Razgovor s književnikom Stjepanom Tomašem

Književnik Stjepan Tomaš na Badnjak je ušao u 77. životno ljeto, iako mu u osobnoj iskaznici stoji 2. siječnja 1947. godine jer se zbog reguliranja vojne obveze muška novorođenčad upisivala u sljedeću godinu. Rođen je u Novoj Bukovici, školovao se u Đurđenovcu i Našicama, a diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je nastavničke i uredničke poslove u Belom Manastiru i Osijeku, gdje je i danas. Osim što je iza nas godina Tomaševa životnoga jubileja (75 godina), oplemenjena je i novim izdanjem prvijenca „Sveti bunar“ pedeset godina nakon prve objave, ovoga puta u izdanju ogranka Matice hrvatske u Bizovcu. Objavio je devet zbirki kratkih priča, šest romana i knjigu drama, kao i sedam romana za djecu. Dobitnik je niza priznanja, među ostalim nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za zbirku priča „Odnekud dolaze sanjari“, nagrade „Josip i Ivan Kozarac“ za roman „Guslač od marcipana“, dviju nagrada „Večernjega lista“, nagrade „Grigor Vitez“ za knjigu „Dobar dan, tata“. Tomaševa djela prevedena su na mnoge europske jezike. Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rječit, štono se kaže – bez dlake na jeziku, nagrađivani je književnik rado pristao na razgovor za Portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća, o osobnim, ali i društvenim temama.

Kako ste i što je osobno i javno obilježilo godinu na izmaku?

Manji strah od COVIDA-19 koji nas je sve iscrpio. Podnošljivije je, ali ljudi i dalje svakodnevno umiru. I ne mogu a da se ne prisjetim stihova J. Pandur koji, otprilike, glase: smrt se penje stubama iz ništavila, raste, i uskoro ću čuti njezin dah. Sve nas je zatekla i invazija Rusije na Ukrajinu koja ponovno svjedoči kako ništa nismo naučili iz prošlosti. A jedva smo 'zaboravili' naš Domovinski rat. Jeza iznutra, zima (zbog energetske krize) izvana. Obradovala me je vrlo važna inicijativa Matice hrvatske za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, tijekom godine trajno su nas radovali uspjesi naših športaša. Dobrodošao je i Schengen, valjda će nam se i euro posrećiti. Osobno sam, na neki način, zatvorio svoj stvaralački književni put dug pola stoljeća, nešto će me od toga valjda i nadživjeti.

Što Vas je iznenadilo na đermu „Svetoga bunara“ tih pedeset godina poslije, kada je knjiga objavljena u bizovačkom ogranku MH-a?

Iznenadila me je najprije činjenica da ova knjiga, unatoč tomu što ju je u Zagrebu tiskao ugledni izdavač i što je dočekana s pohvalama (i nagradom), nije 'izišla' iz Zagreba. Nije je bilo u osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici (onda valjda ni u drugima – čini se da prije 50 godina Ministarstvo kulture nije otkupljivalo knjige za njih). Iznenadio me je interes i smjelost Matice hrvatske u Bizovcu da tu knjigu ponovno tiska, iznenadilo me je što joj u tome nije pomoglo Ministarstvo kulture, a iznenadilo me je i što je ipak otkupilo 123 knjige za javne knjižnice.

Da, teško je proniknuti u kriterije mjerodavnoga ministarstva... Što vrijeme učini uspomenama koje su i u simboličnoj 1971. bile uspomene? Završava li sve povratkom u Mederovac i uvijek novim čitanjima jedne knjige, kako je u pogovoru napisala Julijana Matanović?

Čini se da moj književni put, koji se nekako zatvara, počinje i završava u Mederovcu. Ovih sam dana objavio u „Večernjem listu“ priču „Netko je ukrao Božić“. Opet zavirivanje u „Sveti bunar“, u djetinjstvo, sjećanje na jednu lijepu, davnu sličicu, čaroliju Božića, koje danas više nema. Ili mi se samo tako čini! Lokalno? Nije. Čovjek iz svoga dvorišta vidi cijeli svijet. Ako zna gledati.

Dug je put do gledanja. Kako se mijenjao Vaš pogled na svrstavanja Vaših djela u različite kritičarske ladice, iako je zapravo raznovrsnost tema, od fantastičarskih priča do novopovijesnih romana, ono što oplemenjuje autora?

Zanimljivo je sada pratiti kako su me kritičari stavljali u 'ladice'. Najprije fantastika, pa novopovijesni romani (davna i nedavna prošlost), pa suvremenost (koja nam se i danas ceri u lice), pa ratna tematika… Ja sam pisao, a onda je netko rekao kamo to spada… No sve su moje knjige kamenčići jednoga mozaika.

Jedna je od njih i „Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik)“. Zašto je ona tema medijskih napada i šesnaest godina poslije, i to bez prava na odgovor u novinama koje su Vas napale? Kako se pisac brani od govora svojih junaka, osobito kada ga se poistovjećuje samo s onim mladim junacima izvan surječja vremena Domovinskoga rata?

Šesnaest godina napada – vrlo neobično za jednu dječju knjigu. Onaj tko zaviri u taj ratni dnevnik jedne djevojčice iz Domovinskoga rata, lako će im shvatiti uzrok. No manje je jasno nešto drugo: poistovjećivanje autora s likovima knjige! S kojim likom? Jer autor je u svim likovima i nije ni u jednom. No onaj tko to čini pokazuje da uopće ne razumije književnost. Postolar bi se, ipak, trebao baviti samo cipelama.

Je li književnost centraliziranija nego prije pedeset godina? Što prebivalište izvan Zagreba odnosi, a što donosi književniku? I što se (nije) promijenilo sa samostalnom hrvatskom državom?

Možda će zvučati paradoksalno, ali danas je književnost centraliziranija nego prije pola stoljeća! Mi nismo samo zatvoreniji u odnosu na bivšu Jugoslaviju nego, što je mnogo gore, unutar Hrvatske. Dugo bih o tom mogao dokazivati. Danas, primjerice, nekoliko ponajvećih zagrebačkih izdavača dobije lavovski dio financijskih sredstava od Ministarstva kulture, ostali dobiju mrvice… A boravak piscu izvan Zagreba, s obzirom na život u provinciji, velika je mana. Ni to mi ne bi bilo teško objasniti. Ja u Zagrebu ne bih pisao bolje, ali odjeknulo bi drukčije. Za mene je, poslije „Svetoga bunara“, rekao Igor Mandić da „talentiranost ne niče gdje je siju, nego gdje mora“. Niknuo sam ja u provinciji, ali nisu me baš zalijevali… No nije mi žao života u provinciji jer je Baranja bila moja velika inspiracija. Da nisam živio u njoj, ne bih nikada napisao „Smrtnu uru“ s kojom sam (piše Krešimir Nemec u Leksikonu hrvatskih pisaca) „... u hrvatsku literaturu uveo nov prostor – Baranju“. Pisao sam podosta o ovoj čudesnoj pokrajini i ona mi je dala mnogo više nego ja njoj.

Moralo se tako zbiti, pa i prolaziti dugo traženje izdavača za roman „Ptice u šumi“ koji tematizira Osijek za vrijeme Domovinskoga rata. Postoji li (ne)vidljiva ruka cenzure koja procjenjuje koje teme nisu podobne za „javnu uporabu“?

Ne bih se usudio tako razmišljati, to bi bilo prestrašno. Ja sam imao za „Ptice u šumi“ izdavača u Zagrebu, AGM; potpisali smo i odgovarajući ugovor, koji su, bez pismenoga obrazloženja, jednostrano otkazali! Nešto se dogodilo u zagrebačkom Holdingu… Je li AGM prestao s izdavaštvom, ne znam. Potpisao sam u životu valjda pedeset ugovora o tiskanju knjiga , ali ni jedan nije bio razvrgnut. Tema zbog Osijeka '91. – ne vjerujem. Cenzura? Ne vjerujem. Valjda slučajno. Ta ni aktere događaja nisam spominjao poimenično. Svi su – ptice.

Kada se spustimo niže od ptica, smije li književnost ikada umoriti autora, da smatra kako je sve napisao? Ili da odustaje od borbe s nadmoćnijim vjetrenjačama? Zar nije baš zbog toga književnik? Što Vas je najviše zaboljelo u književnim re(d)akcijama?

Nisam se ja umorio od pisanja, ali dođe u životu svakoga pisca vrijeme kada podvuče crtu, sabere plodove svoga rada, a i napišem još ponešto… Nije riječ o nekim „nadmoćnijim vjetrenjačama“, kako kažete. Dapače, borba s njima uvijek mi je bila izazov. A što me je zaboljelo u književnim re(d)akcijama? Napis jedne osječke književne znanstvenice, npr., koja je nekoliko puta vrlo lijepo pisala o mojim knjigama, ali je nakon izlaska „Srpskog boga Marsa“ napisala, kako sam ga napisao zbog vlastite promocije. Svaka je knjiga izvjesna piščeva promocija, ali je tu bila zločesta. Tko je od hrvatskih pisaca 'profitirao' pišući o Domovinskom ratu? I koliko ih je uopće pisalo? Premalo. Bježe naši pisci od te teme (kao i mnogi drugi umjetnici, uostalom) kao vrag od tamjana, a Tomaš se njome okoristio, profitirao? Kaj god! Zbirka priča „Odnekud dolaze sanjari“ dobila je Nagradu „Gjalski“, ali za jednu naturaliziranu Zagrepčanku to su bile „budnice i davorije“. Kaže ona, otprilike, evo slobodne hrvatske države, evo sna branitelja koji se pretvorio u noćnu moru. Naravno, svaki čitatelj i kritičar može misliti i napisati što hoće o toj knjizi, ne bih nikad reagirao ni na čiji vrijednosni sud, ali ovdje je bila riječ o ideološkim razlozima. Tu smo se 'posvađali'.

Ugledne književne nagrade, uvrštenje u lektiru, postavljanje dviju drama na scenu, prijevod knjiga na strane jezike (i to nakon 40 godina na češki jezik!), mogu li te popratne laude nadahnuti, ali i otupiti književnikovo pero, za koje velite da ste ga bacili u trnje?

Ta ne kaže li naš narod: Zasviraj, pa za pojas zadjeni? 'Svirao' sam pola stoljeća u hrvatskoj književnosti, ponešto sam ostavio iza sebe, ako 'preživim' i s jednom pričom – nije malo, zar ne?!

Podijeljenost hrvatskoga (književnoga) okružja, bitke za proračunski kolač – književnik između cehovske zaštite, prosjačenja i nade u državni poticaj? Najslobodnija, najkomotnija pozicija – koja je, je li izvediva?

U trenutcima rezignacije kažem: neka je to sve iza mene. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali dolazi neko novo vrijeme, neki novi pisci, neki novi mediji. Nakon moje prve zbirke priča uslijedilo je petnaestak prikaza, mnogo za jednoga početnika, danas možete napisati „Rat i mir“ i ako prođe ispod radara nekolicine 'dežurnih' kritičara, osobito ako knjiga nije objavljena u Zagrebu, ostat će neprimijećena. Što meni danas treba da, kao neki početnik, stanem u red za sredstva Ministarstva kulture?

Nedavno je na sceni HNK-a u Osijeku postavljena drama „Guslač od marcipana“, dramatizacija Vašega istoimenoga romana. Kako ste zadovoljni onim što ste vidjeli na sceni?

Nisam zadovoljan. Iako se na uprizorenju moga romana našlo ugledno društvo (dramatičarka, scenografkinja, kostimografkinja, redateljica) razočaralo me je ono što sam vidio. Dramatična/tragična sudbina mladoga hrvatskoga genija Franje Krežme prikazana je razvodnjeno, nezanimljivo, odvija se pravocrtno, kao priča, bez uzbuđenja i strasti, čega je u Krežminu životu, nažalost, bilo odviše, a ima ga, naravno, i u mom romanu. Ne govorim to zato što nije rađena moja dramatizacija, nisam toliko tašt, ali nisam ni početnik u drami da ne bih shvaćao kako ona funkcionira (samo skladatelj glazbenih dionica, solistica i orkestar izdižu predstavu na višu razinu). Istina, bilo je i nekoliko vrlo pozitivnih kritika o predstavi, volio bih da griješim, ali bojim se da ne griješim.

Na kraju, kako promišljate egzistencijalne probleme književnika? Može li se živjeti od književnosti?

Jao profesionalnim umjetnicima! Nikad se ne bih usudio baviti samo pisanjem, što je vrlo privlačna sudbina, ali u Hrvatskoj i vrlo neizvjesna. Prioriteti su mi bili: obitelj, posao pa tek onda pisanje; ne svakoga dana, nego uglavnom uvečer, tijekom vikenda... Stoga dvadesetak knjiga, a ne pedesetak.

Razgovarao: Tomislav Šovagović