Razgovor s novinarom i publicistom Gojkom Borićem

O aktualnim političkim, društvenim i inim temama razgovarali smo s novinarom i publicistom Gojkom Borićem.

Nedavno smo proslavili obljetnicu vojno-redarstvene akcije Oluja. Nakon godina političkog, medijskog i sudskog progona generali su prije desetak godina konačno oslobođeni. Ipak, i danas neki pojedinci u Hrvatskoj sustavno šire laži o Oluji. Kako to komentirate?

Postoje pojedinci i skupinice u Hrvatskoj koji se nikad ne će pomiriti s postojanjem hrvatske države. Oni će uvijek širiti laži i o najsvetijim dionicama hrvatske povijesti u koje spada „Oluja“. Nažalost, u Hrvatskoj nema zakona koji bi spriječio širenje takvih laži kad je riječ i o kolektivitetima kao što su narod i država. Ako netko širi neistine o pojedincima, onda se to sankcionira, ali to nije dovoljno, potrebno je kazne proširiti i kad je riječ o klevetanju skupina. Kao primjer navodim jedan slučaj iz Amerike u kojoj je kažnjen jedan „profesionalni lažac“ koji je ubojstvo nekoliko desetaka đaka u jednoj školi proglasio izmišljotinom i time nanio teške duševne boli roditeljima i prijateljima usmrćenih pa je kažnjen golemom novčanom globom što se u SAD-u smatra posve prihvatljivim. Ne znam zašto Hrvatska nije uvela jedan takav zakon  kojim bi se sankcionirali oni koji niječu žrtve pale u Domovinskome i Drugom svjetskom ratu.

Imate li dojam da Vučićeva Srbija sve agresivnije ponovno širi velikosrpske ideje, sada u formi tzv. srpskoga sveta?

To nije dojam to je konkretna spoznaja. Vučićeva Srbija odavno se naoružava i u tome je barem što se tiče kvantitete svoje vojske naveliko nadmašila Hrvatsku. Paralelno s time Vučić i njegov režim oponašaju Rusiju i s time u svezi lansirali su ideju o „srpskom svetu“ što nije ništa drugo nego stara toksična ideja o „velikoj Srbiji“ ili o tome da svi Srbi moraju živjeti pod istim državnim krovom, a to je izravna prijetnja Crnoj Gori, Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ako bi Rusija pobijedila u ratu protiv Ukrajine, mogli bismo pretpostaviti da bi to osokolilo Vučićeva Srbiju da započne ratne kavge sa susjednim državama pa i natovskom Hrvatskom, a to bi onda mogao biti povod za aktiviranje glavnog postulata NATO-a prema izreci „svi za jednoga, jedan za sve“, što bi mogao biti početak trećega svjetskoga rata. Mislim da je Vučić toga svjestan, ali ipak šalje podmukle poruke u tome smislu opipavajući bilo susjednim državama glede njihova reagiranja na ratne prijetnje, no one u tim odgovorima nisu složne jer se nalaze u različitim sigurnosnim okruženjima. Hrvatska bi trebala preko NATO-a upozoriti Srbiju da se ne igra vatrom kao što je dosad učinila nekoliko puta u 20. i 21. stoljeću, primjerice nakon atentata na Franju Ferdinanda u Sarajevu, vojnog udara protiv jugoslavenskog pristupa Trojnom paktu god. 1941. i tijekom raspada komunističke Jugoslavije rasplamsavanjem ratova protiv republika zapadno od Drine. NATO bi trebao upozoriti Beograd da takve podmukle poteze ne će tolerirati i mislim da bi to bilo dovoljno, pa ne bi trebao učiniti ono što je učinio bombardiranjem Srbije i Crne Gore sprječavajući srbijanski holokaust nad kosovskim Albancima. Rusija u tome ne bi mogla pomoći Vučićevoj Srbiji jer bi bila nakon završetka rata protiv Ukrajine iscrpljena i još više izolirana. I toga mora biti svjestan Vučić i Srbija.

Kako se suprotstaviti toj velikosrpskoj ideologiji s obzirom na pokušaje međunarodne diskreditacije Hrvatske?

Službena se Srbija ponaša bezobrazno ne samo od kad se pojavila krilatica o „srpskom svetu“. Ona već oko tridesetak godina vodi propagandni rat protiv Hrvatske ocrnjujući Republiku Hrvatski kao „sljednicu ustaške NDH“. Čuju se i glasovi kako bi Srbija „trebala poduzeti ulogu borca protiv fašizma u jugoistočnoj Europi“, što je gotovo istovjetno s ruskim „opravdanjem“ za rat protiv Ukrajine. Nažalost Hrvatska nema instituciju koja bi pratila sve što Srbija poduzima protiv Hrvatske u svijetu i na to pristojno reagirala. Hrvatska vlada trebala bi osnovati znanstvenu ustanovu koja bi bilježila sve što se o Hrvatskoj govori i piše u inozemstvu i to onda prosljeđivala onima koje se na to moraju osvrtati. Ta bi ustanova trebala izdavati časopis na velikim svjetskim jezicima engleskom, njemačkom, francuskom i španjolskom i u njemu objavljivati istinu o našoj prošlosti i današnjici, dakako samokritičnu pa neka onda tzv. veliki svijet zna koliko naši susjedi lažu i koliko nanose štetu ne samo nama nego i Europi i slobodnom svijetu. Mi smo u emigraciji imali časopise na španjolskom, engleskom i njemačkom jeziku i jednu internetsku platformu na njemačkom, a bili smo siromašni, dok sadašnja Hrvatska nema ni to. Srbija ne bi smjela postati članicom Europske unije dok ne obustavi „promidžbeni rat“ protiv Hrvatske.

Kakva je po Vama uloga Pupovca: je li njegov glavni grad Zagreb ili Beograd?

Milorad Pupovac spada u najutjecajnije političare u Hrvatskoj (ne želim reći „hrvatske političare“) ne toliko zbog svojih odgovarajućih sposobnosti nego zbog oportunizma svojih hrvatskih partnera koji sve daju za vlast pa dopuštaju i prenaglašenu ulogu Pupovčeve stranke u svim strukturama državne uprave. Naime, Srbi u Hrvatskoj nisu klasična nacionalna manjina s etničkim posebnostima, oni se sa svojim jezikom, svojom kulturom i svojim sociološkim osobinama ne razlikuju bitno od Hrvata i stoga bi bilo posve shvatljivo da budu predstavljeni u svim političkim segmentima hrvatskoga javnog života, ali temeljem rezultata izbora pa im za to nisu potrebne privilegije zajamčenih mandata na svim državnim razinama i posebna narodnosna stranka. Srbi u Hrvatskoj dio su hrvatske nacije i toga bi trebao biti svjestan i Pupovac koji stalno govori lijepim jezikom o hrvatsko-srpskom suživotu, ali „između redaka“ raspiruje vatricu razdora prikazujući Srbe kao stalne žrtve ne samo iz prošlosti nego i u današnjici. Bilo bi posve prirodno da glavni grad hrvatskih Srba bude Zagreb, a ne Beograd. No nisam siguran da je u to uvjeren njihov harambaša Pupovac. Posve je neprirodno kad Pupovac i njegova stranka ignoriraju hrvatske državne praznike i istodobno idu u Srbiju na parastose za srpske žrtve u Domovinskom ratu. To bi bio povod za raspad sadašnje koalicije, ali očito je Plenkoviću vlast mnogo draža od čuvanja vitalnih hrvatskih državnih interesa i time na duži rok interesa i srpske narodne zajednice u Hrvatskoj.

Jesu li korupcija, kriminal i klijentelizam glavni uzrok iseljavanja iz Hrvatske?

Ja bih postavio nešto drukčiji poredak glavnih uzroka za masovno iseljavanje iz Hrvatske. Ponajprije tu je riječ o potrebama ljudi da nađu bolje plaćena i sigurna radna mjesta u inozemstvu, a potom dolazi klijentelizam jer bez veza i vezica u Hrvatskoj nije moguće ni ući u svijet rada, a kamoli naći neko bolje plaćeno radno mjesto u njemu za život dostojan čovjeka. Korupcije i kriminala ima svuda u svijetu, pitanje je samo kako se društvo bori protiv njih, uspješno ili neuspješno, a potonje se događa u Hrvatskoj gdje optuženi za privredni kriminal godinama mirno čekaju na svoje procese koji često ne bivaju ni započeti zbog zastare. Obnova pravosuđa bila bi najvažniji zadatak svih političkih stranaka, ali nisam siguran žele li to one uopće, odnosno jedno o tome govore kad su u oporbi, a drugo rade kad dođu na vlast.

Kakva je u svemu uloga pravosuđa?

Pravosuđe kao treća vlast trebalo bi biti ono najkvalitetnije u javnom životu svakoga društva. Ono je očito u Hrvatskoj ono najgore što je ostalo u nasljedstvu socijalističkoga sustava. Jednostavno rečeno, kao da i sad vrijedi stara izreka „kadija te tuži, kadija ti sudi“. Pri čemu su kadije uglavnom pripadnici političkih stranaka. Mislim da će trebati proći barem tri ili četiri generacije, dakle od 75 do sto godina nakon propasti komunizma da Hrvatska dobije kvalitetno pravosuđe, onakvo kakvo imaju demokratski razvijenije zemlje. Možda je partitokracija, gotovo neograničena vladavina političkih stranaka u Hrvatskoj također jedna od opasnijih boljetica našega društva, dok su nevladine organizacije, od kojih neke plaća vlada (!), a neke mutni inozemni izvori, često preopterećene ideologijama tako da ne mogu biti korektori u nejakom političkom životu naše mlade republike.

Kako ljudima vratiti vjeru u Hrvatsku?

Jednostavno pitanje na koje nije lako naći većini prihvatljiv odgovor. Vratiti vjeru u demokratske institucije svake zemlje temelji se na pozitivnim iskustvima pojedinaca i skupina i na međusobnoj razmjeni tih iskustava. A to u Hrvatskoj još ne funkcionira. Mnogi vjeruju u svemoć države, no to nije tako jer i društvo mora biti zdravo da bi država funkcionirala, a hrvatsko društvo još nije odbacilo sve mane iz vremena komunizma. Vjerujem da bi poboljšanja društvene klime mogli izvesti mlađi ljudi neopterećeni prošlošću i poučeni zlim iskustvima svojih roditelja. No to su dugotrajni procesi. Hrvatsku nije dovoljno ljubiti mahanjem zastavama i skandiranjem „Hrvatska, Hrvatska...“ nego poštivanjem zakona i aktivnim sudjelovanjem u društvenim promjenama na bolje. Na to pitanje moglo bi se odgovoriti engleskom anegdotom, naime pitanjem Englezima zašto imaju tako dobre teniske placeve, a oni su odgovorili kako je to jednostavno i naveli postupke te na kraju dodali: „I to onda radite sto godina.“

Kako gledate na geopolitičku situaciju u svijetu? Živimo li u možda i najopasnijim vremenima nakon završetka Drugoga svjetskog rata?

Mislim da se svijet nalazi u situaciji koja je gora nego što je bila prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Tada se znalo da će pobijediti antifašistička koalicija, premda ideološki i politički nije bila jedinstvena, no danas imamo više fronta s kojih se prijeti čak nuklearnim ratom, a ako bi se on dogodio, bio bi to smak svijeta. Mi znamo da je Rusija iz čista mira napala Ukrajinu, mi znamo da Kina nešto slično priprema učiniti s Formozom, mi znamo da NATO jača, ali ne toliko da bi mogao spriječiti izbijanje rata u Europi, mi znamo da imamo Ujedinjene narode, ali oni su jalovi jer ih koči veto u Vijeću sigurnosti, mi znamo da zemaljskoj kugli prijeti ekološka katastrofa, mi znamo da oko 50 milijuna ljudi iz Afrike i Azije žele naći utočište u bogatim zemljama sjeverne polutke koje to ne će moći apsorbirati. Unatoč svim navedenim činjenicama odgovorni političari u nekim važnim zemljama svijeta i dalje potpiruju ratnu histeriju samo da bi ostvarili svoje imperijalne ciljeve iz 19. i prve polovine 20. stoljeća. U Njemačkoj se nakon Drugoga svjetskoga rata skandiralo: „Nikada više rata...“, a danas se govori o mogućnosti ratnih okršaja koje nagovješćuje Rusija kao da je riječ o nekim športskim susretima. Ništa drukčije ozračje nije i u drugim zapadnim zemljama.

Pozorno pratite političku situaciju u Austriji. Je li nakon odlaska s vlasti Sebastiana Kurza došlo do većih promjena na političkoj sceni, posebno s obzirom na to da su sada dio vlasti i Zeleni?

Austrija je dugo vremena bila „otok blaženih“, neutralna, bogata i samozadovoljna. No to se iscrpilo u predugoj vladavini velikih koalicija od konzervativaca i socijaldemokrata. Onda su konzervativci „izmislili“ Sebastiana Kurza kao Wunderwaffe, čudo od političkoga oružja koji je mozartovskom lakoćom ispunjavao zadatke koje su mu postavljali stariji ljudi iz austrijskih pokrajina. Međutim pokazalo se da su oni plaćali izmišljena ispitivanja javnog mnijenja i medijske kampanje u korist svoga gojenca koji je odjednom propao prema onoj hrvatskoj izreci kako „nisko pada tko visoko leti“. Poslije Kurza Austrija je tijekom samo jedne godine izmijenila tri kancelara. No zahvaljujući čvrstoj instituciji saveznog predsjednika prebrodila je te krize i od nedavno ponovno plovi mirnim političkim morem. Hrvatska bi mogla mnogo naučiti kako se spretno upravlja državom ugledajući se u Austriju.

Kako komentirate sve peripetije vezane uz spomenik na Bleiburgu gdje je sada maknut hrvatski grb? Kako je moguće da se to događa na privatnom posjedu? Jesu li za to lobirali određeni krugovi iz Hrvatske?

Skidanje povijesnoga hrvatskog grba na skromnom spomeniku žrtvama Bleiburga od strane lokalnih austrijskih vlasti politički je skandal i sramota za Republiku Austriju. Međutim to se moglo izbjeći da je hrvatska strana odmah nakon proglašenja neovisne Republike Hrvatske promijenila taj povijesni hrvatski grb i stavila suvremeni s početnim crvenim kvadratom. To bi bilo i historiografski točno jer grb s početnim bijelim poljem bio je dio grba NDH, a ona prema Preambuli hrvatskoga Ustava nije bila nositeljica hrvatskoga suvereniteta nego je to bio Zavnoh. Osim toga onoga časa kad su Oružane snage NDH položile oružje na Bleiburgu više nisu bile vojska nego ratni zarobljenici i državljani Narodne Republike Hrvatske. Hrvatski emigrantski književnik Vinko Nikolić ovako je ocijenio krivce za Bleiburg: najveću krivnju snosi jugoslavenski komunistički režim koji je nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima počinio genocid na Bleiburgu i Križnom putu, drugi po redu za to snose krivnju Britanci koji su ih izručili jugokomunističkim zločincima znajući što ih tamo čeka, a treći krivac bilo je vodstvo NDH koje je povelo vojsku i civile u Austriju bez trunka jamstva da će biti tretirani prema ženevskim Propisima o vođenju rata i time postupcima s ratnim zarobljenicima. Oni koji su se brinuli o spomeniku žrtvama Bleiburga morali su znati sve navedeno i odgovarajuće oblikovati spomen-kamen na tom stratištu. Možemo pretpostaviti da dio krivnje za uklanjanje povijesnoga hrvatskoga grba snose zločesti domaći sufleri austrijskih neznalica. Sadašnja hrvatska vlast treba zahtijevati od austrijskih lokalnih vlasti da obnove grb na spomeniku, ali suvremeni s crvenim poljem na početku grba i bez onih grbića nad glavnim grbom. Nadam se da bi to bilo moguće.

Pratite i političku situaciju u Njemačkoj. Kako gledate na dosadašnju vladavinu tzv. semafor koalicije? Koliko se politika promijenila u odnosu na razdoblje Angele Merkel?

Sadašnja „semafor koalicija“ u Njemačkoj sastavljena od socijaldemokrata, zelenih i liberala dobro je započela, ali od prije stanovitog vremena nešto u njoj škripi jer ove tri stranke imaju prilično različite programe i prošlost, no toj koaliciji nema alternative. Prijašnja velika koalicija kršćanskih demokrata i socijaldemokrata bila je „brak iz nužde“ i stoga vrlo naporna. Tek se sad otkriva da je tadašnja vlada gospođe Angele Merkel počinila niz teških pogrješaka, primjerice time što je dopustila dolazak više od jednog milijuna afroazijskih izbjeglica i  sklopila jednostrane ugovore o kupnji plina s Rusijom izgradivši plinovod Sjeverni tok 2 protiv volje susjednih država. Od prije nekoliko mjeseci Rusija naveliko ucjenjuje Njemačku upravo glede opskrbe plinom pa je njemačka industrija prisiljena produljiti radni rok dvjema nuklearkama i obnoviti rad elektrocentrala na ugljen, a to se protivi njezinim velikim ekološkim ambicijama. Očito će Nijemci biti prisiljeni štedjeti plin ove zime na štetu svoje industrije i svojih građana i to ne će ostati bez posljedica na dosadašnji socijalni mir u zemlji.

S obzirom na agresiju Ruske Federacije na Ukrajinu i ranije energetske aranžmane Berlina i Moskve, nalazi li se Njemačka sada u vrlo nezahvalnoj poziciji?

Njemačka se našla u nezgodnom vanjskopolitičkom položaju nakon ruske agresije na Ukrajinu jer naveliko zavisi od ruskih isporuka plina, nafte i ugljena. To je jedan od razloga za njemačko krzmanje glede pomoći Ukrajini u teškom naoružanju gdje se riječi obećanja naveliko razlikuju od stvarnih isporuka. Osim toga jedan dio vladajuće Socijaldemokratske stranke kao da pati od stockholmskog sindroma, to jest pokazuje stanovito razumijevanje za ruske postupke pa se javljaju glasovi kako bi rat u Ukrajini trebalo „zamrznuti“ i dati prednost pregovorima s agresorima koje Rusi ionako odbijaju. No to nije daleko od francuskog stava nakon što je predsjednik Macron izjavio kako „Putina ne bi trebalo ponižavati“, a članica NATO-a Turska šuruje s Rusijom u nizu vanjskopolitičkih pitanja. Jedino se kod Amerike riječi slažu s djelima i ona pomaže ugroženim Ukrajincima svojim izvrsnim oružjem čija uporaba već pokazuje povoljne rezultate za ukrajinske branitelje.

Kako komentirate političku situaciju u Bosni i Hercegovini?

Pitanje je kratko dok bi odgovor mogao biti predugačak a da u njemu ne bi bilo ni izdaleka sve da se shvate prilike u za Hrvatsku najvažnijoj susjednoj zemlji. Temelji na kojima je zasnovana sadašnja Bosna i Hercegovina postavljeni u Daytonu pogrješni su jer sva tri konstitutivna naroda nemaju ista prava, pri čemu su Srbi nagrađeni premda su bili agresori, a Bošnjaci nisu zauzdani jer neprekidno prijete najmanjem narodu Hrvatima da će iz izbaciti iz njihove vjekovne domovine pošto „mogu stati u dva vagona“, što je bila nacistička praksa pri deportiranju Židova u marvinskim vagonima u koncentracijske logore. Bosna i Hercegovina ne može preživjeti bez Hrvata, a Hrvati ne mogu biti zadovoljni svojim položajem u ovoj tronarodnoj državi dok ne dobiju svoju federalnu jedincu onakvu kakve imaju Nijemci, Švicarci i Belgijanci. Jednostavno rečeno dok ne postanu u svemu jednakopravni sa Srbima i Bošnjacima. Hrvatska bi na tome trebala raditi na svim mjestima koja su joj dostupna u vanjskoj politici.

Bilo bi pretjerano reći da se u Hrvatskoj ne događa ništa dobro, ali na žalost i dalje se nastavlja iseljavanje, a klijentelizam inficira sve pore društva. Kako gledate na političku situaciju u Hrvatskoj?

Budući da živim u inozemstvu i nisam pogođen hrvatskim nedaćama u domovini, meni izgleda da su prilike u Hrvatskoj bolje nego što ih Hrvati verbalno prikazuju. Ispričavam se, ali meni se čini da Hrvati rado „jarmraju“ ili, kako se kaže u Dalmaciji, „plaču mižerju“ samo kako bi skrili svoje pravo materijalno stanje. Ako uzmemo u obzir koliko je Hrvatska gospodarski nazadovala zbog Domovinskoga rata i koliko još pati zbog kriminalne privatizacije, ne čudi nas njezin nezavidan položaj na dnu ljestvice prosperiteta u Europskoj uniji. Pa ipak zahvaljujući turizmu i doznakama naših iseljenika Republika Hrvatska nije baš onoliko siromašna koliko pokazuju statistike. Pogledamo li izvrsnu cestovnu mrežu, velik broj vikendica i gotovo 90-postotno vlasništvo u privatnim stanovima (u Njemačkoj taj udio iznosi oko 35 posto!), Hrvatska bi trebala biti bogatija od Bugarske, Rumunjske i Grčke. Iseljavanje će biti usporeno ako ljudi steknu uvjerenje da mogu solidno živjeti zahvaljujući radu svojih ruku i pameti svojih glava, a to su procesi koji će još dugo trajati. Na tome trebaju raditi svi od dna do vrha društvene piramide jer Hrvatska stvarno ima velike ljudske i materijalne potencijale da dostigne životni standard barem Slovenije, Slovačke i Poljske, ako ne i Austrije.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.