Razgovor s dr. sc. Ivicom Granićem

Odluka austrijskih vlasti o brisanju povijesnog grba sa spomenika u Bleibrugu, problematika abortusa, Tuđmanova politička ostavština, pokušaji pomilovanje Perkovića i Mustača, rat u Ukrajini, politička situacija u BiH, iseljavanje iz Hrvatske... O ovim i drugim temama razgovarali smo dr. sc. Ivicom Granićen.

Mjesec svibanj, obično prepun političkih trvenja, je iza nas. Dočekali smo i to da je izbrisan povijesni hrvatski grb na bleiburškom spomeniku, iako bi Austrijanci trebali znati da je hrvatski grb s bijelim poljem postojao i u vremenu Austro-Ugarske Monarhije. Kako komentirate takve odluke austrijskih vlasti?

Prema tom famoznom rješenju o zaplijeni od 20. travnja lokalne vlasti Völkermarkta uklonile su hrvatski grb sa spomenika na Bleiburgu, na Lojbaškom polju, koji se ondje nalazio od 1987. godine. Krajnje tragikomičan je navedeni razlog, naime u rješenju stoji kako su 'isti grb na lijevom ramenu nosili vojnici 13. SS divizije'. Radi se o diviziji poznatoj kao 'Handžar divizija', i da zbog toga grb ne može biti na spomen-ploči'. Istovremeno sa spomenika nije uklonjen polumjesec, iako se zna kako je spomenuta divizija bila sastavljena mahom od pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Teški šlamperaj. PBV je imao rok kako bi uklonio grb sa spomenika, to ipak nije učinjeno, što smatram potpuno ispravnom odlukom PBV-a. Zar nije krajnje bizarno da Austrijanci donose takvu odluku? A u carskoj palači Franje Josipa i u stotinama austrijskih muzeja imaju identičan grb. Hoće li onda i oni poskidati povijesni hrvatski grb s prvim bijelim poljem, i sve te insignije? Trebamo li mi uzeti čekić i razbiti krov Markove crkve. Što, u konačnici, Austrijanci zapravo žele? Zar zaista smatraju kako se može izbrisati memorija jednog naroda na takav način?

Osobno sam sve te događaje krajnje traumatično proživio, jer sam unuk časnika NDH koji je likvidiran na Križnom putu, zadnji put je moj djed viđen u okolici Bjelovara, pretpostavljam kako je likvidiran ili u šumi Lug, ili šumi Trnovka. Ili na nekom od 71. stratišta u bjelovarskom kraju, gdje je jedan od šefova eskadrona smrti bio Josip Manolić.

Razumijem okolnosti pod kojima je došlo uklanjanja grba, glavna kuhinja zapravo je u Zagrebu, moramo znati i kako je Koruška sklona ljevičarenju, tamo živi dosta Slovenaca, gradonačelnica Graza je deklarirana komunistkinja, koja na stolu ima sliku, vjerovali ili ne, Tita i Jovanke. No bez obzira na sve, ja tamo više nikada neću otići, ne dozvoljavam, naime, da se netko na ovakav način poigrava s mojim, to jest našim, najvećim svetinjama. Bio sam desetak puta na komemoraciji, prvi put još 1989., a sljedeće godine idem na Udbinu, veliki sam zagovornik ideje, na tome aktivno i radim, kako bi se centralna komemoracija održavala u Udbini i u Širokom Brijegu. A u Bleiburg, naravno, neka ide tko želi.

Travanj i svibanj su mjeseci obilježeni tragedijama. Ali istovremeno i različitim kontroverzijama. Kako je moguće da ne samo zbivanja vezana za Bleiburg ili Križni put, nego i za logor Jasenovac, da i danas toliko polariziraju javnost, i služe za politička i ideološka razračunavanja na dnevnoj bazi. Obzirom na ideologijom obojanu historiografiju iz vremena Jugoslavije nije bilo moguće realno pristupiti navedenoj problematici, no koji bi to argument mogao biti u pitanju da se danas znanstveno ne pristupi toj problematici.

Političkim oligarhijama koje su preživjele tranziciju, i koje su zadržale dominantnu kontrolu nad ključnim društvenim tijekovima, njima ove teme nikada nisu bile od interesa. Netko je svojevremeno upotrijebio sintagmu 'semiotika mita', što mi se svidjelo. Naime, njegovanje 'semiotike mita', i na desnici i na ljevici, od posebnog je interesa vladajućim oligarhijama, jer se ispostavilo kako je to vrlo djelotvoran način upravljanja ili vladanja. Izgradili su bipolarni hrvatski politički sustav, i to upravo na navedenim tragedijama, koje su osnovna razdjelnica dva politička pola. Moglo bi se kazati kako u gotovo svim ostalim društvenih ili političkim temama oligarhije imaju poprilično unificirane stavove, međutim glede ovog pitanja ne!

Usput su do savršenstva doveli i manipulaciju informacijama, pretvarajući bitno u nebitno, kako bi se stvorili nekakav privid političkog pluralizma. Hoću kazati kako su dvije povijesne tragedije, jasenovačka i bleiburška, istrgnute iz ruku historiografije, nije dopušteno metodičnim i znanstvenim pristupom baviti se njima, te su transferirane u ruke dnevne politike. U tom kontekstu treba gledati i blagu reakciju hrvatske države na ovaj austrijski šlamperaj, odnosno zabranu Hrvatima da na civiliziran način komemoriraju vlastitu povijest.

Ne mislim kako je krivac konkretno netko od domaćih političara, zabluda je kako smo zarobljeni ili dirigirani od strane politike, i političari su u najvećem broju puki izvršitelji u toj podjeli, nama su problem moćne tajne oligarhije, koje kontroliraju i političke, ali, jednako važno, i financijske tijekove.

I da završim, svojevremeno je u društvu čak postignut i određeni stupanj suglasja oko toga kako je ovdje riječ o užasnom ratnom zločinu, s elementima genocida. To se naravno nije smjelo dogoditi, oligarhije su zvonile na uzbunu, nakon čega je donijeta odluka kako 'stvar' treba internacionalizirati. Sada je najednom nebitno što o tome mislimo mi, puno je važnije što o tome kažu stranci, izvana je puno lakše 'gasiti stvari'. Nešto slično kao i sa Thompsonovim koncertima. Stranci imaju svoje interese, u politici su ljubavi na prodaju, slijedom čega je onda moguće da bez ikakva uporišta u povijesti, bez ikakva objašnjenja, austrijske vlasti sa spomenika na bleiburškom polju uklone hrvatski povijesni grb, s prvim bijelim poljem.

Politička manipulacija uvijek se izvodi na način da postoje dva pola, jedan lijevi i drugi desni, kako bi onda u 'simuliranoj demokraciji' vlast bila kamuflirana, te kako narod ne bi postavljao suvišna pitanja osim onih tema koje mu servira politički marketing. 'Naručena historiografija' nikada nije stremila bilo kakvom uporištu, ona je praktički uvijek u funkciji polarizacije, u konkretnom slučaju u funkciji održavanja 'kolektivne krivnje' nas kao naroda.

Proteklih tjedana, baš u vremenu kada se diljem Hrvatske hoda za život, svjedočimo snažnim pokušajima što ekstenzivnije dekriminalizacije abortusa. Zagovornici ubojstava nerođene djece čak tvrde da se do poroda ne radi o čovjeku. Kako komentirate takve izjave?

Kada govorimo ovoj problematici kao vrag od tamjana treba bježati od politiziranja. Osobno, glede ovih pitanja, pripadam tvrđoj struji, koja se još davno borila protiv danas, na žalost, prevladavajućih trendova. Prije petnaestak godina javno sam zagovarao kako bi propagiranje ideje da homoseksualci mogu usvajati djecu trebalo tretirati kao teže kazneno djelo. Danas se to praktički ozakonilo.

Što se tiče pobačaja ili abortusa, postoje određeni argumenti i utemeljeni dokazi. Što se tiče pobačaja ploda, činjenica jest da se u drugom tjednu trudnoće djetetu razvija srce, koje počinje kucati u trećem tjednu, dvadesetak dana nakon oplodnje. Također je činjenica kako je 'Etičko povjerenstvo' Petrove bolnice Ustavnom sudu na pitanje 'kada počinje život?' dalo odgovor 'spajanjem muške i ženske jajne stanice', uzevši u obzir da je to odgovor sa medicinskog stajališta. A ne, kako to mnogi žele prikazati, s vjerskog stajališta, Jer bi inače Ustavni sud to pitanje postavio vjerskoj zajednici, a ne medicinskoj struci. Nadalje, isto je potvrdio i Europski sud pravde u sporu C-34/10 'Oliver Brüstle v Greenpeace e.V', gdje je presudio da nije moguće patentirati izum za čiji je proces potrebno uništiti ljudski embrij ili koji koristi ljudski embrij kao materijal.

Sud je tada definirao da je bilo koja jajna stanica u trenutku oplodnje organizam sposoban da se iz njega pokrene proces nastanka ljudskog bića, tj. da ljudski život započinje oplodnjom. Ukratko, namjerni pobačaj u bilo kojem trenutku trudnoće ubojstvo je ljudskog bića. Osim, naravno, kada su u pitanju medicinski ili vrlo specifični drugi problemi. Ljudski se plod razvija u maternici. U cijeloj prirodi, živa bića su jedina koja se biološki mogu razvijati. Dakle, neživo ne može biološki rasti. Bića rastu i razvijaju se, pa kasnije stare i umiru. Neživo ne raste biološki, ne umire i ne stari. Ako plod ima svojih 46 kromosoma (23 od oca, 23 od majke), to znači da ima svoj jedinstven genetski kod. Dakle, ne čisti majčin ni očev, već isključivo svoj. Stoga, ne govorimo o djelu jednog tijela, već o tijelu unutar tijela. Biću unutar bića.

A ovo što ste pitali kako komentiram činjenicu da neki zagovornici ubojstva nerođene djece čak tvrde da se do poroda ne radi o čovjeku, dakle čak do poroda, odgovaram kako nemam nikakav komentar. Tih ljudi mi je, vjerujte mi, istinski žao. Na njih ne mogu biti ljut, inače kao bivši navijač oduvijek sam bio u određenoj mjeri i aktivistički raspoložen, konflikt ili konfrontacija nisu mi strani, ali tih jadnika mi je istinski žao, i klonim ih se.

Nedavno je obilježena stota obljetnica rođenja Franje Tuđmana. Kako gledate na njegovu povijesnu ulogu, a kako na vrednovanje njegove ostavštine?

Kada govorimo o političkoj ostavštini pokojnog predsjednika osobno mi je bliska ona misao Henryja Kissingera, koji je jednom prilikom napisao: 'Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom'. Kada tako nešto kaže jedan najvećih, ako ne i najveći, američki i svjetski diplomat i geopolitičar, onda to nešto znači.

Ja sam prije novinarstva završio Povijest. Naučio sam procese i događaje promatrati u određenom vremenskom kontekstu, dakle u presjeku vremena. Ljudi koji to ne shvaćaju konstantno mogu biti na krivom kolosijeku. Tuđman je pobijedio i u miru, na biralištu, i u ratu, na borilištu. Uz sve što se Tuđmanu može zamjerati, i onda i danas, mora mu se priznati kako je u svome političkome programu imao ideju hrvatske suverenosti, tj. države. I drugi su političari u prve slobodne izbore ušli pod istim uvjetima, ali nisu nastupali s istim planom. Tuđman je najbolje prepoznao što se sve iza brda valja, i tome je podredio svoju borbu, mogla je ona i drukčije završiti.

Ako bih morao kazati što mu zamjeram, jasno da je u pitanju pretvorba i privatizacija, ali prije svega odnos države prema HOS-u! Glede tog pitanja smatram kako su učinjeni golemi propusti, nikada mi neće biti jasno kako je, na primjer, došlo do likvidacije pripadnika HOS-a u Hercegovini. Tom prilikom je likvidiran i moj rođak, koji se zove kao i ja, ali i jedan od mojih najboljih prijatelja, Mario Medić. To su nezamislive tragedije, neobjašnjive. Ne tvrdim, naravno, kako je predsjednik osobno u tome sudjelovao, ali kako je moguće da nitko nikada nije odgovarao. To su bili nezamislivo dobro momci, bili smo ekipa, klapa, definitivno bih i ja, da sam tada živio u Ljubuškom, dakle da nisam otišao na studije, bio bih pripadnik HOS-a.

Ali OK, global je na Tuđmanovoj strani, mnogi detalji i dalje svjedoče protiv njega, ali sa sve slabijim kapacitetom razaranja njegova povijesnog lika i djela. Jednom je prilikom Mirko Galić napisao kako onaj tko drži do toga da se svaki narod konačno potvrđuje u državi, uz jezik i teritorij, mora visoko honorirati Tuđmanovu državotvornu borbu u ukupnoj hrvatskoj povijesti. Franjo Tuđman je stvorio državu u Hrvatskoj, nije bila ni završena, ni savršena, njegovi nasljednici nisu još od Hrvatske stvorili državu po mjeri svojih građana. Ponekad mi se čini kako je Franjo, poput Mojsija, među Hrvate došao 90-tih kako bi ih izvukao iz Jugoslavije u obećanu zemlju.

Titova generala podržali su nacionalisti jer nisu mogli istaknuti drugog favorita, da ne bi pokvarili izglede kod 'demokratskih snaga', i u zemlji i izvan zemlje, bivšeg komunista prihvatili su antikomunisti, jer u drugoj postavi nisu mogli računati na pobjedu protiv komunizma, priključili su mu se i brojni ljevičari iz propale komunističke partije koji su u njegovu programu hrvatske suverenosti vidjeli platformu na kojoj se i oni mogu spasiti. Uglavnom, politička ostavština Franje Tuđmana je ono što danas živimo - to su demokracija, sloboda i država! A to nije malo, o tome su generacije sanjale, pa i moj djed, koji je likvidiran kao 30-godišnji pripadnik 'hrvatske vojnice', i na koga sam iznimno ponosan.

Današnji HDZ ne smatram niti nastavljačem niti pronositeljem Tuđmanove suverenističke, državotvorne politike, čak dapače, smatram kako su u najbitnijim političkim sastavnicama zapravo na posve suprotnoj strani. Zadnji veliki HDZ-ov igrač koji je vrlo mudro bio na Tuđmanovom kolosijeku bio je Tomislav Karamarko.

Nedavno je nekolicina generala zatražila pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Kako gledate na taj čin?

Koliko treba biti naivan pa vjerovati da su generali stvarni autori pisma, da su Ivan Čermak i Ljubo Ćesić Rojs, Miljavac i Domazet Lošo, u stanju složiti bilo što suvislo, a kamoli pravno krajnje sofisticirani zahtjev. Ili, kako se navodi, da su potpisnici 'istraživali' tražeći razliku između hrvatskog i njemačkog pravosuđa, proučavajući kako bi osuđenici prošli u njemačkom, a kako u hrvatskom pravosuđu. Zar zaista netko stvarno misli da su Rojs i ekipa ekspertno izveli sofisticiranu međunarodnu kazneno pravnu analizu, navodeći kako su 'Perković i Mustać izručeni usprkos zakonskoj nemogućnosti izručenja zbog nastale zastare kaznenog progona, iz čega je proizašla kazna zatvora koju obojica služe već osam godina'. I djetetu je jasno kako su generali potpisali tuđi sadržaj! Bez obzira podržavaju li iskreno Perkovića i Mustaća, i smatraju li ih zaslužnima za ovo ili ono, generali su dopustili da budu nasamareni, zloupotrijebljeni, diskreditirani, kompromitirani, izmanipulirani, izigrani, u konačnici diskvalificirani. Za njih, kako pjeva jedan stari šlager 'ništa više neće biti kao prije'.

Pitanje je što će po tom pitanju biti dalje? Hoće li se, kao što je početkom mandata najavio, predsjednik kurtalisati tih 'recisivnih ostataka faraonskih prerogativa', naročito nakon što je bezbroj puta do sada odolijevao drugim zamolbama za pomilovanjem, odbiti i ovu. Je li možda predsjednikov poznati 'karakter' ipak ponešto olabavio nakon što je s terena dobio bezbroj signala kako javnost ipak neće tek tako progutati udicu, i prijeći preko svega? Ili će igrokaz o udjeli milosrđa ipak ići dalje?

Pomilovanje bi, po logici stvari, trebalo sadržavati i neke 'jače razloge' od običnog uvjetnog dvotrećinskog otpusta. Prije svega, neophodno bi bilo da osuđenik bez kolebanja prizna svoj zločin. Zatim bi bilo poželjno da izrazi kajanje zbog počinjenog zločina, na koncu bi bila poželjna i osuda vlastitog (ne)djela. Sve bi to trebali biti neizostavni sadržajni uvjeti kako bi se, u konačnici, pomilovanje uopće moglo razmatrati.

Međutim, osuđeni udbaški dvojac niti priznaju djelo, niti priznaju krivnju, niti izražavaju kajanje, čak uopće poriču svoju odgovornost u bilo kojem sličnom zločinačkom pothvatu, iako i ptice znaju o čemu je riječ. Bez tih fakata, kao i bez opisa cjelokupne strukture i načina upravljanja tom komunističkom tajnom službom, svaki zahtjev za pomilovanjem čini se deplasiranim. Ako bi kojim slučajem došlo do 'udjele milosrđa' bio bi to jedinstven slučaj u svijetu da pomilovanje dobiva onaj koji negira djelo, a pomilovanje uopće i ne traži. Zaključno, apsolutno sam protiv pomilovanja, naročito pod ovakvim okolnostima!

Kako gledate na aktualna događanja na istoku Europe? Je li vas iznenadila agresija Ruske Federacije na Ukrajinu?

Kada se sve zbroji čini se kako je jedina ozbiljna osoba na svijetu koja, svjesna činjenice da nove milijarde dolara oružja Ukrajini znače novi rat, a ne novi mir, zapravo papa Franjo. Za razliku od svog pravoslavnog antipoda, ruskog patrijarha Kirila I., koji je prije par mjeseci mrtav hladan izjavio kako 'Ukrajina mora biti uništena kao nacistički Reich', beskompromisno poziva na obustavu neprijateljstava, no pitanje je koliko se zapravo njegov glas čuje. Ruski patrijarh svoju je izjavu kasnije pokušavao revidirati relativizirajući njezin nacistički karakter, no ostaje zanimljivo da smatra kako se predmnijevanim 'uništenjem' Ukrajine zapravo brani pravoslavlje. Samo što nije odgovorio od koga ili od čega.
Nakon skoro četiri mjeseca brutalne agresije pravo je pitanje jesmo li ipak previše očekivali od bivšeg agenta KGB-a koji nikada nije prežalio snagu Sovjetskog saveza, njegovu moć i zavidnu sferu utjecaja? Čini se kako još uvijek mentalno obitava u podrumu bunkera u istočnom Berlinu, odakle je, kao šef misije, godinama motrio najprije mrskog neprijatelja, a kasnije kolone izbjeglih Nijemaca koji su kidali žilet žicu i razbijali betonski zid u potrazi za boljim životom.

Rusi se devedesetih, nakon raspada komunizma i SSSR-a, nikako nisu mogli vratili u ono što nikada nisu imali, u demokratsko građansko društvo, kao na primjer Česi ili Poljaci. Oni su se mogli vratiti samo onome što su imali i što poznaju, u nekakvo samodržavlje, u samo verbalno promijenjenu inačicu carizma. Očekivati od Rusa, i cara Putina, da preko noći razviju jedan demokratski, građanski model upravljanja, po uzoru na Europu, nije moguće, jer oni, kao narod, zapravo taj obrazac i ne poznaju. Rezultat toga je i ovaj rat.

Potpuno je pogrešna premisa kako Rusi mogu dobiti rat u Ukrajini! Te zločinačke horde brutalnih barbara bit će poražene! Na žalost, vjerojatno će iza sebe, poput Srba devedesetih, u očaju činiti što barbari inače čine, dakle neselektivno će počiniti takve masovno likvidacije kakve svijet nije zapamtio, rušit će gradove, sela, gađati vrtiće, škole, infrastrukturu, luke. Morat će ići u mobilizaciju dodatnih snaga, što neće biti nimalo lako jer se sanduci s tijelima ruskih vojnika vraćaju natrag u Rusiju. S obzirom na to kako će agresor, u drugoj fazi rata, snage morati koncentrirati na manji prostor koristeći teško topništvo, vjerojatno Ukrajini slijedi najgore. Ranjena zvijer u stanju je i dalje nanijeti strahovita razaranja i ubijanja. Unatoč taktičkom preslagivanju, oni nisu odustali od svojih zacrtanih ciljeva – osvajanje cijelog Donbasa te bojim se i cijele Novorusije, od Dunava do Azova. Putin gubi rat koji nije trebao izgubiti, i to može rezultirati neviđenim strahotama.

Pretpostavka je kako će se sljedećih mjeseci situacija očekivano zakomplicirati. Ukrajina je jedna od najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika pšenice. Mnoge zemlje Afrike i Bliskog istoka vitalno su ovisne o ukrajinskim žitaricama. Putin blokira izvoz ukrajinske pšenice morskim putem, granatira silose, 'vojne ciljeve' s istim staljinovskim ciljem, izazvati neki 'novi gladomor'. Za Putina, kao i za Staljina, žito nije hrana, već oružje, oružje protiv svih nas. Kada zemlje Afrike ili Bliskog istoka ostanu bez žita, bez te temeljne prehrambene sirovine, mogao bi nastati svojevrsni nazovi gladomor, nakon čega bi deseci milijuna migranata po uhodanom scenariju moglo krenuti prema Europskoj uniji. To je vjerojatno Putinov plan udara na EU, jer on Europu jednostavno prezire, mrzi, a preko blokiranog ukrajinskog žita hoće dovesti Europu pod migrantski pritisak. Zapad je svojevremeno prešućenim Staljinovim genocidom gladomora već jednom izdao Ukrajinu, bojeći se Staljinove odmazde. Pa su napravili truli kompromis preko leđa Ukrajine. Srećom ovoga puta Zapad se nije tako ponio. Ali, ako Ukrajina žurno ne dobije teško i sofisticirano naoružanje, mogla bi pasti pod Putinovom monstruoznom tehnikom i naoružanjem.

Angela Merkel, koja je svojim katastrofalnim strateškim pogreškama zapravo stvorila monstruma od Putina, sada praktički šuti već tri mjeseca kao zalivena. Schroeder, također ruski igrač, tek pod pritiskom malo se distancirao od ruskih zločinaca, koji su mu džepove napunili smrdljivim novcem oligarha. Putin, taj monstrum kakvog svijet još nije vidio od Hitlera i Staljina, kada ova priča s Ukrajinom ipak jednom prestane, tu sigurno neće stati. On je trajni problem, zato prestanak isporuke oružja ne bi trebala biti opcija.

U Hrvatskoj se mogu vidjeti određeni pomaci na bolje, ne trendovi iseljavanja i dalje jasno govore o dubokim problemima s kojima se naša zemlja suočava. Kako gledate na hrvatsku budućnost?

Ako znamo kako je Hrvatska u četiri međupopisna razdoblja, dakle 1991., 2001., 2011, i 2021. godine, ostala bez 890 tisuća ljudi, dakle skoro petine stanovništva, jasno je kako je po ovom pitanju teško biti optimist. No ja ipak jesam. Smatram kako problematiku treba prepustiti stručnjacima, a politika mora slijediti upute struke. Osobno imam privilegiju da mi je Stjepan Šterc prijatelj, a on o toj problematici doista zna sve. Postoje modeli kako se države u sličnim situacijama ponašaju, ako žele zadržati ili vratiti iseljene osobe. Ti modeli revitalizacije su doista vrlo učinkoviti, od onog tzv. klasičnog ili mađarskog modela, u kojem je riječ o izravnim potporama obiteljima s dvoje, troje ili više djece, pogodnostima za majku, izravnim novčanim potporama i sl. Ili drugi, tzv. irski model, u kojem država mudrom poreznom politikom stimulira tvrtke i poduzetnike, koji onda ulažu, zapošljavaju ljude. Republika Irska je u jednom momentu sa šest milijuna stanovnika pala na četiri milijuna, no nakon ovih mjera opet se vratila na preko šest milijuna stanovnika. Jako puno ljudi se vratilo iz Amerike, čak i onih koji su peta ili šesta generacija američkih Iraca.

Dakle, možda za razliku od većine Hrvata nisam odveć zabrinut zbog aktualnog trenda iseljavanja, ljudi su uvijek zbog novca odlazili, ali su se zbog novca, i standarda, i vraćali. Ono što me brine jest, u jednom dijelu medija, nesmiljena i neskrivena kampanja iseljavanja, vrlo suptilna i vrlo proračunata, kojom se na perfidan način mladima permanentno sugerira kako vani praktički novci rastu na grani i samo ih treba pobrati, kako je vani raj zemaljski, a zapravo ste svugdje građanin drugog ili sto drugog reda, koji u 90 postotnom obimu obavlja niže poslove, koje građani matične države ne žele raditi.

Sada je jasno kako će se izbori u BiH održati prema starome zakonu i kako je vrlo izgledno ponavljanje slučaja Komšić. Kako gledate na unitarističke poteze Sarajeva, kuda vodi takva politika?

Bosna i Hercegovina ima jedan veliki problem, a to je činjenica da su o njoj praktički cijelu povijest odlučivali oni koji su o njoj najmanje znaju. U proteklih petnaestak – dvadeset godina glavni kamen spoticanja je politika Angele Merkel, koja je putem svojih visokih predstavnika Hrvatima BiH činila ogromnu štetu. No možda i veći problem od toga jest činjenica kako bošnjačka strana ne želi dogovor. Nije ga ni dosad htjela jer da jest, bio bi postignut. U BiH u ovom trenutku nema istinske volje da se stvari stabiliziraju na način kako jedino BiH može funkcionirati – kao država tri konstitutivna naroda. Dio elita ne stremi prema Europskoj uniji i prema NATO-u. Srbi jednim okom gledaju prema Beogradu i u Rusiji, a Bošnjaci prema Turskoj. U ovom trenutku jedino hrvatske političke elite i hrvatski građani su istinski opredijeljeni prema EU i NATO. Hrvati ni vrijednosno ni religijski, ni na bilo koji drugi način, ne vide svoje mjesto ni u Moskvi ni u Ankari. Međunarodna zajednica konačno se mora pozabaviti BiH, ali ne na birokratskoj, veleposlaničkoj razini, već na političko - strateškoj razini, jer inače stvari neće završiti dobro.

Željko Komšić je klasična nacionalna izdajica, tu zbora nema. Ja inače ne volim takve kvalifikacije, te velike riječi, ali ponekad zaista morate bobu kazati bob, a popu pop. Nakon što je nekoliko puta bošnjačkim glasovima izabran za hrvatskog člana predsjedništva, on je toliko bezobrazan i drzak da će i na naredne izbore izići. I definitivno će opet biti nametnuh Hrvatima kao njihov predstavnik. Možete li uopće zamisliti situaciju da u RH predsjednika države biraju, recimo Slovenci, ili Mađari, ili Talijani?

Neki tvrde da bi Hrvati trebali, ukoliko ne dođe do izmjene zakona, bojkotirati izbore, no smatram da to ne bi bio dobar potez. Neki dan je Božo Ljubić lijepo kazao kako smo imali primjere u susjedstvu, to nije ništa riješilo. Blokada izbora također ne bi bila dobro prihvaćena u međunarodnoj zajednici, a i Hrvati bi mogli biti percipirani kao krivci. Mislim da će se hrvatske stranke prijaviti na izbore, vidjet ćemo kako će se stvari odvijati, nije isključeno da će se dogoditi neke izmjene zakona. Visoki međunarodni predstavnici su ovlašteni nametnuti bilo koji pa i izborni zakon, jer postoje jasni gabariti. Hoće li ili neće to napraviti, vidjet ćemo.

Ukoliko bi bošnjačka strana realizirala ono što je najavila ovih dana, da će Hrvatima uzeti ne samo člana Predsjedništva, nego i Dom naroda, to bi Hrvate izbacilo skroz iz vlasti. Papirnatu konstitutivnost to bi potpuno negiralo, BiH bi završila u još dubljoj krizi, a vidjevši što se sve događa u svijetu, na BiH u ovom trenutku treba gledati i kao sigurnosni problem.

Za Hrvate BiH je najvažnije da predsjednik države i predsjednik Vlade podržavaju ostvarenje hrvatske jednakopravnosti u BiH. Vjerujem da će i premijer i predsjednik naći načina za jedno koordinirano djelovanje kako da se realizira, u prvom redu strateški hrvatski državni i nacionalni interes, a onda i interes Hrvata u BiH. Licitira se u Hrvatskoj o tome tko je prvi počeo, ja dugo pratim političke procese u Hrvatskoj, BiH i regiji. Čak 15 godina, od 2000. do 2015. Hrvatska se potpuno nezainteresirano odnosila prema ustavnim obvezama i činjenici da je potpisnica Daytona, i da je BiH strateški interes Hrvatske, čak i da nema Hrvata u njoj.

Politika Stipe Mesića bila je klasičan 'nož u leđa' Hrvatima BiH, nešto poput Željka Komšića kasnije. Tek zadnjih godina vide se pozitivne promjene. Intenzivnije se Hrvatska počela baviti ovim pitanjem nakon usvajanja Nacionalne strategije u Saboru, nakon Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH, čiji je inicijator bio baš Božo Ljubić, te nakon izbora Plenkovićeve Vlade, Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak i, evo sada, Zorana Milanovića.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.