 2001. godine [v. ovdje] nalazi se glotonim „Serbo-Croatian“, no ISO 639-1 objavljen je tek u srpnju 2002. godine. Hrvatske službe kojima je dostupno službeno izdanje ISO 639-1(2002) mogle bi provjeriti ima li u njem glotonima „Serbo-Croatian“ s oznakom sh. Ako ga nema, treba od SIL Internationala tražiti da ukloni netočnu informaciju.

Kakve bi to posljedice moglo imati?

Prikazujući da je „Serbo-Croatian“ naveden u ISO 639-1, SIL International uveo je „Serbo-Croatian“ na razini ISO 639-3 kao „makrojezik“ s oznakom hbs [v. ovdje]. Tomu je makrojeziku kao zasebne jezike (individual languages) pridružio bošnjački (bos), hrvatski (hrv), srpski (srp), a od 21. prosinca 2017. i crnogorski (cnr) [v. ovdje]. U publikaciji Ethnologue SIL Internationala za hrvatski se stoga kaže da je službeni državni jezik Hrvatske, da pripada indoeuropskoj jezičnoj porodici i da je član „srpsko-hrvatskoga“ makrojezika [v. ovdje]. Takav pristup i uvođenje makrojezika „Serbo-Croatian“ u ISO 639-3 ima uporište u pretpostavci da se „Serbo-Croatian“ nalazi na popisu ISO 639-1 [v. ovdje], što je, vidjeli smo, upitno.

Kada je i kako SIL International počeo priznavati postojanje hrvatskoga jezika?

Nije ga priznavao do službenoga poziva 2002. godine da ISO-u predloži prošireni popis jezika za novu normu. Indikativno je da su Peter Constable i Gary Simons iz SIL Internationala objavili 2001. članak „Mapping Between ISO 639 and the SIL Ethnologue“ u kojem kažu da bi kulturalne razlike između Bošnjaka („Bosnian“), Hrvata i Srba mogle rezultirati jezičnom divergencijom u govoru i književnosti i da bi u tom slučaju u budućim izdanjima Ethnologuea mogli biti navedeni različiti jezici umjesto „srpsko-hrvatskoga“. Do toga je razdvajanja u Ethnologueu uskoro došlo, no ne zbog jezične divergencije na terenu, nego zbog toga što je SIL International morao uvažiti činjenicu da su hrvatski, srpski, a potom i bošnjački („bosnian“) popisani u ISO 639-2 kao zasebni jezici. SIL International kao nadležno tijelo za ISO 639-3 preuzeo je obvezu poštovati i implementirati ISO 639-2 u novu normu ISO 639-3 za koju je postao nadležan. To je, rekao bih, bio ključni razlog za razdvajanje „srpsko-hrvatskoga“ u Ethnologueu. Od „srpsko-hrvatskoga“ ipak nisu posve odustali pa su ga na temelju spomenute upitne pretpostavke uveli kao makrojezik u ISO 639-3.

Kako SIL International tumači pojam makrojezika? Je li „srpsko-hrvatski“ njegov jedini makrojezik?

Makrojezici predstavljaju novu kategoriju koju je SIL International uveo 2007. godine u ISO 639-3. Do sada nisu službeno definirani posebnom normom. To će vjerojatno biti učinjeno u skoroj budućnosti. SIL International navodi tri različita slučaja za uporabu toga pojma [v. ovdje]: 1) slučaj arapskoga u kojem zajednička uporaba arapskoga standardnoga jezika u komunikaciji govornika različitih bliskih jezika dovodi do percepcije zajedničkoga jezičnoga identiteta u kojem je zajednički jezik ujedno čimbenik etno-religijskoga jedinstva, 2) slučaj kineskoga u kojem zajedničko pismo povezuje bliske jezike u jednu cjelinu i 3) slučaj prijelaznih sociolingvističkih situacija u kojima se podzajednice jedne jezične zajednice razilaze i stvaraju potrebu da im se idiomi u nekim situacijama prepoznaju kao različiti jezici. Tu se kao primjer navodi bošnjački („bosnian“), hrvatski i srpski. Vrijedi spomenuti da je kao makrojezik evidentiran i norveški, a kao njegovi zasebni i živeći jezici Nynorsk i Bokmål. Svakomu bi se višestoljetno razvijenomu, stilski raslojenomu i u različitim državama različito standardiziranomu jeziku mogao pridodati atribut makrojezika.

Je li bilo potrebno glotonim „srpsko-hrvatski“ vraćati u ISO sustav?

Taj je glotonim nastao kao politički konstrukt i kao takav je ideološki zlorabljen, teško opterećen i negativno konotiran pa su ga tijekom 90-ih godina napustili i njegovi prijašnji zagovaratelji, osim nekih pojedinaca. Nestvarno je da nam se sada vraća na mala vrata, preko ISO sustava, kao da netko geostrateški opet preustrojava naš dio europskoga zemljovida.

Koji su idiomi hrvatskoga jezika na popisu jezika u ISO 639-3?

Za sada su to osim hrvatskoga moliškohrvatski odnosno moliškoslavenski, kajkavski i čakavski. Najstariji je hrvatski jer je automatizmom preuzet iz norme ISO 639-2. Najmlađi je čakavski. Moliškohrvatski, kajkavski i čakavski uvedeni su na temelju osobnih zahtjeva pojedinaca. Prvo je uveden moliškohrvatski, i to kategorijalno na istoj razini na kojoj je i hrvatski (individual language, living language) [v. ovdje i ovdje], iako se njime govori, izuzev iseljeničkih oaza u Argentini i Australiji, još samo u trima ili dvama selima u Italiji. Potom je uveden kajkavski, a zatim i čakavski.

Kada i kako je postavljen zahtjev da se moliškohrvatski uvrsti u ISO 639-3?

Zahtjev je postavio 6. ožujka 2012. njegov proučavatelj profesor Walter Breu [v. ovdje]. Zahtjev mu je pozitivno recenziran i prihvaćen 23. siječnja 2013. godine. Moliškohrvatskomu tada je dodijeljena oznaka svm i ime Slavomolisano [v. ovdje]. U bazi se navodi da Slavomolisano pripada porodici slavenskih jezika, no ne svrstava se u makrojezik „Serbo-Croatian“. Pod tim makrojezikom nema ni kajkavskoga ni čakavskoga. Stoga je očito da „Serbo-Croatian“ u ISO 639-3 nije apstraktni „srpsko-hrvatski" ili „srednjojužnoslavenski“ „dijasistem“ kako ga je definirao Dalibor Brozović, nego da ondje predstavlja nešto drugo, vjerojatno zamišljeni sustav suvremenih štokavskih ili štokavski stiliziranih idioma povezanih međusobnom razumljivošću. No zapravo je nepoznato tko je, kada i kako točno definirao sadržaj pojma „Serbo-Croatian“.

Nakon što je SIL International od Waltera Breua 2012. godine doznao za postojanje moliškohrvatskoga odnosno moliškoslavenskoga jezika, uvrstio ga je ne samo u ISO 639-3 nego i u popis jezika u svojoj publikaciji Ethnologue. Međutim, prema opisu u Ethnologueu može se zaključiti da je moliškoslavenski izravni izdanak praslavenskoga jezika koji je niknuo na prostoru današnje Italije i koji se zove na-našu [v. ovdje]. Točno je pak da moliškoslavenski potječe od arhaičnih hrvatskih štokavskih govora s čakavskim elementima. Njegovi prvi nositelji bili su hrvatski iseljenici koji su u XV. stoljeću pobjegli od Turaka. Njihov se jezik stoljećima razvijao u izolaciji od drugih hrvatskih govora i pod utjecajem talijanskoga. Talijanske su ga vlasti 90-ih godina uz suglasnost njegovih nositelja zaštitile kao autohtoni jezik pod hrvatskim imenom, o čemu svjedoče i dvojezične ploče u njihovim selima.

montemitro2

Nije li se moliškohrvatski mogao evidentirati pod imenom pod kojim su ga zaštitile talijanske vlasti?

Naravno da se tako mogao i trebao evidentirati, no prof. Walter Breu to nije predložio, a sve da i jest, pitanje je bi li djelatnici SIL Internationala to prihvatili. U tekstu svojega zahtjeva prof. Breu tvrdi da treba izbjeći podređivanje moliškoslavenskoga nekomu standardnomu jeziku srpsko-hrvatskoga makrojezika, pa nadodaje „tj. hrvatskoga ili bošnjačkoga“ („bosnian“), iako znade da moliškoslavenski s bošnjačkim jezikom nema dodirnih točaka i da je riječ o jeziku Hrvata katolika koji su pobjegli pred Turcima prije 500-tinjak godina. Tvrdi kako se samo čini da su govornici slavenomoliškoga uključeni pod „hrvatski“ i da je to u suprotnosti jezičnoj stvarnosti i njihovoj izrazito talijanskoj samoidentifikaciji. Za profesora Breua jezična je stvarnost takva kakva jest zato što „hrvatski“ sukladno predispozicijama SIL Internationala, i možda sebe samoga, reducira na suvremeni hrvatski standardni jezik. Kao da je tko u 15. stoljeću mogao naučiti današnji hrvatski standardni jezik.

Profesor Breu u svojim radovima moliškohrvatski najčešće zove „slavenskim“ i „južnoslavenskim“ [v. ovdje]. To nije pogrješno, pa i stoga što je u moliških Hrvata došlo do gubljenja hrvatskoga etničkoga imena i do samoidentifikacije vlastita jezika glotonimom na našu. No ipak nije u redu zatvarati oči pred aspektima njihova hrvatstva, jasno prepoznatljiva npr. u dokumentarnom filmu „S one strane mora“ Bogdana Žižića iz 1967. godine [v. ovdje]. Walter Breu piše 2008. godine da se u Mundimitru u moliških Slavena podosta dobro prihvaća hrvatstvo koje (nakon nastanka Republike Hrvatske) propagira hrvatska strana, no da je narod u Acquavivi rezerviran prema takvim idejama. Godine 2012. piše, već sam rekao, da u moliških Slavena prevladava izrazito talijanska samoidentifikacija, iz čega bi se moglo zaključiti da se otpor hrvatstvu pojavio i u Mundimitru. Time se stvara dojam da „hrvatska strana“ moliškim Slavenima nameće hrvatsku samoidentifikaciju, možebitno u nekom dosluhu s talijanskim vlastima koje su njihov manjinski jezik, možda protiv njihove volje, zaštitile kao „hrvatski“. Da je riječ o iskrivljenom sagledavanju, utemeljenom na neopravdanim predrasudama, pokazuje među ostalim ime nogometne momčadi „Hrvatski otok u Molisi“ iz Acquavive, koju su tamošnji moliški Slaveni osnovali 2010. godine.

Isola Croata de Molise

A.s.d. Isola Croata Del Molise, 86030 Acquaviva Collecroce [v. ovdje]; [ovdje]

Da procjena Waltera Breua nije ispravna, pokazuje i moliškoslavenska glazbeno-pjevačka skupina mladih „KroaTarantata“, osnovana također 2010. godine. Donja je fotografija snimljena 2016. godine u Slovačkoj, gdje je KroaTarantata nastupila svojom voljom, a ne na poticaj „hrvatske propagande“. Skupina je došla u posjet tamošnjim gradišćanskim Hrvatima i sudjelovala u 28. Festivalu hrvatske kulture, osjećajući da im je ondje prirodno mjesto. A što u njihovu imenu znači „Kro“, nije se teško dosjetiti.

KroTarantata

KroaTarantata

Dolje navedene snimke KroaTarantate potvrđuju da nije „hrvatska propaganda“ ako moliške Slavene zovemo moliškim Hrvatima, a njihov jezik moliškohrvatskim. Rekao bih da je riječ o protuhrvatskoj propagandi ako se netko svim silama, mimo struke i znanstvenoga poštenja, trudi potisnuti hrvatski aspekt iz njihova identiteta.

 

Molim Vas da nam sada opišete kako je teklo uvrštavanje kajkavskoga u ISO-639-3.

Kajkavska renesansa

Gospodin Mario Jembrih, po struci informatičar s adresom u Beču, podnio je u ime „Udruge za kulturnu raznolikost i održivi razvoj društva – Kajkavska renesansa“ SIL Internationalu dva zahtjeva vezana uz kajkavski. Prvi je zahtjev predao 2013. godine [v. ovdje] [ovdje]. Brojne formulacije i argumentacija govore da je Jembrihov zahtjev napisan pod izravnim utjecajem zahtjeva Waltera Breua o kojem sam upravo govorio. Jembrihov zahtjev podržale su četiri osobe, od kojih su trojica poznati hrvatski jezikoslovci. Ne znam u kojoj su mjeri oni bili upućeni u sadržaj zahtjeva Marija Jembriha, no kao njegovi formalni podržavatelji snose odgovornost i mogu se smatrati supredlagateljima. U Jembrihovu zahtjevu navodi se da se kajkavski jezik službeno smatra dijalektom službenoga hrvatskoga jezika. Jembrih tumači u skladu s Walterom Breuom i predispozicijama SIL Internationala da je to u suprotnosti s lingvističkom realnošću. Hrvatski, bošnjački („bosnian“) i srpski jezik imaju štokavsko narječje kao zajedničku osnovicu, a kajkavski da ne pripada štokavskoj skupini. „Budući da su kajkavski i hrvatski slabo ili nikako međusobno razumljivi, kajkavski ne može biti dijalekt hrvatskoga jezika.“ Tvrdi se i da je kajkavski sličniji slovenskomu nego hrvatskomu. Vezano uz odnos kajkavskoga i slovenskoga Jembrih spominje bliske kulturne i književne veze između kajkavskoga jezika i prekmurskoga (dijalekta slovenskoga jezika) koji se govori u sjeveroistočnim susjednim područjima u Sloveniji i Mađarskoj. Jembrihu se čini da je prekmurski leksički i gramatički bliži kajkavskomu nego slovenskomu jeziku. S obzirom na to nejasno je zašto tvrdi da su samo hrvatski kajkavci izvorni govornici kajkavskoga jezika i zašto nije dosljedno svojoj argumentaciji zatražio uključivanje barem prekmurskoga dijalekta slovenskoga jezika u „kajkavski jezik“. Poznato je da je nominalna i jezična kroatizacija susjednih krajeva u Sloveniji vođena ponajprije iz hrvatskih kajkavskih, kajkavsko-čakavskih i ponešto čakavskih krajeva. Jembrih se vezano uz to mogao pozvati na knjigu slovenskoga povjesničara Borisa Goleca objavljenu 2012. pod naslovom „Nedokončana kroatizacija delov vzhodne Slovenije med 16. in 19. stoletjem. Po sledeh hrvaškega lingvonima in etnonima v Beli krajini, Kostelu, Prekmurju in Prlekiji“.

Golec

Korice hrvatskoga izdanja Golecove knjige iz 2018. godine

Kako je SIL International riješio Jembrihov zahtjev?

Zahtjev mu je odbijen [v. ovdje]. Međutim, u odbijenici se kaže da je zahtjev sadržajno opravdan jer se čini da doista postoje dijelovi kajkavskoga jezičnoga kontinuuma koji nisu razumljivi govornicima štokavskoga varijeteta, a koji je temelj hrvatskomu jeziku. No zbog trenutačnih ograničenja ISO norme nema načina na koji bi se taj novi (kajkavski) jezik mogao uvesti. Napominje se da je ISO 639-2 odlučio priznati jezike bošnjački („bosnian“), srpski i hrvatski na temelju nacionalnih (tj. državnih) granica, a ne jezičnih čimbenika. Oni zajedno čine makrojezik „srpsko-hrvatski“ (hbs). U kontradikciji s postavkom prema kojoj se hrvatski definira isključivo prema svojemu štokavski stiliziranomu standardnomu jeziku, autori odbijenice kažu da nema načina da se kajkavski prihvati kao novi jezik unutar postojećega makrojezika jer da bi to značilo razdvajanje onoga što trenutačno predstavlja hrvatski, a to bi pak obezvrijedilo dosadašnju uporabu oznake hrv u knjižničnim katalozima. Nastavljaju nerazumljivo da prihvaćanje kajkavskoga izvan srpsko-hrvatskoga makrojezika ne rješava problem jer da je trenutačna uporaba oznake hrv još uvijek nevrijedeća. Time zapravo priznaju da način na koji SIL International rabi oznaku hrv nema uporišta u normi 639-2 i da vezano uz to pokušava voditi neku svoju jezičnu politiku. Autori odbijenice dodatno komentiraju, vrlo jasno, da svojom odbijenicom kriterij međusobne razumljivosti podređuju normi ISO 639-2 i da problem prvo treba riješiti na razini ISO 639-2, a tek potom na razini ISO 639-3 [v. ovdje].

Kako je naposljetku došlo do uvođenja kajkavskoga kao jezika u sustav ISO 639-3?

Mario Jembrih bio je uporan pa je 2014. podnio novi zahtjev i zatražio priznanje „kajkavskoga književnoga jezika“ na temelju njegove povijesne pisane uporabe [v. ovdje]. Tomu je zahtjevu s pravom udovoljeno pa je 1. prosinca 2015. godine „kajkavski književni jezik“ dobio kao povijesni književni jezik koji je postojao do 19. stoljeća od organizacije SIL International ISO-oznaku kjv [v. ovdje]. Taj njegov prijedlog podržalo je petero jezikoslovaca.

Je li Mario Jembrih imao kakav politički cilj koji ga je možebitno motivirao na postavljanje zahtjeva SIL Internationalu?

Prema podatcima dostupnima na mreži on je oko 2012. godine došao iz Beča u Hrvatsku i te godine pod imenom „Udruga Kajkavska renesansa“ pokušao potaknuti kulturnu revoluciju u sklopu koje bi se kajkavci formirali kao posebna etnička skupina s posebnim jezikom. Međutim, gotovo nikoga nije uspio zainteresirati za svoje ciljeve pa se 2019. godine neobavljena posla vratio u Beč. Iako mu je projekt propao, i u novije vrijeme nastupa s istih pozicija.

Kajkavska renesansa2

Ideja koju je Jembrih pokušao ostvariti mogla je pasti na pamet samo nekomu tko definitivno ne pozna naše kajkavce. Kao da je netko na papiru u nekoj bečkoj kancelariji vidio pisati „kajkavsko narječje“ i dosjetio se pretvoriti ga u „kajkavski jezik“, očekujući valjda da bi tako mogla nastati neka ozbiljnija skupina ljudi koja bi zastupala ideju „kajkavskoga naroda“. Iz nečije bečke perspektive ta je ideja mogla izgledati ostvarivom, no na terenu je morala propasti. Iako je Jembrihov projekt unaprijed bio osuđen na propast, jezično-politički svakako je zanimljiv.

Zašto mislite da je formiranje kajkavske etničke podskupine putem kajkavskoga jezika bila zamisao koja je unaprijed bila osuđena na propast?

Nikada u povijesti nije bila provedena homogenizacija govornika kajkavskih idioma u neku kajkavsku etničku ili političku zajednicu ili bilo koji drugi oblik društvene zajednice. Isto vrijedi i za čakavce. Pojam kajkavski dijalekt ili narječje kao i čakavski dijalekt ili narječje nastali su kao jezikoslovni apstraktni pojmovi i kao takvi su ušli u širu uporabu. Kajkavci su stoljećima bili i ostali državotvorni Hrvati i nositelji hrvatske nacionalne misli. Kada su prije formiranja suvremenih nacija u 19. stoljeću pisali književnim jezikom kajkavske stilizacije, zvali su ga redovito hrvatskih imenom, a u njega su kao kontaktne sinonime redovito uključivali štokavske i čakavske istovrijednice. Naposljetku su oni sami zbog hrvatskoga zajedništva napustili kajkavski književni jezik i uveli u svoju uporabu književni jezik štokavske stilizacije, takve stilizacije da bude prihvatljiva i Hrvatima kajkavcima, čakavcima i štokavcima. Međutim, krajem druge polovice 19. stoljeća prevladao je u hrvatskom jezikoslovlju novoštokavski purizam, predvođen filološkom školom hrvatskih vukovaca. Mi svi imamo razloga biti nezadovoljni tim dijelom njihove ostavštine. Negativno ili implicitno negativno gledište prema kajkavštini imalo je u 20. stoljeću u okviru dviju Jugoslavija i čisto političke motive. Osim njih na status kajkavštine utjecao je i zastarjeli jezikoslovni postulat: „Blago narodima koji gube dijalekte!“ Međutim, takvi postulati i negativni stereotipi dubinski ipak nisu promijenili jezični osjećaj hrvatske jezične zajednice. To je postalo bjelodano 1966. godine kada je pokrenut Festival kajkavskih popevki u Krapini s deklariranim ciljem njegovanja žive riječi i melosa krajeva „u kojima se govori kajkavski“. Odaziv na Festival kajkavskih popevki srušio je sve dijalektalno-regionalne okvire. Šibenčanin Vice Vukov mogao se stoga proslaviti svojom fenomenalnom izvedbom kajkavske pjesme Suza za zagorske brege, a Dubrovački trubaduri kajkavskom nacionalnom uspješnicom Mi smo dečki kaj pijemo stoječki (1972.). Zahvaljujući tada uspostavljenoj suradnji s nizom Dubrovčana poput pjevačke dive Tereze Kesovije, Luke Paljetka i Đele Jusića, a i drugih hrvatskih glazbenika nekajkavaca kao što je bio Arsen Dedić, koji su također usko bili vezani uz festival u Krapini, u siječnju 2023. u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku održan je koncert kajkavskih popevki „U ozračju KAJ-a“.

Takvi jezični odnosi dijalektološki nisu mjerljivi, no ključni su za razumijevanje hrvatske jezične zajednice?

Mjerljivi su u sklopu pojmovlja Kennetha Leea Pikea, tj. emskoga (unutarnjega) pogleda na našu jezičnu zbilju. Podsjetio bih da se njemački lingvist, germanist i slavist Leopold Auburger u knjizi „Hrvatski jezik i serbokroatizam“, izišloj na njemačkom 1999. i u hrvatskom prijevodu 2009., služi pojmovima „emski“ i „etski“ koje je definirao Kenneth Lee Pike, uzimajući ih kao središnju teorijsku okosnicu pri opisivanju hrvatske jezične situacije i hrvatske jezične samobitnosti. Iako se Kenneth Lee Pike slavistikom ni pitanjem hrvatskoga jezika nije bavio, on je za kroatističko poimanje hrvatskoga jezika kroz Auburgerovu recepciju postao vrlo važan. Kolege iz SIL Internationala trebali bi se upoznati s primjenom njegova pojmovlja u spomenutoj knjizi Leopolda Auburgera i u drugim njegovim radovima. Pristupajući idiomima hrvatskoga jezika s pozicija serbokroatizma, SIL International krši temeljne postulate Kennetha Leea Pikea.

Višestoljetna povezanost ča – kaj – što dobila je 2019. i svoj formalno-pravni epilog?

Da. Na prijedlog Bračanina Drage Štambuka, pjesnika i diplomata, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske godine 2019. uvrstilo je na popis hrvatske nematerijalne kulturne baštine Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što, čime je formalno-pravno određen okvir hrvatskoga jezičnoga identiteta unutar kojega kajkavština ima mjesto koje mu pripada.

Što biste predložili s ciljem očuvanja kajkavskih i čakavskih idioma?

Osim aktivnosti koje se već provode, na razini cijele Hrvatske trebalo bi učenike osnovnih i srednjih škola audiovizualnim materijalima upoznavati s kajkavskim i čakavskim idiomima. A na normativnoj razini trebalo bi razmisliti o stvaranju prostora za kajkavske i čakavske dublete, barem simbolične prirode. Takav prostor imaju npr. neki dubrovčanizmi pa zašto ne bi imali i kajkavizmi i čakavizmi.

Kajkavska renesansa3

Je li u ISO 639-3 ili u Ethnologueu evidentiran gradišćanskohrvatski jezik?

Ne. U Ethnologueu ni u ISO 639-3 nema gradišćanskohrvatskoga, iako on ima oko 55 tisuća govornika, svoj standardni jezik i status službenoga jezika u austrijskom Gradišću [v. ovdje], gdje se njime služi još oko 20 tisuća ljudi. U ISO 639-1 i 639-2 nije evidentiran zato što je riječ o podsustavu hrvatskoga jezika i manjinskom idiomu. No nije jasno zašto nije evidentiran u Ethnologueu, pogotovo kada se uzme u obzir skrb SIL Internationala za ugrožene jezike i jezične skupine. Razumijem da gradišćanski Hrvati kao katolici nisu bili predmet misionarskoga interesa SIL Internationala, ni predmet interesa njegovih terenskih lingvista koji među domorodačkim narodima provjeravaju međusobnu razumljivost i tako crtaju jezične granice. No gradišćanskohrvatski nadaleko je poznat jezik, ima bogatu književnost i opisuje se u svim suvremenim ozbiljnijim slavističkim pregledima slavenskih jezika i književnosti. Kolege iz SIL Internationala morali bi se upoznati i s činjenicom da su gradišćanskohrvatski idiomi dijalektalno gledano čakavski, štokavski i kajkavski, a da pitanje njihova standardnoga jezika predstavlja drugu razinu jezičnoga sagledavanja. Genetsko-tipološki riječ je o sustavu idioma koji su neupitno dio hrvatskoga jezika, a tim imenom zovu ga njegovi govornici stoljećima, sve do danas. Gradišćanski Hrvati osjećaju se pripadnicima istoga naroda kojemu pripada i većinsko stanovništvo Republike Hrvatske i Hrvati u Bosni i Hercegovini. Kada bi se gradišćanskohrvatski u ISO 639-3 evidentirao na primjeren način, mogao bi biti uvršten jedino kao podkategorija hrvatskoga jezika, no time bi propao model u kojem se hrvatski jezik reducira na suvremeni hrvatski standardni jezik, čemu je pak konačni cilj učinkovitije oformljivanje tzv. BKS-jezika, bivšega srpskohrvatskoga.

Kako je teklo uvođenje čakavskoga u sustavu ISO?

Za razliku od kajkavskoga, koji je priznat samo kao povijesni književni jezik, čakavski je za SIL International i ISO 639-3 zaseban živući slavenski jezik [v. ovdje]. Upisan je 23. siječnja 2020. s oznakom ckm na prijedlog američkoga lingvista Kirka Millera. Međutim, Miller je, formalno gledano, predložio uvođenje „čakavskoga književnoga jezika“ i u zahtjevu napisao, među ostalim, da je riječ o najstarijem obliku pisanoga hrvatskoga jezika [v. ovdje]. To SIL International nije potaknulo na razmišljanje. On je sam i na svoju ruku zakoračio korak dalje i mimo Millerova zahtjeva učinio ono što je prethodno, pri odbacivanju prvoga Jembrihova zahtjeva, predstavio nemogućim. Uvrštavanje čakavskoga kao „zasebnoga“ slavenskoga jezika u ISO 639-3 govori nam da od SIL Internationala možemo svašta očekivati i da bi on mogao nastaviti ponašati se kao da smo neko slabo poznato domorodačko afričko pleme, a ne zajednica s visokoizgrađenom jezičnom svijesti koja u neprekinutu kontinuitetu već tisuću godina baštini pisanu riječ. Točno je da je jedan dio Hrvata krenuo u 19. stoljeću u projekt stvaranja zajedničkoga književnoga (standardnoga) jezika sa Srbima, no isto je tako točno da se do cilja nikada nije došlo i da je projekt definitivno propao. SIL International trebao bi uzeti u obzir, kada je riječ o zaštiti ugroženih jezika, da je stoljetna hrvatska jezična samobitnost bila ugrožena konstruiranim serbokroatizmom i da on svojim nelogičnim postupcima serbokroatizam ne bi trebao podupirati.

U kojoj su mjeri ISO norme za nas uopće relevantne? Donose li se one o našim dijalektima kao što je čakavski sa znanjem ili bez znanja naših nacionalnih institucija?

Hrvatski zavod za norme [v. ovdje] vjerojatno raspolaže tom informacijom. On zasigurno prati djelovanje međunarodnih institucija za normizaciju kada se bave sadržajima koji su najuže vezani uz Republiku Hrvatsku. Naime, Republika Hrvatska članica je Međunarodne organizacije za normizaciju. A prema Zakonu o normizaciji (NN 80/13, čl. 12, st. 5) međunarodni ugovori obvezuju Republiku Hrvatsku uzimati u obzir međunarodne norme pri izradbi hrvatskih norma. Ta obveza proizlazi iz Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji [v. ovdje].

Što bi bilo ako bi se kojim slučajem u ISO sustavu kao jezik Republike Hrvatske odredio „srpsko-hrvatski“?

To se ne će dogoditi pa takva pitanja ne treba postavljati. No kada već pitate, sigurno bi malo tko u Hrvatskoj to prihvatio. Pa nismo prihvaćali taj naziv ni za vrijeme Jugoslavije. Njegovim neočekivanim širenjem došlo bi do negativnih posljedica za položaj hrvatskoga jezika u inozemstvu i unazadilo bi našu jezičnu samobitnost zbog koje smo dobili posebnu oznaku u ISO 639-1 i 639-2. Nadam se da nikomu u SIL Internationalu nije u interesu poticati takav razvoj. Dugoročno utjecaj ISO norma ne treba podcjenjivati, no ne treba smetnuti s uma ni to da su Hrvati pobijedili dvije protuhrvatske jezične politike u dvjema Jugoslavijama i da sada imamo svoju državu pa smo u boljoj situaciji nego prije.

Zahtjeve za dodjeljivanjem ISO oznaka vezanih uz hrvatski jezik donose pojedinci iz inozemstva, i oni bez stručnih kompetencija, a naša središnja ustanova zadužena za hrvatski jezik drži se po strani, kao da se to nje ne tiče. Kako biste Vi u postojećem okviru ISO 639-3 odredili hrvatski jezik i njegove sastavnice?

Da bi se hrvatski jezik mogao ispravno predstaviti unutar postojećega okvira ISO 639-3, treba mu dodijeliti status makrojezika kakav ima norveški i u njega uključiti sljedeće sastavnice: 1) hrvatski standardni jezik, 2) moliškohrvatski (slavomolisano), 3) gradišćanskohrvatski, 4) crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, 5) hrvatski čakavski književni jezik, 6) hrvatski kajkavski književni jezik, 7) hrvatski štokavski književni jezik (štokavski stilizirana hrvatska književnojezična uporaba do konačne standardizacije u 19. stoljeću, koja ni do danas nije zamrla nego živi u sklopu tzv. dijalektalne književnosti), 8) hrvatski hibridni književni jezik (povijesni književni jezik u kojem su se objedinjavale dijalektalne značajke triju hrvatskih narječja).

U ISO 639-3 treba, dakle, moliškohrvatski jezično povezati s hrvatskim jezikom kao njegovim izvorištem, no ujedno i s Italijom kao njegovom matičnom državom. Gradišćanskohrvatski treba također uvesti i povezati s matičnim hrvatskim jezikom i sa zemljama u kojima se rabi kao manjinski i službeni jezik. Crkvenoslavenski jezik izvorno nije hrvatski, no njegova hrvatska redakcija neupitno je važan hrvatski književni jezik i kao takav poznat u slavističkoj znanosti. Njega treba ujedno odrediti i kao dio crkvenoslavenskoga makrojezika, koji također treba uvesti kao posebnu kategoriju, osim one već postojeće kao zasebnoga jezika s više imena. Treba razumjeti da u ispravnom sagledavanju tih odnosa objektivan opis leži u inkluzivnosti. U ispravno postavljenim okvirima nije problematično podastrijeti i informaciju o tom da štokavština nije samo hrvatska ili da zbog novoštokavske stilizacije srednjojužnoslavenski standardni jezici u hijerarhiji sličnosti ili tipološke podudarnosti zauzimaju prvo mjesto među slavenskim standardnim jezicima. No prešutjeti jedno, a potencirati samo ono drugo, nije objektivno pa to ne ćemo prihvatiti.

Mogu li u istom sustavu supostojati hrvatski makrojezik i srpsko-hrvatski odnosno srednjojužnoslavenski makrojezik?

Na primjeru hrvatskoga i „srpsko-hrvatskoga“, koji treba preimenovati u srednjojužnoslavenski, vidi se da postoje barem dvije vrste kvalitativno različitih makrojezika (kad se već moramo služiti tim pojmom jer je zadan). Jedan je tip makrojezika srednjojužnoslavenski (sada „srpsko-hrvatski“), koji prepoznaju jezikoslovci na temelju međusobne razumljivosti i gramatičkih struktura standardnih jezika, a drugi je tip makrojezika hrvatski, koji jednim jezikom na razini njegovih narječnih idioma i jezika literarne produkcije prepoznaju njegovi nositelji na temelju vrijednosnih i kulturoloških kriterija. Ozbiljna lingvistika na temelju rekonstruiranih dijalektalnih izoglosa ne smije prekrajati kulturnojezične i njezine lingvističke danosti koje su stvarane stoljećima jezičnom uporabom i komunikacijom. Ona je obvezna u svojim klasifikacijama svestrano i objektivno predočiti činjenično stanje.

Zahtjev Marija Jembriha imao je više podržavatelja, a zahtjev Waltera Breua i Kirka Millera nijednoga. Zašto?

Zato što Mario Jembrih nije imao stručne kompetencije za postavljanje takva zahtjeva. Njemu su stoga trebali kompetentni podržavatelji. Među njima se nalazi i profesor Josip Silić kao autor jezikoslovne teorije na kojoj počiva Jembrihov zahtjev. On je već u drugoj polovici 90-ih počeo razrađivati teoriju o jeziku kao sustavu i jeziku kao standardu. Unutar nje postavio je anatomističko-strukturalističku tezu da Hrvati nemaju jezik koji se sastoji od triju narječja, nego da imaju tri hrvatska narječja. Njih je predstavio posebnim i zatvorenim sustavima, s čim bi se dijalektolozi teško složili. Budući da je hrvatski standardni jezik štokavski stiliziran, Silić je tvrdio da u njem kajkavizmi i čakavizmi imaju status inojezičnih elemenata. Njegova teorija davala je temelj za osmišljavanje triju nepostojećih zasebnih jezika, kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga. Radoslav Katičić, jedan od najvažnijih hrvatskih lingvista, i u svjetskim razmjerima jezikoslovni autoritet, kritički se osvrnuo na Silićevu teoriju i odbacio ju. Kuriozitet je da smo ju gotovo istodobno osporili kolegica Snježana Kordić i ja 2008. godine [v. ovdje], svatko sa svojih stajališta. Kolegica Kordić nije prepoznala potencijal Silićeve teorije za svoje serbokroatističke jezičnopolitičke ciljeve pa ju je napala kao „nacionalističku“ u tekstu pod naslovom „Izmišljanje neodrživih teorija“ [v. ovdje, str. 232.-233.]. U isto je vrijeme Josip Silić zajedno s dva druga suurednika pripremao zbornik radova koji je u veljači 2009. izišao pod naslovom „Jezični varijeteti i nacionalni identiteti. Prilozi proučavanju standardnih jezika utemeljenih na štokavštini“. U tom zborniku objavljen je među ostalim i moj članak „Hrvatski jezik u višenacionalnim državnim zajednicama“ u kojem iznova osporavam Silićevu teoriju i zastupam stajalište da su lingvistički gledano svi južnoslavenski idiomi mogli postati jednim zasebnim jezikom, no da to nisu postali zbog književnojezičnih izgradnja koje su bile uvjetovane kulturno-političkim okolnostima. U njima se hrvatski jezik izgradio kao jezik s tri narječja, a kojega je dio i gradišćanskohrvatski [v. ovdje, str. 180.-181.]. Stoga kajkavski i čakavski mogu biti jezicima samo kao podsustavi hrvatskoga kao zasebnoga jezika, a  nisu i ne mogu biti sami zasebni jezici na razini hrvatskoga jer se takvima nisu izgradili. Na taj način to doživljava golema većina Hrvata, a teorijskolingvistički obrazložio je Leopold Auburger s pomoću pojmovlja Kennetha Leea Pike. SIL International to treba prihvatiti, a ne baviti se izmišljanjem i uvođenjem novih, nepostojećih zasebnih jezika koje nije osmišljala ni uvodila ni serbokroatistički usmjerena jugoslavenska jezična politika.

Vi smatrate odgovornim SIL International, a ne pojedince koje također kritički spominjete?

Pojedinac ima pravo govoriti i misliti kako mu je volja, no institucija se mora ponašati institucionalno. Ako SIL International treba ideološki neutralan naziv za makro-kategoriju koja obuhvaća središnji dio južnih Slavena, tj. jezični prostor između Slovenije na sjeveru i Bugarske i Makedonije na jugu, neka uzme semantički proziran i neutralan naziv „srednjojužnoslavenski“ koji je svojedobno predlagao Dalibor Brozović.

udruga Cakavski jazik

Molim da se još osvrnete na SDP-ov prijedlog da se u Poreču čakavski uvede kao treći službeni jezik.

Na našim mrežnim portalima objavljeno je tim povodom više dobrih reakcija, spomenuo bih tekstove Marija Mihovila Letice [v. ovdje], Hrvoja Hitreca [v. ovdje] i Viktora Matića [v. ovdje]. Tim je povodom rečeno uglavnom sve što treba. Nadodao bih da čakavski kao službeni predlaže politička opcija koja pri zapošljavanju pomoćnih radnika za odvoz smeća u Istri kao uvjet određuje znanje talijanskoga, a naposljetku se ispostavlja da za taj posao nema ni onih koji dobro znaju hrvatski, a kamoli talijanski. Ta se politička opcija u Istri od 90-ih godina do danas nerazumno zalaže za talijanizaciju Istre, a u stvarnosti dovodi do toga da se broj Talijana u Istri smanjuje. Uvođenje „čakavskoga jezika“ kao službenoga ne smatram ostvarivim ni potrebnim. No budući da je tomu inicijalni poticaj dao SIL International, pitam se je li on svjestan toga da u nas svojim odlukama postaje političkim i jezičnopolitičkim akterom. Sigurno je to da u tu svrhu nije dobio zaduženje za normu ISO 639-3.

udruga Cakavski jazik2.png

Za kraj našega razgovora primijetio bih da će se hrvatske institucije morati obratiti SIL Internationalu sa zahtjevom da se ispravi i popuni evidencija hrvatskih idioma u ISO 639-3. Međutim, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje takvim se poslovima očigledno ne bavi, a Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti misli da SIL International jezične oznake donosi privatno, a ne kao tijelo Međunarodne organizacije za normizaciju (ISO)?

Matica hrvatska reagirat će prema SIL Internationalu i svima kojima treba. Predsjedništvo Matice hrvatske već je prihvatilo prošloga tjedna (24. veljače) prijedlog njezina pročelnika Odjela za jezikoslovlje dr. sc. Igora Marka Gligorića da se krene u taj posao. Predmet je važan i treba mu se ozbiljno posvetiti. Vjerujem da će članovi Matice hrvatske i njezin Odjel za jezikoslovlje napraviti sve što treba. Sada nema potrebe ulaziti u to što misle ili rade druge hrvatske institucije, svatko neka radi najbolje ono što može.

Onda nam sada ne preostaje ništa drugo nego Matici hrvatskoj poželjeti mnogo sreće pri uvođenju reda u evidenciju hrvatskih idioma u ISO sustavu!?

Tako je. Vama zahvaljujem na interesu koji ste pokazali za ovu temu. Matica hrvatska reći će svoje mišljenje, a mjerodavna tijela SIL Internationala i Međunarodne organizacije za normizaciju donijet će svoje odluke. Kakve god one da bile, ne će se temeljiti na hrvatskoj šutnji. Šutnja se može protumačiti kao davanje suglasnosti odlukama s kojima se ne slažemo i koje nisu znanstveno utemeljene.

Razgovarao: Marko Curać

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sri, 21-02-2024, 23:36:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.