Nositi s Kristom svoj križ, sjediniti se s njim u patnji, znači ići prema Uskrsu, i Kristovoj i našoj pobjedi

Nalazimo se u Velikom tjednu, koji prethodi Uskrsu. Što Veliki tjedan i blagdan Isusova uskrsnuća znače za kršćanske vjernike? Nudi li nam to vrijeme zapravo odgovore na pitanja koja se tiču misterija života i ljudske patnje: ne možemo izbjeći patnju, ali ju trebamo prihvatiti s nadom i vjerom da će to naše trpljenje jednom biti razumljivo i dobiti viši smisao?

Mi kršćani imamo sam izvor naše vjere u Uskrsu i zato je on najveći kršćanski blagdan. Naime, da Krist nije uskrsnuo, bila bi uzaludna naša vjera, zapisao je već sveti Pavao. U događaju Kristove muke, smrti i uskrsnuća nalazi se vrhunac otajstva naše vjere, u kojoj je sažet sav smisao postojanja i naših osobnih i zajedničkih životnih putova. Nositi s Kristom svoj križ, sjediniti se s njim u patnji, znači ići prema Uskrsu, i Kristovoj i našoj pobjedi. Zvuči doista nevjerojatno, ali to je istina: Krist je pobijedio smrt, i mi, ako smo njegovi, s njim ćemo pobijediti svaku bol, svako zlo i grijeh, i samu smrt. To je naša vjera, ona nam daje smisao da i teške trenutke podnesemo s nadom.

Kršćani s radošću slave Uskrs, no neki su duhovni pisci primijetili da bi vjernici katkad rado preskočili Veliki petak, tj. spomen na Isusovu muku i smrt, konkretno u dijelu koji se odnosi na Isusovu žrtvu za sve ljude. Je li uzrok tomu želja za komoditetom današnjega čovjeka, koji sve manje cijeni žrtvu za drugoga?

Možda bi se moglo i tako reći. Naš današnji naraštaj pod utjecajem je civilizacije konzumerizma, hedonizma i egoizma. Zapravo smo svi pod velikim pritiskom društvenih sredstava priopćivanja koja stvaraju javno mnijenje i često određuju što su to životne vrijednosti. A budući da su i ta sredstva ovisna o svojim vlasnicima, politici i osobito o velikim novčanim poslovima koji se oko njih i s njima događaju, vrijednosti koje ona promiču nisu kršćanske nego se ravnaju po njihovim interesima. Mi ipak imamo svoju kršćansku savjest, imamo Riječ Božju, imamo Crkvu i trebali bismo više slušati njih negoli promidžbu ovoga svijeta. U tom je kontekstu Uskrs neodvojiv od Velikoga petka.

Čini li Vam se da je danas općenito slavlje Uskrsa, pa i drugih blagdana, odviše svjetovno? Prihvaća se sjaj, blještavilo, radost, raskoš proslave i sve ono izvanjsko u tom blagdanu, a da se ne mijenja nutrina, da duh ostaje nedotaknut stvarnošću Uskrsa, njegovom biti?

Imate pravo, svjetovni duh zapljuskuje i naše kršćanske blagdane. Ipak rekao bih da je više u tom smislu ugrožen Božić negoli Uskrs jer Božić je slavlje jednog rođenja, događaja koji je nekako bliži našem ljudskom iskustvu nego što je to Uskrs koji možemo u pravom smislu slaviti samo vjerom. Međutim i njega se pojednostavnjuje i svodi često u medijskoj javnosti na početak proljeća, pa ga predstavljaju zečićima i jajima, a ne Kristovim križem i uskrsnućem. No kršćanska vjera može slaviti samo Isusa koji je po križu i svojom smrti za nas pobijedio smrt i uskrsnuo.

U posljednje dvije godine suočavamo se s pandemijom koronavirusa, zatekli su nas i potresi, a sada svjedočimo i ratu u Ukrajini. Kako rasplamsati nadu u sadašnjim vremenima, toliko opterećenima strahovima i razočaranjima? Koju poruku imate za ljude koji strahuju od budućnosti?

Hvala Bogu, pandemija je izgleda na odlasku. Trajala je dvije godine i tu smo puno toga izgubili. Izgubili smo zajedništvo jer smo morali držati distancu, izgubili smo radost jer smo strahovali od smrtne bolesti. Ipak, Bog nam se smilovao i nadamo se da je to razdoblje završilo. Potres osobito u našoj Sisačkoj biskupiji bio je veoma razoran i nanio je mnogo zla našim ljudima. Nekoliko ih je i poginulo, a većina pogođenih ostali su bez svoga doma. Posljednjih mjeseci dogodio se i rat u Ukrajini. Svaki dan gledamo preko televizijskih ekrana ratne strahote, ubijanje, razaranje gradova i sela, rijeku izbjeglica koja je preplavila Europu. I kod nas su izbjeglice iz Ukrajine, dobri ljudi, ali prestrašeni, posebno djeca. Doista, nije lako sačuvati nadu u takvim vremenima i događajima. Pa ipak, ili možda baš usprkos svemu tome, naša vjera u Kristovo uskrsnuće temelj je pouzdanja i nade da ćemo i to uspjeti nadvladati.

Potaknut ratom u Ukrajini papa Franjo posvetio je Rusiju i Ukrajinu Bezgrješnom Srcu Marijinu. Kako gledate na tu Papinu odluku?

I mi hrvatski biskupi pridružili smo se pozivu pape Franje te smo na blagdan Navještenja Gospodnjega izmolili molitvu posvete Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu Marijinu. To je duhovno blago koje ima Crkva, molitva. A molitva Blaženoj Djevici Mariji, pokazalo se to kroz povijest, uvijek je djelotvorno sredstvo u borbi za duhovne plodove mira i Božjeg blagoslova. Vjerujemo da će po Marijinu zagovoru ljudi koji su odgovorni uspjeti kroz putove dijaloga pronaći mirna i nenasilna rješenja za svoje probleme.

Područje Vaše biskupije prošle je godine pogodio razoran potres. Kako teče obnova i koliko ste zadovoljni samim postupkom?

Čini se da obnova ustanova, kao što su škole, zdravstveni domovi, javni objekti, a također i srušene crkve, ide brže negoli što je to obnova osobnih stanova i kuća. Dobro je da se nešto kreće i radi, ali pitam se tko će ići u te ustanove ako ne bude ljudi. Zato bih volio da se snažnije i odlučnije ovog proljeća i ljeta pokrene ta obnova stradalih kuća i stanova za naše obitelji koje mnoge još uvijek stanuju u kontejnerima.

Dijelovi Vaše biskupije još uvijek su suočeni i s posljedicama Domovinskoga rata. Čini se da je mnogima tek potres posvijestio koliko je to područje gospodarski i demografski opustošeno. I nedavni rezultati popisa stanovništva ukazali su na negativne demografske trendove i u tom dijelu Hrvatske. Kako gledate na sve to, što se može učiniti?

Da, žalosno je koliko je malo učinjeno za područje Banovine, Siska, Pokuplja pa i Moslavine od Domovinskog rata do danas. Primjer je toga autocesta Zagreb – Sisak koja se gradi već gotovo 30 godina, što je svakako znak nebrige za ovaj kraj. Nadalje mnoge su kuće pa i crkve još uvijek srušene već više od 30 godina. Puno se toga, istina, obnovilo, ali to nije dovoljno. Prostor moje Sisačke biskupije veoma je bogat poviješću, tu su stolovali slavni Zrinski, ovdje je bila znamenita cistercitska opatija u Topuskom, u Gori su djelovali templari, u Sisku koji ima i svoju antičku povijest obranjena je Europa pred Osmanlijama, Moslavina i Lonjsko polje parkovi su prirode… Mi na žalost nismo u stanju svu tu baštinu, i prošlosti i sadašnjosti, pokazati drugim ljudima premda se javlja sve više zanimanja za nas. K tome u posljednjih deset godina odavde je otišlo mnogo ljudi, i to u svojim najboljim godinama. Svakako taj bi trend trebalo zaustaviti, i to bismo mogli jedino svi zajedno: i država, i lokalna zajednica, i znanost, i šport, i Crkva. Međutim, te sloge ne vidim kao ni dovoljno konkretnih planova.

Često se govori samo o ekonomskim aspektima masovnoga iseljavanja, koji su svakako objektivno velik problem, no nije li možda u pozadini jedan od ključnih razloga zapravo osjećaj da se u Hrvatskoj malo toga ili ništa ne mijenja nabolje te da sposobnost, završene škole i radna etika imaju malu vrijednost?

Doista, ne znam što bih rekao: je li to samo posljedica dugogodišnjeg sustava koji je zatirao vlastitu kreativnost i inicijativu, koji je generirao veliku korupciju te su doista zanemarene osobne kvalitete nauštrb „sustava veza“, ili je to i namjerna promidžba nekih centara moći kojima je stalo dovesti mladu i zdravu radnu snagu u svoje zemlje, bez obzira na to što će se isprazniti čitava područja, među kojima je i Hrvatska? Tu bismo trebali pridodati i slab interes države da to promijeni te zaustavi iseljavanje i potakne vlastitu proizvodnju i, što je također veoma važno, demografski trend koji je sada kod nas zaista loš i s veoma lošim prognozama.

U sisačkim osnovnim školama tijekom proteklih godina provodila se korizmena humanitarna akcija Caritasa Sisačke biskupije „Srcem se najviše daje“. Od ove godine to nije moguće jer je iz Grada Siska, kao osnivača škola, stigla obavijest ravnateljima da nitko osim Crvenoga križa ne smije samostalno provoditi takve akcije u školama. Kako tumačite taj potez gradskih vlasti?

To doista ne razumijem. Pomagati drugima, braći u potrebi, kao što je prošle godine to bilo za potresom pogođene ljude u našoj biskupiji, a ove godine ratom pogođenu Ukrajinu, zaista ne bi smjelo nikomu smetati. Pa da to čine sve moguće i civilne i crkvene organizacije, bilo bi premalo. Kad je naime netko u nevolji, trebamo se svi ujediniti, a ne dijeliti i isključivati one koji žele činiti dobro. Posebno je to bolno zato što se to uskratilo djeci koju treba odgajati jer škole nisu samo obrazovne nego i odgojne ustanove, a u osnovnim školama u gradu Sisku imamo više od 90 % djece koja pohađaju katolički vjeronauk. Mene je to zgrozilo i podsjetilo na najgore godine totalitarizma jer Caritasu se u Hrvatskoj nije zabranjivao rad od 1946. godine kada je nova vlast zabranila njegovo djelovanje. Kao da su se vratila neka vremena za koja smo mislili da su zauvijek prošlost.

Za kraj, možete li uputiti ovogodišnju uskrsnu poruku čitateljima Portala HKV-a?

Svim našim vjernicima i čitateljima Portala HKV-a želim blagoslovljen Uskrs, blagdan Kristove i naše pobjede. S Isusom Kristom, koji je svladao i samu smrt, i mi možemo zadobiti vječni život. Neka je svima radostan i svakim dobrom ispunjen Uskrs!

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.