Razgovor s novinarom i publicistom Gojkom Borićem

S novinarom i publicistom Gojkom Borićem razgovarali smo o političkoj situaciji u Njemačkoj, o ratu Ukrajini te o aktualnoj društvenoj i političkoj situaciji u Republici Hrvatskoj.

Gospodine Boriću, redovito pratite političke prilike u Njemačkoj pa bi naše prvo pitanje glasilo: kako se njemački socijaldemokrat Olaf Scholz snašao na izuzetno teškom položaju saveznog kancelara jedne  gospodarski i politički vodeće zemlje u Europskoj uniji i svijetu?

Gospodinu Scholzu nije bilo lako nastaviti tamo gdje je stala njegova vrlo omiljena i utjecajna predhodnica Angela Merkel, tim više što nije postao predsjednik svoje Socijaldemokratke stranke na unutarstranačkim izborima, već je izabran za saveznog kancelara temeljem svoje kandidature u kojoj nije imao ozbiljnog stranačkog konkurenta. U prvih nekoliko mjeseci svoje  vladavine Scholz kao da je imitirao Merkel, čak i „govorom tijela“ i gestama. Uskoro se pokazalo da to nije dovoljno pa se novi kancelar osmjelio na nešto originalnije poteze, ali vrlo oprezno, što se posebno vidjelo u politici prema Ukrajini kojoj je Njemačka  mnogo više obećavala glede slanja oružja nego što je stvarno učinila, a pozadina je bila da njemački Bundeswehr ni izdaleka nije tako dobro opremljen u vojnoj tehnici kao što bi trebao biti i to je onda ograničavalo tu pomoć. No to su „grijesi“ Scholzovih prethodnika kršćansko-demokratskih političara/ki.

U drugim odlukama  Scholz se morao također oprezno kretati jer su ideološke i političke razlike njegove koalicije vrlo velike, a traženje kompromisa teško i dugotrajno. Prvu godinu vladavine crveno-zeleno-žute koalicije u Berlinu mogli bismo ocijeniti s 3 od ukupno 5 bodova što je skromno, no još joj predstoje tri godine upravljanja Njemačkom pa postoji mogućnost popravljanja ove ocjene.

Što nam možete reći o nedavnom otkriću tzv. desničarske zavjere u Njemačkoj prema kojoj je jedna skupina tzv. Reichbürgera, protivnika njemačkog ustavnog poretka, htjela  izvršiti državni udar i osnovati „novu“ Njemačku na totalitarnim temeljima?

U prvi mah nije bilo za vjerovati da se takvo nešto može dogoditi u demokratski snažnoj Njemačkoj, no istraga je još u tijeku i konačnu istinu još ne znamo. No znamo to da u Njemačkoj postoji oko 21 tisuća tih protivnika njezina demokratskoga sustava koji su navodno planirali državni udar i smjenu političkoga sustava zemlje po potrebi i uz uporabu nasilja. Meni se čini da je u ovom slučaju sadašnja vlast malko pretjera ili kako se kaže jednom njemačkom frazom „pucala iz topova na vrapce“.

Mislim da su to fantasti koji žive izvan prostora i vremena  i da trebamo saznati još mnoge detalje da bismo mogli prosuditi koliko su oni bili sposobni i imali odgovarajuću potporu u društvu da bi mogli izvesati ono što su naumili, naime ukloniti sadašnji politički poredak u Njemačkoj i proglasiti režim koji bi bio sličan, recimo onome Vladimira Putna u Rusiji,  ali s još desnijim sadržajima. Njemačka će još dugo morati baviti se ovim pomalo teatralnim pokušajem svrgavanja svoga demokratskoga sustava ili barem fantaziranja o tome.

Nažalost, iz Hrvatske se i dalje naveliko iseljava u zapadne zemlje, velikim dijelom i u Njemačku. S druge strane sve veći broj stranih radnika dolazi u Hrvatsku. Kako gledate na te procese ?

Ova kretanja su „prirodna“. Ljudi traže bolje plaćeno zaposlenje i mirniji politički život što Hrvatska još ne može pružiti svim svojim građanima koji na to imaju pravo. No vlast bi trebala pronaći financijska sredstva za otvaranje novih radnih mjesta i krov nad glavom, posebno mladim ljudima koji traže posao,  kako bi barem usporila iseljavanje. Hrvatska vlada treba pogledati kakve je uspjehe na tom području postigla Poljska iz koje se tijekom  njezina članstva u Europskoj uniji iselilo oko dva i pol milijuna ljudi koji se u posljednjih nekoliko godina naveliko vraćaju u svoju domovinu jer je poljskoj vladi uspjelo povećati životni standard svojih građana ne samo vlastitim sredsvima, nego i novcem iz fondova Europske unije koje Hrvatska očito ne umije koristiti koliko bi mogla. A što se tiče dolaska strane radne snage u Hrvatsku, posebno za vrijeme turističke sezine, i to je „prirodni proces“ koji se može smanjivati ako  se hrvatskim djelatnicima omogući bolja zarada nego što je slučaj do sada.

No stranci će i dalje tražiti posao u Hrvatskoj, a na vlastima je da im omogući što bezbolniju intergraciju tako da postanu Hrvati barem u drugoj ili trećoj generaciji. I to Hrvatska može vidjeti na njemačkim, austrijskim i skandinavskim primjerima, u državama koje imaju oko 20 do 25 posto stanovništva s inozemnim korijenima, a veći dio se „pretopio“ u domaće pučanstvo, pojedinačno prodrijevši sve do političkih, gospodarskih i kulturnih vrhova zemalja koje su ih prihvatile. Hrvati se trebaju sjetiti Prvog hrvatskoga preporoda u kojemu su bivši Nijemci, Česi, Židovi, Slovaci itd. postali ne samo Hrvati, nego i vrhunski hrvatski preporoditeji. Mislim da bi to moglo biti moguće i danas .

Uskoro će navršiti deset mjeseci od početka ruskoga rata protiv Ukrajine. Je li po Vama moguće tzv. diplomatsko rješenje? Kako se u cijeloj situaciji snašao EU?

Mislim da će Rusija nastaviti s uništavanjem ekonomskih infrastruktura ukrajinskoga naroda sa svrhom da službeni Kijev prisili da dođe za pregovarački  stol o tzv. diplomatskom rješenju što bi za Ukrajinu  sad i u skoro vrijeme bilo pogubno jer Putinu trebaju  neki „trofeji“, a oni bi bili dijelovi Ukrajine koje je on već proglasio „ruskom zemljom“, dok Kijev traži oslobađanje cijele Ukrajine, uključujući i poluotok Krim na kojemu ni jedna nacija nije prije rata imala apsolutnu većinu. Predsjednik Zelenski ne će prihvati ni jedno rješenje koje ne bi bilo uspostavljanje teritorijalne cjelovitosti ukrajinske države. No on bi mogao pristati na to da Ukrajina odustane od članstva u NATO-u uz jamstvo da to postane kasnije za desetak ili više godina, u suglasju s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama koje bi na ukrajinsko-ruskoj granici stacionirale svoje postrojbe kao neku vrstu „vojne krajine“ sa ciljem da granicu nitko i nikad ne povrijedi. U tome slučaju bila bi uspostavljena ravnoteža vojnih snaga koja bi omogućila trajni mir jer  nije moguće zamisliti da bi ove dvije svjetske velesile zaratile jedna protiv druge radi bilo kojih ukrajinskih ili ruskih ambicija.

Nakon uspostavljanja mira „kolektivni Zapad“ i Rusija trebali bi organizirati  nešto kao bivši „Marshallov plan“ obnove Ukrajine u kojemu bi financijskim i drugim sredstvima sudjelovale sve članice Ujedinjenih naroda, svaka prema svojim mogućnostima. Kroz gospodarsku obnovu i u dogledno vrijeme Ukrajina bi postala članicom Europske Unije.

Prilike u Hrvatskoj bolje nego što se reflektiraju u medijima

Kako ocjenjujete društveno-političku situaciju u Hrvatskoj? Može li se Hrvatska osloboditi od starih problema kao što su korupcija, nepotizam i klijentelizam?

To je teško pitanje na koje nije jednostavno  odgovoriti. Ipak mislim da su društveno-političke prilike u Hrvatskoj bolje nego što se reflektiraju u medijima i u govoru Hrvata koji rado „jamraju“ kako se kaže na sjeveru ili „plaču mižerju“ kako se govori na jugu zemlje. Jasno da Hrvatsku nije moguće usporediti s nekim starijim demokracijama, ali ako je stavite na razinu Srbije, Albanije, Bugarske, Rumnjske, pa čak i Slovenije i Austrije, Hrvatska politički ne stoji loše, ali stajala bi još bolje ako bi provela  neke temeljne reforme kao zabranu predizbornih koalicija tako da svaka stranka napose izađe na izbore, ukidanje povlaštenih mandata na manjinskoj i dijasporskoj listi koje također treba ukinuti, uvođenje dopisnog glasovanja na izborima, pojednostavljenje referenduma, izmjenu preambule Ustava u kojoj je riječ o NDH i Zavnohu itd. Onda bi Hrvatska ubrzo politički procvjetala, primjerice drastično bi se smanjio broj stranaka i parlamentarnih klubova u Hrvatskom saboru, svaki bi Hrvat s pravom glasa bio jednakopravan bez obzira na svoje etničko podrijetlo što sada nije, pa bi politički bi život bio jednostavniji i pravedniji.

Borba protiv korupcije, nepotizma i klijentelizma očito će ostati i dalje prioritetna, no to je posao koji će trajati gotovo vječno ili dok se ne smanji na „podnošljivu“ razinu jer takve su pojave svojstvene svim društvima. Pogledajte samo kako se Italija stoljećima bori protiv mafije, balkanske zemlje protiv nepotizma, a bogate nacije protiv privrednog  kriminala golemih dimenzija.  Možda  su samo skandinavske zemlje u tome uspješne, no Hrvatska nikad ne će postati druga Švedska ili Norveška, s tim se treba „pomiriti“.

Iako je HDZ i dalje stabilan u anketama, dio analitičara smatra da bi za dvije godne mogla pobijediti crveno-zelena koalicija. Što bi to značilo za Hrvatsku?  Kakva su njemačka iskustva s takvom političkom kombinacijom?

Hrvatska oporba je, nažalost, rascjepkana pa i ona crvene i zelene boje. Imate, primjerice, dvije socijaldemokratske stranke, a hrvatski zeleni postoje samo u teoriji. Mislim da bi HDZ najprije trebao koalirati s Domovinskim pokretom i suverenistima pa bi tek onda došla na red crveno-zelena koalicija. Naime, samo jake stranke mogu provesti velike reforme jer im ne štete, te poslije njih dolaze druge kombinacije. Takvo je naime njemačko iskustvo najprije sa  crno-žutom, pa crveno-zelenom, potom sa crno-crvenom tzv. velikom koalicijom i onda je uslijedila sadašnja crveno-zelena-žuta koalicija.

Svaka od navedenih ima svoje prednosti i mane, važno je naime da u koalicijskim pregovorima prevladava želja za iznalaženjem izvedivih rješenja postojećih problema izvan ideološke retorike koja ometa konkretan politički rad. No prije svega glede bolje hrvatske budućnost trebalo bi promijeniti Izborni zakon, reformirati izborne okruge i promijeniti povijesno neispravnu preambulu Hrvatskoga ustava temeljem koje „joškomunisti“ tvrde da je Hrvatska zasnovana na antifašizmu, a nije isto tako kao što to nije i na antikomunizmu.

Površna i zlonamjerna slika

I dalje se u stranim medijima mogu čuti optužbe na račun Hrvatske, a na neke od njih u prošlosti ste i sami  reagirali. Kakva je po Vama danas slika Hrvatske u inozemstvu?

Optužne protiv Hrvatske u stranim medijima kojih je ipak sve manje, obično su kopije optužbi iz arsenala jugoslavenske i srpske propagande od 1945. do danas. Mi smo u emigraciji  mnogo učinili  da te optužbe bivaju marginalizirale, izdavali smo časopise na španjolskom, engleskom i njemačkom jeziku. Nakon uspostavljanja Republike Hrvatske 13 godina smo publicirali internetsku platformu Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj. Izdali smo i brojne knjige na stranim jezicima i pomagali stranim znanstvenicima da pišu pravednije tekstove o nama.  Bili smo uvjereni da će naš posao nastaviti Hrvatska kad se osamostali, ali nažalost to se nije dogodilo. Zašto? Očito to netko sabotira!

Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja nema svoj institut za praćenje stranih publikacija sa sadržajima o našoj prošlosti i današnjici, te izdavanja odgovarajućih korekcija ako su ti sadržaji neistiniti i klevetnički. Ja sam s još petoricom hrvatskih intelektualaca o trošku mojih čitatelja izdao knjigu u kojoj smo opovrgli jedan od najgorih pamleta protiv Hrvatske iz pera njemačkog novinara Ulricha Schillera Deutschland und seine Kroaten. Ta je knjiga izašla u hrvatskom prijevodu, a naš odgovor na nju u hrvatskoj verziji „pokopala“ je Matica hrvatska!  Mislite da smo za naš rad dobili bilo kakvo priznanje? Nikakvo! Dvije ministrice crveno-žute koalicije u Zagrebu obećale su prije više od  dva desetljeća da će Hrvatska uspostaviti svoje kulturne institute u inozemstvu . Mislite da se to dogodilo? Nije!

Sve dok se u Hrvatskoj ne shvati i prihvati američka izreka „Radi dobro i govori o tome“ naša slika u inozemstvu izgledat će uglavnom površnom i djelomično zlonamjernom. Ali ima i boljih knjiga o nama no neke od njih nisu prevedene na hrvatski. Zašto? Ne znam. I na kraju kad se u inozemstvu govori o Hrvatskoj najprije se kaže da je lijepa zemlja, da su njezini ljudi gostoljubivi i uslužni, ali da smo u prošlosti često bili na krivoj strani. Tako površno i nerijetko zlonamjerno pisat će i govoriti stranci o nama sve dok se sami na pobrinemo da iznosimo istine o sebi pa i onda kad su nam neugodne.

Mnogi daju vrlo crne prognoze glede hrvatske budućnosti u sve složenijem svijetu. Postoje li ipak neki razlozi za optimizam?

Kako sam već rekao Hrvati naginju jamranju, a da naš budućnost ne će biti ružičasta to je opće mjesto koje nije teško opovrgnuti ako poduzmemo mjere koje će je okrenuti na bolje. Naša budućnost uglavnom se nalazi u našim rukama s izgledom da je popravimo jer fatum, neizbježivo zla sudbina ne postoji . U nekim zemljama postoje „ministarstva budućnosti“, a čak u jednoj i „ministarstvo sreće“, u američkom ustavu piše da svi ljudi imaju „pravo na sreću“ itd . 

Hrvatska ima sve mogućnosti popraviti svoj politički i time gospodarski život ako stvori uvjete za povratak što većeg broja iseljenika,  stranim došljacima pruži priliku da se udomaće i postanu Hrvati, da sačuvamo naše goleme resurse zdravog podneblja, šuma, vode i zraka, da mlade ljude oduševimo za sretne brakove i što više djece.  No za to treba stvoriti političke uvjete koji nisu preteški ako se složimo o tome što želimo: slobodu, demokraciju, ravnopravnost svih stanovnika zemlje, blagostanje i još mnogo toga sve prema onoj narodnoj: „I olovo plivat može ako se bratska srca slože“. To nije ništa drugo nego što Amerikanci nazivaju „team work“, timski rad s kojim su postigli čuda u posljednja dva stoljeća  suvremene povijesti .

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.