Razgovor s književnicom, redateljicom, novinarkom, televizijskom urednicom i voditeljicom Nadom Prkačin

Mnogo je tema o kojima se može razgovarati s našom sugovornicom, o čemu svjedoči i gornji naslov u kojem i nismo iscrpili sva njezina zanimanja, kojima se doista ozbiljno i predano posvećuje. Ipak, za ovaj smo razgovor odabrali nekoliko aktualnih privatnih i javnih tema i događaja.

Običavamo Vas u prvom redu gledati kao novinarku, televizijsku urednicu i redateljicu vrsnih dokumentarnih filmova, no sad je tu nagrada Matice hrvatske za Vaš roman „Grof Janković“ (o kojem je na Portalu HKV-a pisao Đ. Vidmarović) pa bismo rado time otvorili razgovor. Jeste li bili počašćeni primajući nagradu za književni rad u svojoj rodnoj Požegi?

Za mene je to iznimna čast jer dolazi od tako važne institucije kakva je Matica hrvatska koja ove godine obilježava 180. obljetnicu postojanja. S druge strane, uvijek je najteže biti priznat u sredini iz koje dolaziš pa je i moja hvala upućena požeškom ogranku Matice hrvatske koji se u svom šezdesetogodišnjem radu također ima čime dičiti! Tim više što je i jedan rođeni Požežanin, jezikoslovac, prevoditelj i preporoditelj, tihi i samozatajni hrvatski sin Vjekoslav Babukić također jedan od utemeljitelja Matice hrvatske. Bila je velika i lijepa svečanost u Gradskom kazalištu Požega na kojoj smo upoznati i s aktualnim radom Matice hrvatske, kojoj je udahnut novi život dolaskom novog predsjednika, čovjeka čijim sam se knjigama i predstavama divila još kao studentica, Mire Gavrana. Nagradu su primili i drugi zaslužnici jer zahvaljujući njima knjiga vizualno izgleda jako lijepo pa im se svima ovom prigodom zahvaljujem, posebice mladoj Nori Vrselji koja je radila prekrasne ilustracije za roman. I Ljiljani Marić jer je prepoznala roman kao nešto autohtono što zaslužuje pozornost. Matici hrvatskoj želim puno dobrih knjiga i svega na čemu njezini samozatajni članovi u mnogim ograncima u Hrvatskoj i izvan naše domovine vrijedno rade.

Donedavno ste na Laudato TV-u imali emisiju „Moja Hrvatska“, a sad se u internetskom prostoru pojavila Vaša nova emisija „Naša Hrvatska“, koja nije u produkciji Laudato TV-a. Koliko znamo, Vaše su emisije bile vrlo rado gledane pa smo uvjereni da je i s novom emisijom tako. Vaš komentar?

Dužna sam gledateljima emisije „Moja Hrvatska“ dati objašnjenje zbog čega ta emisija nakon 6 godina više nije u programu Laudato televizije. Laudato TV je privatna televizija, vlasništvo gđe Ksenije Abramović. Ona donosi odluke o svemu, pa tako i o programu. S obzirom na to da je gospođa Abramović odlučila da u programu njezine televizije više nije poželjna politika, zaključila sam da bi nastavak te emisije pod drugim uvjetima bio besmislen. Kao novinarka bih nepovratno izgubila na vjerodostojnosti. Stoga sam zahvalila na dosadašnjoj suradnji i izvan Laudata odlučila pokrenuti emisiju koja se sadržajno nastavlja na „Moju Hrvatsku“, pod neznatno izmijenjenim naslovom „Naša Hrvatska“. Puno je tema ostalo neobrađeno, puno sugovornika koji su hrvatskoj javnosti malo ili gotovo posve nepoznati, ali vrijedno rade na području istraživanja iz hrvatske povijesti. Do sada su na YouTubeu objavljene 4 emisije, hoće li ih biti još, ne znam. Nažalost, sve ovisi o novcu jer troškovi snimanja nisu zanemarivi.

Nedavno je bila premijera filma o p. Petru Perici „Do nebesa nek se ori“, u koprodukciji Hrvatske pokrajine Družbe Isusove i Laudato TV-a, kojemu ste Vi redateljica. Dakle, ne zaustavljate se ni na tom polju. Ima li u pripremi još što novo?

Rad na dokumentarcu „Do nebesa nek se ori“ moj je dug prema danas pokojnom pateru Roku Prkačinu. On je moj rođak, njegov djed i moj pradjed su braća. Znala sam koliko mu je bilo stalo da filmom osvijetli strašnu sudbinu patera Petra Perice koji je pogubljen i umro mučeničkom smrću na dubrovačkom otočiću Daksa zajedno sa svojim sugrađanima. O stradanju Dubrovčana nakon tzv. oslobođenja Dubrovnika ni sama nisam znala puno dok nisam počela uranjati u temu radeći dokumentarni film „U ime naroda“. Tu sam prvi put čula za sudbinu autora prelijepih pjesama „Do nebesa nek se ori“ i „Zdravo Djevo, kraljice Hrvata“. Hvala svima koji se trude oko nasljeđa oca Petra Perice, a to su njegova subraća i članovi njegove obitelji razasuti diljem svijeta kao i članovi Udruge Daksa 1944/45. Žao mi je što pater Roko nije dočekao završetak filma, ali evo konačno je i to došlo na red. Htjela bih posebno zahvaliti montažeru Robertu Bezbradici bez čijeg strpljenja i ljubavi prema poslu film ne bi imao poruku kakvu ima – oprostiti, ali ne zaboraviti!

Još da odgovorim i na pitanje što trenutačno radim: u pripremi su dva dokumentarna filma. Teme su baš onakve po kojima su moji radovi i prepoznatljivi. Počeli smo sa snimanjem Zrina i strahota koje su se događale u tom lijepom kutku Hrvatske. Podsjećam, u Drugom svjetskom ratu u rujnu 1943. partizani su protjerali i sveukupno do kraja rata ubili  291 Zrinjanina. Pitam se cijelo vrijeme, gledajući koje su dobi bile žrtve u vrijeme smrti, od novorođenčadi, mladih, zrelih ljudi pa do staraca, koliko bi danas bilo ljudi u Zrinu da se zločin nije dogodio? Umjesto toga, pustoš, tišina, praznina i gorka sjećanja.

Načuli smo i da pripremate doktorat iz povijesti. Uza sav Vaš rad, zapravo se čini kao prirodan put da se potvrdite i u znanstvenom području. Koju ste temu odabrali?

Moram priznati da su me moji prijatelji nagovorili da upišem doktorat iz povijesti. Kako žabu nije teško natjerati u vodu, tako je bilo i sa mnom. Zapravo, možda ga ne bih ni upisala da mi se u tom trenutku nije nametnula tema idealna za doktorat. Zahvaljujući činjenici da ima jako puno dokumenata za koje se ne mogu iščuditi da su sačuvani i što ih praktički nitko do sada nije znanstveno obrađivao, nisam odoljela izazovu. Dakle, u pitanju je Drugi svjetski rat. Poveznica mi je i Domovinski rat u kojem sam kao ratna izvjestiteljica pratila civilni život grada (Osijeka) nad kojim su svakodnevno padale na stotine granata. Upravo to i jest središte moga zanimanja: obični ljudi u vrtlogu rata. Kako su živjele izbjeglice (vjerujte, najveći dio njih jako, jako teško), kako je organizirana humanitarna pomoć (država se trudila koliko je mogla), od čega su ljudi umirali mimo ratnih zbivanja, koje su bolesti harale, tko je radio fizičke poslove s obzirom na to da su muškarci bili na bojišnicama, a polja je trebalo obrađivati, tvornice su morale raditi. Neke su me pojave i začudile, npr. otvorenost žena prema problemima koje su imale u svojim obiteljima. Iznenadila sam se i na podatak da je u vrijeme NDH veliki problem bio alkoholizam i kocka zbog čega je i sama država intervenirala strogim zakonima kako bi se tim porocima stalo na kraj. Samo sam odškrinula temu, ima tu jako puno ozbiljnog posla jer je i civilni sektor ovisio o onome što se događalo na bojišnicama. A bojišnice su bile pune mrtvih.

Dugo ste godina, zapravo desetljeća u novinarskim vodama. Zacijelo pomno pratite svjetska događanja. Dojam je kao da se u posljednje vrijeme namnožilo mnoštvo velikih događaja koji nedvojbeno i nepovratno izmjenjuju sliku svijetu kakvu smo znali. Čini li Vam se kao da se vrijeme zgusnulo i da se svijet ubrzano mijenja (ne na bolje)?

Mogu samo reći da se ništa ne događa a da se već nije prije zbivalo, s tom razlikom što smo sada mi akteri zbivanja. Rekla bi moja prijateljica: samo čekam da mi se na balkonu pojavi neki mali zeleni iz svemira. Još samo to nedostaje. Glava mi je uglavnom okrenuta prema prošlosti, a i kad sam u sadašnjosti, opet mi se čini da sam u njoj zaglavila jer nisam ništa naučila iz prošlosti. Iskreno, nisam spremna za brzinu okretaja u sekundi koja nam se nepovratno nameće. Da, događaji nas prestižu, ne stignemo se pripremiti za njih. Pokatkad mi se čini u nekim od zagrebačkih ulica ili trgova da sam negdje drugdje, ne u Hrvatskoj. Ne prepoznajem više ljude u tramvaju. Ne znam tko su. Tko ih je doveo? Kako im možemo pomoći (ako uopće trebaju našu pomoć)? Osobno se ne stignem mentalno pripremiti za događaje na koje ionako nemamo nikakav utjecaj. Nitko nas ništa ne pita. A to nam i te kako može pomoći: sve nas pripremiti. Umjesto toga dovodi nas se pred gotove činove. A netko će za njih jednoga dana odgovarati. Ne bih voljela biti ta. Uzroci svega toga daleko su od nas, ali mi i te kako snosimo posljedice.

Kako komentirate hrvatsku medijsku scenu? Rade li određeni mediji otvoreno protiv hrvatskih interesa?

Hrvatsku medijsku scenu pratim što god je moguće manje. Sve što mi ne odgovara, što djeluje na moju mentalnu higijenu, isključim. Ne ću komentirati rad svojih kolega po struci (a i to je jedno posebno područje, koliko je njih uopće završilo studije novinarstva, za razliku od drugih profesija) jer ne bi bilo ni kolegijalno ni pristojno. Mogu samo reći: zapisano ostaje, a vremena se, kako smo već konstatirali – mijenjaju. A u nekim segmentima imaju iste, bolne posljedice. Sve stiže na naplatu, kad-tad. Najčešće onda kad je to najbolnije, a mi najslabiji. Samo neka to imaju u vidu moji kolege koji se, pretpostavljam, opravdavaju egzistencijom.

Iz Hrvatske se, na žalost, i dalje iseljava. Hrvatska gubi mlade ljudi koji – umjesto da budu okosnica razvoja naše države – grade tuđe zemlje. Koliko je za takvo stanje odgovorna politika, koliko povijesno nasljeđe, mentalitet…?

Ne znam zašto ljudi misle da je trava uvijek zelenija negdje drugdje!? Sada ću govoriti iz pozicije sebe u 1991. godini. Tada sam, nakon završenog fakulteta, pakirala stvari za Francusku. Trebala sam čuvati djecu i iznaći mogućnost za poslijediplomski studij iz komunikologije do kojeg mi je tada bilo i te kako stalo. Kako je zvonilo na sve strane da se sprema rat, raspakirala sam već pripremljenu putnu torbu (nakon tenka i crvenog fiće više nije bilo dilema) i odlučila ostati u mojoj Hrvatskoj. Cijelo vrijeme rata bila sam honorarac na Hrvatskom radiju – studiju Osijek. Iza toga sam još šest godina bila honorarac na Hrvatskoj televiziji. U ratu sam vidjela ljude koji ginu za Hrvatsku. To nije bio tuđi rat, to je bio rat u kojem je najviše ginula hrvatska mladost, moj naraštaj. Napisala sam se nekrologa kao nikad u životu. Godinu-dvije prije toga tek sam naučila što je nekrolog. Mojem naraštaju nije bilo lako, ali smo ostajali ovdje. Nije ni naraštajima prije nas bilo lako. A da o njihovim roditeljima (našim bakama i djedovima) i ne govorim. Mučili smo se, živjeli kako smo znali i umjeli. Gradili smo Hrvatsku ponosni što je imamo. U ime mladosti koja počiva po hrvatskim grobljima nemamo pravo odlaziti u tuđinu ma kako pokatkad bilo teško. Treba se boriti, ne ostavljati svoje mjesto nekom drugom. A taj drugi će doći. Jer kad jednom tamo negdje pustiš korijenje, nema povratka, djeca će ti biti vječiti tuđinci. To najbolje znaju potomci naših iseljenika, posebice oni koji ne govore hrvatski. To da si uvijek tuđinac. Idemo zajedno graditi bolju Hrvatsku, svi smo pozvani i svi smo jednako važni. Ne može to činiti netko drugi, moramo sami.

Kao novinarka i redateljica jako ste vezani uz Domovinski rat. Nedostaje li danas Hrvatskoj pobjednički mentalitet iz vremena devedesetih godina?

Pobjednički mentalitet trajao je jako kratko. Dvijetisućita godina donijela je takav politički prevrat i povratak unatrag da mi ni danas nije jasno zašto i kako se to tako brzo dogodilo. Zemlju smo oslobađali od komunizma i od velikosrpskih aspiracija pet godina prije toga. Pored nas živih, krojila se, trebam li naglasiti riječi – ponovno  lažna povijest! Ovoga puta – Domovinskog rata. Pa nismo se još obračunali ni s lažima iz doba NDH. Sjetimo se samo lova na hrvatske generale, puštanja zločinaca preko hrvatskih granica, procesa detuđmanizacije, lupetanja o nekakvom građanskom ratu, pokušaja nametanja nekakve zajedničke krivnje za rat, nikad provedene nužno potrebne lustracije. Mogla bih nabrajati unedogled. Nadam se da će ovi strašni događaji u Ukrajini i ruska agresija podsjetiti što smo prošli u Hrvatskoj. Samo što smo 1991. mi bili Ukrajina, a Srbija ono što su danas Rusi. No, i danas proruski kadrovi posijani po hrvatskim institucijama šute i čekaju svoje vrijeme. Neki dan čitam kako je izvjesna gđa saborska zastupnica lijeve provenijencije, čije ime mi se ne navodi jer je samo izgovorila ono što nažalost dosta njih i misli, da je Hrvatska puna korupcije i kriminala i da zapravo ne treba takva ni postojati. Da se gđe i njezinih drugara pita, očito bismo danas bili na strani na kojoj je i zabludjela Srbija. Draga gospođo NN, nije Hrvatska kriva što su pojedinci uzurpirali svoju poziciju, potkradaju je do iznemoglosti i tjeraju hrvatsku djecu trbuhom za kruhom u tuđinu! Nije zemlja kriva, krivi smo mi koji to dopustimo. Što toleriramo neviđenu agresiju na hrvatske institucije samo zato što su – hrvatske. Al ne će ni to trajati vječno. I tome će doći kraj. Svakom zlu dođe kraj pa će i tomu. U to nisam nikada sumnjala niti ću sumnjati. Kao što nikad nisam ni na trenutak sumnjala u hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu.

Kako ljudima vratiti vjeru u Hrvatsku? Imamo li razloga za optimizam?

Imamo razloga za optimizam! Nikad nismo bolje živjeli u ovoj našoj lijepoj Hrvatskoj! Pa ni u crkvu se više ne ide pješice. Bez automobila ni do oltara!  Puno smo jada prošli posljednjih godina, ne trebam ni podsjećati što sve. Idemo dalje, ne damo se. Dolaze novi naraštaji, u njih imam vjeru! Vidjeli smo to u vrijeme prošloga Svjetskog nogometnog prvenstva i dočeka naših Vatrenih. Opet raste adrenalin, opet ćemo zbijati redove. Ispod svega ovoga što se događa, i slatkog i gorkog, na što možemo ili ne možemo utjecati, kuca srce hrvatsko. Tko to može zaustaviti? Tko? Nitko!!!

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.