Uz blagdan sv. Valentina

Knjiga „U zagrljaju ljubavi“ meditativna je zbirka dominikanskoga svećenika dr. Zvonka Džankića (Lipa, BiH, 1967.), koja se prirodno nadovezuje na prethodnu „Četiri godišnja doba“, obje objavljene u Dominikanskoj nakladi Istina. Upravo o blagdanu sv. Valentina, kada je sve oko nas konzumeristički nameračena „ljubav“, iskazivana darovima, vidljivim, materijalnim, željeli smo, u samoći samostana Kraljice sv. Krunice u Kontakovoj ulici na zagrebačkoj Koloniji, čuti riječ-dvije više o ljubavi, žrtvovanju u ljubavi i iz ljubavi, potpunoj predanosti, neovisno o tome živi li osoba sama ili u zajednici. U suživotu s Bogom, planinareći, putujući, radujući se svakomu novomu svitanju, suncu, kiši, o. Džankić trudi se svakom sličicom probuditi ono zanemareno, uspavano u čovjeku: „Naizmjenična igra Sunca i oblaka uz lagan i prohladan povjetarac prislonjen na vrhove Medvednice. Uvertira je to za skorašnja jesenja lutanja, igre, ljubavi i snove. Za transcendentalna putovanja, iskustvo nadnaravne zbilje i razmatranje rajskih širina. Mjesto je to za udah božanske ljepote i korak bliže Onome koji zna samo voljeti.“ Kako je u recenziji subratove zbirke istaknuo i o. Alojz Ćubelić, na svim njezinim stranicama iščitavamo da ljubav ne postoji bez poteškoća: „Plod je ljubavi sloboda onom koji ljubi, ali i onom koji je ljubljen. U ljubavi iziskivanje i sloboda nisu proturječni: 'Ljubi i čini što hoćeš', veli sveti Augustin. To nije lagan zahtjev. Ako istinski ljubiš, ljubav te oslobađa egocentrizma.“ Knjižica o. Zvonka ispunjena je uživanjima u trenutku, ali sve uz promišljanje dubljega smisla postojanja, uz Vivaldijevu glazbu, sljemenski grah, otočnu potragu za samim sobom, običnim prijateljskim razgovorima čiji odjeci budu zapisani u papiriće i ukoričeni – i neka je tako.

Što su Vam meditacije otkrile o ljubavi, u svakodnevnom zastajanju pred obvezama? Živeći u gradskoj vrevi čovjek rijetko zna stati, slušati i razmišljati.

Planinarenja su dobra polazna točka one nutarnje rapsodije koja me i dovela do snažnijega pisanja o ljubavi. Odlasci u prirodu omogućuju još snažnije divljenje svemu što je Bog stvorio i aktiviraju nešto što je pohranjeno u svjetove svih nas. U našem životu postoje sobe u kojima počiva potreba za ljepotom, radošću, za istinskim susretom, što nas potom vodi u nadnaravno i onkraj vremena i prostora. Upravo se s igrom, doslovno kao djeca, bude čovjekovi najdublji mehanizmi i odvode ga prema kreativnom na različitim područjima djelovanja. Kreacija nije samo lingvistička akrobatika, već ona mora poput krvotoka zagospodariti životom. Ako čovjek u samom sebi ne probudi ono lijepo, teško da i u susretu s drugim može nešto lijepo osjećati. Neovisno o tome je li riječ o odnosu muškarca i žene, voljenih osoba, prijatelja – bitan element jest znati osjećati, jer to je pokretač ljubavi. I tada shvaćamo što je ta ljubav kojom nas Bog hrani i koja nas pokreće.

Sve to divno zvuči, ali što ćemo s podcjenjivanjem ljubavi? Znamo da ona ili jest ili nije, no danas se pod pojmom ljubavi zapakira sve živo i neživo.

Dobro ste spomenuli – zapakira. I pitanje je ima li „lj“ od ljubavi u toj ponudi. Zato je dobro podsjetiti – Bog je stvorio čovjeka kao slobodno biće, pozvao ga je da bude suradnik. Hoće li to čovjek napraviti ili neće, ovisi o njemu. Bitan element u našem ljudskom životu jest sloboda, nikoga ne možemo prisiliti da nas voli niti itko može prisiliti nas da nekoga volimo. Ljubav ne poznaje institut prisile, ona je nešto posve drugo. Ljubav treba živjeti. I ako imamo pored sebe osobu koja nas voli, sve nedaće prođu, i one najteže, najbolnije. Jer, ljubav, kako je i napisao subrat Ćubelić – preobražava sve i pomaže nositi sve terete.

Da, točno, ali što sa samcima i onima usamljenima? Možemo li i tada ustvrditi – nitko nije otok? Kako u tom statusu do ljubavi?

Ljubav nije vezana izričito uz jednu osobu – hoću li živjeti s njom ili neću. Primjerice, unutar naše redovničke zajednice – prvotan je odnos prema Bogu. Muškarac ili žena koji iz različitih razloga žive sami također moraju osvijestiti da su voljeni od Boga. Čovjek koji to prihvati, neovisno o samačkom kućanstvu, osjeća tu ljubav u svojem životu. Valja to promatrati i kroz altruističku dimenziju sebedarja, volontiranje, pomaganje. Bog je možda tog pojedinca i zamislio tako da može više ostvariti tim putom nego u bračnoj zajednici. To je put kroz život kojim nas Bog vodi. Važno je detektirati Njegovo usmjeravanje da čak i kroz samoću želi ostvariti čudesna djela. Ta je osoba produljena ruka koja nastavlja djelo spasenja, kreaciju i moguće je mnogo toga promijeniti. Mnogi poznanici i prijatelji samci bili su od nemjerljive pomoći svojim roditeljima i rodbini u najtežim trenutcima, što je također potvrda njihove snage i plemenitosti.

Jedan od upečatljivih citata iz knjige „U zagrljaju ljubavi“ jest i ono: „Goni me opetovano pisati i pričati o ljubavi koja opetovano stvara umjetnička djela s potpisom vječnosti.“ Kako ljubav povezuje ovozemno i eshaton?

Jedino istinska ljubav može nas pripremiti za susret sa Stvoriteljem. Dakle, ne samo da nas vodi kroz ovozemni život, već nas priprema i za tu vječnu priču. Zato je istaknut i potpis vječnosti. Mi možemo živjeti ovozemni život a istodobno biti prazni. Upravo je Ljubav ono što napaja naše rupe života i sobe. Ako toga nema, onda i naš hod, i susret s vječnošću i odlazak na daleki put bez povratka – bez ljubavi postaje mučan i siromašan. Nije ovdje riječ o tomu da mi Boga „kupujemo“ ili usrećujemo. Bog je sretan ako je čovjek sretan. Zaokruživanje životne priče jest svjesnost o smislu. Poimam ga kao vrsno ugođeni simfonijski orkestar jer ako su svi glazbenici složni, nije problem ni dirigentu voditi skladbu. Postoje dragocjeni instituti koji nas mogu dovesti do ljubavi – molitvom, iskrenim prilaskom čovjeku, jer je on također Božje stvorenje.

U Vašim su meditacijama izražena putovanja, no može li uopće čovjek pobjeći od sebe, ako već i traži sebe na Lastovu ili na Medvednici?

Da, zanimljivo je pitanje bijega. Ali i ogoljenja. Evo, i u svojim meditacijama, koje isprva nisam ni namjeravao objaviti (ali je prijateljica brižno sačuvala sve zapisano), želio sam se ogoliti za dobru stvar. Tako su „Četiri godišnja doba“ otišla za Caritas župe bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici. Druga zbirka ima istovjetnu svrhu. Kako god čovjek bježi ili se ogoljuje – važno je da ga pokreće ljubav, želja za činjenjem dobrih djela. Jasno, mi smo putnici, teško se definirati – našao sam se i moja je životna priča zaokružena. Tada u nama prestaje bujati život. Tražimo se, promišljamo, imamo dvojbe, ali to je također odvažnost, hrabrost na putu. Sin Božji pada triput pod križem, ali se ne osvrće natrag. „Tamo je brdo, tamo idem i pokazat ću koliko vas ljubim“, tako otprilike kazuje Gospodin. Ako je prisutan mali dio te ljubavi i ako ga pokušavamo odjelotvoriti, onda će i naš život biti drukčiji, kao i život svih ljudi s kojima dijelimo ovozemnu priču.

Zaključno, kada će biti objavljena Vaša treća zbirka meditacija?

Poruke sam nastavio pisati, ali ne opterećujem se objavljivanjem zbirke. Važno mi je svratiti pozornost na to da, unatoč poteškoćama u životnim situacijama, postoji ljepota i ljubav koju smo od Boga pozvani otkrivati. Samo potraga za tom ljepotom bit će dovoljna za ljepši ovozemaljski boravak.

Razgovarao: Tomislav Šovagović