Božićni razgovor s prof. dr. fra Antom Vučkovićem

O najradosnijem kršćanskom blagdanu Božiću, ali i pokušajima njegova uklanjanja iz javnoga života, o sve snažnijim društvenim polarizacijama, misteriju grijeha, snalaženju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, kao i o velikim promjenama koje zahvaćaju svijet razgovaramo s prof. dr. fra Antom Vučkovićem koji je nedavno objavio zapaženu knjigu „Neostvarena sloboda. Crkva i društvo od pada komunizma do vladavine korone“.

Poštovani fra Ante, u došašću smo i pripremamo se za proslavu najradosnijega kršćanskoga blagdana – Božića. To je blagdan ljubavi, radosti, zajedništva, ali i nade. Možete li se prisjetiti kako je izgledala proslava Božića u Vašem obiteljskom domu? Što Vam je posebno ostalo u sjećanju?

Sjećam se svečanoga ozračja. No relativno brzo, dočim sam krenuo u školu, ono je narušeno podvajanjem svjetova. S jedne strane, svečanost u crkvi i kod kuće: okićeni borovi, jaslice, idila, miris šume u toploj kuhinji kod kuće i dugo pjevanje božićnih pjesama uz pratnju orgulja u hladnoj franjevačkoj crkvi, a s druge strane, škola i njezina potpuna neosjetljivost za Božić: nijemost, hladnoća, prešućivanje, osjećaj zabranjenoga, a ponekada i podsmijeh. Šutnja o Božiću među nama đacima. I nijemo svrstavanje na one koji idu u crkvu i one koji ne idu. Ta su dva svijeta bila odvojena, a svejedno blizu. Svakomu sam trebao dati neko vrijeme u danu. Prijepodne ili poslijepodne u školi, a rano jutro ili navečer u crkvi i kod kuće. Taj hod između dva bliza, a daleka svijeta prvo je što mi se vraća u sjećanje kada spomenete Božić i djetinjstvo.

Nakon završene osnovne škole odlučili ste se za svećenički poziv. Kako ste prepoznali poziv i zašto ste se odlučili baš za franjevački red i redovnički život?

Sve što sam poslije razumio i razlučio kao poziv u vrijeme svojega odlaska u sjemenište bilo je više neka intuicija i slutnja gdje je moje životno mjesto i što hoću od sebe. Nisam razlikovao redovnički život od svećeničkoga dijecezanskoga. Nisam imao jasne ideje o različitim karizmama u Crkvi. Nikada nisam ni tražio ni trebao neko blisko iskustvo boravka u sjemeništu ili među redovnicima kako bih mogao donijeti odluku. Sve je bilo sasvim jednostavno i jasno.

Svoj sam život želio staviti u službu dobra. Gdje se događa dobro ljudima? U crkvi i u odnosu s Bogom. Gdje se to nalazi? U blizini. U franjevačkom samostanu Čudotvorne Gospe Sinjske u kojem je bilo i sjemenište. Tako je odluka bila sasvim jednostavna: ako hoću ostvariti dobro svojim životom, trebam ići u samostan. Uz to, samostan je za mene već prije bio mjesto širine, slobode i učenja novoga. Bio sam ministrant i provodio sam puno vremena u njegovoj blizini. Bilo u igri s prijateljima, bilo u služenju u liturgiji, bilo u posuđivanju knjiga.

Ne produbljivati podjele, nego graditi mostove

Živimo u vremenu velike neizvjesnosti uzrokovane koronakrizom, ali i drugim međunarodnim problemima. Sve se jasnije iscrtavaju društvene podjele, pa i polarizacije vezane uz cijepljenje i koronamjere. Nedostaje li danas među ljudima više kršćanske solidarnosti? Bismo li tako lakše prebrodili aktualne izazove?

Polarizacija postoji i sve je dublja. O solidarnosti se može čuti s obje strane naših trenutačno najdubljih podjela. Cijepljeni (jedan dio) kažu kako su necijepljeni potpuno nesolidarni i kako ne paze na druge. Kada bi im bilo stalo do drugih, cijepili bi se pa makar to bilo i na njihovu štetu. Da postoji solidarnost s ugroženima, oni bi se cijepili i na sebe preuzeli sve rizike. To je uostalom i moto slogana koji prati cijelu kampanju cijepljenja: Misli na druge! Cijepi se! Drugi je važniji od tebe i život drugoga zaštićen je ako se ti cijepiš. Ne mogu ne čuti suptilni poziv na žrtvovanje zbog drugih. Žrtva se zapravo uvijek događa drukčije. Mogu i smijem dati život za drugoga. Ne mogu i ne smijem drugoga pozivati da to učini za mene.

S druge strane, necijepljeni također govore o solidarnosti. Ponajprije se to odnosi na našu univerzalnu solidarnost sa svim ljudima, posebno s onima koji su najosjetljiviji, a u ovom slučaju pobačeni. To su ona žrtvovana djeca iz čijih tijela potječu stanice kojima je testirano cjepivo ili kojima su se proizvođači služili u proizvodnji. Naše zdravlje utemeljeno je na žrtvi najugroženijih. Solidarnost se, nasuprot tomu, mjeri našim odnosom prema njima. Tako se pogled okreće na sasvim drugu grupu ugroženih.

Tako reagira jedan dio necijepljenih. Drugi se osjećaju neshvaćeni ili krivo shvaćeni, ismijani, gurnuti u etikete antivaksera, ravnozemljaša, protivnika znanosti, vjerskih mračnjaka i slično. Te podjele nisu dobre. One su pojačane postojećim političkim podjelama, a još dodatno i podjelama oko referenduma i kovid potvrda.

Meni se čini da Crkva u ovom trenutku ima zadatak držati svoja vrata otvorena i jednima i drugima. Ne produbljivati podjele, nego graditi mostove. Isus je, kada bi govorio, imao pred sobom grješnike i bolesnike u prvom redu, a u drugom farizeje, saduceje i glavare. A govorio je jednima i drugima. Između tih je grupa zjapio ponor, a Isus ih je privlačio iz različitih razloga. Tražio jezik i za jedne i druge. I u njegovu je trudu vidljivo kako je to teško, ali je još vidljivije da nikada nije otpisao ni jedne ni druge. Do zadnjeg časa. Kada je umirao na križu, molio je za sve. Jedni su ga napustili iz straha za svoj život, a drugi su ga iz drukčijih strahova jedva čekali vidjeti obješena. On je vidio njihove strahove. Meni se čini da Crkva može prepoznati strahove koji razdvajaju ljude i da joj je zadatak tražiti izlaz. Ugledajući se u svoga Učitelja.

U Bibliji se na velikom broju mjesta, u različitom surječju, spominje poruka „Ne boj se“. Trebamo li se kao kršćani bojati budućnosti? Nedostaje li nam one hrabrosti prvih mučenika koji su bili spremniji na žrtvu i odricanje? Je li današnje vrijeme „antiherojsko“ i ono koje na neki način prezire žrtvu i junaštvo?

Postoje posebna vremena herojstva. To su krizna vremena. Vremena kada je opasno reći što misliš. Tada se pojave pojedinci koji imaju hrabrosti za istinu. Paresia. Tako su ju Grci nazivali. Hrabrost izreći istinu riskirajući gubitak ugleda, prestiža, dobroga glasa i u krajnjem slučaju života. Takva su vremena bila u Sokratovo vrijeme u Ateni, u prvim stoljećima kršćanstva u Rimskom Carstvu, u kaotičnim vremenima u srednjem vijeku, na početku moderne kada se rušila kula dotadašnjega znanja, u politički teškim vremenima totalitarizama koji su opustošili Zapad i razdijelili ga.

Mi smo to proživjeli u vremenu komunizma. Danas opažamo suptilnije metode porobljavanja ljudskoga duha: različiti nadzori, sugestivno upravljanje mišljenima, faktografi i zabrane, omalovažavanja, izrugivanja, ismijavanja… Mučeništvo nikada nije bilo masovni fenomen. Ono je uvijek vezano uz pojedince. Ni danas nije drukčije. Čudesno je to da se uvijek nađe ljudi koji odgovore nutarnjemu pozivu na hrabrost. Oni obilježe svoje vrijeme.

Vrtlog grijeha

Napisali ste knjigu „Vrtlog grijeha“ u kojoj tvrdite da tko upadne u vrtlog grijeha, jedva to opaža. Koliko su danas ljudi svjesni vlastitih grješnih postupaka? Živimo li u vremenu koje na neki način opravdava grijehe? Čak i među nekim teolozima mogu se čuti tvrdnje kako je „pakao prazan“. „U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada griješiti“, stoji u Knjizi Sirahovoj. Koliko ljudi danas imaju razvijenu eshatološku svijest?

Vrtlog je slika za stanje naše svijesti u vremenu kada smo zahvaćeni snagom grijeha. Ona nije lako vidljiva. Ima mnogo opravdanja i razloga koji nam ne dopuštaju da vidimo kako grijeh upravlja nama. To je vrlo rašireno ljudsko iskustvo. Nađemo se u vrtlogu. Nismo ga tražili. Zahvati nas. Pristanemo na njega. Imamo vrlo uvjerljive razloge. Dobijemo nagradu. Nađemo društvo. Uljuljamo se. Potrebno je udariti glavom u zid, doživjeti potres, otvoriti oči, osjetiti nelagodu, sram, jad i pronaći u sebi hrabrosti da iziđem iz vrtloga. Tek tada opažam koliki je i kakav je. U vrtlogu rijetko imam jasnu svijest o tom što se sa mnom događa.

O praznom ili punom paklu nemam nikakvih spoznaja, ali koliko ljudsko srce može biti kruto, okamenjeno, koliko se čovjek može opirati dobru, prezirati ga, koliko duboko može biti ranjen da odbija bilo kakvo približavanje dobra, kako sebe može smatrati nepogrješivim i kako Boga može smatrati nepoželjnim, kako se može postaviti iznad svih drugih i bez ikakva premišljanja kalkulirati sa smrću drugih – za takvo što nije potrebno ići do vrata pakla. To je naš svijet. Sirahova rečenica puna je mudrosti pod pretpostavkom da vjerujem u Boga. Kada te vjere nema, onda pomisao na vlastiti kraj probuđuje strast za užitkom, volju za moći nad drugim, žudnju za posjedom bez ograničenja.

Moderni je svijet pitanja eshatologije preveo u pitanja ugroženosti planeta. Kada pogledate suvremenu maštu i kako Zapad zamišlja svoj kraj, onda je uglavnom riječ o uništenju života našom tehnologijom. Kada tražimo kako se zamišlja život nakon smrti, onda imate bezbroj varijacija preseljenja svijesti u druga tijela, računala, avatare ili odlazak u posmrtno stanje koje više nije stanje spasenja i izbavljenja, nego odlazak u neki drugi birokratski svijet. I naša je mašta pobjegla od novoga neba i nove zemlje i ostala zarobljena u ljudsko, odveć ljudsko.

Nedavno ste, zajedno s dr. sc. Ivicom Šolom, p. Ikom Mandurićem i Lukom Tripalom, sudjelovali na tribini pod naslovom „Hrvatska Crkvo, gdje si?“. Na tribini se, među ostalim, raspravljalo i o gubitku povjerenja u crkvene pastire. Na neki način tribina se može povezati i s Vašom nedavno objavljenom knjigom „Neostvarena sloboda. Crkva i društvo od pada komunizma do vladavine korone“. U knjizi se, u formi razgovora s novinarom Goranom Andrijanićem, osvrćete na 30 godina slobodne Crkve, od pada komunizma do vladavine korone. Kako se, prema Vašem mišljenju, Crkva snašla u posljednjih tridesetak godina? Što biste mogli utvrditi kao glavni zaključak tribine i svoje knjige? Gdje je danas Crkva u Hrvatskoj?

Trideset godina dugo je razdoblje u ljudskom životu, a kratko u životu Crkve. Mi smo iz komunizma prešli u demokraciju. Prijelaz je bio više nego potreban. Čeznuli smo za njim. No bio je krajnje težak. Nametnut nam je rat. Crkva je igrala veliku i važnu ulogu i u pripremi pada komunizma i prijelazu u demokraciju i u stvaranju slobodne i neovisne države. Njezina uloga u Domovinskom ratu bila je višestruko pozitivna.

Vatikanski ugovori uvelike su odredili odnos države i Crkve. Crkva je nešto dobila, a ponešto i izgubila. Financiranje je jako pomoglo Crkvi da se organizira. Ipak, s njim se dogodio i drukčiji odnos snaga. Crkva je morala iznova učiti kako se odnositi prema politici i političarima, kako sačuvati crkveni prostor čistim od političkih utjecaja. Bilo je promašaja. I još ih ima. Crkva je neprestano izložena opasnostima manipulacije i zadatka da svim ljudima naviješta radosnu vijest. Kroz proteklo vrijeme osim velikih i važnih događaja kao što su višekratni dolasci dvojice papa u Hrvatsku, aktiviranja laika i u Crkvi i u društvu, velikih duhovnih seminara i mnoštva manjih lokalnih obnova, vjeronauka u školama, ulaska bogoslovnih fakulteta na sveučilišta, u Crkvi su se dogodile i neke od najgroznijih stvari u njezinoj povijesti: zločini nad djecom, fizička i duhovna zlostavljanja, sustavna prikrivanja, ukratko izdaja evanđelja. U svemu tome, u Hrvatskoj je stanje vjere bolje i življe nego u mnogim drugim zemljama.

Crkva se snalazila različito. Nekad bolje, nekad lošije, a i to često ovisno o pojedincima. Na tribini u Osijeku isplivalo je kako u Crkvi postoji puno veći potencijal dobra nego što je trenutačno ostvaren. To se podudara s naslovom knjige: „Neostvarena sloboda“. Naša potreba i žudnja za slobodom veća je od onoga što je u trideset godina ostvareno. I naše mogućnosti da nešto napravimo veće su nego što nam se čini.

Liberalni svijet manipulira ljudima suptilnije i dublje od komunizma

Krajem prošloga je mjeseca talijanski „Il Giornale“ razotkrio smjernice Europske komisije za komunikaciju u kojima se predlaže protjerivanje Božića iz javne komunikacije. Pored toga, u smjernicama se predlažu i druga bizarna rješenja koja su posve jasan proizvod genderističke ideologije. Smjernice su na kraju povučene, no svjedoče li one o čudnovatoj samomržnji Europe i Zapada o kojoj je svojedobno pisao papa Benedikt XVI.?

Smjernice su, istina, povučene, ali one djeluju i prije nego što su napisane i nastavljaju svoje djelovanje i nakon što su povučene. Odavna se kod nas uz slavlje Božića, slave blagdani ili ide na novogodišnje praznike ili želi sve najbolje povodom nadolazećih praznika. Tko je živio u komunizmu, naučio je kako funkcionira jezik sa svojim sposobnostima da skrije ono važno. Na van smo živjeli i govorili jedno, a iznutra, u svoja četiri zida, živjeli i govorili drugo. Tada smo vjerovali da je to samo zbog komunizma. Danas opažamo da liberalni svijet ima ista obilježja. I ne možemo se načuditi. Potrebno je otrijezniti se od našega pretjeranoga povjerenja kako je to svijet slobode. Liberalni svijet manipulira ljudima suptilnije i dublje od gruboga i na mahove krajnje brutalnoga komunizma.

Božić je Božje spuštanje u ljudsko tijelo. Utjelovljenje je objava dragocjenosti ljudskoga tjelesnoga života. Zato su nam božićni prizori uvijek predodžba vrlo tjelesnoga svijeta. Dijete u jaslama, Marija, Josip, magarac, krava, stado ovaca, hladnoća, zvjezdano nebo, pastiri i slično. Mi oko sebe, međutim, opažamo kako na mjesto takve simbolike dolazi obestjelovljenje. Orašari koji sliče drvenim robotima i lutkama, nestvarna bića djeda mraza, nerealne saonice i jeleni, apstrakcija koja prazni prostor od tijela. Između kičaste štalice sa stadom ovaca i apstraktnih jaslica uprizorenih u ovalnoj neonskoj lampi, radije biram štalicu. Ona je puno bliže utjelovljenju Božjemu od apstraktnoga bijega od tijela.

Zapad je za jedne u svojoj srži kršćanski, a za druge sekularni svijet koji s kršćanstvom ne želi imati ništa zajedničko. Istina je da je Zapad i jedno i drugo. Nešto kao i Crkva koja je i sveta i grješna u isto vrijeme. Ni u društvu, a ni u Crkvi ne ćemo te svjetove moći razdvojiti. O tom je govorio Isus kada je pričao prispodobu o istovremenom rastu žita i kukolja i potrebi da dočekamo vrijeme žetve.

U dobu u kojem je istina, po našem sudu, možda i prva žrtva, primijetili bismo kako je bl. Alojzije Stepinac, kao jedna od najjačih vertikala vjere i kršćanske plemenitosti, ostala u modernom hrvatskom društvu bez zaštite. Vaš komentar?

To je vazda sudbina istine. Istina je uvijek izložena. Gola je. Ranjiva. Bolna. Grijeh i laž znaju se skriti, zaštititi, smjestiti u zavjetrinu, prešutjeti, izreći na drukčiji način. Mnoštvo je načina kako laž preživljava i kako se grijeh štiti. Pa ipak, svi hoće istinu. Čak i onda kada se krijemo iza laži. Laž ne bismo mogli ni prepoznati kao laž kada ne bismo vidjeli istinu. A istina i boli i oslobađa, i liječi i čini izrazito osjetljivim. Mi bismo htjeli Stepinca vidjeti u trijumfalnom svjetlu, svetca koji je pobijedio sve nepravde, a evo nam se neprestano suočavati s krhkošću i slabošću. I našom i onom naše Crkve. Krist je svjedočio za istinu kad je bio zavezan, izbičevan, ismijan i odbačen. Osim zastoja sa Stepinčevom kanonizacijom, prisiljeni smo gledati i poteškoće u Crkvi. Da nam sve ide glatko, mi bismo lako svoj pogled odvratili od poteškoća. I možda bismo se uljuljali u trijumfalizmu. Ovako nam se suočiti s istinom koja boli.

Vrijeme velikih promjena

Kako uopće gledate na ovo neobično vrijeme u kojem nas s jedne strane uvjeravaju da zbog pandemije sve stoji, a s druge strane imamo dojam da se negdje u pozadini sve ubrzano mijenja, i to ne nabolje?

Točno je da živimo u vremenu velikih promjena. Ne vidim jasno što će se sve promijeniti i što se sve sada mijenja. Velika je prepreka pandemija i sve što je s njom povezano. Ona je kao gusta magla koja nam ne dopušta baš jasan pogled. To je razlog zašto će svaki pokušaj koji se trudi imenovati promjene, u tijeku lako biti obilježen etiketama. Gusta magla zahvatila je cijeli svijet. A svi žudimo za suncem koje će rastjerati maglu. Opasnost je da bilo koje svjetlo prebrzo i neoprezno zamijenimo suncem. To posebno vrijedi za one koji nikada nisu vidjeli sunca. Oni koji znaju što je sunce, lakše će izbjeći zamku.

Govorim slikovito. Neka ostane na tome.

Uvodno smo rekli da je Božić blagdan nade. Koju biste poruku poslali čitateljima Portala HKV-a uoči Božića?

Božić je istovremeno najčudesniji i skandalozan događaj. Bog se utjelovljuje. To je neočekivano i to je skandal. To govori nešto o našoj tjelesnoj egzistenciji i o Božjem odnosu prema nama. Ako je točno da se Bog utjelovio, moj se život ne može odvijati kao da Boga nema ili kao da je daleko i nezainteresiran za nas. A ako ja svoj život želim organizirati bez Boga, onda je potrebno svaki spomen i pomisao na Božić staviti u neko drugo svjetlo, s nekim drugim značenjem i nazvati ga nekim drugim imenom. Mnoge nereligiozne interpretacije Božića zapravo su bijeg od osobnoga susreta s jednostavnim pitanjem: ako se Bog stvarno utjelovio i došao k tebi, što to tebi znači?

Moja je poruka jednostavna: ostaviti iza sebe sva tumačenja, sve slike, iluzije i božićne priče i stati sam, bez ičega, samo sa svojom egzistencijom koja mi je darovana, a za koju ne znam odakle je i takav pogledati u nemoćno dijete i pitati se: ako Bog ovako dolazi k meni, što se to mene tiče?

Zamislite to ovako: nađete se u pustom kraju. Sami ste. Imate jedva izgleda da preživite. Sjedite i odjednom iza sebe čujete plač djeteta. Okrenete se i vidite dijete u povojima. Nigdje nikoga u blizini. Vi i nemoćno dijete. Sami u pustom kraju. Što biste napravili?

Možda je Božić odgovor. Ili, možda u božićno vrijeme mogu pronaći odgovor.

Razgovarao: Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.