Razgovor s novinarom i publicistom Josipom Jovićem

S novinarom i publicistom Josipom Jovićem razgovarali smo o odnosu prema operaciji „Oluja“ u dijelu krugova u Hrvatskoj, o ideologiji „srpskoga sveta“, položaju Hrvata u BiH, ali i o drugim problemima koji muče hrvatsku državu i hrvatsko društvo.

Nedavno smo proslavili obljetnicu vojno-redarstvene akcije Oluja. Iako je pred deset godina potvrđena njezina legitimnost čini se da određeni pojedinci i dalje šire laže o toj vojno-redarstvenoj operaciji. Kako gledate na ove pojave?

Laže se u raznim pravcima, laže se o tobožnjim zločinima koje je počinila Hrvatska vojska, pretjeruje se s brojem ubijenih i brojem prognanih. Jednom je to sto pedeset, drugi put dvjesto, treći put dvjesto pedeset tisuća. Na cijelom području koje je bilo pod okupacijom nije živjelo ukupno više od 150 tisuća ljudi. No najveća je laž kad povijest događanja devedesetih započinje Olujom iz vedra neba, a da se potpuno previđa, ignorira, zaobilazi svih onih pet godina progona, ubijanja, granatiranja koji su prethodili toj osloboditeljskoj operaciji. Olujom je obranjena država, zemlja ili domovina, onemogućeni su velikosrpski projekti i to je njezin najveći krimen i izvor laži i pokušaja da se diskreditira Republika Hrvatska. Ona se u tim srpskim krugovima izravno povezuje s četrdesetim godinama i s NDH, s ciljem da se svaka Hrvatska predstavi kao zločinačka, genocidna tvorevina koja ne zaslužuje postojanje. Agresija, nemojmo biti naivni, nije definitivno stvar prošlosti. Aleksandar Vučić stalno ponavlja kako se Oluja više neće ponoviti, a kako bi se i mogla ponoviti ako se ne ponovi agresija, što rječito govori o čemu srbijanski predsjednik snuje. Njegov bliski suradnik, po uzoru na rusku „denacifikaciju“ Ukrajine, najavljuje denacifikaciju Balkana, a naravno da bi prva na udaru bila „ustaška“ Hrvatska.

Je li dijelu hrvatskih Srba i dalje Beograd glavni grad? Kada čitamo Novosti i slušamo izjave pojedinih istaknutih hrvatskih Srba možemo li steći baš takav dojam?

Nema tu nikakve dvojbe. Dio hrvatskih Srba, i to one vodeće strukture, u svim detaljima i u svim sporovima na strani su Beograda, pa bilo da je riječ o optužnicama protiv hrvatskih pilota ili o zabrani dolaska Vučića u Jasenovac. Oni su redovito u Srbiji kad se komemoriraju žrtve Oluje. Milorad Pupovac sam kaže kako je njegova prava ili matična domovina Srbija, a u odnosu na Hrvatsku deklarira se kao „ustavni patriot“, što hoće reći kako on s ovom državom nije emotivno povezan, nego je tek lojalan građanin ako već nema drugog izbora, a i dobro mu je ovdje, bolje nego što bi ikada bilo u Beogradu. „Novosti“ već dulje vrijeme, sustavno vode protuhrvatsku propagandu, oni i ovu vladu nazivaju ustaškom. Plenković se začudio kad su to isto napisali u nekim prorežimskim, beogradskim medijima, a eto to mu čini i list kojega on sam financira s tri, četiri milijuna kuna. To je već klasična priča o hrvatskom mazohizmu.

Čini se da velikosrpska ideologija ponovno sve agresivnije cilja na Srbiji susjedne zemlje, sada u formi tzv. srpskoga sveta, a mediji svakodnevno šire mržnju prema okolnim narodima. Kuda to sve vodi?

Nema sumnje da se od stoljeća njegovane ideologije neće tako lako odustati, kao što inače nacionalne ideologije teško izumiru. One se samo znaju primiriti i onda iznenada poput virusa buknuti kad za to dođe pogodno vrijeme. Ta se velikosrpska ideologija opravdava i podgrijava tobožnjom vječnom ugroženošću i potrebom zaštite Srba ma gdje živjeli. Nakon što je Vojvodina osvojena, ciljaju na dijelove Republike Hrvatske, na pola Bosne i Hercegovine, na sjeverni dio Kosova, možda na dio Makedonije i, naravno, na cijelu Crnu Goru. Takva opsesija sigurno nije dobra ni za koga, ni sa Srbiju ni za njezine susjede. Ona vodi stalnom izazivanju sukoba, nepovjerenju, nesuradnji. Ti velikodržavni planovi kao tvrdokorni mitovi traju unatoč tome što su uglavnom poraženi. Hrvati i ostali su valjda nešto naučili iz povijesti. Za njihovu eventualnu realizaciju nisu pogodne ni međunarodne okolnosti, ipak su tu EU i NATO, a ni ruska intervencija u Ukrajini neće im pomoći. Više bi joj pomogla Rusija kao uvaženi, a ne kao kompromitirani međunarodni čimbenik, što ona sada jest.

Kakav bi po Vama trebao biti hrvatski odgovor na velikosrpske provokacije?

Radikalno drugačiji od ovoga što se sada radi i čemu sada svjedočimo. Vlada svojom politikom „inkluzivnosti“ kao da ohrabruje velikosrpsku politiku i ambicije. Ne možete koalirati s produženom rukom ovakvog Beograda, ne možete plaćati neprijateljsku propagandu. Bez velikih rasprava, uzaludnog uvjeravanja (kao da je nekome stalo do istine) i odgovaranja na provokacije, trebalo bi postaviti jasne uvjete za ulazak Srbije u EU, ako ona to uopće želi, bez obzira ne eventualne pritiske Bruxellesa, a ne taj put bezrezervno podržavati. Tu prvenstveno mislim na to da Srbija mora priznati agresiju koja se dogodila, što bi bila kakva takva garancija da se ona neće ponoviti, mora vratiti opljačkano kulturno blago i arhivu iz vremena Jugoslavije, mora potpisati sporazum o granici, mora otkriti nestale, platiti odštetu logorašima, i uostalom sve ono što je u svom dokumentu naveo HAZU.

Problem imamo i u Bosni i Hercegovini gdje bošnjačka unitaristička politika ne želi Hrvatima dati niti minimalna prava da biraju svoje političke predstavnike. Kako gledate na političke procese u toj državi?

Teško je razumjeti bošnjačku politiku, koja je u mnogočemu iracionalna. Ona se kao bori za jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu BiH, a faktički odbija Hrvate od te države, negirajući im sva, čak i ona, kako kažete, minimalna prava,

tjerajući ih u stvari u savez s Miloradom Dodikom. Izvan svake je pameti i izvan realnog konteksta općenito ne uvažavati činjenicu kako je BiH specifična država koju čine tri konstitutivna, povijesno, vjerski i kulturološki oblikovana naroda, koja su, usto, međusobno vrlo udaljena. Pogledajte, nema ni jednog pitanja iz prošlosti ni iz sadašnjosti, od unutarnjih do vanjskopolitičkih pitanja u kojima bi se ti narodi, svejedno obični građani, intelektualci, novinari ili političari, složili. Inzistirati na unitarnoj državi, na hegemoniji jednog naroda i to na zasadama vjerskog fanatizma i reosmanizacije samo je put daljnjeg produbljivanja tih podjela i mogućeg definitivnog razlaza. Bošnjačka politika u svojoj nametljivosti više je uperena prema Hrvatima, a od Republike Srpske kao da je digla ruke. Ta priča o građanskoj državi, svakome je to sada jasno, samo je krinka najopasnijeg imperijalnog nacionalizma većinskog naroda. Bošnjačka se politika rado poziva na neku nepostojeću europsku praksu. A sve nacionalno složene države, ne samo Belgija ili Švicarska, koje se najčešće spominju, imaju neki oblik federalizma. I Španjolska i Britanija pa čak i Rusija ili Njemačka.

Vjerujemo da pratite i geopolitičku situaciju u svijetu, od Ukrajine do Tajvana. Živimo li u opasnim vremenima?

Naravno da živimo. Svijet se nimalo nije promijenio, pardon, promijenio se na gore. Pokazuje se kao iluzija uvjerenje kako će neko novo vrijeme, neko famozno 21. stoljeće donijeti mir, solidarnost, demokraciju, humanost, civilizaciju. Postoje samo sila i interesi, veliki ostvaruju svoje interese preko leđa malih. Postoje sukobi velikih, postoje otvorena žarišta od Balkana, preko istočne Europe, Srednjeg, Dalekog i Bliskog istoka do Pacifika, ali postoje sukobi i unutar velikih, postoji islamski terorizam, postoje nekontrolirane migracije i još puno žarišta mogućih sukoba. Stanje je pogoršano sa stanovišta mira i sigurnosti upravo proporcionalno rastu sredstava za uništenje. U mogućem srazu neće biti ni pobjednika ni poraženih. Dovoljna je jedna atomska bomba ili dovoljno je da plane neka nuklearna centrala i cijeli kontinenti bit će na rubu izumiranja. Meni je osobno najfascinantnija činjenica kako moralni idioti i psihopati raspolažu tako silnom moći da upravljaju voljom i sudbinom cijelih naroda i da su u njihovim rukama najistureniji rezultati ljudskog uma namijenjeni uništavanju. Jedino je malo utješno to da veliki zavojevači ostavljajući iza sebe milijune mrtvih uvijek završavaju na sličan način. Jednom na Svetoj Heleni, drugi put s metkom u sljepoočnici iz vlastite ruke, treći put na međunarodnom sudu.

Iseljavanje iz Hrvatske se i dalje nastavlja, a mnogi glavne uzroke tome vide u klijentelističkome modelu društvenih, ekonomskih i političkih odnosa. Može li Hrvatska naprijed bez temeljite reforme pravosuđa koje će kažnjavati ovakve pojave?

To što ste naveli samo je jedan od razloga iseljavanja. U osnovi je ove pojave ipak slab ekonomski razvoj temeljen gotovo isključivo na turizmu. U nas postoje i tradicijski pa čak i genetski faktori odlazaka negdje tamo daleko. Vjerujem kako postoje i brojne iluzije o nekom obećanom boljem životu. Ljudi s fakultetima u Irskoj postaju konobari ili sobari i oni su kao zadovoljni. Mediji redovito pišu o uspješnim primjerima, a vrlo rijetko o daleko brojnijim promašenim izletima i iznevjerenim očekivanjima. Reforma pravosuđa jest jedno od najvažnijih pitanja. Trebalo bi početi s drugačijim pozicioniranjem državnog odvjetništva i sudaca, kojima bi načinom izbora i imenovanja trebali osigurati veću nezavisnost od izvršne vlasti. Sklon sam i tome da se radi sprječavanja korupcije donese i nešto kao zakon o ispitivanju porijekla imovine.

Jesu li mediji u Hrvatskoj dotaknuli samo dno?

Ne znam. Čini se kako dno ne postoji. Kao u onom snu kad propadate u bezdan i nikako da dotaknute dno. Mediji boluju od tri opake bolesti: od nepismenosti, banalnosti i pristranosti. Portalizacijom novina kao da su lektori izgubili svoje mjesto pod suncem pa čitamo teško probavljive, nejasne rečenice s mnoštvom engleskih fraza i s pravopisnim pogrješkama. Drugo, ne znam koga to zanima, čitamo kako se ovaj ili onaj pjevač ili glumac ili nogometaš rastavio ili sastavio, kako se neka dama prošetala trgom u dražesnoj haljinici, čitamo o bračnim problemima Severine Vučković, Nikoline Pišek i Momčila Bajagića. O vjenčanju Petra Graše i Hane Huljić ispisane su čitave storije i svi detalji. Mogli smo saznati tko je sve bio pozvan na svadbu, tko su kumovi, tko je pjevao, koja su se jela posluživala, kad je i kako mlada zatrudnjela. Nedostajalo je samo izvješće o prvoj bračnoj noći. Središnji ili glavni mediji se nimalo u svemu tome ne razlikuju od tzv. žutog tiska. Razlikuju se samo po ideološkoj usmjerenosti. U njima sve više prevladava lažno ljevičarstvo, odnosno neskriveno jugoslavenstvo orjunaškog tipa, odnosno kroatofobija. Pogledajmo samo bjesnilo koje je eruptiralo u povodu smrti jednog novinara. Udarna pera tih medija danima vrište, a to su zapravo njihove najdublje želje, kako je ova država pogrešna, neuspješna, besmislena i propala, kako je već umrla i na kraju krajeva kako je treba dokrajčiti. Ne znam u ime čega. Izvršena je lustracija i to obrnuto od one koju su priželjkivali tzv. desničari. U tim medijima zaista više nema mjesta za „nacionaliste“. Ostalo je tek nekoliko „umjerenih“.

Kako vratiti vjeru u bolji život u Hrvatskoj?

Vjera uvijek postoji, možda ne toliko vjera u bolji život (uostalom što je to bolji život?), ali vjera u Hrvatsku je neuništiva, bez obzira koliko se propagandisti njezina rušenja trudili uz dobra primanja od nje same. Ova zemlja ima zaista izuzetne mogućnosti razvoja, ima obrazovane mlade ljude. Pati samo od nedostatka lidera koji će poštivati povijest i volju vlastitog naroda, a ne samo slijediti ukaze nekih formalnih i neformalnih centara moći, lidera koji neće rasprodavati zemlju. Vidjeli smo kako samo jedan most ili samo jedan športski uspjeh vraća vjeru, točnije probude vjeru u bolju i hrvatskiju Hrvatsku. Jedan čovjek na čelu Matice hrvatske vratio je vjeru u ovu instituciju. Tako bi se lako moglo dogoditi i kad je cijela država u pitanju.

Radite li na novim rukopisima?

Ispisujem u Hrvatskom tjedniku jednom u petnaest dana neke svoje analize. I zahvalan sam uredniku Ivici Marijačiću. O nekoj knjizi trenutno ne razmišljam. Čini mi se kako je sve već napisano, a i ljudi sve manje čitaju. Ili se boje, ili su oguglali, ili im je sve jasno. Na promociji moje knjige u Splitu od desetak bliskih prijatelja, ili sam barem tako mislio, nije se pojavio nitko. Valjda sam obilježen pa se ljudi boje kako bi im dolazak na promociju mogao štetiti. Možda taj strah i nije tako iracionalan. Pojavio se i jedan kojega zacijelo knjige uopće ne zanimaju. Očito je došao po zadatku čuti što će se kazati i tko će se pojaviti. Ništa osobno, samo ilustracija stanja duhova u Hrvatskoj 2022.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.