Razgovor s fotografom Vladkom Lozićem

Fotografski klub, točnije „Klub fotografah amateurah” u Zagrebu utemeljen je 1892. godine. Bio je to početak fotoamaterskog pokreta u Hrvatskoj. Premda tada mali provincijski gradić Habsburške Monarhije, Zagreb je išao ukorak s razvojem fotografskog umijeća s ostalim dijelovima zapadne i centralne Europe. Od tada do danas, Fotoklub Zagreb i hrvatski fotografski pokret imaju veoma bogat povijesni hod.

Nema mjerodavnije osobe koja nas s tim hrvatskim kulturnim bogatstvom može bolje upoznati od našeg sugovornika, gospodina Vladka Lozića. On se desetljećima bavio ne samo fotografijom nego je i proučavao povijest hrvatskog fotografskog pokreta, a kao dugogodišnji tajnik Fotokluba Zagreb bio je u dugom razdoblju aktivan sudionik tih događaja.

Prije nego što mu uputimo pitanja, navest ćemo nekoliko temeljnih podataka o gospodinu Loziću. Diplomirani je inženjer elektrotehnike i magistar tehničkih znanosti, rođen je 1933. godine u Bosanskoj Gradiški. Kao član Fotokluba Zagreb, svoje radove izlagao je sve tamo od 1957. pa do kraja 80-ih godina. Sudjelovao je na blizu 400 natječajnih izložbi domaće i inozemne fotografije. Dobitnik je više nagrada za svoje radove, uključujući i počasno zvanje majstora fotografije. Bio je i dugogodišnji tajnik Fotokluba Zagreb (1967. - 1983. i 2007. - 2015.). Utemeljitelj je Zbirke hrvatske fotografije u kojoj sada ima oko 10.000 fotografija od više od 400 autora i koja je zaštićena kao kulturno dobro. Dobitnik je više državnih i inih nagrada za doprinos promidžbi fotografije i tehničke kulture od kojih ističem: Orden rada sa srebrnim vijencem (1977.), Počasno zvanje ES FIAP (1979), Nagradu Tošo Dabac (1980.) te počasno zvanje Hon. AAFR (1983.) rumunjskog fotografskog saveza, Nagradu dr. Oton Kučera za životno djelo Zagrebačke zajednice tehničke kulture (2004.), Državnu nagradu Faust Vrančić (2007.) i Povelje za životno djelo Hrvatske zajednice tehničke kulture (2013.). Objavio je velik broj članaka i knjiga.

Lozic1 1

Vladko Lozić
S portala ns-dubrava.hr

Hrvatska fotografska baština ima slavnu prošlost, ali čini se da hrvatska javnost nije dovoljno upoznata s tom granom svog kulturnog bogatstva. Molim Vas, upoznajte naše čitatelje s početcima fotografije, odnosno fotografskog pokreta, među Hrvatima.

Krajem devetnaestog stoljeća, kada je grad Zagreb bio tek maleni provincijski gradić na marginama austrijskog carstva, pod okriljem tadanjeg Društva umjetnosti, osnovan je 1892. godine prvi Klub fotografah amateurah. To se dogodilo istovremeno kada je u Londonu osnovana grupacija Linked ring s isključivo umjetničkim ciljevima, a samo godinu dana nakon prve bečke izložbe umjetničke fotografije koja se općenito smatra početkom europskog fotoamaterskog pokreta. Bio je to istovremeno i početak organiziranog fotoamaterskog pokreta u Hrvatskoj. Na taj je način maleni Zagreb istodobno sa svjetskim i europskim centrima Londonom i Bečom potvrdio svoj status europski relevantnog fotografskog centra kao i da je oduvijek pripadao srednjoeuropskoj civilizaciji.

Pripremajući ovaj razgovor zamijetio sam da je prvi fotostudio u Europi otvoren u Londonu 1841. U odnosu na zapadnu i centralnu Europu, koliko smo išli ukorak i na tom kulturnom polju?

Otkrićem Francuza Niepca (Joseph Nicephore Niepce) i Daguerra (Louis-Jacques-Mande Daguerre) fotografskog postupka izrade u pozitivu unikatnih fotografija (postupak nazvan kao dagerotipija) kao i postupka negativ-pozitiv kada se na bazi negativa moglo kopirati više kopija fotografije koji je patentirao kao postupak kalotipije Henry Fox Talbot, kao i otkrićima velikog genija Nikole Tesle započinje era novog suvremenog doba čovječanstva. Postupak dagerotipije objavljen je 1838., a već sljedeće godine (1839.) Demetar Novaković, boravi u Parizu i školuje se za izradu dagerotipija, vraća se u Hrvatsku i snima vedute grada Zagreba. Već taj podatak sam za sebe sve govori.

Nakon otkrića suhog postupka izrade fotografija polovicom 19. stoljeća dolazi do osnivanja raznih fotografskih društava koji se intenzivira u 80-im godinama, kada je osnovan i Klub fotografah amateurah u Zagrebu. I tu slijedimo veliki svjetski fotoamaterski pokret.

Taj se klub nakon Prvog svjetskog rata (godine 1922.) obnovio, ali pod imenom Fotoklub Zagreb, koje ime zadržava do danas.

Lozic1 6

Prva nacionalna fotografska izložba održana je u Sušaku, na inicijativu Fotokluba Zagreb. Zašto baš Sušak?

Da bih odgovorio na ovo pitanje moram se osvrnuti u nazad. Od samog početka svoga postojanja Fotoklub Zagreb bio je predvodnik propagiranja i širenja fotografije, kao tehničke, ali i umjetničke discipline. Godine 1932. u Klub dolazi August Frajtić koji već sljedeće godine preuzima dužnost tajnika. On praktički kreira politiku kluba sve do 1945. kada odlazi u izbjeglištvo i potom u Argentinu. Pod njegovim vodstvom, na Prvom međunarodnom kongresu za amatersku fotografiju u Beču 1938., Fotoklub Zagreb zajedno s Njemačkim fotoamaterskim savezom, pokreće osnivanje Međunarodne amaterske unije, a tajnik unije postaje Frajtić. Na inicijativu Fotokluba Zagreb uz potporu fotoklubova u Daruvaru i Sušaku dolazi do osnivanja Hrvatskog fotoamaterskog saveza 1939. Savez odmah donosi odluku o organiziranju nacionalnih izložbi fotografije i, drugu odluku, da Prva nacionalna izložba bude održana u Sušaku.

Mjesto nije slučajno odabrano s obzirom na tadašnju podvojenost grada Rijeke, na dio Rijeke pod talijanskom okupacijom i dio Sušaka koji se nalazio u Kraljevini Jugoslaviji. Bila je to očigledna politička odluka potpore hrvatskom fotoklubu u Sušaku. Sljedeća, to jest Druga nacionalna izložba fotografije, održana je u Osijeku, Sušaku i Daruvaru 1940. Drugi svjetski rat prekida tu aktivnost, kada Hrvatski fotoamaterski savez prestaje postojati.

Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata održan je lijep broj fotografskih izložbi, nacionalnih i međunarodnih. Upoznajte nas s djelatnostima iz tog vremena.

Već sam naveo prvu (1939.) i drugu (1940.) nacionalnu izložbu Hrvatskog fotoamaterskog saveza. No neovisno o tim izložbama, u organizaciji Hrvatskog fotoamaterskog saveza, odnosno u organizaciji najprije Kluba fotografah amateurah (kasnije Fotokluba Zagreb), održano je ukupno osam međunarodnih izložbi fotografije (1910. i 1913. i nakon toga od 1935. do 1939.). Pa i gore navedene nacionalne izložbe fotografije održane su inicijativom Fotokluba Zagreb, odnosno njegova tajnika Augusta Frajtića. I sam Hrvatski fotoamaterski savez imao je svoje sjedište u prostorijama Fotokluba Zagreb.

Lozic1 2

August Frajtić „Kruh naš svagdanji”
Međunarodna izložba 1939.

Dolaze ratni i poratni dani i godine, što se dogodilo s hrvatskim fotoklubovima i izložbama?

Kako sam već napomenuo, dolaskom Drugog svjetskog rata prestaje aktivnost Hrvatskog fotoamaterskog saveza i ostalih klubova. No Fotoklub Zagreb i u ratnim uvjetima nastavlja s izložbenim aktivnostima. U godini 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu izložba fotografije pod nazivom Lijepa naša domovina.

Također, tijekom ratnih godina Fotoklub Zagreb organizira i održavanje reprezentativnih izložaba od stotinu fotografija u Bratislavi (1942.), Bukureštu (1943.) i u Sofiji (1943.). Te su fotografije bile izložene ne samo u Europi, nego i u obje Amerike, i pridonijele nastanku pojma „Zagrebačka škola fotografije”.

U godinama 1942./43 održana je Deveta po redu međunarodna izložba fotografije. Još da napomenem, svih devet međunarodnih izložbi fotografije održano je u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu što svjedoči o njihovoj razini.

Održavanje te izložbe bilo je moguće samo od sudionika zemalja tzv. „sila osovine“, Njemačke i njezinih saveznika. To će poslije rata u novoj državi doživjeti oštru osudu novog komunističkog režima, a Fotoklub Zagreb stavljen je na čekanje. Proći će čak osam godina dok se Fotoklubu Zagreb ne dopusti nastavak održavanja međunarodne izložbe.

To novi komunistički režim nije mogao oprostiti. Iako su organizacijski i umjetnički kapaciteti Fotokluba Zagreb u to doba bili takvi da je mogao i nakon rata nastaviti s organizacijom međunarodnih izložbi fotografije, izložba iz 1942./43. je proglašena nepostojećom, a Fotoklub Zagreb je stavljen na led. Sljedeća izložba, ona u 1951., proglašena je Devetom (kao da one iz 1942./43. nije ni bilo!) i to uz uvjet da se to istovremeno smatra i drugom međunarodnom izložbom fotografije u Beogradu. Izložba je nakon Zagreba bila preseljena i održana u Beogradu.

Kako se Beograd odnosio prema fotografskim djelatnostima u Hrvatskoj?

U novoj saveznoj državi uspostavljenoj nakon Drugog svjetskog rata, u svakoj od šest federalnih republika osnovani su fotosavezi s imenom republika. Centralizirani Fotosavez Jugoslavije nalazio se u Beogradu. Sva se politika vodila iz Fotosaveza Jugoslavije.

Republički fotosavezi nisu mogli voditi samostalnu politiku. Pa ipak, bilo je hrabrih ljudi koji su se tome suprotstavili i bez odobrenja Fotosaveza Jugoslavije provodili određene aktivnosti. Ovdje ću navesti samo nekoliko karakterističnih primjera.

Godine 1970. umro je Tošo Dabac, priznat od svih fotografa kao doajen jugoslavenskih fotografa. Bio je jedan od obnovitelja Fotokluba Zagreb početkom 30-ih godina prošlog stoljeća pa smo u klubu tada smatrali da je zaslužio da se sjećanje na njega trajno obilježi. Đuro Griesbach, kao predsjednik i ja kao tajnik kluba, pokrećemo tada (1971.) kod Fotosaveza Jugoslavije postupak ustanovljenja nagrade Tošo Dabac, ali bez uspjeha. To je trajalo tri godine. Tada je postalo jasno da prijedlog ne smije proći jer je potekao iz Fotokluba Zagreb, iz Hrvatske, i čak bez suglasnosti Fotosaveza Hrvatske. Griesbach i ja tada na svoju ruku iznosimo prijedlog pred godišnju skupštinu Fotokluba Zagreb (1974.) za ustanovljenje te nagrade. Skupština to prihvaća i nagrada se dodjeljuje prvi puta Mladenu Grčeviću iz Zagreba i Braniboru Debeljkoviću iz Beograda (1975.). Bilo je još pritisaka da se prekine dodjela te nagrade, podvrgnuta je javnom ismijavanju, očekivao se njezin krah. Fotoklub Zagreb je izdržao i ta se nagrada danas smatra, tako reći na državnoj razini kao prestižna nagrada.

Lozic1 3

Tošo Dabac, „Starac”
Međunarodna izložba 1936.

Je li se slobodarski duh tzv. „Hrvatskog proljeća” osjetio i u Fotosavezu Hrvatske?

U Hrvatskoj je godina 1971. bila u znaku „Hrvatskog proljeća“, kada su brojne organizacije telegramima davale podršku tadanjem političkom vodstvu SK Hrvatske, Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu. Na redovnoj klupskoj akademiji u povodu Dana republike, 29. novembra, zaključeno je da i Fotoklub Zagreb uputi takav telegram. Kao tajnik Kluba dobio sam zadatak da to provedem, što sam i učinio. Telegram sam pročitao, članovi ga usvojili i istu večer predao sam ga na pošti. Bio je to telegram koji sam prvi i posljednji put napisao iz srca. Znamo kako je u Karađorđevu završilo „Hrvatsko proljeće“!

Jeste li mogli izbjeći potpunu kontrolu Beograda, odnosno partije, nakon puča u Karađorđevu?

Nastojali smo! Na primjer, godine 1974. na inicijativu Đure Griesbacha (predsjednika Fotokluba Zagreb) iz Zagreba, Kurta Jungwirtha, Ericha Keesa i Kurta Batscinskoga iz Graza, Vlastje Simončića i Jože Kološa-Kološ iz Slovenije, Ferenza Tataia, Laszla Ornodia i Imre Veselića iz Mađarske i na kraju Adriana Perinia iz Italije dolazi (bez odobrenja Fotosaveza Jugoslavije) do osnutka izložbe fotografije susjednih zemalja Austrije, Italije, Jugoslavije i Mađarske, što je izazvalo politički problem. Naime federalne jedinice nisu smjele samostalno predstavljati državu. To se tada doživjelo kao političku provokaciju. Očekivao se dirigirani napad na Griesbacha. Situaciju je tada smirio Jure Mažuran, dugogodišnji predsjednik/tajnik Fotosaveza Hrvatske i Fotosaveza Jugoslavije preuzevši na sebe političku odgovornost za tu izložbu. (Jure je mnogo puta spašavao klub od politički nezgodnih akcija, koje smo mi izvan partijske široke mase izvodili).

Fotosavez Jugoslavije je pokretao neke tzv. „savezne manifestacije“ kao npr. svake druge godine izmjenično „saveznu izložbu“ i „Kup maršala Tita“. Za osvojenje Kupa dodjeljivan je prijelazni pehar, za koji je bilo zaključeno ako neki klub tri puta za redom osvoji pehar, on prelazi u trajno vlasništvo toga kluba.

Dogodilo se 1973. da je Fotoklub Zagreb osvojio za redom tri puta Kup i trebao mu je pripasti pehar. Žiriranje se održalo u Skopju u organizaciji Fotokluba Skopje. Ali drugi dan nakon žiriranja na inzistiranje predstavnika Fotokluba Beograd naknadno je provedeno novo žiriranje, Fotoklubu Zagreb je oduzeto 12 bodova, a Fotoklubu Šolt iz Ljubljane dodano tih 12 bodova i taj je klub proglašen pobjednikom. Izbila je velika afera na relaciji Fotosavez Jugoslavije, Fotoklub Beograd, Fotoklub Šolt i Fotoklub Zagreb. U jednom je trenutku to ugrozilo i samu organizaciju Fotosaveza Jugoslavije. Tada se umiješala Partija, stiglo je naređenje o pomirbi, koja se po diktatu provela. U najvećoj neprilici našao se organizator žiriranja Fotoklub Skopje. Nađeno je časno rješenje. U katalogu Kupa stoji da je Fotoklub Zagreb doduše osvojio Kup, ali je naknadnim zaključkom pokal dodijeljen Fotoklubu Šolt iz Ljubljane.

Te je godine predsjednik Fotosaveza Jugoslavije bio naš član Jure Mažuran. U klubu je bio oštro kritiziran zato što nije poništio rezultate Kupa iz Skopja. Dugo je šutio, ali je onda na kraju sav jadan priznao da bi to odmah bio učinio da mu nisu u UDBA-i pokazali onaj naš telegram podrške Savki i Tripalu.

Takvih bi primjera mogao još nabrajati, ali već ovi primjeri pokazuju kakvo je bilo stanje. I u drugim klubovima u Hrvatskoj bilo je sličnih primjera.

Hrvatska fotografija tijekom obrambeno-domovinskog rata, kako i koliko je rat utjecao na hrvatsku fotografiju iz tog vremena?

Ratni vihor koji je bio nametnut hrvatskom narodu svom svojom žestinom u drugoj polovini 1991. uvelike će ograničiti klupski život, a klub privremeno prestaje funkcionirati. Ponovila se slična situacija iz doba Drugog svjetskog rata.

Vrijedno je zabilježiti da u drugoj polovici 1991., a na poticaj iz Fotosaveza Hrvatske, jedna velika skupina fotografa iz cijele Hrvatske, a među njima i članovi Fotokluba Zagreb (Predrag Bosnar, Ivan Posavec, Josip Vranić, Vladimir Vučinović), stupa u kontakte s predstavnicima stožera Hrvatske vojske te započinje seriju obilazaka ratišta (Slunj, Sisak, Karlovac, Gospić), fotografiraju se razrušena sela, spaljene kuće, uništeni sakralni objekti..., drugim riječima, sva ratna razaranja i strahote koji su bili dostupni. Rezultat te akcije bila je fotomonografija pod nazivom Hrvatska 91 tiskana u organizaciji Fotosaveza Hrvatske i Hrvatskih željeznica. Urednica te dragocjene, danas već povijesne faktografske knjige, bila je Branka Hlevnjak.

I drugi članovi Fotokluba Zagreb svojim radovima svjedočili su o nametnutom ratu Hrvatskoj: Marija Braut svojom izložbom "Jedno lice rata" održanoj u listopadu 1991. u Galeriji ULUPUH-a daje potresni dokument ratnih užasa i stradanja.

Vladimir Vučinović u organizaciji Fotosaveza Hrvatske i Fotokluba Zagreb u Galeriji August Šenoa, u ulici 8. maja br. 23, u siječnju 1992. održava izložbu fotografije pod nazivom "Tragovi rata".

Također u Galeriji SPOT Fotokluba Zagreb, u veljači 1992., otvara se izložba fotografije sedam autora (Zvonimir Baričević, Predrag Bosnar, Damir Jelusić, Helena Kralj, Mladen Mažuran, Josip Vranić i Vladimir Vučinović), također pod nazivom "Tragovi rata".

I cijenjeni član Fotokluba Zagreb Ivan Posavec održao je izložbu fotografije tijekom 1992. pod istim nazivom "Tragovi rata".

Održano je i nekoliko izložbi fotografije u organizaciji Fotosaveza Hrvatske na tu temu, u kojima svojim radovima sudjeluju i članovi Fotokluba Zagreb.

Lozic1 4

Došlo je do „demokratizacije” i digitalizacije fotografije, kako i koliko se to odražava na kakvoću fotografije? Odavno je poznata izreka: „Slika govori više od tisuću riječi”. Danas se, nažalost, malo čita, a slika postaje sve važnija. Čini mi se da „fotošop” i postmodernizam idu „ruku pod ruku”; važan je izgled, a ne suština. Ima li sve više i više zlorabljenja fotografije?

S obzirom na to da već postoji određeni odmak od vremena pojave digitalne tehnologije, već je moguće davati određene prosudbe.

Današnji fotoaparati su tehnički u odnosu na prethodne analogne toliko savršeniji da nema usporedbe. Sam naziv „analogno“ je neadekvatan, ali u trenutku pojave nove tehnike sam se nametnuo (analogno – digitalno). Dobro ste primijetili da slika govori više od tisuću riječi. Ali i danas iz fotoaparata stoji čovjek, koji je kreativac (ili to nije), a ne njegov do savršenstva konstruiran fotoaparat.

Ali, tehničke mogućnosti digitalnih fotoaparata daju goleme mogućnosti snimanja velike količine, i odmah pozitiva. „Škljoca“ se u većini slučajeva nekontrolirano, prave se velike količine snimaka, a onda se uz „kavicu“ pred računalom radi selekcija „dobro-loše“. To je neminovno dovelo do pada kvalitete fotografije, jer se prestalo komponirati sliku već kod samog procesa fotografiranja.

Fotošop omogućava doista svašta. Svaka se fotografija dade toliko preurediti da se originalnost gubi. To dovodi do mogućnosti zlouporabe i stvaranja krivih predodžbi o nekom događaju. Prije je negativ bio dokument na sudu, a danas negativa nema.

Mnogi cijenjeni stručnjaci-povjesničari umjetnosti (imam ih dobrih poznanika pa smo i o toj temi raspravljali) smatraju da je doba prave nepatvorene fotografije prošlo dolaskom digitalne tehnike.

Bi li se moglo reći da je postojalo „zlatno doba” hrvatske fotografije? Ako da, kad je to bilo?

Kao i svugdje u životu postoje uspjesi i padovi i u hrvatskoj fotografiji. Prvi i mislim najveći uspjeh bio je u vrijeme kada je August Frajtić davao pečat hrvatskoj fotografiji, što je dovelo do stvaranja pojma „zagrebačke škole“ fotografije, svjetski prepoznate i cijenjene. Drugi svjetski rat to doba brutalno prekida. Poslije rata dolazi opet do drugog uspona Fotokluba Zagreb u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada ga je vodio Đuro Griesbach, koji povlači za sobom i cijelu hrvatsku fotografiju.

Nakon toga slijedi silazna putanja, koja će svoj vrhunac imati pred sam novi rat. Ovdje moram izdvojiti vrijeme Domovinskog rata, kada se u uvjetima okrutnog rata pojavljuje, doduše malena brojem, ali velika srcem, jedna grupa ratnih reportera koji blistaju kao zvijezde u povijesti naše fotografije. Nažalost i na njih se sve više zaboravlja, kao i na ostale vrijednosti Domovinskog rata. Oni u svakom slučaju zaslužuju poseban muzej posvećen njima i njihovoj ulozi koju su imali u dokumentiranju i objavljivanju istine o Domovinskom ratu.

Bolno je da u Hrvatskoj ne postoji ni „obični“ muzej fotografije što je prava kulturna sramota, a kamo li onda muzej posvećen samo ratnim fotoreporterima.

Treći veliki uspon Fotokluba Zagreb dogodio se početkom 90-ih godina dolaskom Vinka Šebreka za predsjednika Fotokluba Zagreb. Radi čega uvijek spominjem Fotoklub Zagreb? Od samih početaka pojave hrvatske fotografije „Klub amateurah fotografah“, koji kasnije mijenja samo ime i nastavlja svoju djelatnost kao Fotoklub Zagreb, izdvaja se po svojoj prepoznatljivosti i liderstvu. Od 30-ih godina pa na dalje on će biti pravi „rasadnik“ novih vrsnih fotografa, amatera i profesionalaca, koji su u tome klubu jednako tretirani. Poznata je izjava jednog od velikana hrvatske fotografije Milana Pavića: „Ja sam profesionalac, ali sam u klubu amater”. Imao sam čast biti aktivni sudionik u drugom i trećem velikom usponu Fotokluba Zagreb, na što sam jako ponosan.

Lozic1 5

Po Vašoj procjeni, koji su fotografi ostavili neizbrisiv fotografski pečat u hrvatskoj fotografiji?

Ima mnogo izvrsnih fotografa u svim razdobljima i generacijama hrvatske fotografije. Namjerno ih ne navodim da nekoga ne izostavim. Ovo se posebno odnosi na fotografe amatere. Oni su, jednako kao i profesionalci u cijelo proteklo vrijeme širili ugled hrvatske fotografije, ali ih se namjerno prešućuje. Sve analize počinju i završavaju samo s malim brojem imena profesionalaca što je velika nepravda prema svima prešućivanim.

Može se zamijetiti da niču brojni fotoklubovi, što biste preporučili mladim fotoamaterima?

Danas u svijetu, pa tako i u Lijepoj Našoj postoje brojni fotoklubovi, koje kod nas tretiraju po krutoj birokratskoj nomenklaturi kao „udruge“ premda su bili i ostali pravi rasadnici budućih kvalitetnih fotografa-profesionalaca. Na žalost naše društvo to nedovoljno prepoznaje.

Mladim fotoamaterima preporučujem: „Lutajte svijetom i snimajte ne samo otvorenim očima nego i srcem, ne obazirući se na trendove ili modu u fotografiji. Samo tako će doći do istinske kvalitete svog djelovanja, samo tako ćete osjetiti radost istinskog stvaranja."

Razgovarao: Ante Čuvalo

Uto, 20-02-2024, 23:41:20

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.